U trenutku se sve promijenilo

0

Ipak smo još uvijek ljudi, napisao je nepoznat netko na zidu. Doista, takav angažman naroda, iskazanu nesebičnost i spremnost na pomoć ugroženima od poplave nitko nije očekivao. Čak ni djelatnici Crvenog križa s iskustvom u toj humanitarnoj organizaciji od pedeset godina.

Ruku pomoći spremno su pružili djeca i umirovljenici, športaši i umjetnici, branitelji i navijačke udruge, crkve, škole i poduzeća, gradovi i sela od Pule do Dubrovnika i do Vukovara. Nevjerojatno je čega su se građani sve sjetili, kakvih i kojih sve načina prikupljanja i slanja hrane, odjeće i novca.

Pomagalo se ne samo potopljenima u našoj, već i u susjednim zemljama, prava demonstracija humanizma i napose patriotskog humanizma. Smisao riječi domovina došao je do punog izražaja. Možda ne bi bili sve tako kako je bilo da nije riječ o Slavoniji, regiji koja je ponajviše propatila u ratu.

 Prilika za „region“

Netko je patetično uskliknuo kako je pobijedilo veliko hrvatsko srce. Ali ne samo to. Pokazano je jedinstvo naroda nasuprot induciranim podjelama i svađama, umjesto već poslovične depresivnosti prevladao je aktivizam, pasivno iščekivanje ustupilo je mjesto spontanoj kreativnosti. Kao da se preko noći sve promijenilo.

Čak su i mediji konačno odigrali pozitivnu ulogu. Vlastima je poplava donijela zacijelo velike probleme, ali i dobru priliku. Trebat će pomoći obnoviti kuće, a u proračunu nema novca ni za predviđene, a kamoli za nepredviđene izdatke. I poljoprivredni će prinosi biti znatno smanjeni, morat će se uvoziti još više hrane, izdvajati za potrošene državne rezerve.

Ali evo šanse za pojačanu investicijsku aktivnost, ne samo za obnovu porušenog i oštećenog, već i za projekte uređanja vodotokova, pa i za sredstva iz europskih fondova. Prigoda je to i za nova obećanja koja su tako dobro došla u ovim predizbornim vremenima.

Potpredsjednica je Vlade Vesna Pusić odmah došla na sjajnu, sebi svojstvenu ideju. Ona je predložila da se Hrvatska kandidira za sredstva iz EU fondova u paketu sa Srbijom i BiH. Ta je ideja, međutim, propala istog dana kad je objavljena pa se o njoj više ne govori. Na njezinu veliku žalost dvije su se susjedne države kandidirale same, iako nisu u EU-u.

U Beogradu je održana donatorska konferencija kojoj su prisustvovali predstavnici EU-a, MMF-a i Svjetske banka, a stiglo je već i tridesetak milijuna eura. Srbija već zna da je šteta iznad granice koja daje pravo na europski novac, dok je Hrvatska također unaprijed ustvrdila kako je šteta manja pa se nema što ni tražiti!? Uzgred, saznajemo kako je rečena ministrica odbila ponuđenu pomoć NATO saveza, čijom smo također članicom, za spašavanje ljudi i imovine da se to možda ne bi pripisalo u zasluge jednoj drugoj dami.

Dakle, „region“ iznad svega. I prirodna katastrofa je iskorištena za jačanje tog projekta. Hrvatska je nesebično donirala 1,5 milijuna kuna Srbiji i BiH, što nije neki veliki novac, ali jest važna poruka. Jugo-sentimentalisti su spremno istrčali s tezom kako je, eto, poplava, koja, je li, nema granica, prebrisala sve naše političke i kulturne razlike.

Ivo Josipović se europskoj povjerenici za humanitarna pitanja pohvalio kako Hrvatska pomaže susjedima, na što je ona uskliknula: Bravo, Hrvati! Hrvatski se političari naprosto ne usuđuju ništa tražiti za svoj narod, za svoju zemlju da slučajno ne bi ugrozili vlastitu karijeru. Oni su uvijek pouzdani saveznici i provoditelji tuđih ideja.

Međunarodni aspekt

Protiv Zorana Milanovića organizirana je cijela političko-medijska urota te se svaka prilika preko mjere i dobrog ukusa koristi za njegovu diskreditaciju, jer on je, valjda, smetnja novom preslagivanju lijeve koalicije.

Tako s naslovnica nesumnjivo lijevo orijentiranih novina vrišti naslov: Milanović obilazi stranačke skupove dok zemlja leži pod vodom. Onda su primijetili njegove crne naočale i vožnju u čamcu.

Na isto takvo šminkersko držanje Ive Josipovića, koji je inače vođa spomenute nove koalicije, nije bilo nikakvih primjedbi. Milan Bandić je iskoristio ovu situaciju. On, veli, ne bi kao Milanović, ne bi se on šepurio kao Sean Connery. On bi se primjereno obukao, spavao u pogođenim selima, pomagao ljudima. (Pa tko mu je smetao to učiniti?) Ovaj čovjek bezgraničnih ambicija u toj budućoj koaliciji očito se vidi na Milanovićevu mjestu.

Balkanski potop imao je i nešto šire međunarodne konotacije, točnije poslužio je kao dobra ilustracija poznatog. Srbiji je prva priskočila u pomoć bratska Rusija kao što se Srbija Rusiji prvoj obratila za pomoć. Isti je odnos demonstriran na liniji Istanbul-Sarajevo.

Europska unija, Velika Britanija i SAD pak naglašavaju važnost regionalne suradnje, misleći na bivšu državu, te posebno snube Srbiju i pokazuju spram nje naročitu naklonost, bojeći se ruskog utjecaja, dok Srbija kao umiljato janje siše barem dvije majke.

Hrvatskoj je namijenjena zavodljiva uloga mentora, predvodnika, lokomotive, lidera, mosta i sve tako dalje i tome slično. Ipak, Ivo Josipović je putovao u SAD s nadom da će ga primiti američki mu kolega. Nada se izjalovila, a poniženje bijaše potpuno.

Jasno su se, unatoč zajedničkoj nevolji, nad mutnim vodama Bosne, Vrbasa, Drine i Save zrcalili odnosi u BiH. Milorad Dodik, koji je također otputovao u Moskvu po pomoć, odbio je svaku suradnju s državnim kriznim stožerom, jer on tu državi ne priznaje.

Gradonačelnik Odžaka Pero Radić požalio se kako četiri dana na Federalnoj TV nije bilo vijesti o poplavama u ovom gradu niti se njemu itko iz federalnih vlasti za to vrijeme obratio. Pomogli su mu samo hrvatska vojska i policija.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari