Pratite nas

Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima

Objavljeno

na

Približava se kraj I. polugodišta i započela je opet stara priča o ocjenjivanju učenika i prijeko potrebnom zaključivanju ocjena iz nastavnih predmeta  na polugodištu. O tome sam puno pisala kao i mnogi drugi, pa se ne bih ponavljala. Reći ću samo da je apsolutno nepotrebno zaključivanje ocjena na kraju I. polugodišta, ukoliko nastavnici (učitelji i profesori) dobro obavljaju svoj posao.

[dropcap]O[/dropcap]cjenjivanje je proces koji traje od prvoga do zadnjeg dana školske godine. Ocjena je rezultat tog procesa, vrlo je kompleksna i sastavljena od više važnih komponenti ovisno o nastavnom predmetu, učeniku i nastavniku. Teško je i gotovo nemoguće postignuće učenika prikazati brojkom, kao i 30-ak učenika smjestiti u pet kategorija, prema zakonskom kriteriju ocjenjivanja. Bilo bi dobro da se sustav ocjenjivanja osuvremeni i prilagodi, kako bi ocjena barem približno odgovarala stečenom znanju, razvijenim sposobnostima i vještinama, odnosno racionalnom korištenju naučenog. Stečeno znanje bi trebalo biti produktivno, a ne verbalno. Djecu treba naučiti učiti – to bi trebao biti glavni cilj. Činjenica je da velika većina djece i mladih ne uči dovoljno i da ne žele učiti, kao što i ne vole ići u školu. To je najveći problem, preko kojeg se dosta olako prelazi. Reći će neki kako to nije istina. Meni se čini kako samo puno o tome govorimo, pišemo, donosimo pravilnike i zakone, ali se malo toga konkretno poduzima.

Rezultati međunarodnih ispitivanja nekih znanja i vještina u naših učenika su poražavajući po nas, naročito u matematicii srodnim predmetima, gdje treba logički razmišljati i primijeniti stečeno znanje u rješavanju danih problema. Nekada smo čak i formule („kilometarske“), morali znati napamet, što je bilo nepotrebno opterećivanje i gubljenje vremena. Odavno sam već „svoju“ učionicu po svim panoima, i slobodnim plohama „ukrasila“ plakatima, na kojima su učenici ispisali sve moguće potrebne formule iz matematike i fizike. Na kraju osmog razreda sam im dopustila da u rješavanju ispita znanja koriste udžbenik. Doživjela sam neviđene kritike, pa i od onih koji su takav način morali prezentirati i podržavati.

Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima koji su im dostupni i na koje ih bi trebalo uputiti. Informacije ne bi trebalo „deponirati“ u glavi, naročito ne po nekakvim pretincima, koji predstavljaju pojedini nastavni predmet, kako bi ih izvukli van samo za taj predmet i njima se koristili. Živimo u vremenu kada su puno važniji funkcionalni od materijalnih zadataka nastave. Istina, moraju se znati neke temeljne činjenice, koje se koriste i oko kojih se „plete“ priča, odnosno odgovara na postavljeno pitanje, isključivo svojim riječima i složenim rečenicama, a ne odgovorima tipa: da, ne, može, ne može, ili prostom rečenicom koja sadrži glavni pojam na koji se odnosi postavljeno pitanje. Naša djeca i mladi ne znaju govoriti. U tome je najveći problem. U direktom govoru, monologu, dijalogu ili općoj usmenoj komunikaciji koriste oblik SMS-ova i a mail-ova, iako bi u tome morali biti pismeni i izražavati se pravilno. Mnogi učenici ne razumiju pročitano i često puta zbog toga ne odgovore točno na postavljeno pitanje, iako znaju ispravan odgovor.

Matematika je posebna priča. Mnogi unaprijed bez opravdanog razloga odustaju od učenja matematike i zadovolje se s ocjenom dovoljan, a mogli bi mnogo više, samo da pokušaju razmišljati, logički zaključivati, povezivati poznate nastavne sadržaje s novima, kao i prepoznati primjenu i potrebu naučenog u svakodnevnom životu. Nedavno sam pročitala kako je kolega Bajrović osmislio i pripremio Projekt o mogućnosti svakodnevne primjene matematike u životu, gdje je povezao pojedine matematičke sadržaje s konkretnim primjerima, ali to na žalost nije uspio realizirati iz prozaičnog i upravo nevjerojatnog i neočekivanog razloga – nedostatka novca, odnosno neprepoznavanja prijeko potrebne potrebe takvih sadržaja u nastavi matematike, kako bi ona iz apstrakcije u kojoj je mnogi vide i osjećaju ušla u svakodnevni život, učeniku se približila i postala mu puno jasnija i potrebnija.

Takvi primjeri su nastavnicima, pogotovo početnicima vrjedniji od bilo koje literature. Mnogi od nas koji smo već u mirovini od profesora Bajrovića smo puno naučili, upravo na primjerima primjene matematike u svakodnevnom životu, kao i na važnosti kombinacija nastavnih metoda u samoj nastavi, zbog razbijanja dosade i poticanju interakcije učenika i nastavnika na nastavnim sadržajima i racionalnom rješavanju matematičkih problema. Njegova predavanja i radionice su uvijek bile najposjećenije na seminarima, o čemu govore brojke dobivene raznim anketama.

Svatko od nas, pogotovo mladi koji se dobro služe i govore strane jezike mogu pročitati knjigu ili stručne članke iz strane literature i iz nje „pobrati“ ono što im treba i sviđa im se. Takve teme ne bi trebale biti sadržaj seminara, bez obzira na njegov naslov i temu kojoj je posvećen. Najviše se nauči od dobrih praktičara i u izmjeni pojedinih iskustava od kolega. Čitati znamo i hvala Bogu razumijemo ono što smo pročitali, barem mi matematičari. Želimo li da naši učenici promijene svoj odnos prema učenju trebamo im usaditi potrebu za učenjem i pobuditi interese. Trebali bi ih pozitivno motivirati – pokrenuti njihovu intrizičnu motivaciju: Učim jer me to zanima. Učim jer hoću znati. A ne učim, jer ću dobiti auto ako položim maturu.

Taj postupak i proces nije nimalo lagan ni kratkotrajan. Od najranije dobi djecu bi trebalo poticati na učenje. Trebalo bi znati što su njihovi interesi. Što žele biti kad odrastu. Kako to postići. Kolike su šanse da se to postigne, kao i kakve i kolike su potrebe i mogućnosti da se to ostvari u našem društvu. Da bi se dobili približno točni podatci trebalo bi napraviti multidisciplinarno istraživanje, gdje bi odgovori na stručno i pomno postavljena anketna pitanja, na odgovarajućem uzorku djece i mladih, dobili relevantne odgovore, koji bi bili polazni temelj u planiranju i programiranju nastavnih sadržaja u pojedinim nastavnim područjima, nastavnim predmetima i općem i posebnom kurikulumu. Bez toga i dalje će jedni ići šumom, drugi drumom, od drveća se ne će vidjeti šuma, a ponegdje ni od šume drveće. Za neuspjeh i slaba učenička postignuća jedni će okrivljavati druge, po vertikali i horizontali. I od svega ništa, osim nezadovoljstva, neučinkovitosti i prenošenja iskustva iz učionice na radno mjesto, jer ne može se biti učinkovit i sretan ako radiš ono što ne voliš.

U mnogome je tome i takvome krivo ocjenjivanje i ocjene dobivene na način po kojem su gotovo svi odlični, a znanje im je katastrofalno. Ne mogu pratiti nastavu na višem stupnju, ne znaju učiti, gube interes, nemaju motivaciju, ne realiziraju se, nemaju samopouzdanje i nisu sretni. Oni rijetki i „pravi“ redovito uče, jer žele znati i to što više i šire. Žele u svom obrazovanju postići maksimum. Nerijetko su na žalost, prisiljeni otići „trbuhom za kruhom“. Za takve nema posla i mjesta u našem društvu, u kojem se ocjene, diplome i radna mjesta mogu kupiti. Tome se više nitko i ne čudi, baš kao što nitko ne razmišlja kako je to najveća šteta i „krađa“ od svih nezakonitih  pretvorbi, privatizacija, rasprodaja nacionalnih resursa, monetizacija svega i svačega,gradnje mostova koji nikud ne vode, neplaćanja poreza i dugova… Mladi obrazovani jesu i trebali bi biti naše najveće bogatstvo. Njih se ni po koju cijenu ne bi smjeli odricati. Od vrtićke dobi bi trebalo pratiti one najsposobnije i izvrsne i pružiti im optimalni rast i razvoj. Ulaganje u njih je najpotrebnije i najisplativije. Nije im dovoljno osigurati školu i učitelje. Potrebni su dobri programi, učinkovite metode i kontinuirano adekvatno praćenje i usmjeravanje, razvijanje interesa, pozitivne motivacije, samostalnosti, samopouzdanja, samouvjerenosti, samoprocjene i evaluacije.

Ocjena će onda doći sama po sebi, a zapravo je i ne treba, jer su se postigli ciljevi i realizirali postavljeni odgojno-obrazovni zadatci – „napravljen“ je čovjek, samostalna cjelovita ličnost, koja zna što želi, koja će se kroz cijeli život permanentno obrazovati, koja zna misliti, s kojom se ne će moći manipulirati, koja će znati procijeniti što je dobro, a što nije, koja će prepoznati i cijeniti opće ljudske vrijednosti, čuvati svoje, poštivati tuđe, vidjeti bogatstvo u multikulturalnost različitosti, koja će voljeti sve ljude bez obzira na rasu, svjetonazor, filozofiju i političku opredijeljenost, koja će se kritički odnositi prema svakome i svačemu i koja će svojim radom i djelovanjem doprinositi napretku,boljitku, demokratizaciji i procvatu  suvremenog društva.

Ankica Benček

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati