Pratite nas

Kolumne

U sljedećem ratu pacifisti i ljevičari u prve redove

Objavljeno

na

Povijest je kao „učiteljica života“ svakoga uspjela ponešto naučiti, osim ljevičara jer oni žive u utopiji.

Rata više neće biti jer ljudi su naučili lekciju. Zabluda je to vjerojatno svake generacije koja je stasala za vrijeme sukoba ili neposredno nakon njega.

Kao što svaki naraštaj misli da živi u posljednjim vremenima i da je kraj blizu jer je svijet totalno poludio, isto smo tako skloni vjerovati da će čovječanstvo prihvatiti naše zaključke i učiti iz naših pogrešaka ili teških sudbina. Neće.

Prije nekoliko smo dana obilježili Dan neovisnosti. Neovisnosti čija je cijena bila visoka, a plodovi za većinu mizerni.

U takvim okolnostima beznađa i sveopćeg propadanja možda ne treba čuditi što dobar dio ljudi zaboravlja kako su broj žrtava i materijalna šteta mogli biti puno manji da smo od početka imali jaku vojsku. Pitanje je bi li Srbi u tom slučaju uopće ulazili u tu veliku avanturu jer bi unaprijed znali što ih čeka, piše Mate Mijić / Večernji list

Danas civiliziranim državama vojska primarno služi upravo pokazivanju i odvraćanju potencijalnih neprijatelja od suludih ideja. I zato Hrvatskoj treba jaka vojska, uključujući ratno zrakoplovstvo. Ona košta i treba biti razmjerna našim financijskim mogućnostima, a nabava novih zrakoplova i općenito vojne opreme mora biti transparentna.

Razumno je tražiti da se narodu polože računi, ali je potpuno nerazumno zazivati odustajanje od jačanja Oružanih snaga. Suprotno uvriježenom mišljenju, obrana je uz pravosuđe, unutrašnje poslove i diplomaciju jedna od temeljnih zadaća države.

Nisu Hrvati stoljećima čeznuli za svojom državom da bi od nje primali plaću, mirovinu ili socijalnu naknadu, nego da bi sami donosili zakone po kojima žive i bili sigurni od tuđinske represije. Države su s vremenom evoluirale i dobile još neke uloge, ali temelj je oduvijek isti i ne smijemo ga zapostaviti jer njegovo uništenje znači urušavanje ove naše zajedničke kuće koju nazivamo Republika Hrvatska.

Ljevica će, naravno, tvrditi suprotno i svaki će borbeni zrakoplov izraziti u svojoj omiljenoj valuti – vrtićima. Uvjeravat će nas da se taj novac može bolje utrošiti, da ljudi više nikad neće ratovati i da ćemo uskoro svi biti sretni i debeli u Europskoj uniji.

Povijest je kao „učiteljica života“ svakoga uspjela ponešto naučiti, osim ljevičara jer oni žive u utopiji. Nas ostale naučila je barem to da su nas već jednom razoružali u nedavnoj prošlosti i otežali nam obranu u jednom od ključnih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda.

Bila je to katastrofalna pogreška koja se više nikad ne smije ponoviti. Svatko ima pravo živjeti u nekom svom imaginarnom svijetu u kojem se svi ljudi vole i nasmijani plešu kolo po cvjetnoj livadi, ali svojim zabludama nema pravo ugrožavati sigurnost čitave nacije. Vojnu silu plaća se novcem, a njezino nepostojanje životima. Svi oni koji doista žive u uvjerenju da Hrvatskoj ne prijeti nikakva ugroza u budućnosti i da joj vojska nije potrebna, trebali bi se i ponašati sukladno svojim uvjerenjima.

Dosljedno bi, recimo, bilo da se sa svojom punoljetnom djecom već sad prijave kao dragovoljci za obranu. Budući da vjeruju kako do novog sukoba neće doći, ne gube baš ništa. I svejedno nitko od tih pacifista takvo što nikad ne bi napravio jer bi ga to jednog dana ipak moglo dovesti u sukob s realnošću, a puno je ljepše biti uzvišeni humanist i mirotvorac bez ikakvih posljedica. Njih ionako najčešće na svojoj koži osjete drugi.

Jačanje Oružanih snaga Hrvatskoj jamči veću razinu sigurnosti na jako trusnom području. To je preduvjet razvoja. Kad smanjite vanjsku prijetnju, puno je lakše posvetiti se unutrašnjim problemima i stvarati prosperitet za sve građane.

Najbolji su primjer toga naši partneri iz Zapadne Europe koji su uživali američku zaštitu za vrijeme Hladnog rata. Članstvo u NATO-u omogućilo je i nama da budemo sigurni uz nekoliko puta manje izdatke za obranu.

Njih se ne može izbjeći niti je realno očekivati da će tuđi porezni obveznici snositi sav trošak naše sigurnosti. Kad bi oni to i htjeli, platili bismo to puno skuplje – potpunom ovisnošću. Proslavili smo nedavno još jedan Dan neovisnosti, ali tek moramo naučiti što to znači imati svoju državu.

Mate Mijić / Večernji list

 

Damir Krstičević: Hrvatska će do 2022. imati 12 novih borbenih zrakoplova

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati