U regiji – Kolumna Miljenka Stojića

0

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama burno je prošao kod Hrvata s obje strane granice. Trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović izmiješao je i Jasenovac, i Bleiburg, i Ahmiće… izjednačivši tako totalitarizam iz Drugog svjetskog rata sa suvremenom hrvatskom borbom za samostalnost. Na zdravlje! U Herceg Bosni bili su mudriji. Tamo položiše kamen temeljac za veliko, možda najveće, Groblje Mira u Europi. Počivat će tu u kosturnici kosti onih koji su ubijeni u raznim bitkama i na raznim stranama, a ne zna se njihov točan identitet.

[dropcap]K[/dropcap]riževi će vani označavati ne samo njih nego i one čije se kosti nalaze tko zna gdje, a članovi su hrvatskog naroda. Jednostavno rečeno pruža se ruka pomirenja koja ujedno poziva da se nešto takvo nikada više ne ponovi. S mjesta Bile, gdje će biti spomenuto groblje, širi se pogled prema Hercegovini, Bosni i Dalmaciji. Nekada su se Hrvati tu u blizini krišom okupljali zbog opasnosti od Turaka i slavili sv. misu. Mjesto Misište na to neprestano podsjeća. Tako je to kada puk uzme stvari u svoje ruke, a ne politika koja je pod jakim utjecajem središta moći izvan hrvatskog puka.

Sirijske kršćane ne more ovakve brige. Njih more brige oko pukog preživljavanja. Ustanici, miljenici Zapada, tamane ih kao zečeve. Spomenimo samo dolinu Wadi Al-Nasara. Hladnokrvna masovna i pojedinačna ubojstva prelaze sposobnosti shvaćanja zdravog razuma. Umjesto da se o tome govori i to odmah zaustavi, Zapad bruji raznoraznim neprovjerenim informacijama koje ustanike kuju u borce za slobodu i ljudska prava. Pomažu ih na sve moguće načine, od slanja i zveckanja oružjem, do diplomatskim bitkama. Zbog toga i šute kad se takvi usele u dvorac Crac des Chevaliers koji je na popisu UNESCO-ve kulturne baštine. Odatle noću kreću u svoje krvave pohode. Bude li Assad pucao po dvorcu proglasit će ga najobičnijim barbarom. Tako to rade predvodnici na polju borbe za ljudska prava, SAD i Velika Britanija. Njihovi su probitci na pravom mjestu. Kemijski napadi mogli su biti izvedeni u Vijetnamu i na drugim krajevima svijeta, ali u Siriji ne. Tamo su pucali oni, ovamo navodno Assad, iako mnogi kažu da je sve namješteno. Dok su zapadni promatrači u okolici, samo lud čovjek može izvesti kemijski napad. Zapadni mediji na tu logičnost zaključuju da su bliskoistočni tirani ludi, a Assad je jedan od njih. Da bi se regija smirila, treba ga ukloniti. Nije htio milom, mora otići silom. No, Rusi kažu možda. Igra se nastavlja i pratit ćemo kako će se odvijati.

U »regionu« nije tako krvavo, ali to ne znači da iste sile nisu na djelu. Kažu da je Hrvatska ušla u Europsku uniju. No, to nikako da se ugleda u ponašanju hrvatskih političara i medija u hrvatskom narodu. Oni se približavaju šumama i gorama zločinca Tita i njegove zločinačke Komunističke partije. Dan nakon sjećanja na žrtve totalitarizama održaše jugoslavenski dernek usred Zagreba. Potpuno neustavno, što spominju samo neovisni mediji u koje zacijelo ne spadaju oni razvikani u hrvatskom narodu. Orila se pjesma i govori iz zapjenjenih grla kao nekada u zlatna jugoslavenska vremena. Što stariji, što mlađi zanesenjaci pričaše o balkanskoj ljubavi, uz sliku voljenog svog druga Tita i pod svojom voljenom zvijezdom petokrakom, onoj koja se nalazi i na lijepoj kapi partizanki trenutnog hrvatskog predsjednika Josipovića. Derneku se pridruži i Milan Bandić, trenutni zagrebački gradonačelnik. Učini to u skladu sa svojim poznatim stavom ulizivanja svakome od koga može dobiti glas za ovu ili onu političku stolicu. Međutim, sada je zacijelo prešao crvenu crtu koju nije smio prijeći. Uživio se na Bundeku u ponuđeni program, čak ga i platio iako se koji dan prije tužio da grad nema novca. Hercegovci i slični njima ne vole takvo ponašanje. Na Bandićevu žalost puno ih je više od nostalgičara, uključivši i Mesića, na Bundeku. Nešto može popraviti skidanje imena zločinca Tita s jednog od najljepših zagrebačkih trgova, samo ima li on za to hrabrosti? Vrijeme mu je zapitati se kome zvono zvoni.

Puno je toga odzvonilo krajevima koji se još nisu uspjeli odhrvati komunističkom plaštu ili to i ne žele. Jučer sam o tome razmišljao dok sam se vozio do Banja Luke. Što je komunizam zahvatio to propada, što je Austro-Ugarska gradila to još ponosno stoji unatoč silnom vremenu i nekada silnoj nebrizi. Dva svijeta koja jednostavno malo toga imaju zajedničkoga. Znam, briga Britance za ovakva razmišljanja. U ulozi slugu zakulisnih središta moći sijali su nesmiljeno ovim krajevima zlo sjeme jugoslavenstva i komunizma. Još i danas to čine. Ali ima i onih koji siju ljepše sjeme. Tako Austrija progovori o novoj regiji ili o novoj europskoj suradnji pod okriljem EU. Surađivali bi Hrvatska, Slovenija, Austrija, Mađarska i Italija. Izgleda puno prirodnije od »regiona«. Zemlje su to koje imaju zajedničku povijest, zbog čega u suvremeno vrijeme ne bi imali i zajedničke gospodarske probitke? Mršte se odnarođeni komunisti i jugoslaveni, mršte se skrivena središta moći, kao da su nam bogomdani skrbnici. Nisu. Čeljad je to koju treba što dalje od sebe odmaknuti. Mi pripadamo Srednjoj Europi, nikakvom Balkanu, ovakvom ili onakvom. Uostalom, tamo su nam i roditelji, braća i sestre, prijatelji i poznanici koje spomenuti poslaše na tzv. privremeni rad u tuđinu. Sjećamo li se tih odlazaka? Vrijeme je da se vratimo kući, svojoj regiji.

Uvjeren sam da će »region« pasti kao i mnogo drugoga. Čim dođe na vlast pokaže svoje zločinačko lice i ljudima se stanu otvarati oči. Događa se to također islamistima što raspiruju tzv. Arapsko proljeće. Dobivši izbore, kasnije gube glasače. Zaborave, naime, na prijetvornost pa se pokažu onakvima kakvi jesu. No, nije ljudima do zla, oni su okrenuti dobru. Samo, daj pomozimo tom dobru da što prije dođe!

 Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari