Ubijali su u Titovo ime

1

‘Na njemačkom teritoriju vodio se rat, bio je to napad na naš suverenitet, jugoslavenski državni teror s našim znanjem. Bila je to politika prljavih ruku’, riječi su to nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa von Dohnanyija kojima počinje dokumentarni film ‘Ubojstva u Titovo ime: Tajni odredi ubojica u Njemačkoj’

Film je sinoć premijerno prikazan na prvom programu Hrvatske radiotelevizije. Nastao je nakon jednogodišnjeg istraživanja u koprodukciji Deutsche Welle i Bayerisches Rundfunka koji je prvi put prikazan na njemačkoj televiziji ARD, a govori o najdužoj nerazjašnjenoj seriji ubojstava u poslijeratnoj Njemačkoj iza kojih je stajala jugoslavenska tajna služba SDB/SDS poznatija kao Udba.Nedavno je prikazan na Zagrebdoxu, a nakon prikazivanja na javnoj televiziji svakako će dodatno podignuti prašinu posebice stoga što upravo u Münchenu traje suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, prema optužnici najodgovornijima za ubojstva političkih emigranata o kojima govori ovaj kontroverzni film.

>>BOŽE VUKUŠIĆ o svjedočenju u Münchenu

Kroz film nas vodi priča Roberta Zagajskog, sina političkog emigranta Đure Zagajskog koji je ubijen u ljeto 1983. u predgrađu bavarske metropole. Sin emigranta otkriva tko je sve špijunirao njegovog oca u Njemačkoj, a jednoga od tih agenata Udbe susreće u bavarskom Fürthu. Robert je prikupio opsežnu dokumentaciju koja otkriva kako je taj čovjek bio dvostruki agent koji je istovremeno radio za jugoslavensku tajnu službu, ali je informacijama opskrbljivao i Nijemce.

Taj agent u dokumentarcu zaključuje kako ‘nije ubijen nitko nedužan’. Sin ubijenog Zagajskog nema sumnji i tvrdi kako iza svega stoji Udba, iako prema tadašnjem službenom pojašnjenju njemačke policije i tužiteljstva zbog nedostatka dokaza, točnije nemogućnosti da se uđe u trag ubojicama, njemačku policiju ostavlja nemoćnu u razrješavanju slučaja.

‘Titov motiv bio je kazniti neistomišljenike’

O nemoći njemačke policije, ali i o tome da je službeni Bonn vrlo dobro znao za Udbine aktivnosti na području Njemačke i brojne likvidacije političkih neistomišljenika u filmu ponajviše govori bivši njemački ministar unutarnjih poslova Gerhart Baum.

‘Službeni Bonn mogao je kritizirati Jugoslaviju kao autoritativnu državu, kao što je kritizirao DDR, Poljsku i SSSR, ali su bili suzdržani, jer se na Jugoslaviju, koja im je trebala, posebno pazilo’, navodi Baum koji uzroke političkih ubojstava smješta u doba Drugog svjetskog rata.

‘Među brojnim Hrvatima gastarbajterima koji su stigli u  Njemačku bilo je mnogo antikomunista koji su bili pristaše hrvatskog fašističkog vođe Ante Pavelića, a kojeg su podržavali nacisti u brutalnoj borbi protiv partizana i budućeg šefa Jugoslavije Tita. On se afirmirao u borbi protiv nacista, ali je bio traumatiziran činjenicom da su Hrvati uz pomoć nacista uspjeli stvoriti nacionalnu državu i boriti se protiv njega. On to nije zaboravio i zato se rat nastavio svim sredstvima’, mišljenja je Baum o Titovim motivima da kazni sve političke neistomišljenike.

Koliko je bilo opasno zamjeriti se Titovoj politici, govore politički emigranti Luka Kraljević, koji je u atentatu izgubio vid te Petar Hinić koji je u više navrata neposredno pred ubojstvo 1983. upozoravao ubijenog Stjepana Đurkovića što se sprema.

‘Oni su odlučni da likvidiraju svakoga tko im stane na put. Imaju dovoljno novca, vremena i agenata koji će to i napraviti’, ispričao je autorima filma Hinić.

Da je Udba bila odlučna u svojim nakanama, govori i dio filma u kojem prikazuju isječak intervjua Đurekovićevog sina Damira koji je i sam zabrinut za svoju sudbinu.  ‘Strah me je, jer znam pouzdano da će tajna služba ubiti i mene kako bi me spriječila u mojoj borbi za oslobođenje.’ Podsjetimo, Đurekovićev sin je stradao četiri godine kasnije u Kanadi, a njegova je smrt prikazana kao samoubojstvo.

