Pratite nas

BiH

U POTRAZI ZA ISTINOM I dio

Objavljeno

na

Pojedini hrvatski povjesničari, uporno i sustavno revidiraju nacionalnu povijest, s ciljem da umanje značaj stvaranja hrvatske države 1990. godine. Najveći broj njih čini to iz ideoloških motiva i dnevno-političkih interesa, što je za bilo kojeg znanstvenika koji drži do svoga kredibiliteta nedopustivo. Mada nemamo akademske titule, mi „povjesničari – amateri“, odlučili smo na svoj način odgovoriti na neka od spornih pitanja. Materijal koji slijedi, rezultat je tog nastojanja.

U POTRAZI ZA ISTINOM – uvodnik

Tko god tvrdi da su Kraljevina SHS (odnosno, Kraljevina Jugoslavija) i krvavi, diktatorski karađorđevićevski režim koji je vladao u toj državi od 1. prosinca 1918., do 17. travnja 1941. godine, bilo što pozitivno napravili za hrvatski, muslimanski, albanski, makedonski mađarski, bugarski ili bilo koji drugi narod – koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti našao u granicama ove velikosrpske tvorevine, ili je neobaviješten, ili glup, ili zlonamjeran.

Povijesni fakti koji govore sasvim suprotno, i već su dugi niz godina poznati svakomu tko želi znati istinu. Vidljivo je to iz znanstvenih radova i spisa ne samo prof. dr Ljube Bobana, dr Ferde Čulinovića i drugih priznatih hrvatskih povjesničara koji se desetljećima prekopavali arhive, kako bi na temelju činjenica rekonstruirali povijesne događaje, nego i iz dokumenata koji potječu iz razdoblja između dva svjetska rata (Krležini zapisi o teroru u Kraljevini Jugoslaviji u knjizi Deset krvavih godina – pacifističke refleksije između dva rata, podaci koje je u svojim brošurama iznosio Rajko Jovanović – suradnik Društva za zaštitu čovjeka sa sjedištem u Zagrebu, dokumenta SDK – Seljačko-demokratske koalicije koja je okupljala Srbe i Hrvate na zajedničkom konceptu borbe protiv srbijanske tiranije, Zagrebačke punktacije dr Ante Trumbića i Rezolucija SDK iz 1932. godine, tekstovi Svetozara Pribićevića i njegova knjiga izdana u egzilu, Diktatura kralja Aleksnadra, i t.d., i t.d.). Jednom riječju. Dokaza i argumenata je na pretek, i oni su javnosti poznati već desetljećima.

normal_Dr__Ljubo_Boban_-_PovijesnicarSvojedobno, nakon oštre prepiske s beogradskim krivotvoriteljima, oficirima „JNA“, Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem, prof dr Ljubo Boban, odnio je blistavu pobjedu i natjerao ih na uzmak.. Potpukovnik Šušović, na kraju, nemajući kuda, izjavio je: „Boban je u pravu“.

Bobanove ‘Kontroverze iz povijesti Jugoslavije’ predstavljaju kapitalno djelo, koje je ovaj znanstvenik ostavio naraštajima da bi znali istinu. Nitko nikada nije pobio niti jednu jedinu činjenicu koju je on u ovom djelu iznio.

Današnji „hrvatski“ povjesničari koji na bezočan način i s krajnje nečasnim motivima revidiraju povijest naroda kojemu pripadaju, očito nemaju toliko karaktera i osobnog poštenja koliko ga je imao oficir Milutin Šušović.

Ove revizioniste uzaludno je razuvjeravati. Oni ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku znanosti kojom se, tobože, bave.

No, to ne smije biti razlogom da se na brojne neutemeljene tvrdnje (poput onih koje je nedavno iznio dr Tvrtko Jakovina, koji kaže kako je „Kraljevina Jugoslavija sačuvala teritorije“), ne odgovori argumentima.

Materijal koji slijedi ne donosi ništa novo, niti otkriva bilo što „epohalno“.

On je samo podsjećanje na nepobitne činjenice koje u još otvorenijoj i drastičnijoj formi iznosi na svjetlo dana Svetozar Pribićević – koji je cijelo jedno desetljeće bio stup režima A. Karađorđevića, da bi ga se nakon 6. siječnja 1929. godine javno odrekao i postao njegov ogorčeni protivnik. Slično je reagirao i drugi razumni Srbin iz Hrvatske , Sava Kosanović (koji je od početka, kao demokrat imao odmak od velikosrbijanskog režima, uvidjevši kuda to vodi), a i mnogi drugi razumni ljudi iz tadašnje SDK (Seljačko-demokratske koalicije).

pribicevic-1Onaj tko ne želi ili ne može razumjeti da je pod okriljem jugoslavenske monarhije stvarana „Velika Srbija“, te da je SDK i ugušena upravo zato da bi se razbio savez Srba i Hrvata i ostvario taj cilj, u sukobu je ne samo s istinom i činjenicama, nego i sa zdravom logikom. Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru. Kad je o „čuvanju“ hrvatskih teritorija riječ, nije li Srbija, skupa s Italijom i saveznicima, već 1915. godine, tajnim „Londonskim ugovorom“ nastojala dočepati se područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja joj nikada u povijesti nisu pripadala? Nije li već 1916. godine, isti taj Pašić, u Petrogradskim novinama, Talijanima dao otvorenu ponudu za okupaciju dijela hrvatske obale i otoka, da bi netom prije samoga čina „ujedinjenja“ dogovorno dopustio okupaciju Rijeke, Zadra i otoka i t.d., i t.d.

Zar to što su velike sile u Versallesu odlučile stvoriti južnoslavensku državu (zbog vlastitih strateških interesa), treba pripisati u zaslugu Aleksandru Karađorđeviću, koji nije bio ništa drugo do običan pijun u njihovim rukama?

Doista, braniti propale teze, kojih se već odavno odrekao svaki normalni Srbin – uključujući i spomenutog Pribićevića – nalikuje više na poremećaj iz medicinske domene, nego što se može svrstati u „sukob mišljenja“, „polemiku“ ili što slično.

Jedna stara novinarska izreka kaže kako je dezinformacija jastuk razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi. Onaj tko krivotvori, uvijek je u prednosti, jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgla neka od tih krivotvorina (pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama), ponekad je potrebno napisati desetine stranica teksta.

Nemamo namjeru pisati knjigu kako bi pobili nebulozu jednoga Tvrtka Jakovine, koji, unatoč svim povijesnim izvorima, NEGIRA I SAMO POSTOJANJE HRVATSKOGA KRALJA TOMISLAVA, a o njegovim eskapadama povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. godine, da i ne govorimo. Objašnjenja koja je svojedobno davao u hrvatskom tisku vezano za temu je li to bio četnički ili antifašistički ustanak , doista više sliče nevješto sročenoj zadaći osrednje pismenog hrvatskog pučkoškolca, nego serioznom tekstu znanstvenika, uvaženog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

No, na stranu Tvrtkove spisateljske vještine. Kod njega je ključni problem nešto drugo.

Čovjek je do te mjere inficiran ideologijom i dnevnom politikom, da ga se jednostavno ne može ozbiljno shvaćati. Svatko tko drži do svoga ljudskog i znanstvenog kredibiliteta, morao bi shvatiti, ako ništa drugo, da postoje nepobitne činjenice koje su apsolvirane ima već dobrih 25, 30, ili 40 godina, a neke od njih bile su poznate već od 1918.

Ako su sklapanje tajnog „Londonskog ugovora“, nuđenje hrvatske obale i otoka Talijanima (već 1916.), i dopuštanje okupacije Rijeke, Zadra i otoka (Vis, Mljet, Lastovo, Hvar, Korčula), te stvaranje „Velike Srbije“ pod krinkom „Kraljevine SHS“ ono zbog čega Hrvati trebaju biti zahvalni Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću – onda su Tvrtko Jakovina i njegovi ideološki istomišljenici u pravu.

Najkraće što bi se na ovu temu na kraju ovog uvodnika moglo reći jeste:

Koliko god su „dobra“ Hrvatima i Hrvatskoj donijeli Aleksandar Karađorđević i njegova klika, toliko je i komunističko-četnički režim od 1945. do 1990. godine – a njegove učinke osjetili su na ovim prostorima u razdoblju od 1991. do 1999., Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi narodi, pa i nesretni Srbi koji su ginuli za bolesnu ideju „Velike Srbije“.

 DIO I

Uzroci nesporazuma između Hrvata i Srba

Većina povjesničara slaže se s tezom da su korijeni hrvatsko-srpskih nesporazuma i sukoba krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća vezani za Bosnu i Hercegovinu.

Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine izvršila njezinu aneksiju, a budući da je Bosna i Hercegovina već desetljećima prije bila predmetom srpskih teritorijalnih aspiracija, godinu kasnije, srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru prestali su pružati potporu ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (hrvatska država tada je funkcionirala kao Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, ali zbog stranih interesa nije uspijevala u cijelosti uspostaviti pravni sustav i narodno i teritorijalno jedinstvo).

Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, poglavito oni iz Dalmacije, sve su glasnije zagovarali ujedinjenje ove južne hrvatske regije s Bosnom i Hercegovinom, s kojom je ona trebala – prema njihovim zamislima – činiti posebnu autonomnu oblast, dok se u konačnici ne pripoji Kraljevini Srbiji. To je, naime trebao biti jedan od prvih koraka na putu pokušaja stvaranja buduće “Velike Srbije” na razvalinama Austro-Ugarske monarhije.

No, za Srbe u Trojednoj Kraljevini nije bila „sporna“ samo Bosna i Hercegovina. Oni su, u cjelini gledano, bili protiv bilo kakvog objedinjavanja hrvatskih krajeva u okviru Monarhije.

Sličan otpor postojao je i kod Srba u Slavoniji. Evo samo jednog primjera, koji sam za sebe dovoljno govori o kakvim se nastojanjima radilo.

U Zagrebu je 1863. godine trebala biti održana prva „Zemaljska hrvatska državna izložba“ na kojoj su postav predstavljale slike (ulja na platnu) hrvatskih slikara, među kojima su bila i neka djela slavonskih umjetnika. Neposredno prije nego je izložba otvorena, stigle su prijetnje Srba iz Slavonije, kako se ona ne može otvoriti pod tim nazivom („hrvatska državna“), jer u tom slučaju na prilaze zgradi bit će postavljeni balvani a otvaranje i održavanje onemogućeno. Organizatori su na kraju popustili, i izložba je održana pod nazivom „izložba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“. To je za slavonske Srbe već bilo prihvatljivije, pa je sve prošlo bez izgreda.

Srbi su težili objedinjavanju cijelog nacionalnog korpusa u jednu državu, i to mnogo prije nego je došlo do stvaranja bilo kakve južnoslavenske države, pa u tom svijetlu treba gledati i na ove procese koji su sustavno poticani iz Beograda. Ta nastojanja dobivaju na zamahu krajem XIX i početkom XX stoljeća, posebice u zemljama koje nisu bile pod turskom vlašću (Hrvatska i Ugarska). Budući da je na ovim područjima Srbima bio omogućen nesmetan, slobodan i svestran razvoj – kako u nacionalnom, tako i obrazovnom, gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu, oni te povoljne okolnosti koriste za promicanje svojih – prije svega teritorijalnih interesa.

Može se slobodno reći, da su srpske političke stranke, znanstvene i kulturne institucije, a posebice njihov tadašnji tisak u velikoj mjeri okrenuti u pravcu ostvarivanja velikosrpske ideje. Tome dodatni poticaj daje slabljenje Turske i nagovještaj njezinog skorog kraja.

U tom smislu, velikosrpski ideolozi najaktivniji su bili tamo gdje su im uvjeti to omogućavali, tj u banskoj Hrvatskoj i bivšoj “Vojnoj krajini” gdje osnivaju svoje nacionalne stranke (Srpska samostalna stranka, Srpska narodna slobodoumna stranka, Narodna stranka…), glasila-novine (Srbobran, Branik, Srpski glas,Zastava), novčarske i gospodarske institucije (Srpska banka, srpske zemljoradničke zadruge, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga), te brojne udruge građana u kojima nesmetano njeguju svoj kulturni i nacionalni identitet, ali dobrim dijelom šire i velikosrpsku ideju.

Svaka od srpskih stranaka imala je svoje glasilo preko kojega su protežirane i popularizirane određene ideje, politički programi i svjetonazori, ovisno o političkom usmjerenju, ali s jednom zajedničkom idejom vodiljom: stvaranje srpske države koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe na Balkanu.

Tako je Srbobran nakon Srpskog glasa postao list Srpske samostalne stranke, Branik je promicao interese [I]Srpske narodne slobodoumne stranke Zastavaje bila glasilo Srpskog kluba (kao sastavnog dijela Narodne stranke) i td.

Među ovim političkim organizacijama, najutjecajnija je bila Srpska samostalna stranka. Tako snažan politički utjecaj ostvarivala je dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da je bila glavni pokretač novčarskih i gospodarskih aktivnosti (rukovodila je Srpskom bankom od čijega financiranja su ovisile srpske zemljoradničke zadruge, a to je dalje značilo proširenje utjecaja na široki srpski seljački sloj koji je predstavljao golemu većinu srpskog pučanstva).

Ona je bila i najbolje povezana sa “sestrinskim” strankama integralističke provenijencije izvan Hrvatske (Banat, Bačka, Srbija), a posebice s . To je i razumljivo, budući da su najutjecajniji ljudi ove stranke u čvrstoj vezi sa svojim istomišljenicima izvan Hrvatske (osnivač Srpske banke je bio Kosta Taušanović, inače “ministar unutrašnjih poslova i privrede” u radikalskoj vladi Srbije, a ulagači novca pri njezinom osnivanju srpski trgovci iz svih “srpskih zemalja”).

Sam Taušanović koji je, nakon što je u Beogradu uhićen i u okviru sudskog procesa radikalima zbog atentata na srpskog kralja Milana Obrenovića (1899. godine) od tužitelja optužen (među ostalim) radi svoga “zavjereničkog rada iz vremena emigracije u Zagrebu 1894. godine” (što je obrazlagao “patriotskim razlozima”), u svojoj obrani, spomenuo je i doprinos u osnivanju Srpske banke, te ustvrdio kako se ne radi o tajnom djelovanju, nego o rodoljubivom radu od kojega će cijeli srpski narod imati koristi.

Ovakav nacionalni koncept Srba u Hrvatskoj, nužno je izazvao reakciju hrvatskih državotvornih snaga, te dolazi do izuzetno oštrih verbalnih sukoba i polemika, posebice preko tiska. Ovdje je također važno znati, da se i većina drugih srpskih “patriotskih” stranaka čvrsto vezivala za stranke sličnog (velikosrpskog) usmjerenja iz Srbije ili Vojvodine, pogotovu s ve spomenutom, vodećom i u srpskom narodu najutjecajnijom Radikalnom strankom, koja je zagovarala i provodila tvrdu nacionalističku liniju. Mnogi od njihovih listova se tiskaju u Novom Sadu ili Rumi, a prakticira se i sinkronizirano – paralelno objavljivanje žestokih i provokativnih tekstova tvrdog nacionalističkog sadržaja, s uvredljivom retorikom na račun hrvatskoga naroda, istodobno u Hrvatskoj, Vojvodini i Srbiji, što postaje uobičajena praksa.

Vrijeme je to i nastojanja Beograda, da po svaku cijenu (čekajući konačno oslobođenje od Turske), destabilizira političke i društvene prilike, ponajprije u krajevima u kojima ima posebne strateške interese – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako u tim zemljama oslabi utjecaj Austro-Ugarske.

Stoga se u Srbiji, među ostalim, organizira teroristička tajna organizacija Crna ruka (1903.), kojoj je jedan od ciljeva dovođenja na vlast dinastije Karađorđevića, da bi potom (uz potporu Ruskog dvora, od kuda su i dobivali naloge i instrukcije) djelovali u cilju radikaliziranja borbe za rješavanje “srpskog pitanja” na Balkanu i objedinjavanja svih „srpskih zemalja“.

