U povodu 350. obljetnice smrti Nikole VII. Zrinskoga – Nikola Zrinski, hrvatski ban i njegova knjižnica

1

Povijest knjižnice obitelji Zrinskih posebno je zanimljiva. Kad su braća podijelila obiteljska imanja, bratski su podijelili i obiteljsku knjižnicu. Knjižnica Nikole Zrinskoga ostala je, srećom, sačuvana, a knjižnicu Petrovu, nakon njegova pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu 1671, raznijeli su i poharali njegovi protivnici i neprijatelji

Nikola Zrinski, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, rođen je u Čakovcu, prvoga svibnja 1620. Majka mu je bila Mađarica, Magdalena Széchy. Nakon očeve smrti i majčine preudaje pokroviteljstvo nad njim i bratom Petrom preuzeo je Petar Pázmány. Školovao se na isusovačkim učilištima u Grazu i Beču (humanističke znanosti) i Trnavi (retorika). Braća nisu završila sveučilišni studij, ali su kao samouki nadoknadili mnoga znanja potrebna za svoj zadatak: uspješno upravljanje dobrima i obrana vlastitih posjeda i domovine. Na putovanju Italijom 1636. braća su posjetila papu Urbana VIII, koji im je s posvetom darovao svoju zbirku pjesama. Na tom putu upoznali su se i s djelom Giambattiste Marina, Torquata Tassa i Niccolòa Machiavellija. Vrativši se u domovinu braća su se uključila u obranu Hrvatske i svojih posjeda, a Nikola je zaustavio i slomio nekoliko vojnih pohoda turske vojske na imanja u Međimurju i Ugarskoj. Sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu, u kojem se istaknuo kao hrabar i uspješan vojskovođa. Imenovan je hrvatskim banom 1647.
Uspješno je ratovao s Turcima, posebice na granici kod Kostajnice. Smatrao je nužnim i potrebnim da se Turci otjeraju s područjâ koja su osvajali i onih koja su osvojili prije, kad je granica Hrvatske s Vrbasa pomaknuta na Unu i Savu i kad su izgubili mnoga imanja. Podjelom imanja 1649. Nikola je dobio Međimurje i posjede u zapadnoj Ugarskoj. Time je postao članom ugarskoga plemstva. Godine 1651. objavio je u Beču knjigu Adriai tengernek Syrenáia, u kojoj je glavni dio opis Sigetske bitke, poznat kao Zrinijada. Napisao je i objavio i nekoliko proznih djela. Da bi spriječio turske upade u Međimurje i Ugarsku, podigao je 1661. grad i utvrdu Novi Zrin, a zatim je uspješno, s malo vojske, dopro do Osijeka, i spalio dugi drveni most kojim je turska vojska stizala u Osijek, i iz Osijeka išla u pljenidbu i uništavanje hrvatskih-slavonskih područja. Nakon sklapanja Vašvarskog mira shvatio je, zajedno s hrvatskim i ugarskim velikašima, da Habsburgovci neće voditi aktivnu borbu s Turcima na hrvatskoj granici, i da su im važniji gospodarski i politički interesi u zapadnoj Europi. Zbog stalnih sukoba s R. Monteccucolijem o vođenju rata protiv Turaka, nakon što je on dopustio da Turci sruše i razore Novi Zrin 1664, Nikola je odlučno stao uz ugarske urotnike, dapače našao se na čelu pokreta protiv Habsburgovaca. Poginuo je u lovu, kad ga je u Kuršanečkom lugu 18. studenoga 1664. smrtno ranio vepar („divjak“). Suvremenici su u tu nesretnu smrt sumnjali te su smatrali da je ta smrt naručeno političko ubojstvo. Ana Katarina Zrinska, žena njegova brata Petra, u pjesmi je opisala tragičnu pogibiju koja je duboko potresla zemlju i imala presudan utjecaj na obranu zemlje i uspjeh urote protiv Habsburovaca:

Ki to glas za Boga, ki se v svitu čuje

Po puščinah koga Eho razglasuje

Miklovuša Zrinskoga, smert glasom šetuje

Černa zemlja koga i nedoumnje krije.

 

Hrvackoga bana, ščita krščenikov

Vsemu svitu znana, triska protivnikov

Komu bi izdavna, i od poglavnikov

Procimba podana, zvrh drugih vojnikov.

Proklinje divljega vepra („divjaka“) te se u pjesmi podsjeća na želju šurjaka koji je želio sa svojim vojnicima proliti krv u obranu domovine, za koju bi od srca i veseo umro! Poziva na sućut zavičaja i domovine nad smrću gospodara:

 

Plači Mejumorje gospodina tvoga,

Orsagi žalujte bana hrvackoga

Vi Vugerske strane prijatela svoga

Varoši Krajine glavara vridnoga.

Grofovi Zrinski bili su branitelji Hrvatske, ali i cijeloga Austrijskoga Carstva, i cijeloga katoličkog kršćanstva. Glas o njihovim pobjedama i hrabrosti i odlučnosti da stoje na braniku domovine pronio se svijetom, Starim i Novim: to je zabilježeno u pjesmi Popivka od razboja Čingičevoga Ane Katarine Zrinske:

 

Gospoda vitezi ćete poslušati 

mlahavostjom mojom želim pred vas dati 

dva gospodna Zrinska v popivku spraviti

njihova viteštva svitu razglasiti.

 

Vzmožna gospoda hrabrena imena

je li ki kraj svita gdi niste hvaljena?

Europa, Afrika, Amerika, Asija

Vašimi imeni dično okripljena.

 

Oni su i na braniku Austrije:

To su dva viteza glavari hrvacki

Miklovuš i Petar, slavni grofi Zrinski

dal im je Bog jakost da več otomanski

misec moči nima neg zrak Austrijanski.

Katarina ne zaboravlja spomenuti svoga mladoga brata Frana Krstu, koji se priključio postrojbama braće Zrinskih:

 

Zrinskoga slidjaše gospodin Frankopan

viteza odvitak i cvit starih Rimljan

grof vridan, mlad vitez, markez imenovan

što vse posvedoči na ta junački dan.

 

(Svi citati iz knjige Pjesmarica Ane Katarine Zrinske, Matica hrvatska, 2014)

Austrija, nasuprot tome, nije im priznala zasluge za obranu granice prema Otomanskom Carstvu, dapače namamljeni su u stupicu, došli su u Beč s porukom o „slobodnom prolazu“, ali su političkom odlukom cara i njegovih savjetnika osuđeni i pogubljeni kao izdajice, na zgražanje svega kršćanskoga svijeta.

Crtež Nikole VII. Zrinskog (1620–1664)

 Ivan Kukuljević Sakcinski u drugoj polovici 19. stoljeća u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku u opsežnoj književnopovijesnoj raspravi Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita (koja je izašla i kao posebna knjiga, 1869) ubrojio je među hrvatske književnike i Nikolu Zrinskoga. Prikaz života i pjesničkoga djela Nikole Zrinskoga, i vrijednost toga djela za mađarsku književnost na razmeđu renesanse i baroka, napisao je Ivan Mažuranić, koji je dobro znao mađarski jezik i poznavao mađarsku književnost. Uostalom, i njegove prve tiskom objavljene pjesme bile su napisane na mađarskom. Bez obzira na njegove prijekore Mađarima u njegovoj znamenitoj knjizi Hrvati Madjarom (Karlovac, 1848), on je dalekovidnije i razboritije od drugih iliraca i preporoditelja gledao na politiku Austrije i Mađarske i na njihove pretenzije na Hrvatsku. Nakon nagodbi, i Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske, došlo je do otrežnjenja. Hrvati u praktičnoj politici uvijek kasne!

Habent sua fata libelli.Knjige imaju svoju sudbinu. Tako je zapisao davno latinski pisac Terencijan Mauro. Ali i biblioteke – knjižnice u kojima su knjige (bile ili još jesu) pohranjene – također imaju uzbudljivu sudbinu. Posjednici knjiga čuvali su knjige kao najveće blago. U oporukama su ih ostavljali crkvama i samostanima da bi svećenici molili za spas njihove duše. Ostavljali su ih kaptolima, gradskim vlastima, učilištima, ali i prijateljima da se sjete prijateljevanja na koje će ih knjiga-dar podsjećati trajno. Jednako kad su bile rukopisne, pojedinačne i jedinstvene, pisane strpljivom rukom i žarkom ljubavlju. Jednako kao i one koje su bile umnožene tiskom, dostupne mnogima. Tiskane su u velikim formatima za knjižnice; manji je format bio pogodan za putovanja i druženja s knjigom i autorom na odmoru i putu. Najmanjega su formata bili molitvenici i zbirke odabranih djela iz književnosti; takve knjižice mogle su stati u ruku, na dlan, kao pitome ptice, a zatim bi se od zlih i zavidnih pogleda skrivale u duboku i sigurnu torbicu za pasom ili u džep, kao potrebna duhovna hrana za svaku prigodu, da budu stalni putni tovaruši – suputnici na životnom putu. Jednako se zove molitvenik nesretne pjesnikinje i grofice Ane Katarine Zrinske.

