Udba je bila zločinačka, a hrvatska emigracija slobodarska i osloboditeljska

2

Hrkaća su širokobriješki udbaši zaposleni u Beogradu potpuno nevinoga nasumce odabrali, optužili za terorizam i strijeljali.

U ovim tužnim vremenima kada su novac i osobni probitci jedini ideali, kada se hrvatstvo mjeri vrijednošću nekretnina i umjetnina te konjskim snagama džipova bahatih hrvatskih ministara, možda je pomalo naivno pričati o onima koji su za slobodu hrvatskoga naroda bili spremni sve žrtvovati pa i svoj život.

Dana 11. siječnja 1978. godine, prije točno 35 godina, u 4 sata i 10 minuta ujutro u Beogradu je strijeljan Miljenko Hrkać. “Sveznajuća” Udba naprosto nije mogla podnijeti sramotu da nije u stanju otkriti tko je počinio teroristički čin postavljajući bombu u beogradsko kino i na željeznički kolodvor. Hrkaća su širokobriješki udbaši zaposleni u Beogradu potpuno nevinoga nasumce odabrali, optužili za terorizam i strijeljali. Ovo su dani u kojima se treba prisjetiti i Nikole Miličevića Bebana kojega je Udba 13. siječnja 1980. godine, dakle, dvije godine nakon Hrkaća ubila u Njemačkoj. Njegova je jedina krivnja bila u tome što je sanjao slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Zločinačku Udbu nije smetalo što je iza njega ostala žena i petero male djece. Njegova supruga Ljubica je nakon trideset godina šutnje za portal hrsvijet rekla sljedeće: “Moja djeca Mladenka (12), Frane (11), Željko (10), Karmela (8) i Anton (5) godinama nisu shvaćala zašto više nema oca. Ni ja nikada nisam shvatila zašto su moga muža ubili agenti Udbe. Kao i većina Hrvata, bio je politički protivnik Jugoslavije.

Miljenko Hrkac
Miljenko Hrkac

Aktivno je sudjelovao u demonstracijama protiv Jugoslavije i komunističkog režima, koje su u to vrijeme organizirale razne hrvatske organizacije u Njemačkoj i svijetu. Moj muž i njegovi prijatelji poput Brune Bušića, koji je često znao prespavati kod nas u Frankfurtu na putu za Pariz, Gojka Bošnjaka, Tomislava Naletilića, Branka Šetke i ostalih, nisu bili teroristi već samo politički protivnici jugoslavenskog režima. Uglavnom su demonstrirali i dijelili letke protiv Jugoslavije, objavljivali tekstove u stranim medijima, nosili hrvatske zastave na automobilima i slično. Je li to zločin zbog kojeg je ubijen moj suprug?”, pita se Ljubica Miličević. Potvrdu njezinim riječima možemo naći u okrutnom ubojstvu čitave obitelji Stjepana Ševe 1972. u Italiji. Naime, zločinačka je Udba ubila njega, njegovu suprugu Tatjanu i devetogodišnju kći Rosemarie Bahrić. Koji je interes bio ubijati dijete od devet godina? Zar je i devetogodišnje dijete predstavljalo prijetnju opstanku Titinu režimu?

Strijeljanje nevinoga Miljenka Hrkaća u siječnju 1978., a potom likvidacija Brune Bušića 16. listopada iste godine u Parizu, digla je na noge i ujedinila hrvatsku emigraciju Europe, Australije i Amerike. Ni atentat na Poglavnika i njegova smrt 1959., pa ni likvidacija Maksa Luburića 1969. godine, dakle dvojice vodećih ljudi NDH, nije tako mobilizirala hrvatsku emigraciju kao što je uhićenje i strijeljanje Hrkaća te ubojstvo Brune Bušića.

Barešićeva osloboditeljska akcija

Hrvatska emigracija nije bila ni teroristička ni zločinačka, pa ni ustaška, nego slobodarska, u svakom trenutku sprema na žrtvu i izuzetno osjetljiva na pravdu. Tezu kako je hrvatska emigracija ustaška, zločinačka i teroristička širila je Udba tijekom jugoslavenskoga režima, što je nastavila činiti jednakim intenzitetom i nakon “oslobođenja” Hrvatske, preko svojih medija 90-ih godina. Ubojstva hrvatskih političkih emigranata komunistički je režim svaljivao na unutarnje obračune suprotstavljenih “ustaških” frakcija. Teza o zločinačkoj emigraciji ne da nije točna, nego je potpuno suprotna stvarnoj istini. Istina je da je hrvatska politička emigracija bila najbolje organizirana od svih nacionalnih skupina iz propale države i najuspješnije se suprotstavljala zločinačkoj Udbi. Jedan je hrvatski emigrant gostujući na švedskoj televiziji, za ikonu hrvatske emigracije, Miru Barešića rekao da on nije nikakav ustaša, niti to može biti jer mu je otac bio partizan. Taj je emigrant za sebe rekao da je on ljevičar koji se bori za slobodnu i socijalno osjetljivu nezavisnu Hrvatsku.

U pedeset godina Titova zločinačkoga režima ništa nije tako ujedinilo emigraciju kao dva udbaška ubojstva koja su se dogodila točno prije 35 godina. Samo Hrkaćevo uhićenje izazvalo je niz akcija hrvatske emigracije pa su tako Blago Mikulić s Kočerina i Ivan Vujičević iz Konjica upali u konzulat u Göteborgu s ciljem da otmu konzula te od Beograda zatraže oslobađanje Hrkaća. Zbog neuspjeloga su pokušaja drakonski kažnjeni. Isti su postupak ponovili Anđelko Brajković i Miro Barešić. O tim je zbivanjima sam Miro Barešić rekao sljedeće: “Upravo u to vrijeme u Švedsku stiže za veleposlanika Vladimir Rolović poznat pod nadimkom “Crni Vlada”. Čim je došao odmah je zaprijetio da će “srediti” Hrvate, kao što je to činio i prije kao Titin general. Prijetio nam je i preko švedske televizije. Uvjeren sam da su Šveđani pogriješili što su dopustili da krvnik Rolović dođe u Švedsku. Oni bi morali znati da je on bio odgovoran za tisuće i tisuće hrvatskih života. Upravo se u to vrijeme u Beogradu vodio proces protiv Hrkaća i Jelića. Bili smo uvjereni u njihovu nevinost. U to nitko nije sumnjao. I s drugim smo Hrvatima bili u vezi. Dolazili su nam Hrvati i s drugih kontinenata, da spomenem samo velikoga hrvatskoga mučenika Josipa Senića iz Australije. Uvjeravali su nas u opravdanost naših akcija. Zato smo odlučili spasiti živote nevinoga Hrkaća i Jelića. Smrtna je kazna trebala biti izvršena na Dan hrvatske državnosti, 10 travnja.”

O tome tko je bio Rolović najbolje govori podatak da je na se Nürnberškom procesu spominjalo njegovo ime zbog genocida nad hrvatskim narodom. Rolović je bio Titova desna ruka, njegov general i osobni prijatelj. Ove je riječi izgovorio legendarni vitez Miro Barešić na vrpcu, a u svojoj ih je knjizi pod naslovom Barešić objavio fra Vjekoslav Lasić. Nekoliko stranica iza toga na 24 stranici Lasićeve knjige stoje sljedeće Mirine riječi: “Naš je cilj bio kristalno jasan: zarobiti veleposlanika i osloboditi hrvatske robijaše na smrt osuđene, s tim da im se dopusti let u Španjolsku. To je bio s naše strane uvjet za oslobađanje veleposlanika i njegovih činovnika.” I ove Barešićeve riječi svjedoče o tome koliko je uhićenje Hrkaća, Jelića i ostalih bilo važno ostalim Hrvatima i kolika je bila solidarnost među njima. Budući da je Rolović odbio bilu kakvu suradnju i oružano se suprotstavio Barešiću i Brajkoviću Miro ga je morao ubiti.

Zbog toga je osuđen na doživotnu robiju što je prava rijetkost u Švedskoj. To je izazvalo reakciju hrvatske emigracije pa su 15. rujna 1972. Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac prvi put u povijesti Švedske oteli zrakoplov s 96 putnika tražeći zauzvrat puštanje na slobodu domoljuba koji su zatvoreni zbog akcija u konzulatima u Göteborgu i Stockholmu. Otmica je sretno i uspješno završila. Nije bilo žrtava, a miro i njegovi suborci su pušteni u Španjolsku. Zbog korektnog ponašanja prema putnicima, ovu su akciju nazvali posudbom, a ne otmicom.

Sve u svemu, hrvatski emigranti svojim akcijama nikada nisu imali za krajnji cilj nanijeti štetu bilo kome, nego skrenuti svjetsku i pozornost na težak i ropski položaj hrvatskoga naroda jer mu je to u ondašnjoj državi bilo onemogućeno. Zbog svega rečenoga možemo kristalno jasno zaključiti kako je Udba bila zločinačka, a hrvatska emigracija osloboditeljska i slobodarska.

Josip Milić , Dnevno.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    viš ti profe, ne loš uradak
    a on je sad u Jurišićevom HSP

  • peppermintt

    viš ti profe, ne loš uradak
    a on je sad u Jurišićevom HSP