Pratite nas

Kolumne

U presudi za Oluju nema dokaza za ‘srpsku istinu’

Objavljeno

na

U presudi za Oluju nema dokaza za ‘srpsku istinu’

Srbijanski državni vrh presudu suda u Haagu uporno odbija čitati jer u njoj nema argumenata za njihovu “srpsku istinu”

Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin bio je u pravu kad je rekao da će Oluja za njih uvijek biti najteži i najtužniji dan, a za Hrvatsku važan i lijep dan, pa i kad je govoreći o srpskoj i hrvatskoj istini dodao kako u svakom “građanskom ratu” postoji onoliko istina koliko je strana u ratu, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Stoga, pustimo što Hrvati i Srbi pričaju i idemo vidjeti što je o tim “istinama” utvrdio neovisan, stručan i u civiliziranom svijetu koji se temelji na vladavini prava jedini relevantan izvor, u ovom slučaju UN-ov Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Stoga nema potrebe da se formira neko tijelo koje bi se bavilo otvorenim pitanjima iz prošlosti, kako je sugerirao srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić.

Jer, o Oluji, karakteru rata u Hrvatskoj i ulozi Srbije, u pravomoćnoj presudi u slučaju Gotovina već je odgovoreno na sve što muči državni vrh Srbije. Problem je jedino što oni iz razumljivih razloga tu presudu uporno odbijaju čitati jer u njoj nema argumenata za “srpsku istinu”.

Žalbeno vijeće je utvrdilo: “nijedno razumno raspravno vijeće ne bi moglo zaključiti da je jedino razumno tumačenje posrednih dokaza u spisu to da je postojao UZP (udruženi zločinački pothvat, op.a.) sa zajedničkim ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom silom”, te još: “Raspravno vijeće je konstatiralo da se djela uništavanja i pljačke koja su počinile hrvatske snage ne mogu povezati s hrvatskim vojnim i političkim vodstvom niti se mogu smatrati dijelom zajedničkog cilja UZP-a”.

Citiraju izvješće glavnog tajnika UN-a od 23. kolovoza 1995. prema kojem je “teško utvrditi u kojoj je mjeri egzodusu srpskog stanovništva iz Krajine pridonio strah od hrvatskih snaga, a u kojoj je mjeri tome bila razlog nespremnost stanovništva da živi pod hrvatskom vlašću ili pak poticaj lokalnih lidera da odu”.

Vulin je još u prvostupanjskoj presudi suda u Haagu mogao pročitati pod točkom 1698.: “Na kraju, Raspravno vijeće konstatira da je međunarodni oružani sukob postojao tijekom cijelog razdoblja i na cijelom području na koje se odnosi optužnica”. I to je zaključeno baš zbog toga što je Srbija/SRJ imala sveukupnu kontrolu nad SVK (Srpskom vojskom Krajine, kako su se nazvale oružane postrojbe pobunjenih Srba u Hrvatskoj, op. a.) jer, čak i ako taj sukob 1991. po svojim karakteristikama još i nije bio međunarodni, “on je to postao na temelju djelovanja SVK u ime Srbije/SRJ”.

To je posljedica standarda “sveukupne kontrole” koji je uveden u predmetu Tadić, a prema kojem se može smatrati da neka organizirana naoružana skupina djeluje u ime druge države, čime sukob dobiva međunarodni karakter, ako ta država igra ulogu u organiziranju, koordiniranju ili planiranju vojnih akcija organizirane naoružane skupine i ako država tu skupinu financira, obučava, oprema ili joj pruža operativnu podršku.

A sudsko je vijeće do tog zaključka došlo, među ostalim, analizom svjedočenja političkog vođe pobunjenih Srba Milana Babića, oficira KOS-a i 21. korpusa SVK Slobodana Lazarevića te zaštićenog svjedoka AG-10, pripadnika zrakoplovnih snaga JNA. Dvojica potonjih svjedočila su o ulozi KOS-a i srbijanskih vojnih i političkih struktura, propagandnom timu Opera koji je imao zadaću da među hrvatskim stanovništvom u Krajini stvori strah i paniku. Oni su pokrenuli i akciju Labrador na čelu s majorom Čedomirom Kneževićem kojoj je cilj bio stvoriti mrežu suradnika u hrvatskoj vlasti i policiji te naoružati Srbe u Hrvatskoj kako bi oni to oružje mogli upotrijebiti protiv Hrvata, navodi se u presudi suda u Haagu.

Babić je svjedočio o paralelnoj strukturi u Krajini izravno odgovornoj Miloševiću, a u njoj su bili pripadnici srbijanskog MUP-a i SDB-a, srpske policije u RH, čelnika krajinskih općina i vlade… I sam Babić zaključio je da im uloga nije bila zaštititi Srbe u Krajini, nego upotrijebiti SVK za uspostavljanje granica nove srpske države. Milošević je imao kontrolu i utjecaj nad snagama SVK, nad financiranjem, naoružavanjem i opskrbom Srba u Krajini iz izvora u Srbiji/SRJ.

JNA je još u prvoj polovici 1990. sudjelovala u vojnim operacijama ili prepadima na većinski hrvatska sela pri čemu su seljani ubijani, premlaćivani te im imovina opljačkana i uništena. U Kninu su u zrak dizani poslovni objekti i imovina Hrvata, koji su bili žrtve diskriminacije. Od 1992. do 1995. događaju se ubijanja, premlaćivanja, krađe i uništavanja kuća i katoličkih crkava, što dovodi do masovnog iseljavanja Hrvata i drugih nesrba s teritorija RSK.

Na području Sektora Jug i Ružičastih zona, gdje je 1991. živjelo 44.000 Hrvata, ostao je 1993. tek 1161 Hrvat. U ljeto 1994. prema hrvatskim podacima bilo je 198.000 raseljenih osoba, 94% Hrvata i dva posto Srba. U ljeto 1995. “približno 200.000 od ukupno 581.000 hrvatskih Srba je pobjeglo, uglavnom u BiH i SRJ”.

Prema izvješću glavnog tajnika UN-a od 23. kolovoza 1995., “teško je utvrditi u kojoj je mjeri egzodusu srpskog stanovništva iz Krajine pridonio strah od hrvatskih snaga, a u kojoj je mjeri tome bila razlog nespremnost tog stanovništva da živi pod hrvatskom vlašću ili pak poticaj lokalnih lidera da odu”. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pravdajući nazočnost haaškog osuđenika Veselina Šljivančanina na otvaranju tvornice, ustvrdio je kako je on odslužio kaznu te se pitao što to još treba učiniti “i on i svi mi”, pa je dodao: “A Gotovina će u Hrvatskoj biti i predsjednik ako to nekome zatreba”. Ako je pri tomu mislio na moralne prepreke zbog uloge u Oluji, sud u Haagu nije ih našao.

Štoviše, u presudi piše da je strogo kritizirao zapovjednike zbog nediscipline u postrojbama, naglasio je značaj vladavine prava bez obzira na nacionalnost, izrazio je nezadovoljstvo kad je čuo da hrvatske snage čine zločine… “Žalbeno vijeće smatra da dokazi u spisu pokazuju da je Gotovina poduzeo brojne mjere da se unaprijedi disciplina među snagama pod njegovim zapovjedništvom”, odnosno “da se spriječe i minimiziraju zločini i opći nered nakon topničkih napada, uključujući i zločine protiv srpskih civila”.

Večernji list

Brkić žestoko o Vučiću: “Vučić se ponaša kao da je još u Glini 1995.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati