Udbaško leglo u Rijeci

0

Bruno Smokvina, rođen 1931., načelnik Centra SDS-a Rijeka od 1. siječnja 1980. do kraja 1989. godine, pred Županijskim sudom u Zagrebu 7. siječnja 1993. kazao je Vinku Sindičiću, koji je bio vezan uz Centar Rijeka u više navrata – na izričit zahtjev Josipa Perkovićev – morao rješavati probleme. Ivan Cetinić, rođen 1947., počeo je 1975. raditi u Udbi, a nakon šest godina postao je načelnik II. odjela Centra SDS-a Rijeka. U istražnome postupku za Bušićevo ubojstvo Cetinić je 15. svibnja 1993. ispričao kako je upoznao Sindičića. Marin Modrić, rođen 1948. bio je od 1976. do 1986. operativac u II. odjelu riječke Udbe. Pred zagrebačkim županijskim sudom govorio je o Sindičiću, potvrdio da se služio pseudonimom Pitagora i da je bio blizak Jerku Draginu, operativcu II. odjela riječke Udbe.

Jedna od najšokantnijih novosti koju je Vinko Sindičić objelodanio dopunjujući iskaz njemačkim redarstvenim i pravosudnim tijelima jest sudjelovanje tzv. riječke skupine u Đurekovićevu ubojstvu. Zbilja šokantna novost jer se dotad podrazumijevalo da su killeri pripadali Ražnatovićevoj bandi, a njihovi rukovodioci republičkoj centrali crnogorske Udbe u Titogradu (danas Podgorici) i saveznoj službi u Beogradu. No treba napomenuti da su ta riječka imena već bila poznata hrvatskim policijsko-pravosudnim tijelima, samo iz jednoga drugog slučaja – iz istrage i suđenja za ubojstvo Brune Bušića. Iz njihovih tadašnjih iskaza nedvosmisleno proizlazi, ma koliko god su pokušavali vrdati, da su poznavali Sindičića, da su znali da je on Udbin suradnik Pitagora, a da je i Sindičić itekako poznavao njih. Zbog čega je, uostalom, u Njemačkoj i dobio status insajderskoga svjedoka, a na temelju njegova svjedočenja njemačka je policija raspisala tjeralicu za četvoricom riječkih Udbaša.

 Tjeralica za riječkom skupinom

 Bruno Smokvina, rođen 13. travnja 1931. na Sušaku, načelnik Centra SDS-a Rijeka od 1. siječnja 1980. do kraja 1989. godine. Prije toga obnašao je dužnost društvenog pravobranioca samoupravljanja u Zajednici općina Rijeka, a još prije radio je u Ininoj Rafineriji nafte Rijeka. I to punih 25 godina. Dakle bio je dosta dugo Đurekovićev kolega. Kao svjedok pred Županijskim sudom u Zagrebu Smokvina je 7. siječnja 1993. iskazivao o Sindičiću, kojemu je u više navrata, na izričiti Perkovićev zahtjev, morao rješavati probleme:

‘Vinka Sindičića iz Rijeke ja sam osobno upoznao kada je dolazio u prostorije Centra i tražio da mu se pomogne u pogledu nekih njegovih privatnih problema ili incidenata. U samom početku mog rukovođenja nisam bio upoznat da bi Sindičić bio suradnik ili na neki drugi način vezan uz Centar Rijeka. Međutim, tijekom 1980. godine, a naročito kasnije, uvidio sam iz nekih postupaka da je Vinko Sindičić itekako vezan uz Centar Rijeka. Do tog saznanja sam došao na način kada sam uvidio da gospoda iz tadašnjeg SDS-a RSUP-a SRH – gospodin Josip Perković i Srećko Šimurina, traže od mene da rješavam neke probleme uz Vinka Sindičića koje je imao na području Rijeke. Kasnije bi gospodin Perković, tada načelnik II. odjela u SDS-u RSUP-a SRH, kada bi tražio da interveniram za Vinka Sindičića, objašnjavao da to od njega traže iz SDB-a Beograd, SSUP-a. Ja sam zaključio da je Vinko Sindičić suradnik Službe čim traže da za njega vršim različite intervencije kod različitih organa.

Negdje 1985. godine poduzeće ‘Adriamont’ iz Rijeke išlo je u stečaj, pa su me zvali kako bi regulirali stan koji su dali Vinku Sindičiću na korištenje, još 1973. godine, a dodijeljen mu je iz zamjenskih stanova koji su dobili od Komunalnog zavoda iz Rijeke. Nisam o tome imao nikakvih saznanja, pa sam u Zagrebu nazvao Šimurinu i Perkovića, ali ni oni nisu znali preciznije odgovoriti u pogledu te obveze, jer da se moraju konzultirati sa SDB-om SSUP-a u Beogradu. Ja ni danas ne znam tko je i zašto taj stan iz zamjenskih stambenih fondova dao na korištenje Vinku Sindičiću u Rijeci. Kasnije sam od nekog djelatnika Centra saznao da iza Vinka Sindičića stoji pseudonim ‘Pitagora’.’

Usput rečeno, financijski direktor Rafinerije nafte Rijeka od kraja 70-ih prošlog stoljeća do raspada Jugoslavije bio je Slavko Linić, aktualni ministar financija. Potkraj 80-ih prozivan je za slične malverzacije kao i Đureković – da je Ini nelegalno, preko velikokladuškog Agrokomerca kojim je upravljao Fikret Abdić, pribavljao devize za kupnju nafte u inozemstvu. No vratimo se na Đurekovića i riječku skupinu: Smokvina je umro 1. srpnja 2010. u Pagu. Što se tiče međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Njemačka, Hrvatska u tih više od godinu dana mnije poduzela – ništa.

Ivan Cetinić, rođen 4. kolovoza 1947. u Blatu na Korčuli, počeo je 1975. raditi u Udbi, a nakon šest godina napredovao je u načelnika II. odjela Centra SDS-a Rijeka. Prestižnu će dužnost obnašati sve do prvih višestranačkih izbora. U istražnome postupku za Bušićevo ubojstvo Cetinić je 15. svibnja 1993. ispričao kako je upoznao Sindičića: ‘Jedne večeri (u listopadu 1978. – op.a.) po završetku posla u dvorištu naše zgrade upoznao sam osobu nižeg rasta, kratke frizure, kukastog nosa, čvrstog stiska ruke, za kojeg sam kasnije saznao da se zove Vinko Sindičić. Ne sjećam se tko, ali netko od rukovodioca Centra priopćio mi je za Vinka Sindičića da je to naš suradnik ‘Pitagora’.’

U nastavku istrage, nakon Pitagorina izručenja iz Škotske, Cetinić će na ponovnom svjedočenja 9. prosinca 1998. otkriti i da je u vrlo zanimljivom protuemigrantskom društvu zalazio u Sindičićev lokal u prizemlju upravne zgrade Jadroagenta: ‘Potvrđujem na upit osumnjičenika (Sindičića) da sam uoči njegova odlaska u Škotsku (u listopadu 1988., uoči atentata na Nikolu Štedula!) došao u njegov restoran ‘Stara vrata’ u društvu Zelića (Blagoje Zelić, šef II. odjela Centra SDS-a Split).’

Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska opet nije poduzela – ništa. Štoviše, Cetinić je nešto više od godinu dana nakon raspisivanja potjernice, 15. rujna 2010., dobio državnu koncesiju za sadnju vinove loze i maslina u korčulanskoj uvali Zavlatici. Ni njega, kao ni Smokvinu, njemačka policijsko-pravna tijela više nemaju priliku ispitati. Umro je od srčane kapi 19. srpnja 2013. te je pokopan u rodnome Blatu.

Marin Modrić, rođen 12. kolovoza 1948. u Starigradu kod Senja, bio je od 1976. do 1986. operativac u II. odjelu riječke Udbe. I on je pred Županijskim sudom u Zagrebu (7. siječnja 1993.) iskazivao o Sindičiću:

‘Ja sam inače Vinka Sindičića poznavao iz viđenja još dok nisam radio u ovoj Službi, a dok je on radio kao konobar u ‘Neboderu’, prije emigriranja, jer sam ja stanovao desetak metara dalje. (.). Ja sam u toku rada na stolu Jerka Dragina (prethodnika Ivana Cetinića na mjestu načelnika Drugog odjela Centra SDS-a Rijeka) viđao materijala pod pseudonimom ‘Pitagora’, ali nisam znao čije se ime krije iza tog pseudonima, te sam kasnije od Gorana Dragina (sin Jerka Dragina, također operativac II. odjela riječke Udbe) saznao da je to naziv za Vinka Sindičića. Vinko Sindičić bio je blizak Jerku Draginu, a po njegovom odlasku Ivi Cetiniću.’

Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska opet nije poduzela -ništa. No budući da je Modrić još na životu, možda ga Nijemci jednoga lijepog dana ipak uspiju pritvoriti i saslušati.

 Vigor Komar raskrinkava riječko podzemlje

 Modrićevo moguće svjedočenje u Njemačkoj bilo bi tim zanimljivije jer ga s ubojstvom Đurekovića, osim Sindičića, povezuje još jedan Riječanin – Momir Blagojević, rođen 9. prosinca 1949. u Ljubljani, sin partizanskoga prvoborca i politkomesara te poslije rata pukovnika KOS-a Slavka Blagojevića, koji je službovao diljem bivše Jugoslavije. Momir Blagojević u međuvremenu je promijenio ime u Vigor Komar. Kako god ga nazivali, starim ili novim imenom, on tvrdi da je jedna Modrićeva suradnica imala zadatak približiti se Đurekoviću i saznati sve o njegovim životnim navikama. A to je bila ni manje ni više nego Slavica Radić, buduća gospođa Ecclestone! No prije no što će postati svjetska dama, tvrdi Blagojević alias Komar, prostituirala se i džeparila diljem Europe. I svako malo bivala protjerana iz Italije, Njemačke ili Austrije, uz oduzimanje putnih isprava. Blagojeviću, ludo zaljubljenom u Slavicu, lakše je padalo da se podaje u inozemstvu nego da šara pred njegovim očima. S javnosti je još prije 15-ak godina podijelio tu potresnu priču svog života: ‘S Udbom surađuje od 1982. godine, a na suradnju sam je, nažalost, nagovorio ja. Naime, tada smo stalno izlazili zajedno, ali mi je već bilo na vrh glave što se u mom društvu nabacuje drugim muškarcima. Jednostavno sam htio da opet ode u inozemstvo, jer, daleko od mojih očiju, daleko od srca. Svaki put bi do putovnice dolazila preko kreveta, u kojem je bila sa šefom pasoškog odjela. No, budući da je te godine za šefa pasoškog odjela došla žena, izvjesna gospođa Marija, Slavici je bilo jasno da svoj recept ne može primijeniti na njoj. Tada sam je uputio na suradnju s Udbom (kako bi ponovno dobila pasoš – op. a.).’ (Najbogatija Hrvatica Slavica Radić prostituirala se po nalogu Udbe s hrvatskim političarima, Imperijal, 14. studenog 1997.). U razgovoru s autorom ovoga feljtona 21. srpnja 2013. u Rijeci, Komar je precizirao neke detalje iz te bizarne romanse. Vjerovao je da će se Udba zadovoljiti s dvije-tri Slavičine dojavice, sitne denuncijacije. Grdno se prevario: ‘E sad, znajući tog Marina Modrića iz kafe bara ‘Sport’, to je bilo glavno okupljalište kod tog udbaša Branka Bijelića, Killera, svi su ga zvali Killer, ja sam došao na ideju da je savjetujem – odi k njemu. Odi k njemu i ponudi trgovinu. Ja sam bio, valjda sam retardiran, ne znam, vjerojatno nešto nije u redu kad sam uopće predložio da ponudi nešto udbašima, informaciju, i da dobije pasoš nazad i da se zaustavi, da udari rampu udbašima. Pa to je mislim maloumno, kompletno.’

 Fatalna suradnica Slavica Radić

 Kad te Služba jednom uzme u kolo, iz njega te ne pušta. Nakon što je Blagojević, alias Komar, saznao da je Modrić koristio Slavicu za opservaciju Đurekovića prije likvidacije, potužio se tadašnjem republičkom ministru policije Pavlu Gažiju i sekretaru Predsjedništva CK SKH Marijanu Kalanju. Vigor Komar: ‘Mene je to toliko iritiralo da sam počeo pisati predstavke (…) da prave ruglo od jedne institucije državne (od SDS-a), zašto su uopće nju, ona je takva i takva, zašto su oni nju toliko angažirali, to isto nije baš u redu. Međutim, nisam dobivao odgovore nego neke posredne prijetnje. Onda sam pozvan u Udbu i tamo me čekao Bruno Smokvina kojeg nikad u životu nisam vidio, jedan visok, zgodan čovjek, naočit, i tri vjerojatno udbaša. Ja sam iznio, bez obzira na taj uspjeh njihov (na uspješan atentat na Đurekovića), ja sam rek’o nije u redu što mi radi, taj Marin Modrić. I Smokvina mi veli da nije u redu što je to radio, mi smo to, te Vaše pismene pritužbe obradili, nije u redu, nije korektno, ta osoba će sigurno snositi konsekvence. A mi Vam se moramo zahvaliti na Slavici puno, puno. Čitali ste u novinama, bez nje ta operacija ne bi uspjela. To je bilo niti 15 dana nakon likvidacije. Kad se sjetim tog razgovora s njim odmah mi živac proradi jer nakon pola sata me zaustavi na Korzu, ovaj njen stariji brat Savo (Slavičin brat), i paljba – pička ti materina, Marin će ostati bez posla zbog tebe, pa ti nisi normalan, čovjek živi godinama k’o bubreg u loju, samo da Slavicu razvoza, Omišalj, aerodrom, pulski aerodrom – Rijeka i opet nazad na akcije, operacije.’

Fatalna Slavica upoznala je Bernieja Ecclestonea na nekoj talijanskoj utrci Formule 1 na kojoj se našla kao foto-model. Njezine prve golišave slike snimio je poznati zagrebački fotograf Ivan Balić – Cobra, ali ju je u svjetski jet-set ubacio pokojni Ivo Pukanić preko zagrebačkog Crnogorca Čeda Komljenovića, alias Monty Shadowa, koji se proslavio kao fotograf djevojaka s duplerice Komljenović aka Shadow usko je surađivao i s tadašnjim novinarom tjednika Start Mladenom Plešeom, stručnjakom za golišave duplerice, o kojem je pripadnik terorističke skupine Labrador Radenko Radojčić u ožujku i travnju 1994. inspektorima SZUP-a izrekao sljedeće: ‘Još u Zagrebu, čuo sam govorenja, da je na vezi s SDS SRH, Centar Zagreb. Međutim, tijekom 1989..g., u našu tzv. Analitičku grupu pri Kabinetu Slavka Malobabića (šef kabineta predsjednika Predsjedništva CK SKH Mike Špiljka i potom Stanka Stojčevića – op. a.), došao je materijal SDB-a SSUP-a. Ovo je bio radni materijal, vaninstitucionalno dobiven. Provjerom nekih činjenica iz materijala, što sam učinio posredstvom nekih novinara, utvrdio sam da je autor tog teksta Mladen Pleše. Na osnovi ovakvih materijala, zaključujem da je Mladen Pleše bio na vezi nekome iz SDB-a SSUP-a.’

 Boro, brat Ivan i Tito

 Boris (zapravo Borislav) Brnelić, za kojeg Sindičić tvrdi da je bio suradnik riječkog centra Udbe, rođen 16. listopada 1938. u Jelenju, još 1956. zaposlio se u Jadroagentu, prijevoznom i špediterskom poduzeću iz Rijeke, te je kao njegov stipendist završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Od 1973. do 1977. vodio je predstavništvo te tvrtke u Londonu, a u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio je direktor sektora međunarodne špedicije. Ubrzo potom napredovat će: 1985. imenovan je generalnim direktorom. Sindičić je izjavio da je oružje kojim je Đureković ubijen prokrijumčareno u Njemačku upravo preko Jadroagentovih kanala pa je to Nijemcima vjerojatno bila poveznica prema Brneliću. Inače, Sindičić je poslovno bio povezan s tom tvrtkom i Brnelićem jer je prije neuspjeloga atentata na Nikolu Štedula (1988. u Škotskoj) u prizemlju novosagrađene Jadroagentove upravne zgrade u Rijeci unajmio prostor za restoran Stara vrata. Nakon privatizacije 1994. Borislav Brnelić postao je najveći mali dioničar Jadroagenta s udjelom od 3,92 posto, a trenutačno je predsjednik Nadzornog odbora tog poduzeća. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska opet nije poduzela ništa. Dodajmo da je Borisov brat Ivan Brnelić bio posljednji jugoslavenski ambasador i prvi hrvatski veleposlanik u Beču, a svojedobno i gradonačelnik Rijeke. Kao recenzent monografije Rijeka i regija u Titovo doba 1945. – 1990. na promociji je ustvrdio: ‘Drugarice i drugovi, autori su ovom knjigom dokazali da je Rijeka najveći rast doživjela upravo u vrijeme Josipa Broza Tita.’ (Novi list, 3. studenoga 2012.)

facebook komentari