U tom kamenjaru ljepše sunce grije…

1
Photo by: Ante Begić

Opet polako tonem u san,
i mijenjam ovu noć za dan,
vraćam se tamo gdje je dom,
svojoj kući, rodnom kraju svom.

Tamo gdje ostalo je srce,
gdje uvijek moje misli lete,
u one dane kad sam bio mali,
u one dane kad sam bio dijete.

Vidim majku, na vratima stoji
i svoje ruke prema meni pruža,
osjetim miris što zrakom se širi
opojan miris tek ubranih ruža.

Vidim oca, dok za stolom sjedi,
ispod kape viri kosa sijeda,
tužan pogled, oči pune suza,
al ponos nijednoj poteći ne da!

Tu je i baka s krunicom u ruci
težak život joj ispisan na licu,
kad u naručje uzima me svoje
u oku joj vidim suzu radosnicu.

Čujem cvrčka na zvizdanu cvrči,
a i vrabac po krovovima skače,
ispred kuće Garov je na lancu,
kraj šporeta skupilo se mače.

Čujem vrisku razigrane djece,
neko pjeva, a neko i plače
pa osjetim ja nemir u duši,
a srce mi zaigra još jače!

Svakome su to najljepši dani
juče djeca, a već danas ljudi,
kad poželiš da djetinjstvo traje
iz sna zvuk me budilice budi.

Probudim se daleko od doma,
srce moje ovde sa mnom nije,
ostalo je u tom kamenjaru
gdje ga neko ljepše sunce grije!

Stihovi: Velimir Raspudić
Photo by: Ante Begić

facebook komentari

  • Agromentum

    … ljepše sunce grije
    a kad bura pune
    ništa nije ko’ prije