Dakako, promatrajući odnose u Europi i na Balkanu u širem kontekstu, nije moguće zaobići neke od strateških odrednica ruske politike, u okviru koje je velikosrpstvo nastojalo ostvariti svoje interese.

Poznato je, naime, da je još ruski car Petar Veliki (Aleksejevič), koji je Rusijom vladao krajem XVII i početkom XVIII stoljeća, u točki br. 13 svoga testamenta (ostavljajući svojim nasljednicima to kao obvezu), naveo da “Rusija neće nikada biti velika sila, dok ne izađe na ‘more Adriatičesko’“.

Velikosrpska politika je, dakle, vješto koristeći savezništvo s Rusijom, i njezine strateške interese, ali i suprotnosti koje su se javljale među velikim silama u Europi, na Balkanu nastojala ostvariti svoje hegemonističke ciljeve u okviru tih globalnih kretanja, stavljajući se po potrebi u službu onoga tko je u tom trenutku bio jači i utjecajniji.

Što se tiče srpske propagande u Hrvatskoj (koja je oduvijek bila jedna od uporišnih točaka velikosrpske ideologije), krajem XIX i početkom XX stoljeća, list Srbobran se iskazao kao najagilniji. On je od početka funkcionirao kao bilten srbijanske radikalske vlade, a u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), naslijedio ga je Sima Lukin Lazić.

Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja: »Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja«. »Srbobran« je obećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda »ma gde on živio«… (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884. 1, Naša prva riječ; Preuzeto iz: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902., izd. Narijed, Zagreb, 1991.,str.33/34.; istaknuo: autori)

Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja »Srbobran« je krenuo drugim smjerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne »gusjenice« su napale »srpsko stablo«, »Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava…«).

Razloge za nezadovoljstvo pronalazilo se sve češće u okruženju, napose u Hrvatima kao većinskom narodu. Umjesto bilo kakvih argumenata kojima bi se eventualno potkrijepile iznesene tvrdnje, koristile su se paušalne i proizvoljne ocjene često prožete vulgarnim uvredama i prizemnim govorom mržnje

S radikaliziranjem stavova srpskih stranaka i jačanjem njihove propagande, dolazi i do reakcija na suprotnoj strani, te hrvatski listovi i stranke (posebice Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića i frankovci) počinju uzvraćati, upuštajući se u oštre polemike, no, sve je još uvijek bilo na podnošljivoj razini političke borbe i sukoba mišljenja.

U tako zagrijanoj i napetoj atmosferi, Srbin iz Hrvatske, odvjetnik Nikola Stojanović 1902. godine u vodećem beogradskom književnom časopisu ‘Srpskom književnom glasniku’ objavljuje tekst pod naslovom Srbi i Hrvati, kojega odmah zatim preuzima i tiska zagrebački Srbobran. U ovom pamfletu, koji je nabijen mržnjom prema hrvatskom narodu, veličajući srpsku tradiciju, povijest, junaštvo i uspjehe u prošlosti, on u isto vrijeme Hrvate karakterizira kao oruđe srpskih neprijatelja – katoličke crkve, Mađara, habsburgovaca ….

Prethodno naglasivši kako »…Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… (…) ali su na putu da postanu srpska narodnost.«, Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:

»Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam … Proces pretapanja niko ne može zaustaviti…«*

[divider]

*Za citirane dijelove vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991., str. 100/104.; istaknuo: autor

[divider]

Na kraju, kao da već nije bilo dovoljno to što je Hrvate omalovažio i osudio na nestajanje (proričući im da će uskoro postati „srpska narodnost“), Stojanović tekst završava zlogukim proročanstvom i pozivom na međusobno istrebljenje Srba i Hrvata. Parafrazirajući stih iz Njegoševog Gorskog vijenca u kojemu pjesnik na kraju spjeva daje sumornu viziju budućih odnosa pravoslavnih Srba i Turaka (»Borbi našoj kraja biti neće, do istrage naše ali vaše…«), on kaže kako će se predstojeća borba Srba i Hrvata voditi:

» … do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima…«

[divider]

*Vidi: Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, Srpski književni glasnik 4., 1902., str.1149-59.; preuzeto iz: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914.,Zagreb, 1992., str.33.

[divider][divider]

Nakon ovih javno iznesenih uvreda, izljeva otrovne mržnje i poziva na međusobni obračun do istrebljenja, kap je prelila čašu, i došlo je do poznatih demonstracija hrvatske pravaške omladine (frankovaca) i građana Zagreba 1902. godine, kojom prilikom su oštećene i razbijene neke srpske radnje u Zagrebu.

Srpska propaganda i danas koristi ovaj događaj kao dokaz »genocidnog odnosa« Hrvata prema Srbima, ali potpuno zanemarujući sve što se desetljećima ranije događalo, a što je, izvan svake sumnje, bilo uzrokom demonstracija i antisrpskog raspoloženja.

Istini za volju, kada je mržnja u pitanju, u ovome bi razdoblju valjalo (pored srpske štampe tipa Srbobrana), razmotriti i povijesne izvore o djelovanju Srpske samostalne stranke i drugih »patriotskih« srpskih snaga. »Samostalci« (umreženi s mentorima iz Radikalne stranke u Beogradu), također su sustavno radili na destabilizaciji političke scene i društvenih prilika u Hrvatskoj. Meta njihovih napada su, osim Hrvata bili i Židovi.

Preko Srbobrana, blatili su ih najpogrdnijim izrazima, tvrdeći da su odlike njihovog karaktera: »lukavstvo, podmuklost, pretvorstvo, laž, bestidnost, podlost,besavjesnost, sebičnost, težnja za brzim i lakim bogaćenjem, omalovažavanje teškog i poštenog rada.«*

[divider]

*Vidi: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902.,Zagreb, 1991., str.51.; istaknuo: autor)

[divider]

U isto vrijeme, izrugivali su se Hrvatima, koji su dopustili da im Židovi „zagospodare“, nabrajajući koje sve obrte i položaje u Zagrebu drže u svojim rukama. Inače antisemitizam je bio trajno prisutan, kako u pisanju Srbobrana, tako i u radu i djelovanju Srpske samostalne stranke i mnogih drugih srpskih organizacija.

Kad smo već kod antisemitizma, važno je istaknuti, da su Srbi i ovdje imali uzor u ruskom carskom režimu, koji je krajem XIX i početkom XX stoljeća bespoštedno progonio i ubijao Židove, što, naravno, ne može biti opravdanje, ali može pojasniti kontekst u kojem su se ovi procesi odvijali.

Poseban fenomen predstavlja to što je srbijanska (velikosrpska) politika masovno plijenila pozornost Srba „prečana“ (Srba nastanjenih zapadno od Drine), te u njihovim redovima uvijek nalazila čvrst oslonac. To je ujedno bio i kamen-temeljac svih nesporazuma između njih i Hrvata u posljednjih stotinu godina. Umjesto da svoj život grade u miru i slozi s Hrvatima i drugim narodima u Hrvatskoj (s kojima dijele životni prostor), oni, nažalost, u većini postaju (i ostaju) zarobljenici i taoci beogradskih mitomanskih planova i fikcija

Sve dosad spomenuto, svakako se nije moglo pozitivno odraziti na odnose između srpskog i hrvatskog naroda na području Austro-Ugraske monarhije, za što glavnu odgovornost snosi Beograd iz kojega su podstrekavane, a ne rijetko i izravno organizirane aktivnosti koje su uzrokovale ovakvo stanje. Iza tobožnje „borbe za oslobođenje Južnih Slovena“, krili su se egoistični velikosrpski interesi.

Uvjerena da joj nakon povlačenja Turaka pripada uloga balkanskog „Pijemonta“, Srbija je na sve načine nastojala stvoriti klimu nesigurnosti u Monarhiji i tako ostvariti svoje teritorijalne aspiracije.

Glavno oruđe kojim se to kanilo postići bili su upravo „prečanski“ Srbi.

Nakon destabilizacije prilika na tim prostorima, stekli bi se uvjeti za ostvarivanje onoga što se u Beogradu planiralo još dok su Srbijom vladali Turci: na razvalinama Monarhije stvoriti srpski dominion koji će se poslije, kad se za to steknu uvjeti, uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.

nastavit će se…

autor: Daran Bašić

facebook komentari

BiH

Božo Ljubić: Belgijski model, kojeg za BiH predlaže Asdown i sam sam bezbroj puta zagovarao

Objavljeno

na

Objavio

Božo Ljubić: Belgijski model, kojeg za BiH predlaže Asdown i sam sam bezbroj puta zagovarao

Ovakva Bosna i Hercegovina je najveći problem svojim građanima bez obzira kojoj naciji pripadaju

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog Narodnog Sabora BiH i zastupnik u Hrvatskom saboru dr. Božo Ljubić smatra izuzetno važnim što je u tako važnoj zemlji, kao što je Ujedinjeno kraljevstvo i u tako važnoj instituciji, kao što je Dom lordova raspravljano o BiH, pri čemu je bivši visoki predstavnik u BiH lord Paddy Ashdown kazao upravo ono na što već godinama upozoravaju hrvatski političari u BiH, da je Bosna i Hercegovina disfukcionalna država i da će se raspasti bez ustavnog preuređenja. Uz to, lord Ashdown kao riješenje za BiH predložio je belgijski model, kojeg godinama predlažu upravo Hrvati.

-Ovakva Bosna i Hercegovina je najveći problem svojim građanima bez obzira kojoj naciji pripadaju ali kao što vidimo iz zbivanja u BiH i oko BiH zadnjih godina pa i zadnjih dana, da spomenem samo aferu nezakonitog prisluškivanja vlastitih i susjednih dužnosnika, ona sve više postaje problem za susjedstvo a time i za Europu, kaže dr. Ljubić za Hrvatski Medijski Servis.

Ono što se moglo čuti u više navrata u ovoj debati lordova je to što su oni Bosnu i Hercegovinu okarakterizirali kao distopijsko društvo i državu. Ljubić kaže kako mi koji živimo tu realnost u BiH na svojoj koži osjećamo što to znači.

-Lord Asdown se ne zadržava na konstataciji stanja već kao netko tko je u stanju problem Bosne i Hercegovina malo „dublje zagrebati“, predlaže i put rješenja i s time se potpuno slažem. Naravno ne i sa svime što je uradio i ostavio kao nasljeđe svog mandat u BiH, kaže dr Ljubić.

Predsjednik GV HNS BiH dr Božo Ljubić: Slažem se s Peddy Ashdownom kako je potrebno da se taj proces odvija uz pomoć SAD-a i EU uz sudjelovanje susjednih država Hrvatske i Srbije

I sam je, veli, nebrojeno puta, o tome govorio, spominjući Belgiju kao najbliži model za državno uređenje Bosne i Hercegovine.

-Ja, koji nisam politolog, to bih definirao kao dvodimenzionalnu Federaciju tj. federaciju teritorijalnih jedinica-entiteta, republika…- u kojima bi, svaki, jedan od tri naroda bio većina te drugu dimenziju federalizma tj. federaciju tri zajednice, od kojih svaka ima vlastiti kulturni, religijski i jezični identitet, što bi omogućilo svakom od tri naroda da u potpunosti realiziraju svoj identitete bez obzira, da li će živjeti u entitetu(republici) vlastite ili heteroetničke većine, kaže Ljubić.

Ono gdje se još slaže s Peddy Ashdownom je potreba da se taj proces odvija uz pomoć SAD-a i EU uz sudjelovanje susjednih država Hrvatske i Srbije, kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma.

On smatra kako je ova debata britanskih lordova bila važna.

-Iako, nitko od sudionika nije eksplicitno to ustvrdio, iz sadržaja debate nalazim potvrdu za svoju tezu, koju treba uporno ponavljati našim partnerima iz EU i SAD kao i susjedima; pokušaj zadržavanja statusa quo je za Bosnu i Hercegovinu i sve nas mnogo veći rizik nego poduzimanje korjenite ustavne reforme.

Lordovi uzburkali duhove zbog izjava da BiH prijeti raspad

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Prisluškivanje gospodarstvenika bio je očito paravan da bi se motrilo poteze političara

Objavljeno

na

Objavio

U skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka BiH i Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, Sud bi povrijedio navedene zakone ukoliko bi odgovarao na pitanja koja su postavljena”.

Tako su iz Suda BiH odgovorili na naše pitanje o tome je li Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) ove zemlje prisluškivala i pratila političke dužnosnike i gospodarstvenike iz Hrvatske i BiH da bi spriječila “ekonomsko podrivanje zemlje”, što je ustvrdio ministar sigurnosti Dragan Mektić, piše VečernjiList

Tjednik Nacional objavio je da agenti OSA-e, kojom upravlja Osman Mehmadagić Osmica, blizak suradnik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, prisluškuju gospodarstvenike, ali i državni vrh Hrvatske vezano za Agrokor i Konzum, Aluminij iz Mostara i njegovu privatizaciju te Elektroprivredu Herceg Bosne. Doznaje se da su upravo na meti bili i direktori Konzuma BiH, Velproa, Aluminija, a onda preko njih Vladin povjerenik Ante Ramljak, ali i potpredsjednica Vlade te ministrica gospodarstva Martina Dalić, a onda po logici stvari i sam premijer Andrej Plenković.

Prisluškivanje gospodarstvenika bio je očito paravan da bi se motrilo poteze političara. Zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić ustvrdio je da nije znao za tajne operacije OSA-e. – Činjenica jest da je u posljednje vrijeme jako velik pritisak na Hrvate u BiH, posebice na one koji obnašaju dužnosti na različitim razinama. OSA se ne smije miješati u takve aktivnosti jer ćemo svi platiti cijenu tih zloporaba. OSA nije privatna institucija, nego institucija BiH koju financiraju porezni obveznici – rekao je Krešić. Najspornije su tvrdnje koje je iznio Večernjakov sugovornik, bivši obavještajni djelatnik, da unutar struktura još uvijek postoje parastrukture nekadašnje bošnjačke tajne službe AID-a, kao i srpske službe pod nadzorom vladajućih stranaka. Sve donedavno bošnjačka politika u BiH pod svojim nadzorom imala je sve alate represivnog aparata, od toga da bi izabranu metu prisluškivala OSA, “hapsila” stranačka policija, optužnicu podizali podobni tužitelji i presuđivali suci po mjeri.

U sadašnjoj su strukturi OSA i Federalna uprava policije (FUP) stranački aparat SDA. Smjenom glavnog državnog tužitelja Gorana Salihovića i predsjednice Suda Meddžide Kreso doslovno je prekinuta ta nit od kompromitiranja dužnosnika preko namještanja dokaza do osude. U posljednje dvije godine u više navrata pokušavalo se na različite načine kompromitirati hrvatske dužnosnike, a ponajprije je meta bio hrvatski lider u BiH Dragan Čović – od pokušaja da ga se poveže s ubojstvom doministra unutarnjih poslova Joze Leutara, zatim s korupcijskom aferom smijenjenog direktora Uprave za neizravno oporezivanje Kemala Čauševića do tvrdnji da su njegovi suradnici povezani s otmicama ili tvrdnje da su Hrvati u BiH zagovornici ruske strane, a protiv članstva u NATO-u i EU…

Posljednja afera izašla je na vidjelo kada je BiH na vrhuncu kriza u odnosima bošnjačkih i hrvatskih stranaka, kao i dužnosnika SDA Bakira Izetbegovića i HDZ-a BiH Dragana Čovića o izmjenama sudbonosno važnih odredbi Izbornog zakona BiH koje bi trebale dovesti do jednakopravnosti bh. Hrvata, te prepucavanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i bošnjačkog vodstva o opasnostima od radikalnih islamista i njihova broja u zemlji.

Bošnjačka strana odbacila je prijedloge o izmjenama Izbornog zakona kako bi nastavili političko nasilje nad malobrojnijim Hrvatima po receptu Srba u bivšoj Jugoslaviji. I to upravo u vrijeme kada administracija SAD-a pokazuje ambicije da mijenja Daytonski sporazum da bi se i riješilo hrvatsko pitanje. Kako bi političko Sarajevo to spriječilo, kroz obavještajno podzemlje bh. Hrvate prikazuje se kao rusku ekspozituru.

 

facebook komentari

Nastavi čitati