UDBA – režiser straha

    0

    U Hrvatskoj žive tisuće žrtava jugoslavenskih tajnih službi. U miru žive i stotine njihovih progonitelja, takozvanih udbaša. Pedantno vođeni dosjei građana kao povijest bolesti svjedoče o državi koja nije preživjela.

    Služba državne sigurnosti, popularno zvana Udba, je obilježila život brojnih Hrvata, posebno onih koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju ili Komunističku partiju (KP). Ubojstva i montirani postupci bile su samo neke od metoda zloglasne policije izvučene iz kolektivne memorije zahvaljujući zahtjevu Njemačke za izručenjem udbaša Josipa Perkovića kojega se tereti za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Bavarskoj. Čak ni među Udbinim žrtvama nema sloge oko ovog pitanja, budući da je Perković sudjelovao u osamostaljenju Hrvatske i stvaranju hrvatskih tajnih službi.

    Anđelko Mijatović

    Provokacijom do „dokaza“

    Jedan od onih kojima je Udba odredila život je i Anđelko Mijatović, povjesničar i savjetnik za kulturu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U razgovoru za Deutsche Welle se prisjetio kako su njegovi problemi počeli sasvim banalno, u trenutku kada se prijatelju, za kojeg nije ni slutio da je dio mreže, požalio da ne može naći posao zato što nije bio član tadašnje Komunističke partije (KP). „Praćenje ne primjećujete. Udba je uvijek našla načina; preko prijatelja, kolega, djevojke…“ Unatoč idiličnoj fasadi, društvo je bilo daleko od zdravog; značajan dio građana prisluškivao je svoje susjede, prijatelje i kolege. Činili su to iz odanosti KP-u ili su bili ucijenjeni. „Svaki Udbin centar je imao svoje ljude u Zagrebu, pa tako i mostarski centar u kojeg sam po porijeklu pripadao. Glavni nam je krimen bio odlazak u crkvu.“

    Što Perković doista zna?

    Uhićenje bivšeg jugoslavenskog i hrvatskog obavještajca Josipa Perkovića je jedna od udarnih tema, kojom se ovoga četvrtka (2.1.2013.) bavi tisak na njemačkom jeziku. (02.01.2014)

    I Mijatović je, kaže, bio okružen špijunima. Među njima je, pokazat će se kasnije, bio i ravnatelj njegove škole, ali i prijatelj za kojega se ispostavilo da je završio Školu unutrašnjih poslova u Srijemskoj Kamenici, iako je imao svjedodžbu Ekonomske škole u Zrenjaninu. Upravo je on bio provokator koji je Udbi priskrbio tako potrebe dokaze. „Radio je od 1959. godine pod kodnim imenom Javor. Iz inozemstva mi je poslao sedam letaka koje sam po uputi proslijedio. Na lecima su bile parole protiv beogradskog režima. Molio sam ga da to više ne radi, ali nakon mjesec dana sam bio uhićen.“

    Presudom Vrhovnog suda je u zatvoru Stara Gradiška proveo godinu i po što će pamtiti po teškom fizičkom radu u kažnjeničkoj radnoj jedinici. Nova je istraga protiv Mijatovića pokrenuta 3 mjeseca prije izlaska iz zatvora kada je 21 dan bio premlaćivan. Naime, 1965. godine se obilježavala 20. obljetnica ulaska partizana u Zagreb. Kako su njegovi znanci prigodno dijelili letke protiv komunističkog režima, bilo je to dovoljno za 9 mjeseci i 20 dana u samici, te novih 3 godine i 4 mjeseca zatvora.

    Proizvodnja „neprijatelja“ i likvidacije

    „Udba je proizvodila neprijatelje kako bi opravdala svoje postojanje“, kaže Mijatović. Iako mu je po izlasku iz zatvora omogućen završetak studija, praćen je sve do kraja 1989. godine. Do tada je nekoliko puta bio privođen. 1975. godine je u prosincu pritvoren pod sumnjom da je postavio minu pod trafo-stanicu u središtu Zagreba. „Na Staru godinu su nas ošišali. Pustili su nas na Novu godinu kući, da bi nas 3. siječnja opet zatvorili, a nas trojicu; mene, Vicu Vukojevića i Ivana Gabelicu su stavili pod istragu.“ Pušteni su 28. siječnja, a za nekoliko mjeseci su odbačene optužbe za osnivanje terorističke jedinice i povezivanje s emigracijom preko pravnika i oca četvero djece Joze Lukača koji je i sam 4 i pol godine bio zatvoren u Staroj Gradiški. Njega je pak Udba 1987. godine likvidirala u Medulićevoj ulici u Zagrebu.

    Kako dobar posao nije mogao naći, pretovarivao je ugljen, a radio je i u skladištu Mladosti. „Nije mi ništa bilo ispod časti. Bilo mi je važno preživjeti, iako sam već tada imao objavljene 4 knjige, a završio sam i postdiplomski studij“, prisjeća se mučnog preživljanja pod Udbinom prismotrom Mijatović.

    Lašćinski slučaj

    Život magistra ekonomije i poduzetnika Marka Grubišića promijenio se stubokom krajem 1982. godine. Tada je bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Vlast je, priča za DW, situaciju velikih nestašica osnovnih potrepština i buđenje nacionalnog zanosa na sportskim terenima kontrolirala režiranim slučajevima hrvatskog nacionalizma. Grubišić je bio dobar materijal za to, budući je išao u crkvu i izjašnjavao se kao Hrvat.

    Povod njegovom slučaju je bila izborna konferencija u studentskom domu na Lašćini u kojem Grubišić i kolege nisu htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirala KP, već su predložili svoje kandidate koji nisu bili komunisti. „Neposredno iza toga se dogodio rođendan, kao i stotine drugih rođendana na kojima su se pjevale pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita što im je poslužilo za prikazivanje nacionalizma“, kaže Grubišić.

    Bilo je to dovoljno da 11. studenog 1982 u 4:30 specijalci s psima i 30 vozila opkole studentski dom. „Poslužili su se sa mnom i mojim cimerom Milanom Sušcem, također Hercegovcem. Mene su zadržali 10 dana, nakon čega sam prekršajno prijavljen zbog navodnog neprijavljenog boravka u domu. Ponovno sam priveden 16. prosinca, a istraga je trajala 4 mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam stavio bombu u Namu“, prisjeća se danas uspješan poslovni čovjek i zastupnik jedne njemačke tvrtke u Hrvatskoj.

    Zbog Zrinskog osuđen na Zrinjevcu

    Kroz medije je kreiran „slučaj Lašćina“, a Grubišić je osuđen na 4 godine strogog zatvora u Lepoglavi. „Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima.“ Koliko su bile efikasne Udbine metode, Grubišić ilustrira činjenicom da je do 90-ih godina nacionalno djelovanje bilo potpuno eliminirano iz studentske populacije.

    U Lepoglavi je proveo 2 i pol godine. Pustili su ga nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bi izbjegao služenje jugoslavenske vojske. „Možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30 kilometara od Niša. Kada sam izišao do 1990. godine nisam dobio putovnicu pod izlikom da sam opasan, iako sam ju 6 puta tražio.“

    I Grubišić je nakon zatvora privođen nekoliko puta. Prisjeća se 1989. godine kada su mu opkolili kuću u Sinju u kojoj je živio sa trudnom suprugom. „Optužili su me za postavljanje bombe pod spomenik palim borcima u Hrvacama. Srećom, imao sam alibi i u to vrijeme sam bio u Zagrebu“.

    Marko Grubišić

    Tuđmanov grijeh

    Iako oba naša sugovornika dijele sličnu sudbinu, njihovo stajalište o izručenju udbaša Josipa Perkovića Njemačkoj nije isto. Mijatović tako kaže da bi najradije da ga ne pitamo o tom slučaju. Dodaje, nije siguran da bi ga izručio, budući je upravo Perković na poziv predsjednika Franje Tuđmana pridonio borbi Hrvatske za samostalnost.

    No Grubišić ne vjeruje u pokajanje bivših udbaša. Tvrdi da je Udba radila do same propasti Jugoslavije te da su njeni zaposlenici tek tada prihvatili hrvatsku državu. Kaže, udbaši su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u gospodarstvu. „Od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 ih je prešlo u hrvatske službe“, iznosi podatak Grubišić. Zbog toga ne dvoji o potrebi lustracije, kao ni o izručenju dužnosnika Udbe Perkovića Njemačkoj, bez obzira na njegove zasluge u ratu za hrvatsku samostalnost.

    „Odgovorno tvrdim da bi Hrvatska država nastala i bez njihovih usluga. Njihovu profesionalnost smo pretpostavili moralu. Ništa dobro na nemoralnom temelju ne može nastati“, zaključuje Grubišić koji velikom Tuđmanovom greškom smatra što je uzeo Josipa Perkovića i „njemu slične“ u službu.

    Autor: Siniša Bogdanić/ izvor teksta  i foto; dw.de

    bogdanic

    facebook komentari