‘Ubojstvo mojeg oca, ali i sva druga politička ubojstva imaju potpis Zdravka Mustača‘, ustvrdio je Robert Zagajski nakon što je posjetio Državni arhiv u Zagrebu, opisujući kako se jugoslavenski državni aparat svim svojim moćima obrušio na njegovu i Đurekovićevu obitelj.

‘Ali to ne bi bilo moguće da čitavo okružje nije bilo izdajničko. Isti ljudi ubili su mojeg i Damirovog oca’, mišljenja je Zagajski koji se još uvijek pita zašto njemačka vlada javno nije kritizirala Jugoslaviju radi počinjenih zlodjela.

Zapad je trebao Jugoslaviju

‘Jugoslaviju smo štedjeli, jer smo Jugoslaviju trebali’, jednostavan je odgovor bivšeg njemačkog ministra unutarnjih poslova na pitanje zašto vlada u Bonnu nije konkretno reagirala na seriju ubojstava. Njemačke vlasti, priznaje Baum u filmu, itekako su bile upoznate kako jugoslavenska tajna policija vršlja po Njemačkoj, no zbog Hladnog rata Jugoslavija je bila strateški važna pa se tadašnji kancelar Willy Brandt htio tješnje vezati tu državu za Zapad.

U tome mu je donekle i uspjelo pa je u dogovoru s Titom dodatno otvorio granice i dopustio ulazak tisuća i tisuća gastarbajtera s područja bivše Jugoslavije. Preko granice su istovremeno odlazili i jugoslavenski tajni agenti, o čemu je posvjedočio Božidar Spasić, jedan od čelnih ljudi tajne policije zadužen za psihološki rat.

‘Tajna služba najprije je sastavljala popise meta, zatim pripremala akcije. Osigurali bi logistiku i pronašli ljude na koje se možemo osloniti. Naši ljudi su bez ikakvih problema mogli prijeći granicu i potom se vratiti u Jugoslaviju bez ikakvih posljedica, a za usluge bi bili i nagrađeni. Sa zadovoljstvom su pristajali na suradnju s nama’, bez krzmanja je ispričao Spasić u kameru.

[mom_video type=”youtube” id=”uF9Ak1uleyw” width=”750″ height=”420″]
Spremni za sve akcijeJedan je od takvih agenata i Krunoslav Prates koji je u Njemačkoj zbog sudioništva u ubojstvu emigranta osuđen na doživotnu robiju, a kojeg kamera snima s leđa. Sebe smatra žrtvenim janjcem kojeg je navukao vrhunski jugoslavenski tajni agent.’Kada je Perković sa mnom uspostavio kontakt, znao sam kako izlaska iz službe više nema’, ukratko je za potrebe dokumentarca ispričao Prates. Perković, najspominjanije ime vezano za slučaj Đureković i Zagajski, tada još uvijek na slobodi, njemačkim autorima dokumentarca priznaje kako je bio nadređen tajnim agentima.

‘Nema smisla govoriti o broju naših agenata, ali bilo ih je puno. Imali smo takvu službu da smo mogli provesti sve akcije koje su bile nužne, prije svega terorističke akcije na području Hrvatske. No s ubojstvom Đurekovića i Zagajskog nemam nikakve veze’, odlučno je iskoristio u svoju obranu Perković.
‘To je laž’, uvjereni su njemački istražitelji koji nisu odustali od svojih zahtjeva za izručenjem Perkovića i Mustača, unatoč tome što je hrvatska vlada u početku nije pristajala na njihovu ekstradiciju.

Njemačka javnost je imala razloga biti zainteresirana, osobito stoga što su tri ubojstva počinjena usred bijela dana u Münchenu, a sve su to bili zločini za koje nitko nije odgovarao. Mnogi agenti poslije su davali njemačkoj tajnoj službi razne podatke i povjerljive informacije. Zbog toga su bili i ostali pod zaštitom njemačkog ustava, što je film i dokazao u dijelu u kojem prikazuje bivšega jugoslavenskog tajnog agenta koji je potom prešao pod njemačku zaštitu i koji i danas živi u mirovini u njemačkom gradu Fürthu. Koliko su bili ozbiljni napori njemačke policije za sprečavanje atentata i što je jugoslavenska strana o tome znala, o tome se, nažalost može samo spekulirati.

[ad id=”40551″]

facebook komentari