Pratite nas

UDBA ubija i nakon raspada Jugoslavije

Objavljeno

na

Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočanstvo bivšega političkoga emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošlog stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Na jednome njihovu susretu, na kojem se razgovaralo o povratku u domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja i kazao mi: ‘Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik.’ Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo.

Vrativši se kući nakon oslobađanja iz Remetinca, Arkan će nastaviti s realizacijom povjerena mu Udbina zadatka: 11. listopada 1991. u manastiru Pokajnica pokraj Velike Plane (središnja Srbija) osnovao je paravojnu organizaciju Srpska dobrovoljačka garda. Regrutirani su njegovi znanci iz kriminalnoga miljea, njih dvjestotinjak.

Gardisti – koji su sami sebe voljeli nazivati Tigrovima – vatreno krštenje imat će u istočnoj Slavoniji. Borbena dejstva, smaknuća razoružanih branitelja, klanje nesrpskih civila, ali i širenje agenturne mreže i propagandno-dezinformacijska kampanja -sve to arkanovcima je bilo u opisu posla. Već više puta citirani u feljtonu Radenko Radojčić svjedoči kako se ništa nije događalo neplanski: dobrovoljačke akcije zajedno su ili naizmjence koordinirali KOS i SDB. Na tom je terenu, čini se, prilično vrijedan bio i Spasić: ‘Za područje istočne Slavonije, u kontaktima s mjesnim srpskim stanovništvom, i to sa zadacima stvaranja agenturne mreže na tim prostorima, ali i podjele oružja iz KOG-a RV-a (Kontraobavještajne grupe Ratnog vazduhoplovstva), radili su tijekom cijele 1991. i kasnije, Karan Ljuban, major, Tišma Zvonko, kapetan, i Katančić Ivica, poručnik, te Milosavljević, poručnik. Ova ekipa na području istočne Slavonije imala je agenturu među srpskim stanovništvom, ali se na terenu povezala s arkanovcima i drugim paravojnim snagama, ‘Beli orlovi’, na tom prostoru. Također, ova grupa oficira KOS-a bila je u uskoj vezi s pripadnicima SDB-a Srbije, koji su također operirali na tim prostorima. Meni je poznato da se na tim prostorima pojavljivao zajedno s Karanom i Božo Spasić iz SDB-a MUP-a Srbije. (.) U Karanovoj ekipi, najprije zastavnik, potom poručnik Katančić, između ostaloga, bio je zadužen da TV kamerama dokumentira navodne zločine hrvatske policije nad srpskim pučanstvom i Arkanovim borcima. Katančić je to snimao za potrebe Arkanovih jedinica, a Arkan ga je snabdjevao s nekim snimljenim materijalima. Sve je to trebalo stvoriti dojam o hrvatskim zločinima nad srpskim stanovništvom u istočnoj Slavoniji. Znam da je Arkan imao vezu na beogradskoj TV, vojnog komentatora Drecuna (Milovan Drecun, danas dužnosnik u Srbiji vladajuće Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića), koji je inače bio suradnik načelnika Odelenja bezbednosti kod Stevanovića, komandanta beogradskog VAK-a u RV-u’.(Služba za zaštitu ustavnog poretka, Zapisnik o Izjavi Radenka Radojčića, travanj 1994.)

Županijski sud u Osijeku raspisat će 1. listopada 1992. potjernicu za Arkanom zbog ratnih zločina u istočnoj Slavoniji. Srpska dobrovoljačka garda već broji 4-5 tisuća boraca. Slijede zločini u Lici, na Banovini i Kordunu, u Dalmaciji, potom Podrinju, Bjeljini.

Političar s čarapom na glavi

Sredinom travnja 1992. Arkan je na velika vrata ušao u srpsku politiku, kao parlamentarni zastupnik s Kosova na posebnoj listi građana, a u listopadu 1993. osnovao je Stranku srpskog jedinstva (SSJ). Marko Lopušina piše da je Arkan, pored Slobodana Miloševića, dobro poznavao i oporbene političare Zorana Đinđića i Vuka Draškovića, a da se nije trpio s dr. Vojislavom Šešeljom. U jednoj polemici u beogradskoj Skupštini Šešelj je izjavio o Arkanu: ‘Što ima u politici da radi čovjek koji je više nosio čarapu na glavi nego na nogama’.(Marko Lopušina: Komandant Arkan, Legenda, Čačak, 2011.)

Američke tajne službe pokazivale su veliko zanimanje za Arkana, ali ga se njegov vrhovni poslodavac Slobodan Milošević još ni u ljeto 1997. nije želio odreći. O tomu svjedoči i ova izjava američkoga veleposlanika Richarda Hoolbruckea: ‘Više puta tokom daytonskih pregovora upozoravao sam predsjednika Miloševića da je Željko Ražnatović ratni zločinac, kao i da odnosi s njim predstavljaju izazov njegovom međunarodnom kredibilitetu. Milošević je odbijao razgovor na tu temu.’

Rat u bivšoj Jugoslaviji praktično će završiti tek savezničkim bombardiranjem Srbije od kraja ožujka do početka lipnja 1999. godine. Sinkronizirano sa zračnim napadima, Haški je tribunal 31. ožujka podigao optužnicu protiv komandanta Srpske dobrovoljačke garde. Tih je dana oduvijek razmetljivi Arkan više puta obećao da će se osvetiti NATO-u i Sjedinjenim Američkim Državama, a Beogradom se pronosila priča da planira likvidaciju reporterke CNN-a Christiane Amanpour zbog njezinih pristranih izvješća. Obećanje ne će ispuniti.

Dok se Ražnatović 15. siječnja 2000. ležerno odmarao u predvorju beogradskoga hotela Interkontinental, ubojica mu je prišao i u njega ispalio tri metka. Potom je hladnokrvno ustrijelio njegove tjelohranitelje. U potjeri će atentator Dobrosav Gavrić, inače umirovljeni policajac, biti ranjen, naposljetku i uhićen u rodnoj Loznici na zapadu Srbije. Istraga i suđenje nisu otkrili ništa konkretno o pozadini i nalogodavcima ubojstva. Arkanov najstariji sin (iz prvog braka) Mihajlo Ražnatović optužio je dinastiju Milošević da je preko srpskoga SDB-a dala likvidirati njegova oca jer je bila uvjerena da joj je otkazao lojalnost i tako postao opasan problem. Ali Berislav Pelavić, Arkanov kum i nasljednik na čelu Stranke srpskog jedinstva, uvjeren je pak da su njegova idola ubili Šiptari po nalogu CIA-e.

UDBIN ubojica Ratko Đokić

Jedan od likova iz priče o Arkanu, Ratko Đokić, također je bio suradnik Udbe i njezin profesionalni likvidator. O tome je svjedočio Ivan Lasić Gorankić, tadašnji šef II. (protuemigrantskog) odjela savezne Udbe u Beogradu: ‘Bio sam prisutan kad je savezni sekretar (jugoslavenski ministar unutarnjih poslova, op. a.) Dobroslav Ćulafić istakao zahtjeve Crnogoraca za Mira Barešića. On je doslovno rekao: ‘Moji Crnogorci traže od mene da odobrim akciju na Barešića Miru’. Podsekretar (pomoćnik ministra) Srdan Andrejević mu je rekao da je već ubijen jedan emigrant u Švedskoj. Ja tumačim da je mislio na Stipu Mikulića, jer on je u Švedskoj ubijen poslije ubistva Rolovića. Međutim, Čulafić je nama rekao da na njega vrše pritisak i policijske i političke strukture iz Crne Gore, da su oni osjetljivi zbog Rolovića. Ćulafić je rekao da su se oni osvetili na jedan način, ali da oni smatraju da je to sitno. Oni traže da se kazni onaj koji je izvršio ubistvo. Jer je u pitanju narodni heroj, ali je i ambasador, a ovdje se desilo samo ubistvo jednog emigranta’.

Akcija je, međutim, dekonspirirana. I na kraju otkazana. Lasić: ‘Ja sam imao slučaj da sam pročitao informaciju da se u Stockholmu, jedan crnogorski, ne znam šta je, prezivao se Đokić, Ratko, pred nekim hvali da on vrši pripreme za likvidaciju Barešića. A ja znam da je Barešić tada bio u zatvoru. I da je u tom kontekstu pomenuo da je u Stockholmu zbog toga boravio sekretar crnogorski (republički ministar unutarnjih poslova) Vlado Keković. Kad sam ja taj papir dobio, ja sam otišao kod podsekretara, nije ga bilo, išao sam izravno kod sekretara. I rekao sam sekretaru, evo vidite šta imam informaciju. A od ovoga nas može samo zaboliti glava, je l’ je moguće teoretski zamisliti da ima ovakvih ljudi. Pa kaže on, dobro, kad je pročito to, kaže, pa dobro šta ti misliš o tome. A ja sam prethodno provjerio da je Keković zaista putovao u Švedsku, a ne znam okolnosti. Kaže on pa šta ti misliš o tome. Kažem ja, druže sekretare, ja znam tačno da je Keković išao u Švedsku al’ ne znam po kom osnovu. Ja ne vjerujem da je po ovome, ali otkud bi ovaj čovjek govorio ako nije bio s njim, ako ne zna’.

Povratak u domovinu

Miro Barešić se u vrijeme tih priprema njegova ubojstva nalazio u švedskom zatvoru, a dvije godine kasnije bio je oslobođen i protjeran u Paragvaj. U travnju 1991. snimio je opširno video-svjedočanstvo o svom životu za potrebe dokumentarnoga filma o sebi, koji se zbog naglih događaja ne će dovršiti. Na kraju svjedočanstva dao je naslutiti da će se vrlo brzo vratiti u Domovinu i pridružiti se hrvatskim braniteljima. I uistinu, ubrzo nakon toga svjedočanstva, uz pomoć suradnika u Domovini pribavio je jugoslavensku putovnicu na lažno ime Božidar Smotalić. Dana 12. srpnja 1991. potajno se vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na nova lažna imena – Mirko Marić i Ante Aras – te se stavio na raspolaganje hrvatskome državnom vodstvu. U okviru ZNG Barešić je preuzeo zapovjedništvo nad jednom jedinicom za posebne namjene, čiji je pripadnik bio i bivši legionar Boris Prebeg. Njih su se dvojica dopisivala u emigraciji, ali nisu se imala priliku neposredno upoznati. Barešić ga je u Zagrebu upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Ali kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na to je Barešić rezolutno otpovrnuo: ‘Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!’ Barešić će poginuti već 31. srpnja, u svojoj prvoj diverzantskoj akciji u zadarskome zaleđu, kod Miranja Donjih, na području današnje općine Pakoštane.

Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočanstvo bivšega političkog emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošlog stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (i njegovim glavnim operativcem Josipom Manolićem). Na jednome njihovu susretu, na kojemu se razgovaralo o povratku u Domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja. Krolo: ‘Rekoh, Poglavaru, što ćemo mi sa Stipom Bilandžićem, što vi mislite o Bilandžiću, o tom mom prijatelju i suborcu. Tuđman je dvaput prešutio odgovor na moje pitanje, a nakon moga trećeg inzistiranja, pogleda u ovoga jednog svoga savjetnika pa u drugog, i odgovori meni, kaže: ‘Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik’. A ja upitam Tuđmana: ‘A koji prethodnik?’. On odgovori: ‘Zar ne znaš da je Miro Barešić ubijen?’. Ostao sam zatečen, znao sam da je Barešić došao ovamo i da je na fronti, ali nisam znao da je poginuo. Nisam tada shvatio što je Tuđman htio reći (.). Znam da je Barešić pošteni dečko, da je napravio junaštvo, da su ga ovdje dobro primili. Tek kasnije sam shvatio da je i Tuđman imao strah da bi Bilandžić kao poznati emigrant kojeg je Udba pokušala nekoliko puta ubiti, ako se vrati u Hrvatsku i uključi u rat, mogao kao i Barešić nastradati od ruke nekadašnjih šefova Udbe’.

Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo?! Mi tek znamo da je prvu međunarodnu tjeralicu za udbaškim šefom Josipom Perkovićem Njemačka raspisala još 22. studenog 1977., šest godina prije likvidacije Stjepana Đurekovića, koja je danas tako silovito reaktualizirana. A znamo i zašto: jer je osobno nagovarao jednoga hrvatskog iseljenika – čak mu i nudio visoku novčanu nagradu – ako likvidira toga istog Bilandžića o kojem su razgovarali dr. Tuđman i Krolo! Tek znamo još nešto. Zaplijenjena dokumentacija o obavještajno-subverzivno-terorističkoj skupini Labrador otkriva da su neprijateljske tajne službe raspolagale s više-manje svim informacijama o Barešićevu povratku u Domovinu i njegovim planovima. Kako su to uspijevali? Krenimo redom.

Josip Perković i Labradorci

Podatci o Miri Barešiću prikupljali su se i u ime demokratske hrvatske države. Činio je to zagrebački Centar Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a) uglavnom putem legalnoga i ilegalnoga prisluškivanja kojim je upravljala Sanja Traživuk, supruga Branka Traživuka, Perkovićeva bliskoga suradnika i kuma još iz Jugoslavije. Upravo su njih dvojica, kako će posvjedočiti sami Traživuk, od Krunoslava Pratesa u Luxemburgu preuzeli ključ tiskare u kojoj će biti ubijen Stjepan Đureković. U znak povjerenja Perković će ga i postaviti za načelnika II. odjela hrvatske republičke Udbe, odjela zaduženoga za borbu protiv emigracije! Nakon prvih višestranačkih izbora Traživuk je, armijski rečeno, preveden iz Udbe u SZUP – u šefa njegova protuterorističkog odjela! I upravo je (i) njemu supruga Sanja po službenoj dužnosti dostavljala prikupljene podatke o Barešiću. Time ne samo što su bila narušena pravila tajno-policijskoga rada da supružnici, ako su oboje zaposleni u službi, ne smiju raditi po istoj liniji, nego je lako moguće da je baš to bilo kobno za Barešića i njegovu skupinu. Jer, kasnije se otkrilo, Traživuk je u vrijeme akcije kod Miranja Donjih bio najvažniji suradnik KOS-a (armijskoga protuobavještajstva) u Hrvatskoj – suradnik koji je neprijateljskoj strani dostavljao sve podatke i dokumente s kojima je raspolagao! Traživuk je te iste podatke i dokumente, po službenoj dužnosti, dostavljao i u Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovno tijelo svih tajnih službi u RH. A Ured su vodili Josip Manolić i Zdravko Mustač, koji se netom bio vratio u Zagreb iz Beograda s mjesta šefa cijele jugoslavenske Udbe! Oni su pak, kako proizlazi iz njihovih vlastoručnih napomena na rubovima međusobne korespondencije, sve materijale prosljeđivali Perkoviću, koji je u međuvremenu postavljen za pomoćnika hrvatskoga ministra obrane za posebne jedinice (dakle, Barešićeva nadređenoga) i šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS – vojno kontraobavještajstvo). Kakva gusta neoudbaška mreža! No ipak najgore u cijeloj priči jest to što je bračni par Traživuk bio pod sumnjom da radi za neprijatelja dugo prije Barešićeve pogibije. To nameće zaključak da je nekome u vrhu tadašnjih hrvatskih tajnih službi bilo u interesu da KOS dobije podatke o Barešićevu kretanju, namjerama i planovima.

(U sljedećem nastavku: Udbina riječka skupina)

 

  • Autor: Bože Vukušić

facebook komentari

Pregled

Grčka će modernizirati svoju flotu F-16, Hrvatskoj nude 12 zrakoplova u starijoj verziji

Objavljeno

na

Objavio

Američki State Department odobio je paket nadogradnje F-16 zrakoplova Grčkih (Helenskih) zračnih snaga za koji se pretpostavlja da bi Grčku koštao oko 2,4 milijarde dolara.

Konkretno, tim bi se paketom nadogradila grčka flota F-16-ica u Block 30, Block 50, Block 52+ i Block 52+ Advanced konfiguracijama, a svi bi se nadogradili na najnoviju F-16V (Viper) konfiguraciju.

Prema američkoj Agenciji za obrambenu suradnju, u paketu su ponuđene sve nužne komponente da se 123 F-16C i F-16D borbena zrakoplova (od ukupno 155 koliko ih se nalazi u sastavu Grčkih zračnih snaga prema podacima World Air Forces) moderniziraju na F-16V standard koji je kompanija Lockheed Martin prvi put predstavila 2012. godine. To znači da bi po zrakoplovu Grčka modernizaciju platila nešto manje od 20 milijuna dolara, piše Defense news, prenosi jutarnji list

– Ova nadogradnja bi Grčkoj pomogla da odvrati potencijalne regionalne prijetnje, da ojača svoju obranu i da provodi protu-terorističke operacije – stoji u objavi Agencije za obrambenu suradnju.

Ova vijest objavljena je tijekom posjeta grčkog premijera Aleksisa TsiprasaWashingtonu, gdje se se susreo s predsjednikom SAD-a, Donaldom Trumpom. Američki predsjednik, poznat po oštroj kritici država članica NATO pakta koje ne troše najmanje 2% svojeg BDP-a na obranu na što ih pakt obvezuje, očekivano je pohvalio Grčku zbog želje da modernizira flotu.

– Oni moderniziraju flotu svojih F-16 zrakoplova. A to je fantastičan zrakoplov – rekao je Trump prije sastanka s Tsiprasom, a prenosi Drive Warzone.

Ako do modernizacije zaista dođe grčki F-16 dobili bi novi APG 83 aktivni elektronički radar (AESA), nove kompjutore, nove sustave navigacije, nove multifunkcionalne displeje, napredniji sustav podatkovne veze i tako dalje…

Inače, na F-16V standard već se počela modernizirati flota F-16-ica Zračnih snaga Tajvana, a nova 22 F-16V naručio je Bahrein koji će to u kompletnom paketu opreme i obuke platiti 2,78 milijardi dolara.

Na kraju, podsjetimo da su i Grčka i SAD dale ponude za prodaju 12 borbenih zrakoplova Hrvatskoj, uz to da su Grci ponudili F-16 Block 30 varijantu, dok su Amerikanci ponudili potpuno novu F-16 Block 70/72 varijantu, vrlo sličnu gore spomenutom F-16V standardu na koji bi se nadogradili grčki lovci. Uz njih su pondu dali i Izraelci (riječ je, navodno, o njihovim Barak i Braaket varijantama F-16 zrakoplova) te Šveđani koji su ponudili svoje JAS 39 Gripene C/D.

Vojni analitičar Jan Ivanjek za Globus je procijenio da bi u slučaju da Hrvatska kupi grčke F-16-ice, naša država osigurala prevlast u zraku na 10 do 15 godina, nakon čega bi njihovu eventualnu modernizaciju na F-16V standard platila do 50 milijuna dolara po komadu. Novi američki F-16 block 70/72 borbeni zrakoplovi bi pak Hrvatsku koštali oko 90 milijuna dolara po komadu, s obukom i logistikom, procjenuje Ivanjek.

 

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Stier: Posjet će otvoriti nove perspektive za naše tvrtke koje rade na ruskom tržištu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u službenom je posjetu Rusiji gdje je u Sočiju održala sastanak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Prvi je to službeni posjet jednog hrvatskog predsjednika Ruskoj Federaciji od 2009. Nakon razgovora potpisan je niz zajedničkih akata između dvije države koji bi trebali poboljšati odnose dviju država.

Više o ovom susretu i hrvatsko-ruskim odnosima u Studiju 4 govorio je saborski zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier. “Mislim da je jako dobro da je došlo do susreta na ovoj razini. Intencija je bila da otvorimo i proširimo jedan kanala dijaloga s Ruskom Federacijom. Jasno, u taj dijalog ulazimo s pozicije članice Europske unije i NATO-a, ali isto tako želimo uvažavati ulogu koju Ruska Federacija ima na međunarodnoj sceni, pogotovo na jugoistoku Europe.

Naravno, nije tu samo pitanje sigurnosne situacije. Ima tu niz pitanja, gospodarskih i tako dalje. Dakle, taj kanal je potreban i potvrđen je posjetom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović”, rekao je Stier.

Govorilo se i o očekivanjima od gospodarskog foruma u Moskvi, za koji vlada veliki interes s obje strane i očekuju se konkretni rezultati. Radi se dosad o najjačem gospodarskom izaslanstvu koje prati predsjednicu, a uz predstavnike 90-ak hrvatskih tvrtki s ruske strane je potvrđeno sudjelovanje 245 tvrtki. Stier je istaknuo kako taj forum može otvoriti nove perspektive za naše tvrtke koje rade na ruskom tržištu.

Rekao je i da je rusko tržište od oko 140 milijuna stanovnika iznimno važno za hrvatske tvrtke te da je dobar pokazatelj za to rast izvoza u prvih sedam mjeseci od 10 posto u odnosu na isto razdoblje 2016. godine. “Postoji jedno područje koje nije obuhvaćeno sankcijama, tu postoje legitimni interesi i mislim je je s te strane ovaj posjet važan pogotovo jer se na tržištima poput ruskog jako gleda kakvi su politički odnosi. Kada se vidi da je šeficu hrvatske države primio predsjednik Putin to je isto jedan politički signal i gospodarskim subjektima, kazao je. “Alternative dijalogu nema i dobro da je Hrvatska išla ovim putem. Meni je drago da je došlo do ovakvog razgovora na najvišoj razini”, istaknuo je.

Bilo je riječi i o sektoru energetike. Putin je u jučerašnjem razgovoru istaknuo da je Hrvatska je veliki uvoznik ruskih naftnih derivata, da je prošle godine kupila je 350 tisuća tona nafte te da Rusija zadovoljava gotovo pola hrvatskih potreba za plinom. “Za Hrvatsku je to od strateške važnosti. Hrvatska država ima interes da se izgradi LNG terminal. On je važan zbog geostrateških prilika, zbog diverzifikacije nabave plina i razvijanja tržišta. Hrvatska mora na tome ustrajati”, rekao je.

Kad je riječ o Agrokoru, očekivalo se da će to biti jedna od glavnih tema, međutim sudeći prema izjavama, to i nije bilo baš tako, rečeno je. Putin je samo rekao da na hrvatskom tržištu uspješno djeluju ruske banke te da Sberbank i VTB sudjeluju u programu financijskog ozdravljenja Agrokora. “Nije neočekivan takav scenarij. Nije to forma gdje ćete vi ući dublje u razgovor o takvoj problematici”, komentirao je ovo vruće pitanje Stier.

Govorilo se i o tome da je predsjednica RH predsjedniku Putinu ponovila ono što je već rekla u Varšavi vezano uz Inicijativu tri mora, a to je kako ona nije usmjerena niti protiv Rusije, niti Njemačke, a niti Europske unije. Bilo je riječi i o ukrajinskoj krizi, a jedna od tema bio je i problem onečišćenja za koje je odgovorna rafinerija u Slavonskom brodu, a koja je u vlasništvu ruske kompanije Zarubežnjeft.

“Sama činjenica da je do ovog sastanka došlo i da će doći do uzvratnog posjeta pokazuje da imamo tu dinamiku posjeta na visokoj razini i to je upravo ono što smo htjeli, a to je imati otvoren kanal komunikacije s Ruskom Federacijom na najvišoj razini. Rusija je veliki igrač na svjetskoj sceni, a nas pogotovo zanima stabilnost jugoistoka Europe i zbog toga moramo imati otvoreni kanal s Ruskom Federacijom”, naglasio je Stier.

Predsjednica: Predstavila sam Putinu Inicijativu triju mora i pozvala ga u Hrvatsku

facebook komentari

Nastavi čitati