U POTRAZI ZA ISTINOM – II dio

7

Velikosrpska tiranija i hegemonija

[dropcap]O[/dropcap]svrćući se na razdoblje između dva svjetska rata, Slobodan Jovanović (koji među srpskim nacionalistima slovi kao „najveći srpski istoričar“ novijeg doba), napisao je 1948 godine:

„…Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova poslijednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871…“ (Izvor: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Zagreb, 1992., str. 11.).

Jovanoviću je, dakle, trebalo iskustvo dva svjetska sukoba i desetljeća promišljanja kako bi shvatio ovu prostu istinu; no, on ju je ipak na kraju shvatio, za razliku od mnogih drugih. Kad to kaže čovjek koji je po vokaciji bio pristaša srpske Monarhije i četničkog pokreta (jedno vrijeme i predsjednik izbjegličke jugoslavenske „Vlade“ u Londonu), onda bi mu trebalo vjerovati.

Srbi su Kraljevinu SHS od početka shvaćali kao pomoćno sredstvo za postizanje svoga osnovnog cilja: »Velike Srbije«; naime, kralj Aleksandar i Nikola Pašić ideju ujedinjenja prihvatili su tek kad su bili sigurni da se ona može iskoristiti upravo u tom smislu.

Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je bio promotor velikosrpskih projekata od dolaska na čelo Radikalne stranke i na dužnost ministra vanjskih poslova Kraljevine Srbije 1,
[toggle_box title=”1″ width=”600″]Uoči stvaranja zajedničke južnoslavenske države rekao: »Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u moru jedne Jugoslavije. Srbija ne će da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju.«(Vidi: D. Ičević, Jugoslovenstvo i jugoslovenska nacija, Beograd, 1989. str.22  )[/toggle_box] a potom i Države SHS (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca).

U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani. On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

U prilog tvrdnji da je Kraljevina SHS stvorena na nelegitiman i nezakonit način, govore brojni dokazi potkrijepljeni činjenicama o onome što se događalo prije njezina postojanja, uzimajući u obzir i sam čin „ujedinjenja“. Stoga, evo kratke kronologije nekih bitnih događanja vezano za ovu temu.

Od disidenata i političkih emigranata iz zemalja koje su nominalno još uvijek “pripadale” Austro-Ugarskoj, 30. travnja 1915. godine u Parizu se formira Jugoslavenski odbor. Proklamirani cilj ovoga Odbora bio je “oslobađanje južnoslavenskih naroda od habsburške vlasti.“ Iako to tijelo nije (ni de facto ni de iure) imalo nikakav legitimitet zastupanja naroda koji su trebali tvoriti buduću južnoslavensku državnu zajednicu, ono je u njihovo ime vodilo pregovore sa vladom Kraljevine Srbije i donosilo odluke.

Pregovori srpske Vlade i Jugoslavenskog odbora, urodili su Krfskom deklaracijom, koja je donesena 20.07.1917. godine. Njome je u međusobnim pregovorima između zainteresiranih strana, zaključeno da se nakon oslobođenja od Austro-Ugarske uspostavi demokratska parlamentarna monarhija s tri konstitutivna naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci) pod vladavinom dinastije Karađorđevića.

U Zagrebu je 05.10.1918.godine osnovano Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je trebalo zastupati interese naroda koji su još uvijek formalno bili u granicama Austro-Ugarske (odn. predstavljalo novonastalu privremenu tvorevinu nazvanu Država Slovenaca, Hrvata i Srba). [pullquote_right]1 dio[/pullquote_right]

[dropcap]U[/dropcap] Ženevi je prema prethodnom dogovoru 09.11.1918.održan sastanak predsjednika srpske Vlade s predsjednicima Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća. Tom prigodom je donesena i tzv. Ženevska deklaracija u kojoj je bilo definirano da se novostvorena Država Slovenaca, Hrvata i Srba priznaje kao ravnopravan čimbenik s Kraljevinom Srbijom u procesu ujedinjenja. Pašić je učinio sve da ovu Deklaraciju izigra, što mu je, zahvaljujući pomoći lidera Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića [toggle_box title=”2″ width=”Width of toggle box”]2 Svetozar Pribićević, Srbin iz Hrvatske, bio je najutjecajniji političar prve polovice XX stoljeća kada se radilo o populaciji Srba prečana (ili „prekodrinskih“ Srba). Lider najprije Demokratske stranke, potom Samostalne demokratske stranke i na kraju, suosnivač Hrvatsko-srpske koalicije i jedna od vodećih figura u kasnijoj Seljačko-demokratskoj koaliciji, prvi ministar unutarnjih poslova u Kraljevini SHS (ostao u povijesti zapamćen po izjavi da će “Hrvati biti manji od makovog zrna”), u svemu je podržavao kralja Aleksandra i njegov represivni aparat, sve do uvođenja šestosiječanjske diktature 1929.godine. Nakon toga zatvoren, interniran u inozemstvo, gdje je kao pokajnik napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra u kojoj osuđuje režim kojemu je više od desetljeća vjerno služio.[/toggle_box] i uspjelo, pa je u praksi ovaj dogovor bio potpuno ignoriran od srbijanske strane koja nije niti namjeravala držati se formalno preuzetih obveza.

Hrvatski sabor održava 29. listopada 1918 godine sjednicu na kojoj raskida veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom na temelju hrvatskog državnog prava, te istodobno pristupa zajednici ostalih jugoslavenskih zemalja s područja koje je do tada pripadalo Austro-Ugarskoj, čime je stvorena nova tvorevina – Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Na čelu ove države, bilo je Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu.

Talijanska vojska izvršila je 04.11.1918.godine okupaciju Zadra, što je, očito bio pritisak na Hrvatsku, koji je trebao ubrzati pregovore s Nikolom Pašićem i njegovom radikalskom Vladom u pogledu „ujedninjenja“.

23. i 24.11. 1918., Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, vodi duge i mučne pregovore sa srpskom vladom. Na kraju je prihvaćen zaključak da će se Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujediniti s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Sukladno ovom dogovoru, Narodno vijeće Države SHS svojim predstavnicima (koje je vodio Svetozar Pribićević) daje pismeni Naputak o tome. U njemu se stvaranje nove državne zajednice upravo uvjetuje okupljanjem Ustavotvorne skupštine, koja će potom, dvotrećinskom većinom glasova odlučiti o njezinom ustavno-pravnom položaju i svim drugim bitnim pitanjima.

Delegacija Narodnog vijeća dolazi ponovno na pregovore u Beograd 27.11.1918. Slijede pritisci i prijetnje daljnjom okupacijom jadranske obale od strane Italije – ukoliko se trenutačno ne prihvati ujedinjenje po diktatu Beograda. Delegacija na kraju popušta i odriče se, ne samo ravnopravnog statusa države koju zastupa u procesu ujedinjenja, nego i republikanskog uređenja koje su do tada zahtijevali i na čemu su inzistirali. Da bi se to kako-tako legaliziralo, na brzu ruku izdana je Adresa – dokument o bezuvjetnom prihvaćanju „ujedinjenja“ Države SHS s Kraljevinom Srbijom.

U ovakvim uvjetima i uz tako “ravnopravan” tretman partnera u pregovorima, odvijaju se zadnje pripreme na Karađorđevićevom dvoru za proglašenje ujedinjenja.

Kralj Aleksandar Karađorđević proglasio je Kraljevstvo SHS 01.12.1918.godine, u Beogradu, u kući Krsmanovića, bez ikakvog pristanka hrvatskoga naroda i bez ratifikacije ove odluke od strane Hrvatskoga sabora.

Po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, odmah su raspoređeni srpska vojska i policija, na isti način kako je to ranije bilo učinjeno u vrijeme pripajanja Makedonije i Kosova Srbiji. Na ovaj način, jasno su pokazane namjere okupatorskog srpskog režima, koji se prema tim krajevima ponašao kao prema osvojenim i pokorenim područjima, i shodno tome uskoro poduzeo još radikalnije mjere. Upravo kako je to u razgovoru s Trumbićem najavio Stojan Protić (u kući Ivana Meštrovića u Cannes-u), netom prije „ujedinjenja“, govoreći o riješenju pitanja Bosne, istrebljenjem tamošnjaih muslimana ili njihovim prevođenjem na „prađedovsku veru“.

Prvi zločin počinjen u novoj »ujedinjenoj parlamentarnoj monarhiji, u kojoj su Hrvati bili „ravnopravni“ s ostalim narodima pod žezlom Karađorđevića« uslijedio je već 05. prosinca 1918. godine. Na središnjem Zagrebačkom trgu, građani i domobrani iz 25. i 53. pukovnije, protestirali su protiv ujedinjenja. Policija pod ravnateljstvom zagrebačkog načelnika Grge Anđelinovića, otvorila je vatru i ubila 13, a ranila 17 domobrana i građana. Ovaj zločin pokazao je na samome početku kakav će položaj hrvatskoga naroda u toj državi biti.

Slijedi pripajanje i ostalih teritorijalnih jedinica.

Najprije su, polovicom studenoga mjeseca 1918. godine – uz dozvolu srpskih saveznika – od srpske vojske okupirani Slavonija, Baranja, Bačka, Banat i istočni dio Srijema, a potom se, u tim uvjetima – izravne oružane prijetnje pristupilo nasilnom pripajanju ovih oblasti Srbiji. U Novom Sadu, je 25.11.1918., održana »Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i drugih Slovena«,3 koja donosi odluku o pripajanju Vojvodine Kraljevini Srbiji, a dva dana kasnije, to isto čini i Crna Gora. Prethodno je već ista manipulacija napravljena u Rumi, gdje je „narod Srema“ odlučio o cijepanju ove hrvatske regije i njezinom „prisajedinjenju matici Srbiji“.

[toggle_box title=”3″ width=”Width of toggle box”]3 Bila je to farsa organizirana od srpskih trgovaca i obrtnika, koji su preko tog nelegalnog tijela (po ugledu na svoje metode «saborovanja» kojima su na narodnim skupovima Srbi donosili bitne političke ili druge odluke u doba turske uprave u Srbiji) koje nije bilo ni od koga izabrano, niti je imalo legitimitet naroda u Vojvodini, donijeli odluku sukladno zahtjevima srbijanskog Dvora. Čekalo se (do 25.12.1918.) dok se ne obavi glavni posao sa konstitutivnim narodima, da bi se onda režiranim metodama «saborovanja» pod zvučnim nazivom Velika skupština Srba, Bunjevaca i drugih naroda, odlukom nekoliko tisuća članova «Skupštine» izvršilo pripajanje prostora Vojvodine (koju tada čine regije Baranja, Bačka i Banat) Srbiji. Tako su i formalno (mada ne legalno i legitimno!), Srbi došli u posjed zemalja koje im nikada u povijesti nisu pripadale niti po jednome osnovu, čime su stvoreni preduvjeti za nastavak njihove hegemonije.[/toggle_box]

Tako je otvoren put teritorijalnom zaokruženju nove Srbije pod žezlom Karađorđevića.

Ovdje je važno naglasiti, da (za razliku od Srbije i Crne Gore, čije su se narodne skupštine izjasnile o aktu ujedinjenja), Hrvatski sabor takvu prigodu nije imao, niti je odluku o stupanju Hrvatske u novu državnu zajednicu ikada ratificirao. Učinjeno je to mimo volje hrvatskoga naroda, bez njegovoga znanja i pristanka.

Uskoro se pokazalo pravo lice „Ujedinjenja“.

Evo što o tom razdoblju piše povjesničar Ferdo Čulinović:

»(…) Srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da ‘Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima’.« [toggle_box title=”4″ width=”Width of toggle box”]4 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, sv.1, Zagreb, 1961., str.178-179.;[/toggle_box]

Ova pravila spadala su u srpske vojne zakone, imala su status »vojne tajne«, i nisu se otkrivala javnosti. Primjenjivane su i druge brutalne mjere fizičkog kažnjavanja (uglavnom batinanje drvenim palicama), što se činilo uvijek kada su u pitanju bili »građanski prekršaji« nesrpskih naroda, a prakticiralo se najviše u krajevima gdje su živjeli Hrvati i Muslimani. Budući da je hrvatski Sabor još 1869. godine ukinuo svaki vid tjelesnog kažnjavanja za takve prekršaje, tamošnji seljaci bili su zgroženi i iznenađeni takvom praksom.

Srbija nastavlja s trgovinom hrvatskim teritorijem. Već 1920. godine Pašićeva vlada potpisala je »Rapallski ugovor« kojim (ovoga puta službeno i napismeno) Kraljevina SHS »daruje« Italiji veliki dio hrvatske zemlje i mora (cijelu Istru, Trst, Goricu i Zadar, te otoke: Lastovo, Palagružu, Cres i Lošinj, dok se za grad Rijeku i okolicu utvrđuje »autonomni status« – što je bila samo pripremna faza za pripojenje Italiji. To se i događa četiri godine poslije (17. ožujka 1924.), sklapanjem poznatog Rimskog ugovora kojim je Kraljevina SHS Italiji dopustila anektiranje tzv. Slobodne Riječke Države. Ovim sporazumom, Italija i Kraljevina SHS obvezale su se na »prijateljstvo i suradnju«, budući da su apetiti Mussolinijeve fašističke vlade najvećim dijelom bili zadovoljeni. [toggle_box title=”5″ width=”Width of toggle box”]5 O ovim činjenicama nužno je voditi računa, posebice kada se dr Antu Pavelića optužuje kao jedinog i isključivog krivca, koji je odmah po proglašenju NDH (sklapanjem Rimskih ugovora s Italijom – svibnja mjeseca 1941. godine), »započeo s rasprodajom hrvatskih područja«. Dvadesetak godina prije njega, tu su politiku sustavno i skupa provodili Nikola Pašić i njegova velikosrpska vrhuška, u suradnji s Italijom, a pomagani od Rusa i Engleza.[/toggle_box]

Samo stvaranje države predstavljalo je, dakle, nelegalan, protuzakonit i protupravan čin. Evo samo nekoliko dokaza u prilog iznesenoj tvrdnji: Prije svega, od strane Vlade Kraljevine Srbije bili su izigrani svi prethodni dogovori i potpisani sporazumi s Jugoslavenskim odborom i Narodnim vijećem (među ostalim i Krfska i Ženevska deklaracija, kao i Naputak Narodnog vijeća kojima je bilo definirano stvaranje buduće države kao demokratske, ustavne i parlamentarne monarhije u koju Država Slovenaca, Hrvata i Srba stupa kao ravnopravan partner Kraljevini Srbiji);

Nadalje, politički predstavnici Države SHS, neposredno prije samoga čina ujedinjenja, na sastanku u Beogradu natjerani su da se odreknu svake ideje ravnopravnosti i republikanizma kao svojih do tada isticanih polazišta.

I, na kraju, Hrvatski sabor nikada nije ratificirao ovu odluku o “ujedinjenju”, tako da ona ni u kom slučaju nije predstavljala izraz volje hrvatskoga naroda.

Nezakonit i protupravan čin stvaranja Kraljevine SHS, omogućio je Srbima da kroz slijedeće dvadeset i tri godine uspostave svoju strahovladu i hegemoniju, krvavo gušeći svaki pokušaj otpora toj centralističkoj politici. Hrvatska je uvučena u krvavu balkansku kupelj protivno svojoj volji. Idealizam pojedinaca i zanesjenjaka o „ravnopravnoj zajednici s jednokrvnom braćom“, bio je raspršen u srazu sa surovom relanošću, ali, nažalost, tek kad je bilo kasno.

Autor za kojega se drži da je napisao jednu od najobjektivnijih knjiga o odnosima među narodima unutar Austro-Ugarske, o ovoj temi kaže:

„ (…) Zagrebačka građanska inteligencija krenula je za Strossmayerom pa je Zagreb postao rodno mjesto južnoslavenskog pokreta. A kako Hrvatska ne bi mogla biti dominantna snaga južnoslavenske zajednice, niti bi se ‘hrvatska državna prava’ mogla uklopiti u jugoslavenski nacionalizam, kao što su se ‘češka državna prava’ uklopila u češki nacionalizam, ti su zagrebački intelektualci postali čisti integralni Jugoslaveni. Srbi s druge strane, već su imali svoju državu i nisu bili tako osjetljivi na čari talijanskih majstora; praktički im je cilj bio da prošire Srbiju, pa su u jugoslavenskoj ideji gledali samo pomoćno sredstvo da to i ostvare. Kao predstavnici prave nacionalne države, smatrali su da će svakoj južnoslavenskoj zajednici oni dati dinastiju, povijest i kulturu; za tradicije Hrvatske tu neće biti mjesta. Kako je takav ishod bio jasan, hrvatski su nacionalisti postali ogorčeni protivnici jugoslavenske ideje, a takva je odbojnost bila Beogradu nezamisliva. Tako je Zagreb postao istodobno i matica južnoslavenskog pokreta i središte otpora toj ideji.“ [toggle_box title=”6″ width=”Width of toggle box”]6 Izvor: A. J. P. Taylor, Habsburška monarhija 1809. – 1918., Zagreb, 1990., str. 235./236.;[/toggle_box]

Umjesto hrvatskoga naroda, odlučivali su uglavnom oni koji nisu imali sluha niti osjećaja za njegove težnje – salonski intelektualci. Okupljajući se u Beču, Pešti ili Londonu, i vodeći «akademske» rasprave o nacionalnom pitanju i umišljajući da sudbina svijeta ovisi upravo o njihovim «filozofskim» pogledima i promišljanjima. Izgubivši svaku vezu sa stvarnošću, oni su izrasli u neku vrstu «elite» koja je bila sama sebi dovoljna, i koja je o svemu odlučivala, a ni za što nije odgovarala. Ovo vrijedi u podjednakoj mjeri i za „Narodno vijeće“ i za „Jugoslavenski odbor“. To je imalo pogubne učinke po narod koji su „zastupali“.

Velikosrpski teror prema Hrvatima, koji je uslijedio odmah po (nezakonitom i nelegalnom) formiranju Kraljevine SHS, raspršio je nade u bilo kakav skladan suživot. Sve što se događalo poslije (politička ubojstva, progoni, montirani sudski procesi, masovno ugnjetavanje radništva i seljaštva, sve do – u parlamentarnoj praksi uljuđenog svijeta – nezabilježenog barbarskog zločina nad hrvatskim narodnim zastupnicima u beogradskoj Skupštini i uvođenja krvave velikosrpske šestosiječanjske diktature koja je brutalno i otvoreno, pred očima cijelog svijeta još žešće i bezobzirnije gazila osnovna ljudska prava i slobode nesrpskim narodima), bio je samo logičan i neumitan slijed događaja vođenih rukom srbijanskih vlastodržaca.

Iz «madžarsko-ugarskog jarma» u «balkansku tamnicu», poput «gusaka u magli», kako bi rekao Stjepan Radić. Hrvatski narod nije nitko pitao želi li to «ujedinjenje» ili ne; ovaj nelegalni akt nikada nije niti ratificiran od strane Hrvatskoga sabora … Čak što više, Država SHS proglašena je prije formiranja Ustavotvorne skupštine?!

Ustavotvorna skupština, koja je na temelju ranijeg sporazuma između Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba i političkih predstavnika Kraljevine Srbije i Crne Gore, jedina mogla dvotrećinskom većinom glasova narodnih zastupnika donijeti punopravnu odluku o stupanju tri konstitutivna naroda u zajedničku državu, formirana je tek 28.11.1920. godine, odnosno gotovo pune dvije godine pošto je srbijanski kralj Aleksandar proglasio ujedinjenje!

2301-ReuterSrbijanski hegemonistički vrh, predvođen radikalima Nikole Pašića i njihovim satelitima, samovoljno je uveo i praksu da Ustavotvorna skupština može i najvažnije odluke donositi natpolovičnom, umjesto dvotrećinskom većinom. To im je, u tadašnjem odnosu snaga, uz pritiske i ucjene pojedinih stranaka i njihovih zastupnika, te kupovinu pristaša na razne načine, osiguravalo usvajanje svakog prijedloga ili zakona.

Da su Srbi doista, u novostvorenoj Kraljevini SHS ostvarili apsolutnu hegemoniju u odnosu na sve druge narode, dokazuju brojne činjenice, a ponajprije je to vidljivo iz statističkih podataka o sudjelovanju u vlasti, koji govore slijedeće:

“U prve dvadeset četiri jugoslavenske vlade (1918.-1929.) Srbi su držali mjesto premijera u 97% tog perioda, ministra obrane u 100%, ministra unutarnjih poslova u 92%, ministra za vanjske poslove u 83%, ministra za financije 98%, ministra za obrazovanje 83%, ministra pravosuđa 87%.” [toggle_box title=”7″ width=”Width of toggle box”] Vidi: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.32.; također: Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – glavni procesi, 1918.-1985., str.19.; J. F. Brown, Nationalism, Democracy and Sekurity in the Balkans, Brookfild, 1992., str.61.; Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars, Seattle, USA, 1974., str.278.-279.)[/toggle_box]

U kakvom su, pak, položaju uslijed toga bili nesrpski narodi, posebice oni građani koji su se na bilo koji način opirali hegemonističkoj državnoj politici, ili su došli u poziciju da od strane režima budu ocijenjeni kao nepouzdani ili »sumnjivi«, opisao je beogradski odvjetnik i disident, Srbin Rajko Jovanović u svojoj knjizi Glavnjača kao sistem. Evo integralnog teksta Predgovora, kojega je za tu Jovanovićevu brošuru napisao veliki Miroslav Krleža:

“Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.

Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno ‘prostitutkama’, kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!

Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.

Poslije Barbusseove knjige o ‘Balkanskim krvnicima’, beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja

Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine [toggle_box title=”8″ width=”Width of toggle box”] Organizacija Jugoslovenske Nacionalne Omladine bila je sastavni dio ORJUNA-e (Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista) iz koje su regrutirani pripadnici četničkih oružanih postrojbi. Naoružanih četničkih jedinica samo je u sjevernoj Hrvatskoj, prije uspostave Banovine Hrvatske 1939. godine (s kojom se oni nisu mirili smatrajući da Hrvati nemaju prava na državu i riješavanje svoga nacionalnog pitanja), bilo 117![/toggle_box] 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, [toggle_box title=”9″ width=”Width of toggle box”]9 Puniša Račić, koji je pucao na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. (pri čemu je ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio Stjepana Radića – ovaj je od posljedica ovoga atentata i umro 08.08.1928 – a lakše ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara), bio je član četničke organizacije. Nakon atentata, iz zgrade Narodne skupštine je pobjega u kraljev Dvor, gdje se skrio. Poslije strahovitog pritiska svjetske demokratske javnosti, Račić je formalno osuđen, i ubrzo pušten na slobodu. Srbijanska državna garnitura je ovaj čin opravdavala tvrdnjama da je »počinjen u afektu«, jer je poslanik Puniša Račić tobože bio izazvan i revoltiran govorom Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika». Neposredno nakon ovoga zločina, u Zagrebu se na prosvjednom skupu okupilo preko 30.000 radnika, građana i omladine, koji su tražili Republiku. Uslijedila je represivna akcija režima, u kojoj je uhapšeno više od 100 prosvjednika, njih 50-ak ranjeno, i 5 ubijeno.[/toggle_box] ‘izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči’.

U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni poslednja.

Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!

M. Krleža

Predgovor brošure:

Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem,

Zagreb 1928.

Izdanje Zaštite čovjeka« [toggle_box title=”10″ width=”Width of toggle box”]10 Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619-620.).[/toggle_box]

I nakon ovih deset krvavih godina (od 1918 do 1928 godine), tijekom kojih je tadašnja karađorđevićevska klika pokazala potpunu nesposobnost u upravljanju državom i uređenju međunacionalnih odnosa (vladao je kaos u kojem su za 10 godina promijenjene 24 vlade, zemlja je bila na rubu bankrota, a nezadovoljstvo radnika, seljaka i studenata, sustavno je izražavano masovnim prosvjedima i štrajkovima), velikosrpski represivni aparat nastavlja s nasiljem i progonima. Ono eskalira uvođenjem tzv. »šestojanuarske diktature«, kada se ukidaju sve političke stranke i osnovna ljudska prava i slobode. Cijelo međuratno razdoblje ( od 5. prosinca 1918. do 1941.godine) obilježeno je krvavim velikosrpskim terorom i tlačenjem poglavito nesrpskih naroda, a naročito okrutan i žestok bio je pritisak na hrvatsko seljaštvo.

Srbija se prema Hrvatskoj odnosila kao prema okupiranoj, porobljenoj, neprijateljskoj zemlji. Batinanje, hapšenje i zatvaranje, visoke globe i nameti, uništavanje ljetine i pljačke, a ne rijetko i ubojstva nesretnih hrvatskih seljaka, bila su svakodnevna i uobičajena pojava.

[dropcap]E[/dropcap]vo i jednoga istinskog kurioziteta – vjerojatno nepoznatog u civiliziranom svijetu dvadesetoga stoljeća – koji je »krasio« srbijansku kraljevinu, a pokazuje svu degeneriranost, izopačenost i zločinačku narav tadašnjeg režima: obiteljima ubijenih Hrvata, nakon što su kraljevski žandari izvršili egzekuciju – najčešće na kućnom pragu – stizali su računi za naplatu utrošenog metka (»kuršuma«) kojim je kazna izvršena, što uistinu predstavlja vrhunac cinizma čiji je cilj žrtvu i njezinu obitelj do krajnosti poniziti i degradirati. Slobodno se može reći, da se velikosrbijanski kraljevski režim prema Hrvatima nije niti odnosio kao prema ljudima, smatrajući ih nižom rasom i podanicima, a ne ravnopravnim narodom s kojim je tvorio zajedničku državu.

Na kakvim temeljima počiva »ustavna parlamentarna monarhija« pod žezlom Karađorđevića, pokazalo se već prigodom izbora za Ustavotvornu skupštinu, čiji su rezultati objavljeni 28. studenoga 1920. godine. Dvije najjače centralističke srpske stranke nisu osvojile niti polovicu mandata, dok su komunisti i HRSS postigli zapažene uspjehe. To je rezultiralo Obznanom i zabranom djelovanja KPJ – zbog čega je u Zagrebu proglašen generalni štrajk, a u Vukovaru je došlo do do obračuna između građana i žandarmerije, pri čemu je poginuo Stjepan Supanc.

Glavni cilj beogradske velikosrpske političke elite bio je nametnuti vladavinu radikala, a da bi se to postiglo, moralo se suzbiti utjecaj njihovih najopasnijih takmaca, ponajprije onih u Hrvatskoj (HRSS-a, odn. HSS-a), a u kasnijoj fazi – nakon 1927. godine – i SDK (Seljačke demokratske koalicije) koja je u programskom i praktičnom smislu predstavljala zajedničku demokratsku političku platformu Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Onog trenutka kada je Beograd shvatio da Srbi u Hrvatskoj istinski rade na jedinstvu s većinskim hrvatskim narodom, da takva politika svakim danom postiže sve veći ugled i afirmaciju u narodu, te da odbijaju i dalje igrati ulogu udarne pesnice velikosrpskih interesa, kreće se u otvoreni obračun.

U „Narodnoj“ Skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928 godine, počinjen je krvavi zločin do tada nezabilježen u civiliziranom svijetu. U hrvatske narodne zastupnike, s govornice je pucao četnik Puniša Račić (u Stjepana Radića, Pavla Radića, Ivana Granđu, Đuru Basaričeka i Ivana Pernara – pri čemu je na mjestu ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, dok je Stjepan Radić umro nakon nepuna dva mjeseca od posljedica ranjavanja). Ovo je samo do kraja ogolilo lice velikosrpskog hegemonizma, koji nije prezao ni od čega ne bi li ostvario svoje naume. Zgražanje uljuđenog svijeta i uglednih intelektualaca nad ovim barbarskim činom, i mnogi prosvjedi koji su s te strane dolazili, nisu, nažalost, doveli do »smekšavanja« režima. Represija je nastavljena još većom žestinom nego prije. Srpski hegemonisti nisu mogli oprostiti Radiću i vodstvu HSS-a 11 sve veći politički utjecaj među seljaštvom u cjeloj

[toggle_box title=”11″ width=”Width of toggle box”]Braća Antun i Stjepan Radić utemeljili su 1904. godine HPSS (Hrvatsku pučku seljačku stranku), koja je poslije preimenovana najprije u HPRSS (Hrvatska pučka republikanska seljačka stranka) i potom u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Moto ove političke organizacije bio je »Vjera u Boga i seljačka sloga«, a program se temeljio na socijalnom nauku pravednosti i kršćanskim načelima. Stranka je imala i svoj list (DOM), koji je više puta zabranjivan od starojugoslavenskog režima, ali je zanimljivo da je u komunističkoj Jugoslaviji izlazio sve do 1963. godine. Stranka je obnovljena 1989. godine kao HSS.[/toggle_box]

Kraljevini Jugoslaviji, pa i u samoj Srbiji. Budući da je ova stranka na izborima dobijala između 45 i 50% glasova birača, nametnula se kao najjača demokratska snaga u državi, što je bila ozbiljna prepreka srpskoj unitarističkoj opciji i njezinoj Radikalnoj stranci na putu pretvaranja Kraljevine Jugoslavije u »Veliku Srbiju«. Iz tih razloga, Radić i njegovi stranački prijatelji progonjeni su i zatvarani poput najvećih državnih neprijatelja, da bi na kraju postali metom podmuklog ubojstva u parlamentu, organiziranog u samome kraljevskom Dvoru.

Neposredno nakon ovoga zločina, u Zagrebu se na prosvjednom skupu okupilo preko 30.000 radnika, građana i omladine, koji su tražili Republiku. Uslijedila je represivna akcija režima, u kojoj je uhapšeno više od 100 prosvjednika, njih 50-ak ranjeno, i 5 ubijeno. Hrvatski narod je bio u golemoj većini uz HSS i Radića, pa je postojala ozbiljna opasnost da se nemiri nastave s ozbiljnijim posljedicama, što je ponukalo srbijansku kamarilu na uvođenje diktature, u okrilju koje su se velikosrpski hegemonisti pod izlikom »očuvanja države, mira i poretka« još okrutnije nastavili obračunavati sa (stvarnim ili izmišljenim) državnim »neprijateljima« i neistomišljenicima.

Pašićevi nasljednici nastoje po svaku cijenu suzbiti bilo kakav oblik oporbenog djelovanja, političkim pritiscima i ucjenama, i brutalnom silom. Administrativne podjele zemlje (najprije na 8 pokrajina, pa zatim na 33 oblasti i konačno, na 9 banovina – uz napomenu da je banove na dužnost postavljao kralj), također su bile u funkciji slamanja svake političke protuteže diktatorskom beogradskom režimu.

Glavna zaprijeka ostvarivanju velikosrpskih hegemonističkih težnji bila je Hrvatska, pa je razumljivo da je u najvećoj mjeri upravo prema njoj uperena oštrica režima.

Burna politička previranja, štrajkovi, pobune i sukobi, te zahtjevi SDK za sazivanjem nove Ustavotvorne skupštine, rezultirali su još jednim pokušajem da se na vodeće političare u Hrvatskoj izvrši pritisak i tako stvari dovedu u kakav-takav red. Iz tog razloga, u Beograd su 4. i 5. siječnja 1929. godine, u audijenciju kod kralja Aleksandra pozvani lideri najjačih stranaka u Hrvatskoj, HSS-a i SDK (Vladko Maček i Svetozar Pribićević). Obojica su ustrajali u svojim zahtjevima, zatraživši »potpunu promjenu državnog uređenja, i to tako da se uspostave državne i kulturne historijske individualnosti sa svojim saborima i vladama«.

Bilo je to previše za srbijanski Dvor i Pašićeve radikale; sutradan je izvršen planski državni udar (kralj Aleksandar raspustio je Narodnu skupštinu, zabranio svako političko i javno djelovanje opoziciji, ukinuo dotadašnji »Vidovdanski« ustav i uveo osobnu diktaturu, a za predsjednika Vlade postavio zapovjednika svoje garde, generala Peru Živkovića).

Iste godine (upravo na Vidovdan – 28 lipnja), u selo Brus (kod Kruševca u Srbiji) interniran je lider SDK Svetozar Pribićević, kojemu je zabranjeno svako javno djelovanje, a u pritvoru je mučen i šikaniran više od dvije godine.

04. siječnja 1930. godine, uhićen je i zatvoren i Vladko Maček, pod optužbom da je tobože surađivao s ustaškim pokretom Ante Pavelića u nekima od antirežimskih atentata i diverzija, ali je već u lipnju iste godine pušten na slobodu.

Svi viđeniji Hrvati koji nisu bili po volji velikosrpskom režimu, našli su se na udaru, pa i Milan pl. Šufflay (1879 – 1931.), povjesničar i albanolog svjetskog glasa, po političkom uvjerenju starčevićanac. Napisao je brojne znanstvene radove i rasprave, a najznačajnija djela su mu: Hrvati u sredovječnom svjetskom viru, Srbi i Arbanasi, Albanski gradovi i burgovi.

Dva policijska agenta, smrskala su mu lubanju željeznom šipkom, na ulici, usred Zagreba, u predvečerje, 18. veljače 1931. godine. Zločin nije počinjen slučajno, a dokaz za to je tekst u službenim jugoslavenskim novinama ‘Naša sloga’, koje su istoga dana izašle iz tiska na Sušaku, gdje se na jednom mjestu kaže, kako će »pucati lubanje«. Ubojstvo je navodno naredio pripadnik pro-srpske organizacije ‘Mlada Jugoslavija’, Nikola Jukić, u dogovoru sa srpskim vojnim zapovjednikom Zagreba, Belim Markovićem,12 u čijoj kući je tjedan dana prije sve isplanirano.

[toggle_box title=”12″ width=”Width of toggle box”]Njih kao izvršitelje atentata navodi u svojoj knjizi Ivan Meštrović (Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1993., str. 193.).[/toggle_box]

Nakon stravičnog umorstva Šufflaya, teror protiv hrvatskoga naroda i metode »brutalnog« režima kralja Aleksandra, osudili su Albert Einstein i Heinrich Mann, što je na svojoj naslovnici objavio i New York Times u svibnju iste godine. (The New York Times od 06. svibnja 1931., str. A1., »Einstein Accuses Yugoslavian Rulers «.)

Einstein i Mann, zatražili su od Lige za prava čovjeka u Parizu, da se zauzme za Hrvate, i da »prikupi svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i civilizirani narod.« (Vidi: Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str. 41.; ).

No, Srbi su imali moćne saveznike u zapadnoj Europi, tako da je sve ostalo na apelima i novinskim natpisima.

Milan pl. Šufflay, platio je glavom svoju dosljednost i znanstvenu objektivnost. Upravo to je smetalo velikosrpskom režimu; njegove teorije o najstarijem narodu na Balkanu – Ilirima i njihovim potomcima – Albancima, nikako se nisu uklapale u strateške zamisli i interese koje su u tim područjima imali.

Usporedo s masovnim terorom i zločinima, teče i proces širenja i jačanja mreže četničkih organizacija diljem Kraljevine SHS, posebice na području Hrvatske, a iza kojih organizacijski i logistički stoji velikosrpski režim. Ove četničke ćelije, bile su na različite načine aktivne od 1918. godine nadalje, ali do njihove pune revitalizacije i sasvim konkretnih aktivnosti na terenu dolazi odmah po uvođenju šestosiječanjske diktature 1929. godine. Četnici se, kao i uvijek do tada, stavljaju u službu srpskog režima i tijesno surađuju s vlastima, vojskom i žandarmerijom,u očekivanju konačnog obračuna s narodima koji nisu bili spremni pomiriti se s diktaturom. Čak i tamo gdje do tridesetih godina dvadesetog stoljeća nisu imali nikakve tradicije (Hrvatska), oni uspostavljaju veliki broj svojih „pododbora“ i započinju s terorističkim akcijama. Ne rijetko, srpski oficiri i žandari, ujedno su bili i pripadnici četničkih organizacija, a među njima je bio i veliki broj narodnih poslanika, bogatih trgovaca, obrtnika, bankara, popova. Najuglednije ljude iz lokalnih sredina stavljali su na čelna mjesta pododbora, kako bi ih omasovili i privukli nove članove.

Kao jedan od razloga za nastavak nesmiljenog terora nad hrvatskim stanovništvom, poslužio je i tzv. Velebitski (ili Lički) ustanak, kojega je Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), pokrenula 6. rujna 1932, godine. Iz logora u Austriji i Italiji, nekoliko mjeseci prije, prebačena je stanovita količina oružja i ratnog materijala na Velebit (preko luke Zadar, jer tada je ovaj grad bio pod vlašću Italije), a krajem ljeta i nekolicina Pavelićevih ljudi koji su uspostavili vezu s nekoliko svojih pristaša iz okolice Gospića (Andrija Artuković, Juraj Rukavina, Marko Došen, Josip Tomljenović, Nikola Orešković). Ove aktivnosti su u to vrijeme podržavale Italija i Mađarska, kojima je raspad Kraljevine Jugoslavije odgovarao zbog vlastitih teritorijalnih pretenzija. Navodni “ustanak” bio je ustvari napad na žandarmerijsku postaju u selu Brušani, koji je izvelo desetak ustaša. Sukob je trajao oko pola sata, i nije bilo nikakvih većih posljedica, osim što je jedan od napadača ubijen.

Ovdje nije bilo riječi ni o kakvom ustanku, nego se radilo o kratkotrajnoj akciji sasvim ograničenog dometa i učinka, bez ikakvoga značaja u strateškom i vojnom smislu, posebice sa stanovišta rušenja vladajućeg srbijanskog režima. Ustaška vrhuška, po svemu sudeći, u to vrijeme nije niti imala namjeru poduzimati akcije većih razmjera (svjesna da je režim još uvijek toliko čvrst da ga na taj način nije moguće uzdrmati), nego se radilo o čisto promidžbenom potezu, koji je ustaškoj organizaciji trebao podići popularnost i odjeknuti u svijetu. Vlastima je ova nesretna epizoda poslužila za pokretanje novog vala nasilja u Lici. Osim krivaca za dopremu oružja i organiziranje napada, uhićeno je na stotine ljudi koji s tim nisu imali nikakve veze, ali su bili izvrgnuti progonu pod izlikom “istražnih postupaka”. Naravno, karađorđevićevski režim i ovu je priliku iskoristio za obračun s neistomišljenicima i onima koji mu nisu bili skloni, a ovakvi akti, poput “Velebitskog ustanka” dolazili su kao naručeni.

[dropcap]P[/dropcap]ored UHRO-a, jedina organizacija koja je zagovarala metode oružane (revolucionarne) borbe protiv Kraljevine Jugoslavije, bila je tada KPJ. Njezini članovi bili su također progonjeni, ubijani, osuđivani na dugogodišnje robije, i mučeni na razne načine, a partijske ćelije razbijane, tako da su 1932 godine već bili u doslovnom smislu “desetkovani”. Nemoćni poduzeti bilo što konkretno, pozdravili su ovu ustašku akciju usmjerenu na rušenje “tamnice jugoslovenskih naroda”. List Proleter (službeno glasilo CK KPJ), u broju od 28. prosinca 1932. godine, objavio je kako KPJ “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.”

Sučen s mogućnošću daljnjih akcija ustaša i komunista, srbijanski teroristički režim grčevito nastoji održati postojeće stanje i sve staviti pod kontrolu. U tom cilju poduzimaju se i brojne aktivnosti čiji je cilj pred međunarodnom javnošću kompromitirati oponente, optužujući ih za “separatizam”.

Specijalni rat protiv uglednih ljudi, političara i intelektualaca u Hrvatskoj, nastavlja se još žešće. Na udaru je naročito Hrvatska seljačka stranka koju se želi potpuno razbiti (jer još uvijek predstavlja najutjecajniju političku snagu u Hrvatskoj), ali isto tako i druge opozisijske snage, uključujući i one u kojima se vodeću ulogu imali demokratski orijentirani prečanski Srbi (poput Save Kosanovića). Netrpeljivost srbijanskog režima (pa i tamošnjeg javnog mnijenja u cjelini), prema neistomišljenicima iz redova tih prečanskih Srba, bila je gotovo podjednako izražena kao i u odnosu na Hrvate. Spriječiti svako oporbeno djelovanje, i onemogućiti politički savez između srpskog i hrvatskog naroda, bio je, uostalom, jedan od temeljnih razloga za uvođenje diktature, pa se nisu birala sredstva kako bi se ovi ciljevi ostvarili.

U bogati arsenal karađorđevićevskih prljavština i podvala, spadali su i režirani napadi na “nepoćudne” pojedince preko stranih listova (uz pomoć plaćenih novinara), čiji su tekstovi zatim prihvaćani od režimskih novina, smišljeno stvarajući u javnosti negativan naboj prema prozvanim “državnim neprijateljima”. Na kraju, sve se pretvaralo u histeriju vješto dirigiranu i usmjeravanu iz Beograda. “Krivcu” i njegovim “suradnicima” bila je to jasna poruka što slijedi ako i dalje budu djelovali suprotno interesima Dvora.

Tako su, primjerice, u rujnu mjesecu 1932. godine, dvojica engleskih političara (B. Riley i R. J. Davies), posjetili su na kratko Beograd i Zagreb. Dana 30. Rujna iste godine, engleski list Manchester Guardian objavljuje nepotpisani članak koji sadrži navodne razgovore s Vladkom Mačekom i Antom Trumbićem i gdje se njih dvojica izjašnjavaju za otcjepljenje Hrvatske od Kraljevine Jugoslavije. Uslijedili su vrlo oštri napadi režimskih listova na “separatiste” Mačeka i Trumbića, uz brojne uvrede, klevete i objede, na koje Trumbić odgovara svojim Elaboratom. (Opširnije: dr. Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987, str. 16/17.)

Elaborat o hrvatskom pitanju Ante Trumbića (objavljen 03. studenoga 1932. godine), u kojemu je on u 32 točke detaljno iznio svoje argumente o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskoga naroda od strane velikosrpskog unitarističkog režima – na političkom, gospodarskom, financijskom i opće-društvenom polju), dočekan je od srbijanskog tiska i političkog vrha u Beogradu na nož, te je protiv njega i drugih istaknutih hrvatskih političara demokratske orijentacije, – kako Hrvata, tako i Srba – nastavljena hajka s teškim i uvredljivim optužbama, s nakanom da ih se izvrgne linču.

Režimu je naročito smetalo to što je Trumbić otvoreno pisao o naravi srbijanske vlasti, njezinoj izrabljivačkoj i diktatorskoj prirodi, povlaštenom položaju Srbije i Beograda, o nastojanjima stvaranja „Velike Srbije“, ekonomskom iskorištavanju Hrvatske i drugim zabranjenim temama.

Trumbić je u svojim odgovorima na napade najprije pokušao pojasniti genezu kampanje koja se od strane režima u Srbiji, tamošnjeg novinstva i njihovih engleskih prijatelja provodi protiv njega i Mačeka – te u tom smislu piše i jedan duži članak za Manchester Guardian. Obraćajući se uredništvu engleskog lista ali i čitateljima, on, među ostalim, kaže:

(…) „Vaš članak dao je povoda jednoj vehementnoj novinskoj kampanji, u kojoj se nas brutalno napada i grdi, pa čak i prijeti nam se životom. Pošto u nas nema niti toliko slobode štampe da bi se tko je ovako napadnut mogao braniti, nama je jasno, što svatko može lako pogoditi, odakle ta kampanja dolazi i od koga je servirana.

Ovim povodom želimo se obratiti preko V(ašeg) cij(enjenog) lista britanskoj javnosti, čije se mišljenje u nas uvažava, da ocrtamo velikim potezima sliku današnjeg stanja u Jugoslaviji i suštinu hrvatskog problema, što je bez sumnje od očite važnosti i sa gledišta generalnih interesa.” (dr. Ljubo Boban, isto, str. 17.; )

Iz konteksta je jasno vidljivo, da je Trumbić i pored svega vjerovao da će istina doprijeti do svjetske javnosti, i da će činjenice koje iznosi imati učinka. Koliko je bio u pravu pokazalo je vrijeme.

No, evo nekih citata iz njegovog Elaborata o hrvatskom pitanju (prema izvoru: dr. Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987, str. 17-34.):

(…)

“ 4.HRVATSKA I SRBIJA U PROŠLOSTI

Ova država faktično postoji od prosinca 1918. pod imenom kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zamijenjena kraljevim ukazom od lanjske godine sa Jugoslavijom. Ima od prilike 13 vijekova da su Slaveni došli na jug Evrope, ali kroz cijelo to vrijeme Hrvatska i ostale zemlje iz bivše Habsburške monarhije nisu nikada živile sa Srbijom pod istim zakonima i sačinjavale sa njom jednu državu. Srbija je živila pod uplivom Bizanta, a zatim pod dominacijom turskom; dočim mi ovamo živili smo pod uplivom Zapada, najprije nezavisnim državnim životom pak i u zajednici sa drugim narodima slavenske, germanske, mađarske i latinske rase, naročito za vrijeme Habsburške vladavine. Uslijed toga Srbija se razvijala u jednom smjeru, a mi ovamo u drugom. Razlika je u svakom pravcu bila velika i zatečeno stanje na obim stranama sasvim drugačije.

5. HEGEMONIJA SRBIJE

Već ova činjenica dokazuje jasno, da je problem uređenja ovakove države bio po sebi težak. Ali nadošla k tomu još ne mala nezgoda, što se je državna politika, sticajem prilika, uputila baš onim pravcem koji ne može dovesti do konsolidacije. Nastupila je hegemonija Srbije, koja se je nametnula Hrvatskoj i ostalim zemljama na zapadu te traje, nakon parlamentarnog kursa, i danas pod diktaturom još silovitije. Da se karakterizira rezultat ovakova vladanja, dosta je istaknuti tri činjenice, koje same po sebi, osim svega ostaloga, daju mjerilo veličine neuspjeha, a to su: Prvo, osiromašenje čak i Vojvodine, najplodnije i najbogatije valjda zemlje u cijeloj Evropi, drugo, razočaranje sa Srbijom i pravoslavnih Srba iz bivše Austro-Ugarske, za kojom su ranije čeznuli i romantički uzdisali, a treće je činjenica što su danas svi slojevi i svi duhovi, bez razlike, složni u nezadovoljstvu s postojećim stanjem.

Povrh toga općeg nezadovoljstva Hrvati su još k tomu, na poseban način kao narod i kao ljudi poniženi i uvređeni, oštećeni i upropašćeni!

6. KOLEKTIVNA ODGOVORNOST

Zna se da od 6. siječnja 1929. drži svu vlast jedan čovjek, uz koga vrše neki upliv, direktno i indirektno, nekoji krugovi. Kad se kaže, da ovom državom upravlja, iskorišćuje je, nekoliko familija u Beogradu, to može donekle da stoji; ali ipak i pored toga Srbija kao takva ne može se oteti kolektivnoj odgovornosti. Razumi se, da se tu govori samo o Srbima, ne o ostalom stanovništvu u njoj, koje nije srpsko, a koga ima mnogo.

7. HRVATI SU RAJA

Hrvati su poniženi i uvređeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti. U svojoj kući nemaju nikakva prava, nego samo teške i nesrazmjerne dužnosti. Njihova moralna i materijalna imovina jest objekt kojim se iz Beograda raspolaže kako se hoće. Moraju služiti vojsku, plaćati poreze onoliko koliko se traži. Tim porezima i svim prihodima njihove zemlje uzdržava se najprije ovo stanje, koga su oni žrtve. U Srbiji su nekoć bili: Turci i raja; slično je sada u nas, Hrvati su raja! Sve se to silom podržava, a pokriva se jednom parolom: ‘Narodno jedinstvo’!, kom je sadržina velikosrpstvo beogradskog tipa. Hrvati nisu narod, oni su ‘pleme’. Stoga svaki prigovor ili kritika protiv ovog stanja kvalificira se kao zločin protiv ‘narodnog jedinstva’, protiv ‘države’. Stoga, Hrvati smatraju se kao rođeni ‘separatiste’, neprijatelji države, nepouzdani, izvan zakona. Ono nekoliko Hrvata što se ponekad vidi na nekim visokim položajima ili u kakvoj međunarodnoj delegaciji, to su bijednici bez moći, upliva i bez ugleda, pomno izabrani za ulogu figuranata. Stoga, ovo je ‘narodno jedinstvo’ jedna lažna fraza.

(…)

11. PARLAMENTARIZAM – OBMANA

I za vrijeme ustava parlamentarizam bio je obmana. Srbijanske su stranke namećale svoje kandidate i izvan Srbije, naročito u Vojvodini, Bosni-Hercegovini, Crnoj Gori, stvarajući tako srpsku većinu pomoću državnog aparata i poznatih policijskih metoda. Takovom većinom su vladale ‘demokratski’ i majorizirali Hrvate. Tako skalupljenom većinom nametnuli su Hrvatima i Slovencima centralistički ustav 1921., koji je usredotočio u Beogradu svu državnu vlast, vojnu, političku, prosvjetnu, ekonomsku. Zato je Ustav i pravljen, inače, da to nije uspjelo, bilo je već onda sve spremno za udar, koji bi bio postavio na državnu vlast generale ‘oslobodioce’ za ‘spasavanje narodnog jedinstva i države’.

Ali za vrijeme i takova parlamentarizma moglo se je donekle prigovarati, kritizirati, tužiti se javnom štampom, na zborovima i u Skupštini. Protiv zabrane novina, postojala je bar donekle zakonita zaštita suda. Narodni zastupnici imali su imunitet, mogli su ići u narod i s njim držati vezu. Sve je to prestalo 6. siječnja 1929.

12. DRŽAVNI UDAR – DIKTATURA

Državnim udarom 6. siječnja 1929. proglašena je kraljeva lična diktatura, jer je Manifest podpisao sam kralj bez protivpotpisa ikakva ministra. Od onda hegemonija provodi se jače, intenzivnije, brutalnije i ubrzanim tempom. Ne smije se ni govoriti ni pisati. Stoga je upravo procvat vala ‘literature’ letaka, kojima se šire vijesti koje se ne smiju štampati, a naročito slučajevi nasilja, zatvaranja, ubijanja kod seljaka, kojih, zato što je žandarm našao komu u džepu ili u kući kakav letak, neprestance su puni zatvori zbog zločina širenja propagande. I oni koji su pronađeni nevinima znadu sjediti ne samo danima nego i mjesecima u zatvoru policije, bez ikakve odluke.

Za zaštitu ovoga režima donesen je odma zakon za zaštitu države i osnovan je specialan Državni sud u Beogradu, koji po njemu sudi ali bez apela. Kažnjava se teško svaka bagatela, ma što policija smatra kao ‘propagandu za uvjeravanje drugih da treba nasilno mijenjati ovaj poredak’. Kažnjavaju se djela, koja po kaznenom zakonu nisu uopće kažnjiva, jer ne znače ni pokušaj jednog delikta. Kazne idu od robije do 20 godina i do života, pa sve do vješala. Istraga policije vrijedi, po naročitom zakonu, kao sudska istraga. Taj zakon djeluje obično protiv Hrvata i komunista, što se često identificira. Pored silnog policijskog aparata, koji je svemoćan, imovinska i lična, ne kažemo sloboda, koje nema, nego sigurnost, nisu zaštićeni. Sudci su zavisni, premješta ih ministar, otpušta i penzionira bez razloga, po svojoj volji. Porezi se utjeruju u ovakvoj krizi, egzekutivnim putem. Porezni organi nose sve što nađu, premećuć kuće i osobe. Upropašćena je poreska uprava, koja je kod nas funkcionirala potpuno…

12a. LIČNA I IMOVINSKA NESIGURNOST – BARTOLOMEJSKA NOĆ

Što se tiče lične sigurnosti, dokazana su mnogo i mnogo puta i na sudu policijska stradanja političkih uapšenika. Tortura, mnogostruka, rafinirana, krvava, uobičajeno je sredstvo, kojim se terorizira i iznuđuju ‘priznanja’. Kad treba i ubija se uapšenike. I sudski je utvrđeno, kako su u policiji ubijani ljudi, a zatim bacani niz prozor, da se fingira samoubojstvo. Organiziraju se bande pokvareni mladića, koji za platu priređuju manifestacije ‘za kralja i otadžbinu’ i pod sigurnom zaštitom imadu da sa ‘patriotskim’ parolama izazivaju progone i napadaju mirne ljude, osim što pod presijom, jer svak zna tko ih štiti, iznuđuju, naročito kod poslovnih ljudi, novac. Ubija se i na ulici bezkažnjeno, i mada su zločinci poznati, ne otkrivaju se. Kad je u lipnju napadnut o podne u najprometnijoj ulici hrvatski književnik Mile Budak nastala je sveopća uzrujanost, pa je, osim ostaloga, izdalo protest i apel na javnost i na vlasti oko 200 uglednih ličnosti, tražeći ništa drugo, nego zaštitu prava čovjeka na život i slobodu. Na čelu odličnih potpisnika, književnika, umjetnika, profesora, svećenika, bila su i dva metropolita katoličke crkve, Dr. Ante Bauer i Dr. Josip Šarić, prvi nadbiskup u Zagrebu a drugi u Sarajevu. U tom protestu citiralo se je i izvatke iz interpelacija koje su nekoji članovi današnjeg zastupničkog doma u Beogradu (pristaše ovoga režima, ‘birani’ na listi generala Živkovića, bivšeg predsjednika vlade) podnijeli na ministra policije o tomu atentatu na Budaka. Istaknuto je, da je lane ubijen bezkažnjeno na ulici sveuč. prof. Šuflaj, a da je napadaj na Budaka uvod u politička umorstva, čiji će uspjeh biti drugi put sigurniji, a žrtve brojnije i teže. Pa se nastavlja: ‘Doba se grozne proskripcije vraća, a listu od 27 proskribiranih političara u Zagrebu čuva po vama (ministru policije) odobreni ‘Novi Pokret’ (organizacija pod krinkom ekonomske propagande) s preciznim uputama za krvavu bartolomejsku noć. Otrovana politička atmosfera stoji pod strašnim dojmom nevidljive ruke, koja i na glave mirnih protivnika pušta gvozdene palice smrti.’ Pa se još na adresu ministra kaže i ovo: ‘Dok tako zemljom prolazi smrt, a vi g. ministre, za ličnu bezbednost ništa ne poduzimate, dotle iza ovih napadaja, ubistava i smrti jezovita narodna duša sumnja vidi sakrivenu ruku vaše javne bezbednosti. Odgovor na ove interpelacije do danas, nakon pet mjeseci nije došao, ali su međutim pale uslijed zaključenja sesije.

(…)

29. VELIKA SRBIJA I «AMPUTACIJA» HRVATSKE

Kako su u Beogradu uvijek mislili samo na stvaranje Velike Srbije, to jest srpske pravoslavne države po mogućnosti sa što manje nepravoslavnih, i u tom pravcu stvarao se u školi i u javnom životu narodni mentalitet, tako danas, kad vide da ne ide sve glatko, kako bi oni htjeli, traže načina kako bi se riješili Hrvatske, koja je historijski predstavnik hrvatske državne misli. Ali to nije lako provesti sa svom vlašću i oružanom silom, kojom raspolažu. Jer bar nekoji znadu, da na konferenciji mira nije dosuđeno Srbiji kao takovoj ni pedalj zemlje osim Caribroda i Bosiljgrada i onih krajeva, koje je Srbija dobila 1913. ugovorom o miru u Bukureštu, a znat će i to da je ova država dobila međunarodno priznanje samo na predpostavci da su Hrvati, Srbi i Slovenci iz bivše Austro-Ugarske s jedne strane i Srbija s druge svojim sporazumom osnovali ovu državu pod imenom kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi nastalo pitanje dijeljenja ove države zato što bi se ustanovilo da narod s jedne i s druge strane, kako nije 1918. bio upitan tako, da ni kasnije nije odobrio taj sporazum, nego da je Srbija “via facti” nametnula nezavisnoj državi Hrvatskoj i ostalim ovamošnjim zemljama svoju vojničku hegemoniju, koja nam je donijela turski sistem: spahija i raje, koja hegemonija devastira naše zemlje i uništava u njima pravni red, staloženi socialni poredak, zakonitost pravne države, kulturni život, ekonomsku ravnotežu, sigurnost života i imovine, naše liberalne ustanove, koja je jednom riječju nesposobna, da učini išta što predstavlja stabilizaciju prilika (osim one : Ubi solitudinem faciunt, pacem appellunt!), uslove narodnog prosperiteta i socialni mir; ako, kažemo, takav postupak iznese na tapet pitanje “amputacije”, onda će i drugi faktori imati da kažu svoju riječ, a između njih svakako Hrvatski narod da kaže što misli o svojoj sudbini. Svakako ove pojave, koje su realne, sile nas Hrvate da vodimo računa o svom opstanku, ne dozvoljavajući da naša sudbina bude zavisila o volji onih, koji u stotinu godina svoje nezavisnosti (pokazali su?), da se znadu boriti, ali nisu znali (da?) Srbiju urede kao Evropsku državu.

(…)

31. KATASTROFALNO EKSPERIMENTIRANJE

Srbija vjekovima živi svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke, socialne. Tako se izgradio zaseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa. Sve je to posve različito tako, da i ako govorimo istim rječnikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.

Htjeti nametnuti njihovu vlast ovamo i upravljati samo njihovim navikama i metodama, kao što se je radilo ovih prvih 14 godina s ovakovim katastrofalnim rezultatom, nije naprosto moguće, ako se neće stvarati sve to veći sukob, koji će rađati sve to većim zlom. Ovo neuspjelo eksperimentiranje (do sada se je mijenjalo četiri puta teritorialno razgraničenje administracije i istodobno mijenjanje administrativne kompetencije, što bi i pod jednom sposobnom vlašću bilo dovoljno da se razori i najbolja administrativna organizacija, a sada kao da se sprema još jedan eksperimenat!) mora se već jednom napustiti. Teško se je čemu nadati iz Beograda, koji je politički može se reći Srbija, što bi u isto vrijeme značilo ispuštanje iz ruke onih materialnih koristi, koje hegemonija politička sobom nosi.

32. PRAVO KAO TEMELJ HRVATSKIH ZAHTJEVA

Na naše tužbe iz Beograda se odgovara: Prvo, da se ne zna što Hrvati hoće, jer nemaju programa te nas pozivlju da kažemo što ‘tražimo’; drugo, da su Hrvati sa Srbima (pravoslavnima) tako pomiješani da ih se ne može razgraničiti na autonomne teritorije.

Na ovo Hrvati odgovaraju, da je njihov program ovaj: Prvo, da ništa ne traže od Srbije, nego hoće da Srbijanci odu sa vlasti iz njihove zemlje, gdje nemaju nikakvih svojih prava; a drugo, da je teritorialno razgraničenje, u bilo kojem slučaju moguće, a to putem konstituiranja naroda, koji svojom slobodnom voljom ima da se izjavi.

Nakon (toga) lako će biti, ako se iskreno bude htjelo, urediti putom slobodnog sporazuma sve odnošaje, ne na bazi hegemonije, nego na bazi slobodne asocijacije interesa na izmjeničnu korist ugovornika i njihovih odnosa.

Danas se može fundirati država samo na ovom temelju.” 13

13 Na kraju dr. Boban navodi u bilješci br. 37: “Dokument u arhivu JAZU, ostavština A. Trumbića, neregistrirano”.

Samo 4 dana poslije, nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku 0d 05., 06., i 07. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr Vladko Maček iz Zagreba, dr Dušan Bošković iz Pančeva, dr Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr Juraj Šutej iz Sarajeva, dr Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.

Ovaj dokument u 6 točaka donosi slijedeće zaključke:

»1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.

2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.

3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.

6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.«14

[toggle_box title=”14″ width=”Width of toggle box”] Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: »Almanah ‘Nove riječi’ za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja.«)[/toggle_box]

Režimski tisak, obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: „ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime…“ i sl., uz bezuvjetnu obranu „narodne dinastije“ i Kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932. (Vidi: isto, str. 35.).

Režimu u Beogradu naročito je smetala činjenica što su Hrvati i Srbi ‘prečani’ konačno ovim dokumentom postigli puno jedinstvo u stavovima i zauzeli istovjetna politička stajališta po svim bitnim pitanjima, što je bila zapreka njegovim planovima pretvaranja države u „Veliku Srbiju“.

Događaji koji su uslijedili pokazali su da srbijanski diktatori imaju namjeru obračunati se svim sredstvima sa svakim oprbenim djelovanjem.

Na političara i književnika dr Milu Budaka (kasnije visoki ustaški dužnosnik), također je

izvršen atentat, usrijed dana u Zagrebu, 7. lipnja 1932. godine, ali je preživio.

Potpisnici Rezolucije, ali i svi drugi „nepoćudni“ intelektualci, došli su pod još jači udar, a na neke je izvšen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 15. srpnja 1933. godine u Dugom Selu.

Iste godine (3. rujna), u svome stanu na Tuškancu (dio Zagreba) pronađen je mrtav dr Ivo Pilar, poznati znanstvenik i povjesničar koji je pisao i govorio protiv srbijanske hegemonije i njezinih teritorijalnih aspiracija u Bosni i Hercegovini. Službena verzija bila je kako je riječ o samoubojstvu, ali se sve odigralo u krajnje sumnjivim okolnostima koje nikada nisu istražene niti razjašnjene.

Na kraju, konačno je i sam Svetozar Pribićević, koji je čitavo desetljeće bio instrument i jedan od stupova te i takve velikosrpske politike, shvatio (doduše, kasno, ali ipak), da srpska diktatura, hegemonija i, napose, ovakav odnos prema Hrvatima mogu imati teške i tragične posljedice po sve narode u Kraljevini Jugoslaviji.

Nakon robije i štrajka glađu (kojim se izborio za slobodu – pod uvjetom da mora otići u egzil), u Parizu, početkom 1933 godine izlazi knjiga Diktatura kralja Aleksandra ( La dictature du roi Alexandre), u kojoj Pribićević na analitički način „secira“ hegemonistički srbijanski režim, otvoreno iznoseći sve što je o njemu znao. Budući da je knjiga izazvala pravo ogorčenje u tamošnjim političkim krugovima (ne samo u redovima vlasti, nego i u opoziciji), te među najviđenijim intelektualcima i srpskim uglednicima, i jednodušno ocijenjena kao „štetna“ za Srbiju i srpske interese (s optužbama da jednostrano govori o političkom stanju i neistinito prikazuje srpsku povijest), Pribićević u ljeto iste godine, prvacima triju srbijanskih opozicijskih stranaka (radikali, zemljoradnici, demokrati), piše pismo u kojem želi pojasniti svoje stavove.

Na desetak kucanih stranica, on iznosi svoje poglede na ukupno stanje u Kraljevini SHS, osvrće se na položaj opozicije i njezinu ulogu, dotiče problem riješavanja srpsko-hrvatskih odnosa i drugih važnih pitanja, te na kraju u 12 točaka sažeto iznosi prijedloge onoga što bi se sve moralo poduzeti za normaliziranje stanja u državi. Jedan od njegovih zaključaka, primjerice jeste (u točki 4.), da bi se stanje moralo vratiti na ono od prije 1. decembra 1918. godine, te da se nacionalno pitanje može riješiti samo ako se narodi koji je tvore, kao individualiteti, svojom slobodnom voljom i bez ikakve prisile opredjele za život u zajedničkoj državi.

Pismo je poslano iz Pariza i nosi datum 19. VII.1933.godine. Budući da je riječ o doista zanimljivom materijalu, koji je desetljećima bio skrivan od očiju javnosti, evo pojedinih ulomaka (mada ga je radi potpunog razumijevanja najbolje pročitati u integralnom obliku), prema tekstu koji je objavio dr Ljubo Boban u Historijskom zborniku, Godina XVIII, Zagreb, 1966..; dr. Boban navodi da je original pohranjen u zbirci Ante Trumbića (f-135).

Evo što, među ostalim, kaže Pribićević:

„Pišem svoj trojici (liderima vodećih opozicijskih stranaka u Srbiji – op. autora) povodom izvještaja, koje sam u uredu primio.

(…) Iz tih izjava vidim ja samo jedno, a to je, da današnji Srbijanci 1) ne podnose kritiku i 2) nemaju smisla za autokritiku. Otud potiče nezadovoljstvo s mojom knjigom, kome ste i vi dali izraza u razgovorima s mojom ženom. Vi se naprosto ne možete uzvisiti iznad vaše sredine, ne možete se – i nitko od vas – oteti njenom svemoćnom uticaju; svi vi jednako rezonirate i jedenako argumentirate, naročito kad je u pitanju održanje prevlasti Srbije, i što je najčudnije, pojedini visoki inteligentni ljudi, kojima se inače čovjek mora diviti, jednako misle o tom pitanju kao na primjer komandant cjelokupne žandarmerije ili kraljeve garde.

Zbog toga je iz Zagrebačke rezolucije ( u fusnoti, dr. Boban navodi: „Misli na tzv. Zagrebačke punktacije“ – op. Z.P.) najviše uvredio (do srca) pasus o srbijanskoj hegemoniji, koji je pak istinit, jer naša država nije Jugoslavija, ni država Srba, Hrvata i Slovenaca, niti je to nekakvo ujedinjeno srpstvo, nego je naprosto proširena predratna Srbija. Kad se u Srbiji ni taj fakat ne će da prizna, kako se onda može vjerovati da se naše prilike mogu srediti bratskim sporazumom i dogovorom i zašto se onda čudite, što se tzv. prečani ironički osmješkuju kad se formula o ‘bratskom dogovoru’ ubacuje u naše diskusije.

(…) Svetozar Marković rekao je na adresu Srbije slične, pa i teže stvari i iznio krupnije optužbe, nego ja u svojoj knjizi; on je kazao da se Srbija nije nikad ponašala prema Bosni, Bugarskoj ili Crnoj Gori bratski i prijateljski, nego je prema njima zauzimala stav osvajača i gospodara.

(…) U državi je bila mjerodavna riječ Srbije, vodstvo je države bilo uvijek skoro isključivo u srbijanskim rukama i to skoro uvijek sa 100%, tako da ja nisam mogao druge krajeve činiti odgovornim za ulogu, koju oni uopće nisu igrali ili su je igrali tek u sporednijem značaju.

Ja ne znam, kako vas izvjesna fakta, koja tuku kao maljem u glavu ne mogu uvjeriti? Zar ne vidite ovaj fakt, da su npr. za tako zvano ‘jedinstvo države’ svi Srbijanci, dok su drugi u ogromnoj većini protiv? Kako to da nisu za ‘jedinstvo države’ Hrvati, a Srbijanci protiv? …Zašto su svi Srbijanci za ‘jedinstvo države’, a Hrvati protiv? Pitajte se to i analizirajte.

(…) Vidite, svaki Srbijanac smatra, da on ima pravo da rješava o tom, što će biti sa Hrvatskom, kako će se urediti Vojvodina ili koji drugi kraj, ali kad Maček dirne pitanje Makedonije, onda svi Srbijanci skoče kao ubodeni, jer on nema pravo da se miješa u to pitanje.

(…) Dragi moji prijatelji, odbijam prigovor da sam u knjizi nipodištavao historiju Srbije. Ja sam ustao protiv megalomanije, a ne protiv prave istinske historije. Kad je pok. Ruvarac pisao, da Srbi nisu došli u Vojvodinu kao organizovan narod, nego kao bjegunci, da nisu sklapali s carevima bilateralne ugovore, nego da su od njih dobivali na osnovu svojih molbi carske gramate, da Đuraj Branković nije bio despot, nego švindler, da Srbi nisu izdani na Kosovu, nego da su potučeni itd., nitko od vas to nije uzeo kao nipodaštavanje srpske historije.

(…) Oprostite izraz, ali vas vređa, svaka istina i svaki dokumenat, jer hoćete da nametnete neku romantičnu historiju, kakva se pisala prije stotinu godina. Vidite, ja sam u knjizi iznio autentičan dokumenat, Pašićevu depešu, iz koje se vidi, da prečanski krajevi nisu osovjeni, da se nisu morali sjediniti sa Srbijom, da su mogli sami odlučiti o sebi po svojoj volji, pa i u tom pravcu, da budu samostalni…

(…) Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima. Kad taj stav zauzmu, onda će sve ići lako, jer će se stvoriti takvo psihološko raspoloženje i takva politička atmosfera u kojoj će se sporazumi lako ugovarati i lako realizirati.

(…) Hrvati traže dakle pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat.

(…) I ako se hoće zajednica sa Hrvatima, a i sa ostalim Srbima, mora se napuštati stara ideologija i stara terminologija, koja je naslijeđena od predratne (homogene) Srbije.

(…) Neki u Beogradu tvrde, da sam ja taj, koji podjaruje Hrvate, a i druge, naročito vojvođanske Srbe na otpor. Ja mislim da bi bilo smiješno braniti se od toga…Otpora ne može biti tamo, gdje nema nezadovoljstva i on je to jači, što je nezadovoljstvo veće.

(…) Pogledajmo uostalom današnju situaciju. Ipak je to neizbrisiva sramota da je iz Srbije uopće mogao doći takav režim, kao što je taj t.zv. 6. januarski. To je najgori, najkoruptivniji, i idejno najbjedniji režim, koji se pojavio u novijoj historiji, te se ne može usporediti ni s kojim drugim na svijetu.

(…) Ja sam dvije godine i 3 mjeseca odsjedio u potuno izolovanom zatvoru i morao sam pribjeći štrajku glađu, da se dokopam slobode – u izgnanstvu. U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već po drugi put u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije suđen zbog prostog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zatvoru i tek što je izašao iz zatvora ubili su ga. Ubijstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, Dr. Budak je skoro ubijen, Dr. Pernar je u zatvoru, iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. Dr. Korošec se nalazi u internaciji, a jednako i njegovi drugovi iz vodstva. Po zatvorima se vuku toliki Hrvati, Slovenci i Srbi iz preka, kojima se broj ne zna i od kojih se mnogi prebijaju i muče mukama svakojakim. Zločinstva, koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i Sjevernoj Dalmaciji, postala su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt i na doživotnu tamnicu sipaju kao iz rukava. Vješanje se vrši svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku mora pamet stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom…da ja ne znam hoće li se ta ljaga ikada moći potpuno sprati sa njega.

(…) Nemojmo da se obmanjujemo i da se zavaravamo i da prodajemo rog za svijeću. Tako sam se naprosto skandalizirao kad sam čitao u novinama kako predstavnici srpske pravoslavne crkve tobože vrše neku propagandu za zbliženje sa Bugarskom. Pa zašto ti predstavnici srpske pravoslavne crkve ne dignu svoj glas protiv nečuvenog bezakonja…

(…)

1)Treba stvarati i izgrađivati naš seljačko-radnički pokret t.j. stvarati radničko-seljačku stranku, ali u najtješnjoj zajednici sa Radićevom hrvatskom seljačkom strankom. Hrvati moraju biti sigurni, da ih nećemo ostaviti do posljednjeg daha i da se na nas mogu pouzdano osloniti u ovoj strašnoj situaciji koju danas preživljavaju.

(…)

3)Ne samo izvor, nego i nosilac vlasti i prava u našoj državnoj zajednici može biti samo narod…“

(navedeno djelo, str. 204-211.; )

Preživjelog zastupnika (iz atentata na Radića i druge, od 20. lipnja 1928. godine), dr. Ivana Pernara, nastavlja se sustavno progoniti i zatvarati pod izmišljenim optužbama, kako bi mu se mogao pratiti svaki korak i spriječiti njegovo javno djelovanje.

Pod pritiskom su i obitelji žrtava. Udovica hrvatskog narodnog vođe Stjepana, Marija Radić, pod stalnom je paskom doušnika i policije. Iako je ostala kao samohrana majka sa četvero djece, uzdržavala se od vlastitog rada, i odbila mirovinu koju joj je ponudio osobno kralja Aleksandar, rekavši da ne želi ništa od ubojica njenog muža. Niz godina se bezuspješno borila da Punišu Račića stigne zaslužena kazna, pa je taj problem čak nastojala i internacionalizirati pred Ligom naroda – također bez uspjeha. Od istog tijela, tražila je da obitelj Radić u parnici protiv ubojice zastupa francuski odvjetnik Henry Torres. Njemu je napisala pismo u kojem za ubojstvo supruga otvoreno optužuje velikosrpski državni vrh: „Borba u kojoj je poginuo Stjepan Radić više je nego borba naroda hrvatskoga… to je borba zapadne kulture s tamnim i mračnim sramotama srednjega vijeka… Stjepan Radić morao je umrijeti, jer ga je na smrt osudila čitava vladina većina i jer je ta osuda dobila najviše odobrenje ministra dvora. Sedam je srbijanskih zastupnika bacalo kocke, pa je samo slučaj odlučio, tko će biti izvršilac toga nedjela.“

Supruga Augusta Košutića, Mira (inače, kćer Stjepana i Marije Radić), također je bila izvrgnuta stalnom šikaniranju, naročito nakon odlaska supruga u emigraciju. Ante Trumbić nije trpio ozbiljnije posljedice samo zahvaljujući svome prijateljstvu s kiparom Ivanom Meštrovićem, koji je bio miljenik kralja.

Netrpeljivost velikosrbijanskog režima prema Hrvatima dodatno je potaknuto ubojstvom diktatora Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. Mada je ubrzo utvrđeno kako ga je izvršila bugarska nacionalistička revolucionarna organizacija (VMRO), najveća krivnja je pala na ustaše i Antu Pavelića (tada u egzilu u Italiji), a Hrvati su smatrani glavnim krivcima za ovaj „zločin“.15

[toggle_box title=”15″ width=”Width of toggle box”]Je li zločin ubiti diktatora koji je na duši imao tisuće nevinih žrtava, to je pitanje na koje bi morali odgovriti teolozi ili filozofi. Dakako, ničije ubojstvo (kao nasilan, protupravan i nedemokratski čin) ne treba opravdavati, ali, žrtvu ovoga atentata ne može se stavljati u istu ravan s onima koji su svoje živote gubili samo zato što su tražili pravo na slobodu. Ako je bilo zločin ubiti tiranina i zlikovca Aleksandra Karađorđevića, onda su svi prevrati i sve revolucije (od „Francuske buržoaske“ nadalje), kriminalni pothvati, a svi atentati zločinački akti.[/toggle_box]

Učestali su progoni, zatvaranja, premlaćivanja i ubojstva diljem Hrvatske. U najvećem broju slučajeva počinitelji su bili državni službenici (žandari ili vojnici), a žrtve obični građani, seljaci i radnici. Biralo se uglavnom ugledne pojedince koji su u svojim lokalnim sredinama imali najviše utjecaja. Kad se njih ušutkalo, onda je bilo lakše izvršiti pacifikaciju čitavih područja. Bio je to razrađen sustav koji se u praksi pokazao vrlo djelotvoran.

Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim mješanjima u pilitička pitanja).

Dana 25. svibnja 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je knezu tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum. Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja. U tekstu Memoranduma dr Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:

„ Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju.“

Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i ‘Hrvatska građanska zaštita’ po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.

Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“

„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“

„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“

„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…

„Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“

„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“

„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“

„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sitem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“16

[toggle_box title=”16″ width=”Width of toggle box”]M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo autor[/toggle_box]

Zagrebački nadbiskup-koadjutor ispričao je Pezetu, kako je urednik Hrvatske straže, mons. Augustin Juretić uhićen samo zato što je obradio podatke koji su bili sadržani u predstavci. Pri kraju razgovora, Stepinac je gostu dao jedan dokument koji je kod ovoga izazvao nevjericu. Riječ je bila o računu za naplatu pet puščanih zrna od čovjeka kojem su žandari ubili oca.

Evo sadržaja teksta:

„ Broj 1959/1934./Platežni nalog/G. Varga Ivan, iz D. Dubrave, kbr. 465. pozivate se, da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet puščanih metaka prilkom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13D. 15 p. kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite./Poglavarstvo općine u D. Dubravi dne 3.VII.1934./Predsjednik (potpis nečitljiv)/Blagajnik (potpis nečitljiv)“

Taj trenutak Pezet ovako opisuje:

„Mons. Stepinac predaje mi jednu fotografiju. Ne mogu vjerovati u autentičnost fotografiranog dokumenta. Onda mi dade original u ruke…“ ’17

[toggle_box title=”17″ width=”Width of toggle box”] Isto, str.47. ; Svoje bilješke s ovog susreta u Zagrebu, Ernest Pezet javno je čitao 21. prosinca 1959. Godine u Parizu, na predstavljanju knjige T. Draguna, Le dosier du Cardinal Stepinac[/toggle_box]

Dokaze slične ovdje navedenim, moglo bi se nizati u nedogled, jer krvavi tragovi velikosrpske diktature isuviše su duboki i vidljivi da bi se mogli sakriti.

Ukupnom stanju nepovjerenja između Srba i Hrvata i sve većim napetostima, u velikoj je mjeri doprinosila Srpska pravoslavna crkva. On je unaprijed odbacivala svaku mogućnost da se Katolička crkva u svojim pravima izjednači s njom i islamskom zajednicom, a poduzimala je čak i konkretne korake kako bi srušila sporazume između Vatikana i vlasti Kraljevine Jugoslavije, koji su se u tom smislu donosili, i onemogućila njihovo provođenje.

Budući da su već postojali potpisani konkordati Svete Stolice s Kraljevinom Srbijom – 1914. godine, a sa Crnom Gorom još 1886. godine, nerazumno je bilo ostaviti neriješenim položaj Katoličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji (jer odnosi između nje i države nisu uopće bili regulirani zakonom). Stoga je Katolička crkva na demokratski i civiliziran način od državnih tijela dugi niz godina tražila razriješenje tog problema, pozivajući se na međunarodne konvencije i univerzalna načela slobode vjere. Na kraju je Vlada stala na stanovište da bi donošenje takvog sporazuma između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije ublažilo negativnu sliku o državi u inozemstvu, i istodobno smanjilo napetosti između vlasti i katolika koji su bili vrlo uznemireni i nezadovoljni svojim podređenim položajem.

Konačno, 25. srpnja 1935. godine, između katoličkog pape Pija XI i vlade Kraljevine Jugoslavije potpisan je Konkordat, kojim su se u 7 točaka regulirala neka od bitnih pitanja za položaj Katoličke crkve:

1. U državnim školama gdje su u većini učenici katoličke vjeroispovjesti, dozvoliti rad nastavnicima-katolicima;

2. U školskim udžbenicima i priručnicima trebaju prestati napadati katoličku vjeru i Crkvu;

3. Regulirati pravo osnivanja slobodnih škola tamo gdje katolici žive;

4. Slobodna primjena katoličkog ženidbenog prava u koje se ne bi smjelo dirati;

5. Obveza države da daje novčanu pomoć Katoličkoj crkvi proporcionalno broju vjernika;

6. Osiguravanje pune slobode osnivanja organizacija za katoličku mladež;

7. Izjednačavanje katoličke religije s drugim religijama.

Konkordat je, da bi se počeo provoditi, trebao biti odobren u Narodnoj skupštini u Beogradu i potvrđen od Senata, ali pojedinci iz ovih tijela vlasti protestiraju protiv toga, tvrdeći da se u Srbiji i Crnoj Gori službeno priznaje jedino pravoslavna religija. Stojadinović pune dvije godine odlaže postupak ratifikacije, jer su protiv Konkordata odmah ustali Srpska pravoslavne crkva (na čelu sa svojim patijarhom Varnavom koji se odmah odredio negativno prema dokumentu), kao i oni koji su iz bilo kojeg razloga htjeli srušiti Stojadinovićevu Vladu (Demokrati, Radikali, Udruženje četnika, srpske kulturne i nacionalne organizacije i udruženja i t.d.). Mada je ‘Konkordat’ imao za temelj isključivo ravnopravnost katoličke vjere i Crkve na području Kraljevine Jugoslavije, u narodu se širila fama o „savezu“ s Vatikanom koji izravno šteti srpskoj Crkvi, pa se ovaj sporazum počeo nazivati „čudovištem“, „zlom“ i sl.

Predvođen Nikolajem Velimirovićem Žičkim ’18 (čiji je utjecaj već u to vrijeme bio vrlo značajan, ne samo u narodu i crkvenim krugovima, nego i među srpskim intelektualcima), ratoborni dio srpsko-pravoslavnog klera neprestano radi na izazivanju incidenata, s ciljem dokazivanja kako spomenuti dokument „unosi nemir i neslogu među narod“ i šireći glasine kako je riječ o izdaji srpstva i pravoslavlja, a za račun omraženih Latina i katoličkog pape. Iz tiska izlazi brošura „Primedbe konkordatu“, nepoznatog autora (Stojadinović kasnije u svojim memoarima tvrdi kako je autor ovog spisa bio vladika SPC, Platon iz Srijemskih Karlovaca), koja također igra važnu ulogu u dokazivanju „štetnosti“ potpisanog sporazuma.

[toggle_box title=”18″ width=”Width of toggle box”]Srpski svetac, vladika N. V. Žički, bio je aktivni član Ljotićevog fašističkog zbora, gorljivi antisemit i pristaša naci-fašizma, koji je tvrdio da je Sveti Sava za Srbe u prošlosti napravio isto što i Hitler za njemački narod. Ovaj huškač i rasist, jedan je od najuglednijih teologa i svetaca u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.[/toggle_box]

Pune dvije godine vodi se kampanja, u kojoj se na jedan agresivan i perfidan način javno iznosi i propovjeda teza o posvemašnjoj ugroženosti Srpske pravoslavne crkve i Pravoslavlja uopće u Kraljevini Jugoslaviji!? Dakle, u državi u kojoj svi narodi osim Srba, već punih 18 godina trpe velikosrpsku samovolju i hegemononiju, i u kojoj ih se nekažnjeno lišava života i imovine, prebija, zatvara, pljačka… „ugrožena“ je Srpska pravoslavna crkva, Srpstvo i Pravoslavlje! Uistinu je fascinantno koliko daleko jedna vjerska institucija (koja uz to sebe smatra „hrišćanskom“), može ići u izmišljotinama, lažima i krivotvorinama.

Najveća kriza vezano za potpisani Konkordat, uslijedila je u ljeto 1937. godine. Dana 19. srpnja započinje sjednica Skupštine, na kojoj je kao točka dnevnog reda bila uvrštena i rasprava o prihvaćanju dokumenta. Sjednica se održavala u vrlo burnoj i napetoj atmosferi, ponajprije zbog onoga što se događalo na ulicama Beograda.

Naime, baš u vrijeme dok su se u Skupštini vodile rasprave o Konkordatu, srpski patrijarh Varnava (Petar Rosić), bio je smrtno bolestan. Najekstremniji klerici i ovo stanje svog poglavara koriste kao oruđe protiv „saveza s omraženim Vatikanom“, te pod izlikom zajedničke „molitve“ („molepstvija“) za oboljelog patrijarha organiziraju nasilne demonstracije u Beogradu. Protest je upriličen na sam dan početka zasjedanja Narodne skupštine (19. srpnja 1937. godine). Bio je usmjeren protiv Vlade na koju se vršio pritisak da Konkordat odbaci, a vodio ga je narodni zastupnik dr. Vojislav Janjić.

Nakon okupljanja i molitve u Sabornoj crkvi u Beogradu, agresivno mnoštvo (sam zastupnik Mihailo Đurović koji je ovo pitanje sutradan iznio pred Skupštinu, skup naziva „razjarenim narodom“), ne poštiva od policije unaprijed dozvoljenu rutu kretanja povorke, nego nasilno prolazi u ulicu Knez Mihajlovu i to upravo u vrijeme kada je tamo bio veliki broj šetača. Namjera ratobornog srpskog svećenstva (koje je bilo u prvim redovima) i njihovih istomišljenika, bilo je izazivanje incidenta po svaku cijenu. Zato se namjerno kršila zabrana kretanja povorke ovom ulicom, koja je vrijedila samo od 18 do 20 sati. Ograničena intervencija žandara i policije, koji su dobili od ministra unutrašnjih dela Antona Korošeca nalog da uvedu mir i red, imala je za posljedicu još jači otpor, pa je na kraju bilo i nekoliko lakše ozlijeđenih, i na jednoj i na drugoj strani. Od ovoga su potom „prosvjednici“ napravili događaj koji je trebao biti krunskim dokazom o ugroženosti Pravoslavlja i Srpstva pod krunom kralja Aleksandra Karađorđevića, s tim što je najveća krivnja svaljena na Slovenca Korošca (kao da je on odlučivao samostalno, mimo volje Dvora), ali mnogi su optuživali i šefa gradske policije, Srbina Dragog Jovanovića, tvrdeći da je zapovjedio čak „nož na pušku“ i htio „proliti srpsku krv“. Popovi su uspjeli u svojoj namjeri da se njihovom skupu pridruži nekoliko stotina mladih ljudi, koji su potom kamenicama i drugim predmetima zasuli policiju i žandare, koji su se povukli s ulica. Pedesetak uhićenih nasilnika bili su odmah pušteni, zbog straha od još većih nereda.

