Pratite nas

UDBA – režiser straha

Objavljeno

na

U Hrvatskoj žive tisuće žrtava jugoslavenskih tajnih službi. U miru žive i stotine njihovih progonitelja, takozvanih udbaša. Pedantno vođeni dosjei građana kao povijest bolesti svjedoče o državi koja nije preživjela.

Služba državne sigurnosti, popularno zvana Udba, je obilježila život brojnih Hrvata, posebno onih koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju ili Komunističku partiju (KP). Ubojstva i montirani postupci bile su samo neke od metoda zloglasne policije izvučene iz kolektivne memorije zahvaljujući zahtjevu Njemačke za izručenjem udbaša Josipa Perkovića kojega se tereti za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Bavarskoj. Čak ni među Udbinim žrtvama nema sloge oko ovog pitanja, budući da je Perković sudjelovao u osamostaljenju Hrvatske i stvaranju hrvatskih tajnih službi.

Anđelko Mijatović

Provokacijom do „dokaza“

Jedan od onih kojima je Udba odredila život je i Anđelko Mijatović, povjesničar i savjetnik za kulturu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U razgovoru za Deutsche Welle se prisjetio kako su njegovi problemi počeli sasvim banalno, u trenutku kada se prijatelju, za kojeg nije ni slutio da je dio mreže, požalio da ne može naći posao zato što nije bio član tadašnje Komunističke partije (KP). „Praćenje ne primjećujete. Udba je uvijek našla načina; preko prijatelja, kolega, djevojke…“ Unatoč idiličnoj fasadi, društvo je bilo daleko od zdravog; značajan dio građana prisluškivao je svoje susjede, prijatelje i kolege. Činili su to iz odanosti KP-u ili su bili ucijenjeni. „Svaki Udbin centar je imao svoje ljude u Zagrebu, pa tako i mostarski centar u kojeg sam po porijeklu pripadao. Glavni nam je krimen bio odlazak u crkvu.“

Što Perković doista zna?

Uhićenje bivšeg jugoslavenskog i hrvatskog obavještajca Josipa Perkovića je jedna od udarnih tema, kojom se ovoga četvrtka (2.1.2013.) bavi tisak na njemačkom jeziku. (02.01.2014)

I Mijatović je, kaže, bio okružen špijunima. Među njima je, pokazat će se kasnije, bio i ravnatelj njegove škole, ali i prijatelj za kojega se ispostavilo da je završio Školu unutrašnjih poslova u Srijemskoj Kamenici, iako je imao svjedodžbu Ekonomske škole u Zrenjaninu. Upravo je on bio provokator koji je Udbi priskrbio tako potrebe dokaze. „Radio je od 1959. godine pod kodnim imenom Javor. Iz inozemstva mi je poslao sedam letaka koje sam po uputi proslijedio. Na lecima su bile parole protiv beogradskog režima. Molio sam ga da to više ne radi, ali nakon mjesec dana sam bio uhićen.“

Presudom Vrhovnog suda je u zatvoru Stara Gradiška proveo godinu i po što će pamtiti po teškom fizičkom radu u kažnjeničkoj radnoj jedinici. Nova je istraga protiv Mijatovića pokrenuta 3 mjeseca prije izlaska iz zatvora kada je 21 dan bio premlaćivan. Naime, 1965. godine se obilježavala 20. obljetnica ulaska partizana u Zagreb. Kako su njegovi znanci prigodno dijelili letke protiv komunističkog režima, bilo je to dovoljno za 9 mjeseci i 20 dana u samici, te novih 3 godine i 4 mjeseca zatvora.

Proizvodnja „neprijatelja“ i likvidacije

„Udba je proizvodila neprijatelje kako bi opravdala svoje postojanje“, kaže Mijatović. Iako mu je po izlasku iz zatvora omogućen završetak studija, praćen je sve do kraja 1989. godine. Do tada je nekoliko puta bio privođen. 1975. godine je u prosincu pritvoren pod sumnjom da je postavio minu pod trafo-stanicu u središtu Zagreba. „Na Staru godinu su nas ošišali. Pustili su nas na Novu godinu kući, da bi nas 3. siječnja opet zatvorili, a nas trojicu; mene, Vicu Vukojevića i Ivana Gabelicu su stavili pod istragu.“ Pušteni su 28. siječnja, a za nekoliko mjeseci su odbačene optužbe za osnivanje terorističke jedinice i povezivanje s emigracijom preko pravnika i oca četvero djece Joze Lukača koji je i sam 4 i pol godine bio zatvoren u Staroj Gradiški. Njega je pak Udba 1987. godine likvidirala u Medulićevoj ulici u Zagrebu.

Kako dobar posao nije mogao naći, pretovarivao je ugljen, a radio je i u skladištu Mladosti. „Nije mi ništa bilo ispod časti. Bilo mi je važno preživjeti, iako sam već tada imao objavljene 4 knjige, a završio sam i postdiplomski studij“, prisjeća se mučnog preživljanja pod Udbinom prismotrom Mijatović.

Lašćinski slučaj

Život magistra ekonomije i poduzetnika Marka Grubišića promijenio se stubokom krajem 1982. godine. Tada je bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Vlast je, priča za DW, situaciju velikih nestašica osnovnih potrepština i buđenje nacionalnog zanosa na sportskim terenima kontrolirala režiranim slučajevima hrvatskog nacionalizma. Grubišić je bio dobar materijal za to, budući je išao u crkvu i izjašnjavao se kao Hrvat.

Povod njegovom slučaju je bila izborna konferencija u studentskom domu na Lašćini u kojem Grubišić i kolege nisu htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirala KP, već su predložili svoje kandidate koji nisu bili komunisti. „Neposredno iza toga se dogodio rođendan, kao i stotine drugih rođendana na kojima su se pjevale pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita što im je poslužilo za prikazivanje nacionalizma“, kaže Grubišić.

Bilo je to dovoljno da 11. studenog 1982 u 4:30 specijalci s psima i 30 vozila opkole studentski dom. „Poslužili su se sa mnom i mojim cimerom Milanom Sušcem, također Hercegovcem. Mene su zadržali 10 dana, nakon čega sam prekršajno prijavljen zbog navodnog neprijavljenog boravka u domu. Ponovno sam priveden 16. prosinca, a istraga je trajala 4 mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam stavio bombu u Namu“, prisjeća se danas uspješan poslovni čovjek i zastupnik jedne njemačke tvrtke u Hrvatskoj.

Zbog Zrinskog osuđen na Zrinjevcu

Kroz medije je kreiran „slučaj Lašćina“, a Grubišić je osuđen na 4 godine strogog zatvora u Lepoglavi. „Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima.“ Koliko su bile efikasne Udbine metode, Grubišić ilustrira činjenicom da je do 90-ih godina nacionalno djelovanje bilo potpuno eliminirano iz studentske populacije.

U Lepoglavi je proveo 2 i pol godine. Pustili su ga nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bi izbjegao služenje jugoslavenske vojske. „Možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30 kilometara od Niša. Kada sam izišao do 1990. godine nisam dobio putovnicu pod izlikom da sam opasan, iako sam ju 6 puta tražio.“

I Grubišić je nakon zatvora privođen nekoliko puta. Prisjeća se 1989. godine kada su mu opkolili kuću u Sinju u kojoj je živio sa trudnom suprugom. „Optužili su me za postavljanje bombe pod spomenik palim borcima u Hrvacama. Srećom, imao sam alibi i u to vrijeme sam bio u Zagrebu“.

Marko Grubišić

Tuđmanov grijeh

Iako oba naša sugovornika dijele sličnu sudbinu, njihovo stajalište o izručenju udbaša Josipa Perkovića Njemačkoj nije isto. Mijatović tako kaže da bi najradije da ga ne pitamo o tom slučaju. Dodaje, nije siguran da bi ga izručio, budući je upravo Perković na poziv predsjednika Franje Tuđmana pridonio borbi Hrvatske za samostalnost.

No Grubišić ne vjeruje u pokajanje bivših udbaša. Tvrdi da je Udba radila do same propasti Jugoslavije te da su njeni zaposlenici tek tada prihvatili hrvatsku državu. Kaže, udbaši su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u gospodarstvu. „Od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 ih je prešlo u hrvatske službe“, iznosi podatak Grubišić. Zbog toga ne dvoji o potrebi lustracije, kao ni o izručenju dužnosnika Udbe Perkovića Njemačkoj, bez obzira na njegove zasluge u ratu za hrvatsku samostalnost.

„Odgovorno tvrdim da bi Hrvatska država nastala i bez njihovih usluga. Njihovu profesionalnost smo pretpostavili moralu. Ništa dobro na nemoralnom temelju ne može nastati“, zaključuje Grubišić koji velikom Tuđmanovom greškom smatra što je uzeo Josipa Perkovića i „njemu slične“ u službu.

Autor: Siniša Bogdanić/ izvor teksta  i foto; dw.de

bogdanic

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u Markuševcu: ISTINA JE, ALI NE DAJU DA ISTRAŽIMO!

Objavljeno

na

Objavio

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam ŠeparovićaGrujićaNazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada. Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva.

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati