UDBA u Njemačkoj i dalje živi

0

Kada je prije nešto više od godinu dana, novinar Stipe Puđa iz Frankfurta, preko svog mjesečnika i portala Fenix počeo neviđenu medijsku kampanju u iseljeništvu protiv istaknutog iseljeničkog aktiviste Mije Marića, nitko nije znao ni kako će to završiti, ni koja je prava pozadina tih napada.

Izbezumljeno medijsko blaćenje dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa (krovne institucije iseljenih Hrvata diljem svijeta), te predsjednika HSK Njemačke, koje je poduzela osoba koja se predstavlja za “glavnog urednika inozemnog izdanja Večernjeg lista”, nanijelo je veliku štetu ugledu Hrvatskom svjetskom kongresu u Njemačkoj. Dovelo je i do toga da su mladi iz HSKNj-a izgubili povjerenje i više ne žele ni volontirati (jer su vidjeli što se događa onima koji pošteno i časno rade za hrvatske nacionalne interese), što je upravo tragično s obzirom da je potrebno osigurati podmladak u hrvatskim udrugama, koje će u suprotnom izumrijeti. Time je Puđa društvenom životu Hrvata u Njemačkoj nanio – nemjerljivu štetu.
Miju Marića velika većina Hrvata u iseljeništvu i domovini doživljava kao jednog od najistaknutijih lobista Hrvata izvan RH, pa je napad na njega dobro uzburkao veliku zajednicu Hrvata u Njemačkoj koja broji gotovo pola milijuna osoba s hrvatskim korijenima. No, tajming za početak napada na Marića nije slučajno izabran. Naime, u Njemačkoj je nedavno počelo povijesno suđenje šefovima Udbe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je trebalo označiti i konačni početak lustracije u Hrvatskoj.
Poznato je, naime, da su strukture bivše Udbe pokušavale na sve moguće načine spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj, gdje su osumnjičeni za ubojstva istaknutih hrvatskih emigranata tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, uz to trebalo je ušutkati i sve one koji su se angažirali u korist nedužnih žrtava, koji su godinama medijski razotkrivali krvoločnost jugoslavenske diktature, i koji su stvarali pritisak na Njemačku (kada se to već nije željelo napraviti u Hrvatskoj), da osudi zločince kako bi se konačno završilo jedno crno povijesno razdoblje za Hrvate. A Mijo Marić je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika koji se zauzimao za žrtve, vršeći pritisak na njemačke vlasti.

Lobist koji nije želio ući ni u jednu “partiju”

Promatrajući metode i tajming kada je Udbina novinarska kamarila u Njemačkoj krenula blatiti gospodina Marića, opravdano se postavlja pitanje: ima li suđenje u Münchenu veze s kampanjom novinara Stipe Puđe protiv Mije Marića, odnosno, je li Puđa djelovao po nalogu obavještajnih struktura? Da bi se rasvijetlila moguća veza, odnosno motivi Stipe Puđe, potrebno se prisjetiti se djelovanja mladog hrvatskog iseljenika Mije Marića koji je s godinama postao jedan od najutjecajnijih Hrvata u dijaspori.
Taj 39-godišnji obiteljski čovijek danas radi kao menadžer za inovacije u Deutsche Telekomu, a već 15-ak godina djeluje u hrvatskim udrugama u Njemačkoj i iseljeništvu. Kao član kršćanske obitelji stasao je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu, gdje je bio uključen u sve aktivnosti. Postao je prvi predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa i HSK-a Njemačke iz kruga mlađe generacije. Dobri poznavatelji prilika u Njemačkoj ga opisuju kao visokoobrazovanog, vrlo angažiranog i prije svega poštenog čovjeka koji je hrvatski utjecaj u Njemačkoj podigao na neviđenu razinu.
Poznati su njegovi redoviti sastanci s kancelarkom Angelom Merkel i njegovo savjetodavno djelovanje u Kanzleramtu. Unatoč njegovom kršćansko-demokratskom opredjeljenju, nije, za razliku od svojih prethodnika, postao član HDZ-a niti bilo koje druge hrvatske stranke, pa nije iskoristio HSK kao odskočnu dasku za hrvatsku politiku. To mu je bila prva – “pogreška”. Mnogi su i u Hrvatskoj čuli za njegovo djelovanje kroz prosvjede za hrvatske generale diljem Njemačke i u Den Haagu. Godinama se angažirao na svim temama koje se tiču iseljenika, kao što je dopisno glasovanje, uvažavanje njihovih zahtjeva i stajališta i slično.

Ne diraj “lava dok spava”

GERMANY TRIAL

Međutim, onog trenutka kada se počeo u njemačim institucijama i medijima otvoreno zalagati za udbaške žrtve, za lustraciju u Hrvatskoj, ukazujući na totalitarni jugoslavenski sistem i progon počinitelja najstrašnijih zločina, Marić je očito dospio na crnu listu udbaških ostataka u Hrvatskoj i inozemstvu. Također je 2010. podržao zahtjev da se Titu post-mortem oduzme najveće njemačko odličje, pa je u utjecajnom njemačkom tjedniku Der Spiegel objavio veliki članak pod naslovom “Titovi tajni ubojice”. To mu je bila druga “pogreška”. Nekoliko se godina osobno i kroz HSKNj i kroz HSK zauzimao za pravdu žrtava Titove ubilačke mašinerije.
Tako su se napadi na Marića počeli događati u trenutku kada se HSK Njemačke našao na vrhuncu uspjeha – pomlađeno je i profesionalizirano predsjedništvo zadnjih godina, te prošireno članstvo na više od 75 hrvatskih udruga iz cijele Njemačke. Sistematski su radili na što jačem hrvatskom lobiju, te stvorili napokon jasan glas Hrvata kao pete po veličini migrantske skupine u Njemačkoj, među najbolje integriranima u njemačko društvo. Uspješno su provodili humanitarne i kulturne projekte, zauzimali se za istinu o Domovinskom ratu, organizirali globalne akcije za hrvatske generale itd. Istodobno su postali vrlo priznati među njemačkim političkim čelnicima, pa su se hrvatski stavovi počeli uvažavati u njemačkoj politici. Uspostavili su kontakte u svim relevantnim ministarstvima i institucijama. I to je, jasno, nekome zasmetalo. I to bila treća Marićeva “pogreška”. A, onda je – “krenulo”…

Osuđeni nasilnik

Tako je Miju Marića kao iskrenog domoljuba, novinar Stipe Puđa sa svojim suradnicima, čak pedesetak puta razapeo u raznoraznim tekstovima, bez da mu je dao pravo demantija. Na kraju su se sve optužbe – za navodnu isplatu honorara i nepotizam – pokazale kao laž i obična manipulacija, no šteta je ostala. Jedini cilj je očito bio raskol među Hrvatima u Njemačkoj, toliko puta viđen u prošlosti. Ako su neki mislili da su udbaške metode iz prošlosti mrtve, sada su se najbolje mogli uvjeriti kako su one i danas itekako žive.
A tko je, zapravo Stipe Puđa, i odakle crpi moć da doslovce radi što hoće? Za njegovo dugogodišnje “novinarstvo” u dijaspori, mnogi Hrvati tvrde kako se radi o običnom “reket novinarstvu”. Instrumenti ucjenjivanja je, pored Večernjeg lista, Fenix portala i istoimenog lista, i tzv. Večernjakova domovnica. Mnogi ga se u Njemačkoj plaše, jer ih u svojim medijima može lako oblatiti, ako mu nisu po volji, a onda je dokazivanje istine dug i mukotrpan posao.
Nakon naših prvih napisa o incidentu za Dan državnosti u Frankfurtu ove godine, javili su nam se brojni Hrvati u Njemačkoj pismima i mailovima u kojima su se tužili na Puđino djelovanje i ucjene na koje nisu željeli reagirati ni u Večernjem listu, iako je, zapravo, riječ o vrlo incidentnom čovjeku koji ima bezbroj tužbi s pojedincima i medijima, odnosno o čovjeku koji je osuđeni nasilnik, a svoje “metode” je, pred brojnim svjedocima, demonstrirao i nedavno kada je napao kolegu Zorana Paškova, o čemu se tjednik 7Dnevno usudio pisati.

HDZ-ovac koji je dobar sa SDP-ovcima

Puđa se među iseljenicima oduvijek predstavljao kao HDZ-ov čovjek, no ni to mu nije smetalo da odlično surađuje s Josipom Juratovićem, socijaldemokratom iz Bundestaga koji je napadao hrvatske generale dok su trunuli u Haagu. Zajedno su i nebrojeno puta prozivali Marića kada je dizao glas protiv Udbe.
Mnogi smatraju kako je glavni razlog napada na Marića, upravo Perković, kojeg su Puđa i Juratović pokušali zaštititi od izručenja njemačkim vlastima. Naime, javnosti je malo poznato kako su upravo preko njih dvojice, Vesna Pusić i Zoran Milanović pokušavali stupiti u kontakt s njemačkim vlastima kako bi spriječili Perkovićevo izručenje, no, njemački sud nije imao milosti.
Dobro upućeni u njemačke prilike tvrde kako je Puđin jedini cilj uvaliti se u neku diplomatsku fotelju, ako njegovi opet dođu na vlast, ali sada ga itekako smeta etiketa – osuđenog nasilnika. Hoće li ga na kraju Karamarko i Brkić ipak prigrliti zbog nekih medijskih usluga, poput dijeljenja 500 besplatnih primjeraka Večernjeg lista na proslavi misije u Frankfurtu (radilo se o broju u kojem je bio intervju s bivšim Sanaderovim ministrom Hebrangom koji je napao predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića), treba vidjeti, ali ako ne budu oni, možda će mu se “odužiti” neki drugi.
Upravo je nevjerojatno kako je Puđa uspio sakriti svojim poslodavcima i široj javnosti činjenicu da je osuđeni nasilnik kojeg je Frankfurtski sud 2012. godine, nakon četverogodišnjeg suđenja, pravomoćnom presudom osudio zbog fizičkog napada na dugogodišnjeg novinara Večernjeg lista iz Nürnberga, Dinka Rogošića. Očito Puđa ni pod koju cijenu ne želi prihvatiti etiketu osuđenog nasilnika u demokratskoj Njemačkoj, u kojoj vladaju red i rad, a prava i sloboda medija i građana se poštuju iznad svega. Puđi, koji se i dalje predstavlja kao urednik inozemnog izdanja Večernjeg lista, pravomoćna presuda Frankurtskog suda očito puno ne znači – o njoj nije nikada javno kazao ni riječi, a očito je da nije obavijestio ni svoje šefove u Večernjem i HDZ-u.

Osveta bivših obavještajnih struktura

O tome nitko ni od hrvatskih dopisnika iz Njemačke nije prozborio ni riječi, jer mnogi zbog Puđe žive u strahu. Jedino su Marić, tadašnji predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa, kolega Zoran Paškov i Croatia-presse.de, te istaknuti hrvatski emigrant Petar Penava, imali hrabrosti progovoriti o Puđi, čovjeku koji svojim metodama baca tužnu sliku na hrvatsko novinarstvo u Njemačkoj. Iako su čelnici Večernjeg lista nedavno upoznati s Puđinim djelovanjem, još se nisu ogradili od njega, ali kada se ima u vidu cjelokupna situacija u Hrvatskoj, gdje malo tko odgovara za nešto, onda je sve jasno.
Postavljamo pitanje: može li osuđeni nasilnik s pravomoćnom presudom već dvije godine biti glavni i odgovorni organizator Večernjakove domovnice u Njemačkoj i dijeliti nagrade i priznanja uspješnim hrvatskim iseljenicima? Kakva se slika time šalje mladima i njihovom odgoju, kako bi na tu činjenicu trebale gledati razne crkvene institucije, pa i dipomatska predstavništva koja, primjerice, izlažu Puđin mjesečnik Fenix u zgradi konzulata, iako on služi isključivo za njegove osobne obračune s istaknutim hrvatskim iseljenicima koji volonterski rade za dobrobit Hrvatske?
Dobro upućeni emigrant Petar Penava tvrdio je da je Puđa čak pisao privatna izvješća Perkoviću i Josipoviću, branio Perkovićeve interese i družio se s neprijateljima Hrvatske. Sve je time, zapravo, jasnije da se iza Puđinog djelovanja, ali i nekih njegovih suradnika, krije osveta bivših obavještajnih struktura zbog angažmana HSKNj-a u procesuiranju udbaških ubojstava i izručenja osumnjičenika Njemačkoj. Poznata je i Puđina koalicija s dvoje novinara, Sonjom Breljak i Emilom Ciprom, s kojima već mjesecima napada Marića i HSKNj. To dvoje novinara napadali su Marića zbog njegovog angažmana za žrtve Udbe, upozoravajući ga da “svaka država ima svoje tajne” i da to za njega “može imati vrlo ozbiljne posljedice”. Upućene mu poruke poput, “Ja sam prije desetak dana bio s Josipom Manolićem, ostavite te ljude na miru, oni su stari i bolesni!”, najbolje govore o čemu se tu zapravo radi.
Napad na novinara Paškova

Trenutno se njemački suci bave pitanjima: je li Stipe Puđa u lipnju 2014. na proslavi Dana državnosti, fizički napao novinara Zorana Paškova koji je završio u bolnici, je li mu oštetio kameru, je li verbalno vrijeđao Paškova prijeteći mu i psujući ga pred svjedocima? No, činjenica jest da je Državno odvjetništvo provelo istragu, te da je sud u Frankfurtu ponovno podigao optužnicu protiv Puđe poslavši mu kazneni nalog. Puđa je predao žalbu, pa ga sada čeka suđenje u veljači 2015. godine. Budući je već jednom pretukao kolegu novinara, za što je pravomoćno i osuđen, Puđa vrlo dobro zna što ga čeka ako ponovno bude osuđen. Pored ogromne sramote, velike novčane kazne i oduzimanja novinarske dozvole, nije isključeno da dobije i zatvorsku kaznu.
Jasno, ta bi ga ponovna presuda koštala i ono malo ugleda kod njegovih zadnjih rijetkih prijatelja i šefova, pa bi napokon i Večernji list mogao prekinuti suradnju s njim i razriješiti ga Večernjakove domovnice, jer je u Njemačkoj nezamislivo da višestruko osuđeni nasilnik i kontroverzna osoba odlučuje o zaslužnim Hrvatima u dijaspori i dijeli nagrade. Time bi ujedno izgubio i svoje glavne ucjenjivačke instrumente protiv neistomišljenika, a medijski bi se prostor za Hrvate u Njemačkoj znatno poboljšao.
Zato je Puđa u zadnje vrijeme krenuo u totalni napad na one koji su se usudili tematizirati događanja na Dan državnosti – protiv portala dnevno.hr, tjednika 7Dnevno, TV Mreže i nekolicine Hrvata u Njemačkoj pokrenuo je sudske postupke.
No, suđenje u veljači će reći sve o Puđi…

Hoće li novi dokazi pokopati ne samo Perkovića, nego i kompletan vrh Hrvatske?

Gdje ima dima, ima i vatre: hoćemo li uskoro doznati zašto se vrh hrvatske politike toliko upregnuo da zaštiti udbaške Perkovića i Mustača da su pokušali, i još pokušavaju, nešto nezapamćeno u povijesti – mijenjati ustav države da bi zaštitili dvojicu optuženika za jedno političko ubojstvo? Po svemu sudeći, suđenje bi uskoro moglo razotkriti zašto su se mnogi toliko prepali tog suđenja. Dio suđenja na kom je ispitivan Prates je upravo završio, a pretvorio se u paradu besprizornog laganja koje ne bi prošlo ni na sudu u Ugandi, kamoli u Bavarskoj. Prates je radikalno izmijenio prethodni iskaz . Da je promijenio dva-tri detalja možda bi netko to i progutao, osim nekih novinara koji to ionako gutaju po službenoj dužnosti, ali on je sve pokušao okrenuti naglavačke. Praktički je sam sebe pokopao. No, pokopao je i Nobila, jer se moglo zaključ’iti da je lagao upravo po njegovom naputku. Na pitanje “otkad je u kontaktu s Nobilom” rekao je da mu je upravo Perković angažirao odvjetnika 2008. godine, i da ga je poslao preko – Nobila! No zašto su on, njegova supruga, i brat, pokušali tako besprizorno lagati, i zašto su, naročito brat, u tako očitom strahu? Hrvoje Prates je jučer trebao ponovo svjedočiti, pa se nije pojavio pred sudom. Po odvjetniku je poručio da je – u bolnici! Da se radi samo o Krunoslavu Pratesu, moglo bi se pomisliti da je on stvarno beskrajno lojalan Perkoviću, pa ga pokušava zaštiti. Ponašanje ostalih, međutim, pobuđuje sumnju da ih UDBA i dalje drži pod ucjenom. Prijete li možda njihovim članovima obitelji? Obrana tvrdi da je “razorila” Pratesovo svjedočenje, no dojam je upravo suprotan, da je Prates svojim prozirnim lažima i glupošću razorio samog sebe, i njih zajedno sa sobom. Strategija obrane se da jasno iščitati iz “hrvatskih” medija: po njima, tri kamena temeljca optužbe su svjedočenja Pratesa, Sindićića, i Bože Vukušića. Pratesa su pokušali natjerati da radikalno promijeni iskaz, dok drugu dvojicu već dulje vrijeme pokušavaju diskreditirati pred javnošću puštanjem raznih dezinformacija. Vukšića će vjerojatno pokušati dezauvuirati presudom iz 1983., i njegovo terećenje Perkovića prikazati njegovom osvetom. A što se Sindičića tiče, tu više nikom nije jasno na što se zapravo ide, on je prikazivan u medijima kao neka kombinacija ubojice iz filmova o Jamesu Bondu i Bonda osobno. Dok obrana svoju strategiju temelji na dovođenju u pitanje svjedoka, ono što bi ih definitivno moglo pokopati su papiri koje je iz Zagreba poslao sudac Turudić. Sto je točno u tim novim stvarima nitko ne zna, no nije teško pretpostaviti da će optužba, a vjerojatno i sam sud, više pažnje polagati dokumentima nego svjedocima, i da će upravo usporedbom svjedočenja s dokumentima CK zaključivati koliko su svjedoci vjerodostojni. Puzzle se polako slaže. Ti papiri mogu potvrditi ili opovrgnuti dosadašnja imena koja su se pojavljivala u pričama, ali i uvesti neka nova, manje očekivana. Očekuje se da se preko tih papira otkrije koje su bile linije naređivanja ubojstava, a manje-više je poznato da je jedna išla ravno od Tita, dok je druga išla od one “managerske” linije koja je sebe pokušala predstaviti reformističkom i demokratskom. Ti papiri bi, pretpostavlja se u krugovima bliskim suđenju, mogli teško teretiti i neke danas žive i utjecajne ljude, što bi objasnilo trud koji su uložili da do suđenja u Njemačkoj ne dođe. Pozadinska bitka oko interpretacije tih papira će biti ključna za sliku koju će sud dobiti, ali i ključna za interpretaciju moderne hrvatske povijesti. A bitka za interpretaciju te povijesti je očito udbaškim strukturama u Hrvatskoj ključna: oni već dugo svim silama pokušavaju rehabilitirati Tita i njegovu diktaturu. Radi li se samo o interpretaciji povijesti ili ima i konkretnih ljudi koje bi ti dokumenti mogli teško kompromitirati? Hoće li novi dokazi pokopati ne samo Perkovića, nego i kompletan vrh Hrvatske? Na suđenju Perkoviću svakako treba računati s mogućim iznenađenjima.

 

7Dnevno/Tomislav Madžar

facebook komentari