U raspravi na sjednici Skupštine (20. srpnja), organizator protesta Janjić, drži podulji monolog, kako bi uvjerio poslanike u svoju verziju istine. Naročito je ogorčen činjenicom da jedan Slovenac (pa još k tome „katolički pop“ – Korošec), ima pravo tući srpska sveštena lica usred Beograda. „Slovenački žandarmi – katolici – tuku tri srpska Arhijereja i psuju im majku srpsku“ – grmi s govornice Skupštine dr. Janjić, opisujući u tančine njihova „krvava lica“, kao da zna da će ovaj njegov ekspoze ispisati još jednu stranicu „slavne i mučeničke srpske istorije“.

Istoga dana ( 20. srpnja), u akciju ponovno stupa i Nikolaj Velimirović Žički. Predsjedniku Vlade Milanu Stojadinoviću iz Valjeva šalje telegram slijedeće sadržine:

„ Kao sina Svetosavske eparhije, preklinjem Vas, skidajte to zlo sa dnevnog reda. Prekinite nasilja prema crkvi Pravoslavnoj. Znajte, teška je ruka Nemanjića Save.“

Stojadinović odmah uzvraća, također telegramom:

„U odgovoru na Vaše želje molim Vas da imate poverenja u mene lično. Vodim o svemu računa, ali molim i Vas da sa svoje strane pomirljivo utičete na svoje kolege.“

Nikolaj Žički već sutradan (21. srpnja) piše oštro pismo Stojadinoviću u kojem mu spočitava kako „nije pročitao njegov telegram“, odbacuje aluzije na neprimjereno ponašanje svojih „kolega“ (uz tvrdnje kako Korošec terorizira pravoslavce, a ne katolike?!), te od njega ultimativno traži da se dokument odbaci. Na kraju pisma, u gotovo preklinjućem tonu, Žički episkop podsjeća da se to mora učiniti zbog budućih srpskih naraštaja, spominjući u tom kontekstu i obitelj samoga predsjednika Vlade:

„(…) Zato Vas i ovim putem i posledenji put, molim i preklinjem – skinite to čudovište s dnevnog reda, te sačuvajte zemlju od potresa. Sačuvajte svoju čast i povratite ugled u

narodu. Sačuvajte sebe od moralne i političke smrti…

Srbima nisu na odmet ni ljudi manjih sposobnosti, nego što ste Vi. Reći ćete: teško je sada skinuti s dnevnog reda. Možda. No, setite se da će biti teže ako prođe. Neka jeziva atmosfera okružava nas. Svak očekuje najgore. Ako izagitujete nasuprot volji narodnoj, volji sedam miliona Srba, i toliko katolika, da se konkordat izglasa u skupštini, što ste time učinili? Otvorili ste jednu živu ranu koja se godinama neće moći zalečiti, a svoje ste ime upisali ne na listove slave, nego u spisak onih koje narod proklinje, a Vi niste samac, Vi imate i porod…“

Zaklinjanja i prijetnje militantnog Nikolaja, nasilje crkvenih otaca, i brojni drugi incidenti, ipak nisu spriječili donošenje odluke. Dokument je stavljen na dnevni red. Rasprava o njemu je završena 23. srpnja, i pristupilo se glasovanju. Uprkos atmosferi mržnje i isključivosti koja se sustavno širila iz krila Srpske pravoslavne crkve, zastupnici su prihvatili dokument većinom glasova (166 „za“ i 129 „protiv“). Nakon ovoga, odluku je formalno trebao potvrditi Senat. Poslije „krvave litije“ i smrti patrijarha Petra Rosića Varnave (čiji su sljedbenici proširili glasine kako nije umro prirodnom smrću, nego je otrovan), nitko u srpskoj Vladi nije se usudio založiti za provođenje skupštinske odluke. Patrijarha na posljednji počinak ispraćaju, pored crkvenog klera i desetak tisuća građana, i naoružani četnici Koste Pećanca sa svojim tradicionalnim četničkim zastavama (s mrtvačkom glavom).

Konkordat nikada nije ratificiran od Senata, jer su diljem Srbije i Bosne i Hercegovine na ulice masovno izašli srpski svećenici protestirajući protiv njega, dok je SPC službeno objavila, kako će svatko tko ga prihvati biti ekskomuniciran 20 (što je već bilo učinjeno sa zastupnicima-Srbima koji su kod usvajanja glasovali „za“).’19

[toggle_box title=”19″ width=”Width of toggle box”]Opširnije: M. Landrecy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989., str. 48/49.;[/toggle_box]

Stojadinović na kraju odustaje i dokument ne upućuje Senatu na ratifikaciju, nego ga odbacuje i o tome istoga dana izvješćuje Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, kako bi se stanje smirilo. On i njegova vlada, morali su na kraju, spašavati vlastitu kožu kapitulacijom pred Srpskom pravoslavnom crkvom, što samo dokazuje koliki je utjecaj ova institucija u srpskom društvu i narodu imala.

Protesti Pape koji je tražio da se ispune međunarodno preuzete obveze, ostali su bez odjeka, a nesnošljivost srpskog klera i ekstremnih nacionalista prema Hrvatima postala je još veća. Sve skupa, urodilo je jačanjem terora. Svako nastojanje da se Hrvati legitimnim sredstvima založe za svoja temeljna ljudska, nacionalna i vjerska prava, dočekivano je s još većom mržnjom nesnošljivošću. Tako je Katolička crkva ostala izvan zakona u Kraljevini Jugoslaviji, kao jedina vjerska zajednica čiji položaj nije pravno uređen, što je imalo i vrlo negativne posljedice po Hrvate-katolike uopće.

Nakon svega, ostala je još jedna srpska legenda: ona o „krvavoj litiji“ i „trovanju patrijarha Varnave“ – što je trebalo trajno zapečatiti tobožnje „mučeništvo“ Srpske pravoslavne crkve, čak i u vlastitoj državi, pod žezlom Karađorđevića! Neki od tadašnjih srpskih novinara, tvrdili su čak, da je ono što se dogodilo srpskom sveštenstvu u sukobu sa žandarmerijom i policijom u Beogradu 19. srpnja 1937. godine, bilo „gore nego što je radila španska inkvizicija u srednjem veku“. O tempora, o mores!

Uostalom, pitanje je što bi se dogodilo i da je Konkordat formalno prihvaćen, jer treba znati da Srbija u praksi (de facto) nikada nije ispoštivala svoje obveze (po pitanju ravnopravnosti naroda i vjera), koje je preuzela na Berlinskom kongresu (1878. godine), a što je bio uvjet njezinog međunarodnog priznanja. Ako je to moglo prolaziti bez sankcija 60 godina, tko je mogao jamčiti da se neće ista metodologija neprovođenja međunarodnih ugovora i obveza nastaviti i dalje?

Promatrano s globalne političke razine, u Hrvatskoj je (pod utjecajem Beograda), u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća, bila vrlo izražena srpska nacionalna „integralistička“ koncepcija, koja je došla je u sukob s državotvornim nastojanjima hrvatskoga naroda. S druge strane, Hrvati su tražili samostalnost, slobodu i pravo na odlučivanje o vlastitoj sudbini na svojoj zemlji, na što imaju pravo svi narodi na svijetu. Njima je, međutim, to pravo, nakon 1. Prosinca 1918. godine bilo uskraćeno grubom silom i grubim gaženjem nacionalnog i ljudskog dostojanstva.

Srbi u Hrvatskoj su, u posljednjih stotinjak godina uporno tražili konstitutivnost, ’20 što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s većinskim, domicilnim, hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim „pravima“ i svojim „zaslugama“ u obrani prostora „Vojne krajine“ (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti strani vladari koji su upravljali tuđim, odnosno hrvatskim područjima). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju bili itekako skloni pozvati se na pojedine odluke austrougarskih vladara iz prošlosti, iako tvrde kako su tu državu oduvijek smatrali okupacijskom, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njezin “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.

[toggle_box title=”20″ width=”Width of toggle box”] Ovu tezu o „pravu Srba na konstitutivnost“ i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu, i što su oduvijek bili: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni nekim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da se Srbija „opredelila za građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi“, odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Takve inicijative su, čak što više, proglašavane „destruktivnim“ i „antisrpskim“ djelovanjem koje je usmjereno na „razbijanje Srbije“. Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina tek poslije pada Miloševićevog režima.[/toggle_box]

Što se pak „zasluga“ u obrani (u sastavu „krajiške“ vojske) tiče, općepoznato je da su se Vlasi ’21 u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu (od oko 40% u odnosu na ukupno stanovništvo)?

[toggle_box title=”21″ width=”Width of toggle box”]22 Čak ni znanstveni radovi srpskih povjesničara-nacionalista (primjerice, Vasilija Krestića) koji se odnose na to razdoblje povijesti, u Hrvatskoj ne spominju Srbe, nego Vlahe ili „pravoslavne šizmatike“, jer pravoslavni element se tek polovicom XIX stoljeća (pod uplivom Srpske pravoslavne crkve i sustavne srbijanske propagande počeo „osjećati“ srpskim). Proučavajući taj fenomen, svjetski priznati demografi (poput dr Stanka Žuljića), tvrde da u današnjoj srpskoj populaciji u Hrvatskoj, niti 10% današnjih pravoslavaca (Srba), ne vuče korijene iz Srbije.[/toggle_box]

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dirigirano iz Beograda i dovodilo do tenzija. Pravoslavci iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

U srpskom korpusu u Hrvatskoj, velikosrpska politika je nažalost, uvijek nalazila čvrsto uporište i u kritičnim trenucima bila prevlađujuća opcija za koju su se vezivali. To je nužno, samo po sebi, postala razdjelnica između Srba i Hrvata. Ona se polako pretvarala u jaz koji nije bilo moguće premostiti. Upliv Beograda bio je jači od svih logičkih argumenata koji su govorili u prilog potrebe izgrađivanja zajedničke budućnosti s narodom s kojim Srbi u Hrvatskoj dijele životni prostor.

Radikaliziranju stavova revolucionarne hrvatske struje koja prerasta u ustaški pokret, ali isto tako i netrpeljivosti mnogih drugih hrvatskih građana prema Srbima, prethodilo je okrutno i krvavo dvadesetogodišnje nasilje nad Hrvatima, i to je istina koja se ne smije prešućivati.

Ovo, dakako, nije, i ne može biti opravdanje za bilo čije zločine (pa niti za one koje je počinio pokret Ante Pavelića), ali se mora uzeti u obzir kao nepobitna povijesna činjenica u kojoj treba tražiti uzroke međusobne nesnošljivosti između Srba i Hrvata, s kojom su oni 1941. godine, po prvi put u povijesti, ušli i u međusobni oružani sukob.

Nastavit će se …

Daran Bašić/kamenjar.info

facebook komentari

  • $28092260

    Čudno , nema komentara od profesionalnog srbina -Kvot-a .

    • dok ono ovo proslovka… javit će se za desetak dana :)))

      • $28092260

        ahhahahahahahahahahhaaaaaa……nema druge , stavite dvojezični tekst ahahahahahahaa

  • Vrlo opsežan i zanimljiv tekst… treba mi barem tjedan dana da prostudiram! Hvala kolegi na trudu… zadao mi je posla! uf

    • Lilith glupost je mnoge upropastila pa vidimo da susjednu Srbiju upropašćiva. Moramo im na tome biti zahvalni, jer one dominiratu u sveme, pa nke i u glupostima dominiraju. Zahvaljujuću Mikajelu Gorbačevu da je došlo do pada komunizma berlinskim zidom, zahvaljujući Slobodanu Miloševiću i njegovim mitinzima u Kninu 1989. godine došlo je do rasula i propasti njegove i svačije Jugoslavije.

      Živjeli gluposti koje iđu na račun hrvatskom narodu!

      • HRSmoock

        E još da se Hrvati reše gluposti i Bog da nas vidi! Ali glupost je zarazna, a ovo je mali prostor i nema uvjeta za karantenu.

  • peppermintt

    dobar tekst 😉