Biblioteke su pratile sudbinu naroda, gradova, crkava, škola, samostana, domova i dvoraca: nestajale su u požarima, poharama, one sa sretnijom sudbinom ukradene su i odnesene da se nađu, kao robovi, među knjigama u nekoj drugoj knjižnici. Ali ipak su sačuvane za neko sretnije vrijeme, za bolje i pozornije čitače i proučavatelje.

Knjiga je uvijek dragocjen dar, trajan poklon, i kad je dobijemo od prijatelja ili autora, i kad sami sebe darujemo kupujući je za sretne sate druženja s njom. Darovana knjiga podsjeća na darovatelja. Neki su darovatelji na licu knjige, naslovnoj stranici, upisali sretno i drago ime onoga komu su knjigu poklonili. Bogati bibliofili na svoje su knjige upisali svoje ime, drugi su na unutarnjoj strani korica lijepili svoje ekslibrise – ceduljice u bakropisu ili drvorezu sa svojim imenom, grbom, likom ili prizorom koji ih je veselio u životu.

Povijest knjiga uzbudljiva je povijest naše civilizacije, od njezinih početaka, od glinenih knjiga do kodeksa od pergamenta, preko tiskanih knjiga do elektroničkih zapisa. Jednako tako i povijest knjižnica.

 

Petar Zrinski s mađarskoga je na hrvatski jezik preveo i pohrvatio knjigu brata NikoleAdriai tengernek Syrenaia

Posebice je zanimljiva povijest knjižnice obitelji Zrinskih. Kad su braća, pjesnici, hrvatski banovi, branitelji Hrvatske podijelili obiteljska imanja, gradove i pokretnu imovinu, bratski su podijelili i obiteljsku knjižnicu. Ostala je, srećom, sačuvana knjižnica Nikole Zrinskoga, hrvatskoga bana i mađarskoga pjesnika. Knjižnicu Petrovu, nakon njegova pogubljenja u Bečkom Novom Mjestu 1671, raznijeli su i poharali njegovi protivnici i neprijatelji, i to razbojničkim upadom u njihove gradove i prije nepravedne osude i neljudskoga pogubljenja. Odnijeli su sve što se moglo odnijeti, i prije nego je došla carska komisija da dobra i dragocjenosti odnese u državnu riznicu. Možda je u njegovoj knjižnici bilo više hrvatskih knjiga nego u Nikolinoj jer je on ostao u Međimurju, a imanja su se prostirala diljem Hrvatske, a knjige su trebale služiti njemu i njegovim prijateljima, suradnicima i suborcima na ratnim pohodima.

Petar je s mađarskoga na hrvatski jezik, kakav se upotrebljavao u njegovim kancelarijama, tj. jezikom koji ima odlike svih triju naših narječja, preveo knjigu brata Nikole Adriai tengernek Syrenáia te je pohrvatio i naslovio Adrijanskoga mora sirena. To je najraskošnija tiskana hrvatska knjiga prije narodnoga preporoda. Najvažniji dio knjige opis je Sigetske bitke i junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskoga, njihova pradjeda, i njegovih suboraca. Prevodio je najprije držeći se izvornika, ali taj je nedovršeni prepjev ostao u rukopisu, a zatim počeo iznova – zanemarujući pjesnički ukras i kićen jezik, sastavljajući stihove koje su mogli lako razumjeti i pamtiti i oni koji nisu bili školovani. Nisu znali čitati, a još manje pisati, ali su znali slušati i pamtiti i „navijati“ za svoje omiljene uzore, borce za slobodu domovine i za očuvanje kršćanske civilizacije.

Nikola Zrinski poginuo je u lovu, kad ga je 18. studenoga 1664. smrtno ranio vepar

Nikolin dio knjižnice Zrinskih imao je bolju sudbinu nego knjižnica i zbirka slika, nakita, oružja, odjeće i obuće njegova brata Petra. Ženidbenim vezama preseljena je u Bítov, u Moravsku, a nakon sretnih okolnosti kupljena je od jednoga bečkoga antikvara te se smirila u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, koji je i knjigama, starima i novima, postajao metropolom Hrvatske. Tomu su pomogle središnje hrvatske ustanove: Sveučilište, Akademija, Zagrebačka nadbiskupija, Matica hrvatska, Književno društvo svetoga Jeronima, brojna pjevačka i sportska društva.

Ivan Kosić, voditelj odjela rijetkih knjiga u Nacionalnoj i sveučilišnoj Knjižnici (NSK) napisao je – uz katalog knjižnice Nikole Zrinskoga – i povijest Nikoline knjižnice i odabrao najljepše i najvažnije knjige iz te knjižnice. Knjižne dragocjenosti imaju poseban latinski naziv – cimelium (u nekim rječnicima i cymelium), a kad je više takvih knjiga – cimelia.Podrobno je opisao nekoliko takvih drevnih dragocjenosti: rukopisne i tiskane knjige koje su sretno preživjele ratove, pustošenja i požare, krađe i neprimjereni smještaj u vlažnim podrumima i skladištima.

Te su knjige svjedoci iz davnih vremena, a postojanjem govore, svjedoče, o kulturi čitanja i ljubavi prema zapisanoj riječi, one su svjedoci kako se obrazovanjem i školstvom sigurnim koracima Hrvatska kretala prema slobodi pojedinaca i naroda, prema slobodi svih ljudi te društvenoj i političkoj ravnopravnosti. Posljednji Zrinski i Frankopani ostali su zabilježeni u svijesti hrvatskoga naroda kao mučenici i pjesnici. Oružjem u ruci i knjigama čuvao se identitet i hrvatskoga naroda i jezika. Iako nepravedno kažnjena pogubljenjem njezinih vođa u proljeće 1671, Hrvatska se, kao mitska ptica feniks, podigla za vrijeme Hrvatskoga proljeća, 1971, a zatim i osamostaljivanjem u teškom i sudbonosnom Domovinskom ratu. Knjige i ideja o jednom i jedinstvenom jeziku Hrvata, i jednom i jedinstvenoj domovini – tako draga Zrinskima i Frankopanima – bila je privremeno zatomljena i prisilno prigušena, ali se želja i volja za slobodom snažno, nezaustavljivo, pobjednički ostvarila u generaciji koja je, u naše dane, otvorila novu stranicu hrvatske povijesti, umjetnosti i civilizacije.

Bibliotheca Zriniana

U povodu 350. obljetnice tragične smrti Nikole VII. Zrinskoga 18. studenoga ove godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (NSK) priređena je jednodnevna izložba pod naslovom Bibliotheca Zriniana. Lijep katalog koji prati izložbu nije iz tiskare stigao na vrijeme, ali je ostao kao pisano svjedočanstvo o sudbini jedinstvene knjižne zbirke vlastelinske obitelji koja se isticala ne samo u burnoj povijesti naše domovine nego i kao obitelj koja je poticala književnost, umjetnost, znanost i društveni život. Posljednji istaknuti članovi te obitelji bili su i pjesnici: Nikola je mađarski, Petar hrvatski pjesnik, a Petrova žena Ana Katarina Zrinska, sestra Frana Krste Frankopana pjesnikinja, autorica lijepoga molitvenika i zbirke pjesama koje su ugledale svjetlo dana ove godine, za trajanja zagrebačkoga Interlibera.

O sudbini knjižnice, od Čakovca, preko Moravske, do Zagreba opisao je uzbudljivu sudbinu jedne od rijetkih sačuvanih knjižnica iz hrvatske kulture i prošlosti voditelj odjela Rijetkosti u NSK-u Ivan Kosić. Moj prilog Sudbine i knjige napisan za katalog nije u njem objavljen te se objavljuje u Vijencu.

Josip Bratulić/Vijenac/Matica Hrvatska

facebook komentari

  • gost

    Zasto ne pisete istinu?
    Ubijeni su zato sto su bili protestanti i sto su stitili Reformaciju u Hrvatskoj. To je pravi razlog zasto ih je papa oklevetao i dao ih ubiti.