Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima

    0

    Približava se kraj I. polugodišta i započela je opet stara priča o ocjenjivanju učenika i prijeko potrebnom zaključivanju ocjena iz nastavnih predmeta  na polugodištu. O tome sam puno pisala kao i mnogi drugi, pa se ne bih ponavljala. Reći ću samo da je apsolutno nepotrebno zaključivanje ocjena na kraju I. polugodišta, ukoliko nastavnici (učitelji i profesori) dobro obavljaju svoj posao.

    [dropcap]O[/dropcap]cjenjivanje je proces koji traje od prvoga do zadnjeg dana školske godine. Ocjena je rezultat tog procesa, vrlo je kompleksna i sastavljena od više važnih komponenti ovisno o nastavnom predmetu, učeniku i nastavniku. Teško je i gotovo nemoguće postignuće učenika prikazati brojkom, kao i 30-ak učenika smjestiti u pet kategorija, prema zakonskom kriteriju ocjenjivanja. Bilo bi dobro da se sustav ocjenjivanja osuvremeni i prilagodi, kako bi ocjena barem približno odgovarala stečenom znanju, razvijenim sposobnostima i vještinama, odnosno racionalnom korištenju naučenog. Stečeno znanje bi trebalo biti produktivno, a ne verbalno. Djecu treba naučiti učiti – to bi trebao biti glavni cilj. Činjenica je da velika većina djece i mladih ne uči dovoljno i da ne žele učiti, kao što i ne vole ići u školu. To je najveći problem, preko kojeg se dosta olako prelazi. Reći će neki kako to nije istina. Meni se čini kako samo puno o tome govorimo, pišemo, donosimo pravilnike i zakone, ali se malo toga konkretno poduzima.

    Rezultati međunarodnih ispitivanja nekih znanja i vještina u naših učenika su poražavajući po nas, naročito u matematicii srodnim predmetima, gdje treba logički razmišljati i primijeniti stečeno znanje u rješavanju danih problema. Nekada smo čak i formule („kilometarske“), morali znati napamet, što je bilo nepotrebno opterećivanje i gubljenje vremena. Odavno sam već „svoju“ učionicu po svim panoima, i slobodnim plohama „ukrasila“ plakatima, na kojima su učenici ispisali sve moguće potrebne formule iz matematike i fizike. Na kraju osmog razreda sam im dopustila da u rješavanju ispita znanja koriste udžbenik. Doživjela sam neviđene kritike, pa i od onih koji su takav način morali prezentirati i podržavati.

    Učenike treba naučiti prvenstveno služiti se udžbenikom, pratećom literaturom i svim ostalim izvorima koji su im dostupni i na koje ih bi trebalo uputiti. Informacije ne bi trebalo „deponirati“ u glavi, naročito ne po nekakvim pretincima, koji predstavljaju pojedini nastavni predmet, kako bi ih izvukli van samo za taj predmet i njima se koristili. Živimo u vremenu kada su puno važniji funkcionalni od materijalnih zadataka nastave. Istina, moraju se znati neke temeljne činjenice, koje se koriste i oko kojih se „plete“ priča, odnosno odgovara na postavljeno pitanje, isključivo svojim riječima i složenim rečenicama, a ne odgovorima tipa: da, ne, može, ne može, ili prostom rečenicom koja sadrži glavni pojam na koji se odnosi postavljeno pitanje. Naša djeca i mladi ne znaju govoriti. U tome je najveći problem. U direktom govoru, monologu, dijalogu ili općoj usmenoj komunikaciji koriste oblik SMS-ova i a mail-ova, iako bi u tome morali biti pismeni i izražavati se pravilno. Mnogi učenici ne razumiju pročitano i često puta zbog toga ne odgovore točno na postavljeno pitanje, iako znaju ispravan odgovor.

    Matematika je posebna priča. Mnogi unaprijed bez opravdanog razloga odustaju od učenja matematike i zadovolje se s ocjenom dovoljan, a mogli bi mnogo više, samo da pokušaju razmišljati, logički zaključivati, povezivati poznate nastavne sadržaje s novima, kao i prepoznati primjenu i potrebu naučenog u svakodnevnom životu. Nedavno sam pročitala kako je kolega Bajrović osmislio i pripremio Projekt o mogućnosti svakodnevne primjene matematike u životu, gdje je povezao pojedine matematičke sadržaje s konkretnim primjerima, ali to na žalost nije uspio realizirati iz prozaičnog i upravo nevjerojatnog i neočekivanog razloga – nedostatka novca, odnosno neprepoznavanja prijeko potrebne potrebe takvih sadržaja u nastavi matematike, kako bi ona iz apstrakcije u kojoj je mnogi vide i osjećaju ušla u svakodnevni život, učeniku se približila i postala mu puno jasnija i potrebnija.

    Takvi primjeri su nastavnicima, pogotovo početnicima vrjedniji od bilo koje literature. Mnogi od nas koji smo već u mirovini od profesora Bajrovića smo puno naučili, upravo na primjerima primjene matematike u svakodnevnom životu, kao i na važnosti kombinacija nastavnih metoda u samoj nastavi, zbog razbijanja dosade i poticanju interakcije učenika i nastavnika na nastavnim sadržajima i racionalnom rješavanju matematičkih problema. Njegova predavanja i radionice su uvijek bile najposjećenije na seminarima, o čemu govore brojke dobivene raznim anketama.

    Svatko od nas, pogotovo mladi koji se dobro služe i govore strane jezike mogu pročitati knjigu ili stručne članke iz strane literature i iz nje „pobrati“ ono što im treba i sviđa im se. Takve teme ne bi trebale biti sadržaj seminara, bez obzira na njegov naslov i temu kojoj je posvećen. Najviše se nauči od dobrih praktičara i u izmjeni pojedinih iskustava od kolega. Čitati znamo i hvala Bogu razumijemo ono što smo pročitali, barem mi matematičari. Želimo li da naši učenici promijene svoj odnos prema učenju trebamo im usaditi potrebu za učenjem i pobuditi interese. Trebali bi ih pozitivno motivirati – pokrenuti njihovu intrizičnu motivaciju: Učim jer me to zanima. Učim jer hoću znati. A ne učim, jer ću dobiti auto ako položim maturu.

    Taj postupak i proces nije nimalo lagan ni kratkotrajan. Od najranije dobi djecu bi trebalo poticati na učenje. Trebalo bi znati što su njihovi interesi. Što žele biti kad odrastu. Kako to postići. Kolike su šanse da se to postigne, kao i kakve i kolike su potrebe i mogućnosti da se to ostvari u našem društvu. Da bi se dobili približno točni podatci trebalo bi napraviti multidisciplinarno istraživanje, gdje bi odgovori na stručno i pomno postavljena anketna pitanja, na odgovarajućem uzorku djece i mladih, dobili relevantne odgovore, koji bi bili polazni temelj u planiranju i programiranju nastavnih sadržaja u pojedinim nastavnim područjima, nastavnim predmetima i općem i posebnom kurikulumu. Bez toga i dalje će jedni ići šumom, drugi drumom, od drveća se ne će vidjeti šuma, a ponegdje ni od šume drveće. Za neuspjeh i slaba učenička postignuća jedni će okrivljavati druge, po vertikali i horizontali. I od svega ništa, osim nezadovoljstva, neučinkovitosti i prenošenja iskustva iz učionice na radno mjesto, jer ne može se biti učinkovit i sretan ako radiš ono što ne voliš.

    U mnogome je tome i takvome krivo ocjenjivanje i ocjene dobivene na način po kojem su gotovo svi odlični, a znanje im je katastrofalno. Ne mogu pratiti nastavu na višem stupnju, ne znaju učiti, gube interes, nemaju motivaciju, ne realiziraju se, nemaju samopouzdanje i nisu sretni. Oni rijetki i „pravi“ redovito uče, jer žele znati i to što više i šire. Žele u svom obrazovanju postići maksimum. Nerijetko su na žalost, prisiljeni otići „trbuhom za kruhom“. Za takve nema posla i mjesta u našem društvu, u kojem se ocjene, diplome i radna mjesta mogu kupiti. Tome se više nitko i ne čudi, baš kao što nitko ne razmišlja kako je to najveća šteta i „krađa“ od svih nezakonitih  pretvorbi, privatizacija, rasprodaja nacionalnih resursa, monetizacija svega i svačega,gradnje mostova koji nikud ne vode, neplaćanja poreza i dugova… Mladi obrazovani jesu i trebali bi biti naše najveće bogatstvo. Njih se ni po koju cijenu ne bi smjeli odricati. Od vrtićke dobi bi trebalo pratiti one najsposobnije i izvrsne i pružiti im optimalni rast i razvoj. Ulaganje u njih je najpotrebnije i najisplativije. Nije im dovoljno osigurati školu i učitelje. Potrebni su dobri programi, učinkovite metode i kontinuirano adekvatno praćenje i usmjeravanje, razvijanje interesa, pozitivne motivacije, samostalnosti, samopouzdanja, samouvjerenosti, samoprocjene i evaluacije.

    Ocjena će onda doći sama po sebi, a zapravo je i ne treba, jer su se postigli ciljevi i realizirali postavljeni odgojno-obrazovni zadatci – „napravljen“ je čovjek, samostalna cjelovita ličnost, koja zna što želi, koja će se kroz cijeli život permanentno obrazovati, koja zna misliti, s kojom se ne će moći manipulirati, koja će znati procijeniti što je dobro, a što nije, koja će prepoznati i cijeniti opće ljudske vrijednosti, čuvati svoje, poštivati tuđe, vidjeti bogatstvo u multikulturalnost različitosti, koja će voljeti sve ljude bez obzira na rasu, svjetonazor, filozofiju i političku opredijeljenost, koja će se kritički odnositi prema svakome i svačemu i koja će svojim radom i djelovanjem doprinositi napretku,boljitku, demokratizaciji i procvatu  suvremenog društva.

    Ankica Benček

    facebook komentari