Pratite nas

U selu Ratanj stoljećima čuvaju uspomenu na kraljicu Katarinu

Objavljeno

na

Nošnju bosanske kraljice Katarine Kotromanić, stanovnici sela Ratanj u neposrednoj blizini Bobovca, grada gdje su stolovali kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš, stoljećima nakon njene smrti, i danas šiju i nose u znak sjećanja na kraljicu.

Nošnja kraljice Katarine i danas ljude u ovim krajevima, ali i cijeloj BiH, podsjeća na lik supruge pretposljednjeg bosanskog kralja.

Iako smatrana posljednjom bosanskom kraljicom, Katarina to nije bila. Kraljica Mara, supruga kralja Stjepana Tomaševića, bila je posljednja bosanska kraljica, dok Katarina i danas nosi epitet “prve žene srednjovjekovne Bosne”.

Nošnja predstavlja starine

Jelka Stojičić, mještanka sela Ratanj, danas je u šestoj deceniji života, a tradicionalnu nošnju kraljice Katarine, kako je ispričala novinaru agencije Anadolija, šije od svoje desete godine.

“Nošnja predstavlja naše starine, kraljicu Katarinu, koja je to prva proizvela. I ja sam to čula od starih žena. A mi smo to nosile uvijek, i na misi i doma, svaki dan. Nismo imali druge nošnje”, prisjetila se Jelka.

Tradicionalna nošnja se nekad u ovim krajevima Bosne nosila svakodnevno. Nakon što se dogodio rat stanovnici tog kraja promijenili su način odijevanja. Ipak, Jelka je zadržala svoju tradiciju, pa i dan danas šije odijevne predmete po uzoru na one koje je nosila kraljica Katarina.

“Bila nam je obaveza nositi nošnju u crkvu i kod kuće. Kupovali smo pamuk koji je bio osnova, pa poutku, pa tkali, šili, vezli”, nastavila je Jelka, te dodala: “Nema razlike između svakodnevne i svečane odjeće. Svečana je jedino tazelija i ljepša i ona se nosila u crkvu”.

Nošnja se šije od meleza, pamuka koji se kupi kao osnova, pa se tka. Prije se šila i od lana, koji se sadio, pa sušio, opucao, stapao, preo i tkao. Od kako je ona počela šiti, sama je tkala melez. Imala je drveni stan, na kojem je stavljala tanju osnovu pamuka i deblju poutku, a zatim tkala.

“Nošnja se nosila u cijeloj Kraljevoj Sutjesci prije rata, ne samo u Ratnju. Bilo je tu više sela. U Kupjarima, Poljanima, Trnovcima, Papratnom, Bijelom Polju, Ćatićima, Teševu, Grmače… Sada u tim selima većinom nema nikoga. Prije smo svi nosili nošnju, samo su postojale posebne za ljeto, a posebne za zimu”, kazala je Jelka.

Pomaže i unuk

Nošnju je naučila da šije od majke, koja je to naučila od svoje majke, pa se tako to prenosilo sa koljena na koljeno. Odhranila je devetero djece, a uslijed rata, nije uspjela nijedno naučiti šivanju nošnje, kako bi nastavili njenim stopama. Djeca su išla u školu, zatim na fakultet, i danas imaju svoje poslove i obaveze. Ona nije išla u školu kada je bila dijete, a pored čuvanja ovaca, gledajući majku i baku, željela je i ona naučiti da šije. Kako se tada šilo ručno, tako je ona nastavila sve do danas. Ručno šije porub, veze, kera, izvrće.

“Nošnja se sastoji od čarapa, priglavki ako je zima, gaća, košulje, ječerme, pregače, okruge, kape, struke i bobaca. Nosi se i šujava ako se rušiš, to jest ako ti je neko umro. Imaju i dimije koje se srežu od crnoga glota, one se oblače za udaju. Dimije i ječerma, a ne meće se pregača. Pletem i narukvice, takozvane belenzuke”, pojasnila je Jelka. Ona je dodala da kape, koje se zovu okruge, ne nose neudate djevojke. Nošnju koju šije, prodaje. Belenzuke i ostale ukrase češće poklanja, a u pletenju ukrasa pomaže joj i četvorogodišnji unuk.

ratanj-2

“Ne prodajem u selu, već negdje dalje. U selu svako sebi može napraviti. Jedna je otišla u Ameriku, a ostale prodajem u našim krajevima. Najviše prodajem lutke, jer svako želi u kući da ima uspomenu na to kako su se prije stari ljudi oblačili”, rekla je Jelka.

Devetero djece, zetovi, unuci… i svima je sašila nošnju. Danas je nosi u crkvu, a kada idu na neku svadbu ili veselje, cijela porodica oblači se jednako. Kao što su se nekad oblačili njihovi preci. Iako unučad izrasta, sve dok može šije im novu nošnju. Kaže da želi da im ostane uspomena na baku, ali i njihovo porijeklo. Uprkos tome što njena djeca neće nastaviti stopama njene majke kuda je i ona išla, imaće uspomenu na višestoljetnu tradiciju, koju je u njene korjene usadila kraljica Katarina.

[Anadolija]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

Potvrđeno: Presuda Ratku Mladiću 22. studenog

Objavljeno

na

Objavio

Haški sud objavio je da će 22. studenog izreći prvostupanjsku presudu generalu Vojske Srbije Ratku Mladiću.

Proces protiv Mladića počeo je 2012. godine, a optužen je za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata diljem BiH, dugotrajnu opsadu i teror nad građanima Sarajeva i uzimanje pripadnika međunarodnih snaga UN-a za taoce tijekom rata u BiH 1992-1995.

Tužitelji su u završnoj riječi tvrdili kako je tijekom suđenja dokazano sudjelovanje Mladića u udruženom zločinačkom pothvatu nasilnog stvaranja srpske države na teritoriju BiH, čiji je bio jedan od protagonista, a za zlodjela zatražili kaznu doživotnog zatvora.

Mladić je uhićen 2011. godine nakon što je proveo gotovo 12 godina u bijegu.

Suđenje mu je počelo u svibnju 2012., a završeno u prosincu 2016. Tužiteljstvo ICTY-ja zatražilo je za Mladića kaznu doživotnog zatvora.

“Bilo kakva kazna manja od maksimalno predviđene zakonom, a to je kazna doživotnog zatvora, bila bi uvreda i živim i mrtvim žrtvama, kao i udarac pravdi”, rekao je u prosincu prošle godine Alan Tieger, tužitelj Haškog suda u Den Haagu.

Početkom listopada Srbija je dala jamstva za Mladićevo privremeno puštanje na slobodu.

Dječak iz Srebrenice: Ratko Mladić me je štitio, kako bi me sam ubio

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati