U tuđini kao u zavičaju nema dragih ljudi

0
Foto: Deni Ulić

Jednog sam dana odlučila
iz kućice otići male
na odlasku niz moje lice
suze bola su pale.

Pošla sam u svijet bijeli
da zaradim komadić kruha
na rastanku nježno me grlila
očeva žuljevita ruka.

Urezana u moju dušu
bila je očeva dobrota
uvjek je meni pružao
svaki trenutak svog života.

Najviše od svega me boljela
suza iz njegova oka
uvijek je mene pratila
kao rana teška i duboka.

Prolazili su tako dani
mjeseci i godine duge
svaki trenutak u tuđini
bio je prepun tuge.

Često sam sanjala majku
oca, zavičaj i topli dom
uvjek ih ponosno čuvala
i nosila u srcu svom.

U tuđini kao u zavičaju
nema dragih ljudi
svakoga dana iznova
ista se želja budi.

Da vratim se kući rodnoj
i zagrlim majku staru
da isplačem tugu i bol
u njenom toplom zagrljaju.

Da tamo ostanem zauvjek
ispod najljepšeg komadića neba
da pronađem duši mir
jer to je sve što mi sada treba…

Ljiljana Tolj / Kamenjar.com

>U toj kući od kamena Hercegovka mene rodi<

facebook komentari