Pratite nas

Analiza

UDBA u Njemačkoj i dalje živi

Objavljeno

na

Kada je prije nešto više od godinu dana, novinar Stipe Puđa iz Frankfurta, preko svog mjesečnika i portala Fenix počeo neviđenu medijsku kampanju u iseljeništvu protiv istaknutog iseljeničkog aktiviste Mije Marića, nitko nije znao ni kako će to završiti, ni koja je prava pozadina tih napada.

Izbezumljeno medijsko blaćenje dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa (krovne institucije iseljenih Hrvata diljem svijeta), te predsjednika HSK Njemačke, koje je poduzela osoba koja se predstavlja za “glavnog urednika inozemnog izdanja Večernjeg lista”, nanijelo je veliku štetu ugledu Hrvatskom svjetskom kongresu u Njemačkoj. Dovelo je i do toga da su mladi iz HSKNj-a izgubili povjerenje i više ne žele ni volontirati (jer su vidjeli što se događa onima koji pošteno i časno rade za hrvatske nacionalne interese), što je upravo tragično s obzirom da je potrebno osigurati podmladak u hrvatskim udrugama, koje će u suprotnom izumrijeti. Time je Puđa društvenom životu Hrvata u Njemačkoj nanio – nemjerljivu štetu.
Miju Marića velika većina Hrvata u iseljeništvu i domovini doživljava kao jednog od najistaknutijih lobista Hrvata izvan RH, pa je napad na njega dobro uzburkao veliku zajednicu Hrvata u Njemačkoj koja broji gotovo pola milijuna osoba s hrvatskim korijenima. No, tajming za početak napada na Marića nije slučajno izabran. Naime, u Njemačkoj je nedavno počelo povijesno suđenje šefovima Udbe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je trebalo označiti i konačni početak lustracije u Hrvatskoj.
Poznato je, naime, da su strukture bivše Udbe pokušavale na sve moguće načine spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj, gdje su osumnjičeni za ubojstva istaknutih hrvatskih emigranata tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, uz to trebalo je ušutkati i sve one koji su se angažirali u korist nedužnih žrtava, koji su godinama medijski razotkrivali krvoločnost jugoslavenske diktature, i koji su stvarali pritisak na Njemačku (kada se to već nije željelo napraviti u Hrvatskoj), da osudi zločince kako bi se konačno završilo jedno crno povijesno razdoblje za Hrvate. A Mijo Marić je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika koji se zauzimao za žrtve, vršeći pritisak na njemačke vlasti.

Lobist koji nije želio ući ni u jednu “partiju”

Promatrajući metode i tajming kada je Udbina novinarska kamarila u Njemačkoj krenula blatiti gospodina Marića, opravdano se postavlja pitanje: ima li suđenje u Münchenu veze s kampanjom novinara Stipe Puđe protiv Mije Marića, odnosno, je li Puđa djelovao po nalogu obavještajnih struktura? Da bi se rasvijetlila moguća veza, odnosno motivi Stipe Puđe, potrebno se prisjetiti se djelovanja mladog hrvatskog iseljenika Mije Marića koji je s godinama postao jedan od najutjecajnijih Hrvata u dijaspori.
Taj 39-godišnji obiteljski čovijek danas radi kao menadžer za inovacije u Deutsche Telekomu, a već 15-ak godina djeluje u hrvatskim udrugama u Njemačkoj i iseljeništvu. Kao član kršćanske obitelji stasao je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu, gdje je bio uključen u sve aktivnosti. Postao je prvi predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa i HSK-a Njemačke iz kruga mlađe generacije. Dobri poznavatelji prilika u Njemačkoj ga opisuju kao visokoobrazovanog, vrlo angažiranog i prije svega poštenog čovjeka koji je hrvatski utjecaj u Njemačkoj podigao na neviđenu razinu.
Poznati su njegovi redoviti sastanci s kancelarkom Angelom Merkel i njegovo savjetodavno djelovanje u Kanzleramtu. Unatoč njegovom kršćansko-demokratskom opredjeljenju, nije, za razliku od svojih prethodnika, postao član HDZ-a niti bilo koje druge hrvatske stranke, pa nije iskoristio HSK kao odskočnu dasku za hrvatsku politiku. To mu je bila prva – “pogreška”. Mnogi su i u Hrvatskoj čuli za njegovo djelovanje kroz prosvjede za hrvatske generale diljem Njemačke i u Den Haagu. Godinama se angažirao na svim temama koje se tiču iseljenika, kao što je dopisno glasovanje, uvažavanje njihovih zahtjeva i stajališta i slično.

Ne diraj “lava dok spava”

GERMANY TRIAL

Međutim, onog trenutka kada se počeo u njemačim institucijama i medijima otvoreno zalagati za udbaške žrtve, za lustraciju u Hrvatskoj, ukazujući na totalitarni jugoslavenski sistem i progon počinitelja najstrašnijih zločina, Marić je očito dospio na crnu listu udbaških ostataka u Hrvatskoj i inozemstvu. Također je 2010. podržao zahtjev da se Titu post-mortem oduzme najveće njemačko odličje, pa je u utjecajnom njemačkom tjedniku Der Spiegel objavio veliki članak pod naslovom “Titovi tajni ubojice”. To mu je bila druga “pogreška”. Nekoliko se godina osobno i kroz HSKNj i kroz HSK zauzimao za pravdu žrtava Titove ubilačke mašinerije.
Tako su se napadi na Marića počeli događati u trenutku kada se HSK Njemačke našao na vrhuncu uspjeha – pomlađeno je i profesionalizirano predsjedništvo zadnjih godina, te prošireno članstvo na više od 75 hrvatskih udruga iz cijele Njemačke. Sistematski su radili na što jačem hrvatskom lobiju, te stvorili napokon jasan glas Hrvata kao pete po veličini migrantske skupine u Njemačkoj, među najbolje integriranima u njemačko društvo. Uspješno su provodili humanitarne i kulturne projekte, zauzimali se za istinu o Domovinskom ratu, organizirali globalne akcije za hrvatske generale itd. Istodobno su postali vrlo priznati među njemačkim političkim čelnicima, pa su se hrvatski stavovi počeli uvažavati u njemačkoj politici. Uspostavili su kontakte u svim relevantnim ministarstvima i institucijama. I to je, jasno, nekome zasmetalo. I to bila treća Marićeva “pogreška”. A, onda je – “krenulo”…

Osuđeni nasilnik

Tako je Miju Marića kao iskrenog domoljuba, novinar Stipe Puđa sa svojim suradnicima, čak pedesetak puta razapeo u raznoraznim tekstovima, bez da mu je dao pravo demantija. Na kraju su se sve optužbe – za navodnu isplatu honorara i nepotizam – pokazale kao laž i obična manipulacija, no šteta je ostala. Jedini cilj je očito bio raskol među Hrvatima u Njemačkoj, toliko puta viđen u prošlosti. Ako su neki mislili da su udbaške metode iz prošlosti mrtve, sada su se najbolje mogli uvjeriti kako su one i danas itekako žive.
A tko je, zapravo Stipe Puđa, i odakle crpi moć da doslovce radi što hoće? Za njegovo dugogodišnje “novinarstvo” u dijaspori, mnogi Hrvati tvrde kako se radi o običnom “reket novinarstvu”. Instrumenti ucjenjivanja je, pored Večernjeg lista, Fenix portala i istoimenog lista, i tzv. Večernjakova domovnica. Mnogi ga se u Njemačkoj plaše, jer ih u svojim medijima može lako oblatiti, ako mu nisu po volji, a onda je dokazivanje istine dug i mukotrpan posao.
Nakon naših prvih napisa o incidentu za Dan državnosti u Frankfurtu ove godine, javili su nam se brojni Hrvati u Njemačkoj pismima i mailovima u kojima su se tužili na Puđino djelovanje i ucjene na koje nisu željeli reagirati ni u Večernjem listu, iako je, zapravo, riječ o vrlo incidentnom čovjeku koji ima bezbroj tužbi s pojedincima i medijima, odnosno o čovjeku koji je osuđeni nasilnik, a svoje “metode” je, pred brojnim svjedocima, demonstrirao i nedavno kada je napao kolegu Zorana Paškova, o čemu se tjednik 7Dnevno usudio pisati.

HDZ-ovac koji je dobar sa SDP-ovcima

Puđa se među iseljenicima oduvijek predstavljao kao HDZ-ov čovjek, no ni to mu nije smetalo da odlično surađuje s Josipom Juratovićem, socijaldemokratom iz Bundestaga koji je napadao hrvatske generale dok su trunuli u Haagu. Zajedno su i nebrojeno puta prozivali Marića kada je dizao glas protiv Udbe.
Mnogi smatraju kako je glavni razlog napada na Marića, upravo Perković, kojeg su Puđa i Juratović pokušali zaštititi od izručenja njemačkim vlastima. Naime, javnosti je malo poznato kako su upravo preko njih dvojice, Vesna Pusić i Zoran Milanović pokušavali stupiti u kontakt s njemačkim vlastima kako bi spriječili Perkovićevo izručenje, no, njemački sud nije imao milosti.
Dobro upućeni u njemačke prilike tvrde kako je Puđin jedini cilj uvaliti se u neku diplomatsku fotelju, ako njegovi opet dođu na vlast, ali sada ga itekako smeta etiketa – osuđenog nasilnika. Hoće li ga na kraju Karamarko i Brkić ipak prigrliti zbog nekih medijskih usluga, poput dijeljenja 500 besplatnih primjeraka Večernjeg lista na proslavi misije u Frankfurtu (radilo se o broju u kojem je bio intervju s bivšim Sanaderovim ministrom Hebrangom koji je napao predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića), treba vidjeti, ali ako ne budu oni, možda će mu se “odužiti” neki drugi.
Upravo je nevjerojatno kako je Puđa uspio sakriti svojim poslodavcima i široj javnosti činjenicu da je osuđeni nasilnik kojeg je Frankfurtski sud 2012. godine, nakon četverogodišnjeg suđenja, pravomoćnom presudom osudio zbog fizičkog napada na dugogodišnjeg novinara Večernjeg lista iz Nürnberga, Dinka Rogošića. Očito Puđa ni pod koju cijenu ne želi prihvatiti etiketu osuđenog nasilnika u demokratskoj Njemačkoj, u kojoj vladaju red i rad, a prava i sloboda medija i građana se poštuju iznad svega. Puđi, koji se i dalje predstavlja kao urednik inozemnog izdanja Večernjeg lista, pravomoćna presuda Frankurtskog suda očito puno ne znači – o njoj nije nikada javno kazao ni riječi, a očito je da nije obavijestio ni svoje šefove u Večernjem i HDZ-u.

Osveta bivših obavještajnih struktura

O tome nitko ni od hrvatskih dopisnika iz Njemačke nije prozborio ni riječi, jer mnogi zbog Puđe žive u strahu. Jedino su Marić, tadašnji predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa, kolega Zoran Paškov i Croatia-presse.de, te istaknuti hrvatski emigrant Petar Penava, imali hrabrosti progovoriti o Puđi, čovjeku koji svojim metodama baca tužnu sliku na hrvatsko novinarstvo u Njemačkoj. Iako su čelnici Večernjeg lista nedavno upoznati s Puđinim djelovanjem, još se nisu ogradili od njega, ali kada se ima u vidu cjelokupna situacija u Hrvatskoj, gdje malo tko odgovara za nešto, onda je sve jasno.
Postavljamo pitanje: može li osuđeni nasilnik s pravomoćnom presudom već dvije godine biti glavni i odgovorni organizator Večernjakove domovnice u Njemačkoj i dijeliti nagrade i priznanja uspješnim hrvatskim iseljenicima? Kakva se slika time šalje mladima i njihovom odgoju, kako bi na tu činjenicu trebale gledati razne crkvene institucije, pa i dipomatska predstavništva koja, primjerice, izlažu Puđin mjesečnik Fenix u zgradi konzulata, iako on služi isključivo za njegove osobne obračune s istaknutim hrvatskim iseljenicima koji volonterski rade za dobrobit Hrvatske?
Dobro upućeni emigrant Petar Penava tvrdio je da je Puđa čak pisao privatna izvješća Perkoviću i Josipoviću, branio Perkovićeve interese i družio se s neprijateljima Hrvatske. Sve je time, zapravo, jasnije da se iza Puđinog djelovanja, ali i nekih njegovih suradnika, krije osveta bivših obavještajnih struktura zbog angažmana HSKNj-a u procesuiranju udbaških ubojstava i izručenja osumnjičenika Njemačkoj. Poznata je i Puđina koalicija s dvoje novinara, Sonjom Breljak i Emilom Ciprom, s kojima već mjesecima napada Marića i HSKNj. To dvoje novinara napadali su Marića zbog njegovog angažmana za žrtve Udbe, upozoravajući ga da “svaka država ima svoje tajne” i da to za njega “može imati vrlo ozbiljne posljedice”. Upućene mu poruke poput, “Ja sam prije desetak dana bio s Josipom Manolićem, ostavite te ljude na miru, oni su stari i bolesni!”, najbolje govore o čemu se tu zapravo radi.
Napad na novinara Paškova

Trenutno se njemački suci bave pitanjima: je li Stipe Puđa u lipnju 2014. na proslavi Dana državnosti, fizički napao novinara Zorana Paškova koji je završio u bolnici, je li mu oštetio kameru, je li verbalno vrijeđao Paškova prijeteći mu i psujući ga pred svjedocima? No, činjenica jest da je Državno odvjetništvo provelo istragu, te da je sud u Frankfurtu ponovno podigao optužnicu protiv Puđe poslavši mu kazneni nalog. Puđa je predao žalbu, pa ga sada čeka suđenje u veljači 2015. godine. Budući je već jednom pretukao kolegu novinara, za što je pravomoćno i osuđen, Puđa vrlo dobro zna što ga čeka ako ponovno bude osuđen. Pored ogromne sramote, velike novčane kazne i oduzimanja novinarske dozvole, nije isključeno da dobije i zatvorsku kaznu.
Jasno, ta bi ga ponovna presuda koštala i ono malo ugleda kod njegovih zadnjih rijetkih prijatelja i šefova, pa bi napokon i Večernji list mogao prekinuti suradnju s njim i razriješiti ga Večernjakove domovnice, jer je u Njemačkoj nezamislivo da višestruko osuđeni nasilnik i kontroverzna osoba odlučuje o zaslužnim Hrvatima u dijaspori i dijeli nagrade. Time bi ujedno izgubio i svoje glavne ucjenjivačke instrumente protiv neistomišljenika, a medijski bi se prostor za Hrvate u Njemačkoj znatno poboljšao.
Zato je Puđa u zadnje vrijeme krenuo u totalni napad na one koji su se usudili tematizirati događanja na Dan državnosti – protiv portala dnevno.hr, tjednika 7Dnevno, TV Mreže i nekolicine Hrvata u Njemačkoj pokrenuo je sudske postupke.
No, suđenje u veljači će reći sve o Puđi…

Hoće li novi dokazi pokopati ne samo Perkovića, nego i kompletan vrh Hrvatske?

Gdje ima dima, ima i vatre: hoćemo li uskoro doznati zašto se vrh hrvatske politike toliko upregnuo da zaštiti udbaške Perkovića i Mustača da su pokušali, i još pokušavaju, nešto nezapamćeno u povijesti – mijenjati ustav države da bi zaštitili dvojicu optuženika za jedno političko ubojstvo? Po svemu sudeći, suđenje bi uskoro moglo razotkriti zašto su se mnogi toliko prepali tog suđenja. Dio suđenja na kom je ispitivan Prates je upravo završio, a pretvorio se u paradu besprizornog laganja koje ne bi prošlo ni na sudu u Ugandi, kamoli u Bavarskoj. Prates je radikalno izmijenio prethodni iskaz . Da je promijenio dva-tri detalja možda bi netko to i progutao, osim nekih novinara koji to ionako gutaju po službenoj dužnosti, ali on je sve pokušao okrenuti naglavačke. Praktički je sam sebe pokopao. No, pokopao je i Nobila, jer se moglo zaključ’iti da je lagao upravo po njegovom naputku. Na pitanje “otkad je u kontaktu s Nobilom” rekao je da mu je upravo Perković angažirao odvjetnika 2008. godine, i da ga je poslao preko – Nobila! No zašto su on, njegova supruga, i brat, pokušali tako besprizorno lagati, i zašto su, naročito brat, u tako očitom strahu? Hrvoje Prates je jučer trebao ponovo svjedočiti, pa se nije pojavio pred sudom. Po odvjetniku je poručio da je – u bolnici! Da se radi samo o Krunoslavu Pratesu, moglo bi se pomisliti da je on stvarno beskrajno lojalan Perkoviću, pa ga pokušava zaštiti. Ponašanje ostalih, međutim, pobuđuje sumnju da ih UDBA i dalje drži pod ucjenom. Prijete li možda njihovim članovima obitelji? Obrana tvrdi da je “razorila” Pratesovo svjedočenje, no dojam je upravo suprotan, da je Prates svojim prozirnim lažima i glupošću razorio samog sebe, i njih zajedno sa sobom. Strategija obrane se da jasno iščitati iz “hrvatskih” medija: po njima, tri kamena temeljca optužbe su svjedočenja Pratesa, Sindićića, i Bože Vukušića. Pratesa su pokušali natjerati da radikalno promijeni iskaz, dok drugu dvojicu već dulje vrijeme pokušavaju diskreditirati pred javnošću puštanjem raznih dezinformacija. Vukšića će vjerojatno pokušati dezauvuirati presudom iz 1983., i njegovo terećenje Perkovića prikazati njegovom osvetom. A što se Sindičića tiče, tu više nikom nije jasno na što se zapravo ide, on je prikazivan u medijima kao neka kombinacija ubojice iz filmova o Jamesu Bondu i Bonda osobno. Dok obrana svoju strategiju temelji na dovođenju u pitanje svjedoka, ono što bi ih definitivno moglo pokopati su papiri koje je iz Zagreba poslao sudac Turudić. Sto je točno u tim novim stvarima nitko ne zna, no nije teško pretpostaviti da će optužba, a vjerojatno i sam sud, više pažnje polagati dokumentima nego svjedocima, i da će upravo usporedbom svjedočenja s dokumentima CK zaključivati koliko su svjedoci vjerodostojni. Puzzle se polako slaže. Ti papiri mogu potvrditi ili opovrgnuti dosadašnja imena koja su se pojavljivala u pričama, ali i uvesti neka nova, manje očekivana. Očekuje se da se preko tih papira otkrije koje su bile linije naređivanja ubojstava, a manje-više je poznato da je jedna išla ravno od Tita, dok je druga išla od one “managerske” linije koja je sebe pokušala predstaviti reformističkom i demokratskom. Ti papiri bi, pretpostavlja se u krugovima bliskim suđenju, mogli teško teretiti i neke danas žive i utjecajne ljude, što bi objasnilo trud koji su uložili da do suđenja u Njemačkoj ne dođe. Pozadinska bitka oko interpretacije tih papira će biti ključna za sliku koju će sud dobiti, ali i ključna za interpretaciju moderne hrvatske povijesti. A bitka za interpretaciju te povijesti je očito udbaškim strukturama u Hrvatskoj ključna: oni već dugo svim silama pokušavaju rehabilitirati Tita i njegovu diktaturu. Radi li se samo o interpretaciji povijesti ili ima i konkretnih ljudi koje bi ti dokumenti mogli teško kompromitirati? Hoće li novi dokazi pokopati ne samo Perkovića, nego i kompletan vrh Hrvatske? Na suđenju Perkoviću svakako treba računati s mogućim iznenađenjima.

 

7Dnevno/Tomislav Madžar

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati