U vrijeme općeg beznađa, dobro je ipak jače od zla i Domovina ima smisao

0

nino nu2 kamenjar“Iz njegova velikog, nesebičnog dara zajednici može se zaključiti da je svijet dr. Miletića bio smisleni svijet, u kojem je, unatoč svemu, vjerovao da je dobro jače od zla i da Domovina ima smisao. Dok su drugi grabili, on je davao, vjerojatno zato što je vidio Hrvatsku drugačiju od njihove. Blaženije je davati nego primati, a kamoli otimati.

Autocestu, kao i državu, unatoč svemu zbog takvih ljudi treba gledati kao vrijednost. Svijet počiva na vrijednim i plemenitim ljudima kao što je dr. Miletić, oni su sol svijeta.”

Prošlog ponedjeljka, isti dan kad je politički pokapan bivši ministar financija Slavko Linić, gotovo je neprimijećeno prošla vijest o pogrebu čovjeka iz jedne puno ljepše priče, koja kao da dolazi iz nekog drugog svijeta.U 94. godini u Zagrebu je preminuo dr. Pavle Miletić. Proveo je radni vijek u Imunološkom zavodu, bio je specijalist mikrobiologije, proučavao je anaerobne viruse i za svoj znanstveni rad je višestruko nagrađivan. Iz oskudnih novinskih napisa o njegovu životu znamo da ga život nije mazio. Rođen u 1921. u Velikoj Mlaki, nikad nije upoznao oca koji je napustio obitelj dok je on još bio beba. Rano je ostao bez majke, a jedina sestra mu je stradala u prometnoj nesreći. Nije imao obitelj, živio je skromno, potpuno posvećen poslu, nije uopće koristio godišnji odmor, a i godinama nakon umirovljenja nastavio je svakodnevno dolaziti u Zavod i proučavati najnoviju stručnu literaturu.

Šira javnost mogla je saznati za njega prije jedanaest godina kad je Hrvatsku obišla vijest da je umirovljeni liječnik iz Zagreba darovao cijelu svoju životnu ušteđevinu, 312 tisuća kuna, za gradnju autoceste Zagreb – Split. Nesvakidašnji potez dirnuo je ljude, a kao znak zahvalnosti tadašnji premijer Ivica Račan pozvao je dr. Miletića na svečano otvaranje dionice od Udbine do Zadra u ljeto 2003. Iz kratkih izjava, u kojima je izbjegavao od svoga čina raditi bilo kakvu pompu, rekao je da mu je najveći problem bio “natjerati” Hrvatske autoceste da prime donaciju. Prvu uplatnicu novca za HAC poštar je na kraju vratio umirovljenom liječniku, koji je tek iz četvrtog pokušaja uspio prisiliti HAC da primi donaciju. Očito su u HAC-u bili silno zbunjeni jer u našim uvjetima zvuči nevjerojatno da netko privatni novac daje za javno dobro. To zvuči nenormalno, bizarno i čudački u zemlji u kojoj je normalan obrnut proces.

2 Z Marune-JPG

I nakon što je darovao cijelu životnu ušteđevinu koju je prikupljao pedeset godina, dr. Miletić je do kraja života nastavio izdvajati četvrtinu mirovine, tisuću kuna, za Hrvatske autoceste. Vjerovao je u ključnu važnost kvalitetnog cestovnog povezivanja hrvatskog sjevera i juga za razvoj domovine. Posebno je dirljiva spoznaja da u dugom životu nikada nije bio u Splitu i da je od dalmatinskih gradova samo jednom posjetio Šibenik. Hrvatske autoceste su mu se odužile posvetom na granitnom stolu na odmorištu Marune. U vrijeme gradnje autocesta i umjerenog gospodarskog rasta bilo nam je samorazumljivo očekivati da će dohvatljivi ciljevi kao što je dovršetak autoceste do krajnjeg juga zemlje i ulazak u Europsku uniju preporoditi Hrvatsku. Iako se velikodušni potez dr. Miletića i tada promatrao kao krajnje neobičan, nitko mu nije odricao smislenost.

Jedanaest godina kasnije, od entuzijazma je ostalo vrlo malo. Autocesta je nerentabilna, izvan sezone u južnom dijelu sablasno prazna, do razvoja krajeva kroz koje prolazi nije došlo u mjeri u kojoj se očekivalo. Gospodarstvo pada već šestu godinu, ne nazire se izlazak iz krize, a otkrivanje velikih korupcijskih afera u javnim poduzećima pokazalo je da su veliki infrastrukturni projekti nekima bili poligon za besramnu pljačku.

Kratka vijest o smrti nesebičnog dr. Miletića ostala je zatrpana kišom vijesti o aferi Linić i pseudovijestima kao što je ona o sisačkoj maturantici koja je, nezadovoljna što joj se bodovi iz glazbene škole neće bodovati za fakultet, snimila performans Epitaf za Hrvatsku i objavila ga na YouTubeu.

Ogorčena tinejdžerica ističe da su se ona i njezini roditelji odlučili “maknuti iz besperspektivne Hrvatske, zemlje prepune zavisti, manipulacija, korupcije, pohlepe, mržnje” i odlaze u Beč gdje će otac otvoriti galeriju, a ona studirati psihologiju, a kad postane punoljetna upisat će i glazbenu akademiju. Uz to, zgađena Hrvatskom, šesnaestogodišnjakinja će promijeniti i svoje hrvatsko prezime u May, i nas tako ostaviti bez svoje genijalnosti u ovoj suznoj dolini kojoj upućuje epitaf.

Gorka je istina Hrvatske 2014. da sve više mladih ljudi iz egzistencijalnog očaja odlazi iz zemlje tražiti bilo kakav posao, ali senzacija se radi od očito situirane i razmažene mlade umjetnice kao dobar povod da se po tisućiti put podsjeti čitatelje da u ovoj zemlji ništa ne valja i da je nije imalo smisla ni stvarati, nego valjda ostati u Miloševićevoj krnjoj Jugoslaviji, u kojoj su dva najveća hrvatska grada na kraju 20. stoljeća bila povezana cestom kojom se putovalo pola dana.

U takvoj medijskoj slici već pokopane Hrvatske krivnja za teško ekonomsko i socijalno stanje nije na korumpiranim i/ili nesposobnim vlastima, već se učitava Hrvatskoj kao takvoj, koja ontološki ne valja i ne zaslužuje biti država, što nam je pretprošle nedjelje u emisiji Nedjeljom u dva eksplicitno nabijao na nos Igor Mandić. Beznađe na tuđi račun šire tipovi kojima se predstečajnom nagodbom održava medij u kojem za četiri mjeseca uprihode više nego što je dobri doktor Miletić uštedio za cijeli radni vijek. Vijest o smrti dr. Miletića popraćena je komentarima koji mu odaju priznanje, ali gorko zaključuju da je bio naivčina koji se pedeset godina odricao da bi ušteđevinom darivao HAC u kojem su majstori jednim potpisom mažnjavali deseterostruko više. HAC, koji je prije deset godina promatran kao motor razvoja zemlje, danas je izbušen korupcijskim aferama, od Fimi medije za koju se procjenjuje da je iz tog javnog poduzeća izvukla 26 milijuna kuna do legendarnog farbanja tunela. Autoceste, u koje je ugrađena i darovana životna ušteđevina dr. Pavla Miletića na kraju balade bit će dane u koncesiju.

Gledano iz perspektive danas dominantnih vrijednosti, taj čovjek koji je živio skromno, posvećen radu za dobro zajednice, bacio je novac u vjetar i ispao budala. Mogao je od novca darovanog HAC-u zadnjih deset godina kupovati novi smartphone svaka četiri mjeseca, od ušteđevine je mogao kupiti dobar automobil ili svake godine ljetovati u Tajlandu. No tog čovjeka takve stvari očito nisu zanimale i radovale. Dr. Miletić je, unatoč svemu, iz današnje perspektive gledano, bio sretan čovjek jer je živio u lijepom svijetu. Radio je posao koji je volio, trošio koliko mu treba, a višak, pošto nije imao obitelji, dao za nešto što je smatrao vrijednim za zajednicu koju je volio i kojoj je potpuno pripadao. Ćud je čovjeku njegova sudbina, kaže Heraklit. Onim kakvi smo sami obojen je i svijet oko nas. Tipovi koji su krali od autoceste, žive u svijetu bez vrijednosti, njihov svijet je nemilosrdan svijet, u kojem nema zajednice i solidarnosti, već je čovjek čovjeku vuk, protivnik u grabeži. Žive u stalnom strahu od drugih, nastojeći prevariti i ne biti prevareni. Oni zapravo cijeli život žive u horor filmu.

Iz njegova velikog, nesebičnog dara zajednici može se zaključiti da je svijet dr. Miletića bio smisleni svijet, u kojem je, unatoč svemu, vjerovao da je dobro jače od zla i da Domovina ima smisao. Dok su drugi grabili, on je davao, vjerojatno zato što je vidio Hrvatsku drugačiju od njihove. Blaženije je davati nego primati, a kamoli otimati. Autocestu, kao i državu, unatoč svemu zbog takvih ljudi treba gledati kao vrijednost. Svijet počiva na vrijednim i plemenitim ljudima kao što je dr. Miletić, oni su sol svijeta. Sudeći po izjavama, nije bio ni budala ni naivan. Bio je svjestan mraka, ali se usredotočio na svjetlo, a svojim činom i primjerom širio ga je i dalje. U vrijeme općeg beznađa, niskosti i prljavštine, utješna je pomisao da sredina u kojoj je rođen čovjek koji je cijeli život predano radio i darivao za opće dobro, ima potencijala i ne može biti do kraja izgubljena. Jer u protivnom, kao u vicu, jedini preostali izlaz iz krize nam je Bregana, s promjenom ili bez promjene prezimena.

večernji list

facebook komentari