Pratite nas

Razgovor

UDOVICA LEGENDARNOG PAUKA: ‘Sada bismo slavili Andrijin rođendan, Oluju i godišnjicu braka. Nema mi tužnijih dana od ovih…’

Objavljeno

na

U akciji Maslenica triput je ranjen u jednom danu, geleri su mu bili po čitavom tijelu, no on bi samo stavio zavoje i nastavio dalje. Kada je treći put ranjen, general Janko Bobetko izdao je zapovijed da ga se zarobi poput pripadnika neprijateljske vojske. Bio je to jedini način da ga se zaustavi – priča Nada Matijaš

Kraj srpnja posebno je stresan Nadi Matijaš, supruzi pokojnog legendarnog zapovjednika Andrije Matijaša Pauka, posthumnog general-bojnika po kojoj je imenovana jedna elitna postrojba u Domovinskom ratu, piše Jutarnji list

Zadnjeg dana srpnja njegov je rođendan, a samo nekoliko dana kasnije Matijaši su u neka sretnija vremena slavili godišnjicu braka. Ova je godina posebno teška jer se bliži dvadeseta obljetnica Paukove pogibije. Od posljedica ranjavanja on je preminuo u Mrkonjić Gradu 9. listopada 1995., nakon što je izvojevao pobjede u svim najvažnijim operacijama tijekom rata, uključujući akcije Maslenica i Oluja.

S Nadom razgovaramo u splitskom naselju Žnjan, gdje je stan Matijaševih. Već na prvu može se vidjeti kako je iza nje teška, neprospavana noć, a crvene, natečene oči otkrivaju da je plakala možda samo nekoliko minuta prije našeg susreta.

[ad id=”68099″]

Nije istina da vrijeme liječi sve rane. Moja tuga nije se smanjila. Spavam samo kad popijem tablete za spavanje, nedostaje mi moj Andrija – iskreno nam govori, pripaljujući cigaretu za cigaretom.

Uvijek se javljao

Andrija i Nada bili su, kaže nam ona, iznimno vezani. Oboje su bili vojnički kadar – on je bio školovani stručnjak za tenkove, a Nada je, nakon staža u Hrvatskoj ratnoj mornarici, provela neko vrijeme na bojišnici kroz Dalmaciju i Dalmatinsku zagoru. Iz bitaka se maknula samo da bi mogla biti na usluzi svome suprugu kad se vrati iz rata, oprati mu odore, nahraniti ga i napojiti.

On joj je uvijek uzvraćao.

Sjećam se da me je 1991. zvao da bi mi čestitao Novu godinu. Bio je tada na nekoj čuki s koje nije mogao telefonirati, no propješačio je deset kilometara da bi se domogao prvog telefona. Tek sam kasnije shvatila koliko je i kroz kakav teren hodao samo da bi me nazvao – prisjeća se Nada Matijaš. U legendarnog se zapovjednika zaljubila kad je imala samo 15 godina. On je bio osam godina stariji. Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled, pa je prijateljici sramežljivo priznala da se zaljubila, no nije znala u koga. Još pamti kako su se upoznali na Silvestrovo, a kako je tada pogledala na sat, sjeća se da je na njemu bilo točno 16.20. Nekoliko dana kasnije markantni mladić počeo joj je slati ljubavna pisma. Brzo su se našli i zaručili. Djece nisu imali, no zato su proveli život povezani u punih dvadeset godina mirnog braka, sve do početka devedesetih kad je rat razdvojio mnoge splitske obitelji. Idućih pet godina obilježilo je Paukovo izbivanje iz kuće, teške vojne akcije i bezbrojna dežurstva.

Bio je vrlo konkretan čovjek. Nikada nije ništa radio do pola, živio je pod motom učiniti nešto kako treba ili uopće ne učiniti. Ako je nešto trebalo napraviti, on to nikad ne bi ostavljao za sutra, a nikada nije izgovorio da nešto ne može. Uvijek je imao nevjerojatnu sposobnost razviti oko sebe mrežu suradnika, zbog čega su mu i dali ratni nadimak Pauk. On i zapovjednik 4. gardijske brigade, Damir Krstičević, bili su nerazdvojni suradnici. Krstičević je imao kodno ime Vitez pa je u njihovoj komunikaciji uvijek bilo: ‘Pauk zove Viteza’ – govori nam Nada. P<onosna je na doprinos koji je njezin suprug dao u Domovinskom ratu, i na slavu koju je zbog toga stekao. Kaže da ne osuđuje nikoga, no svi znaju one koji su se kroz rat došli samo prošetati i fotografirati u odori (“što je tada bilo jako moderno”). Za razliku od njih, Andrija Matijaš Pauk od 30 je dana u mjesecu 29 bio na prvoj crti bojišnice. I tako 51 mjesec.

Bio je častan vojnik, vojnicima je branio opijanje i razbijanje govoreći im da oni predstavljaju Hrvatsku i legendarnu 4. gardijsku brigadu. Strog, ali izuzetno pravedan i druželjubiv čovjek – kazuje Nada, dodavši da su za Pauka najstresniji trenuci bili oni kad bi netko iz njegove postrojbe izgubio život.

A samo tijekom akcije Zima izgubio je osam vojnika. Takve su mu stvari iznimno teško padale – objašnjava. Splićani se još sjećaju da je u akciji Maslenica bio čak tri puta ranjen u istom danu, no nije prestajao s borbenim djelovanjem.

Nije patio od činova

Geleri su mu bili po cijelom tijelu, no on bi samo stavio zavoje i nastavio dalje. Kad je treći put ranjen, a nije imao namjeru odustati, iako ga više stopalo nije slušalo, zapovjednik general Janko Bobetko izdao je zapovijed da ga se zarobi poput pripadnika neprijateljske vojske. Bio je to jedini način da ga se zaustavi. Pri tom nikada nije patio od činova, dok su neki išli za tim da pošto-poto postanu generali, on nikada nije htio čin i zato mu je čin general-bojnika dodijeljen posthumno – govori Nada.

Prekida tek da bi obrisala oči maramicom i pripalila da se smiri. Posebno joj je potresno bilo prisjetiti se kobnog 9. listopada 1995., kad je doznala da je Pauk poginuo u Mrkonjić Gradu (koje se, u znak zahvalnosti, neko vrijeme zvali Matijaševo). Podlegao je teškim ozljedama koje je zadobio u operaciji Južni potez.

Andrija Matijaš Pauk za svoje tenkiste uvijek je govorio: ‘Kada krenemo, gorit će i nebo i zemlja’

Život u Marini

Dva dana ranije nazvao me s bojišnice. Bio je dobre volje. Kazao mi je da su večerali teletinu koju su pekli na vatri na štapu. Bilo mi je drago što se javio, uvijek sam znala da će mi se javiti čim bude u prilici. Rekao mi je da odem u salon namještaja i kupim onu našu, specijalnu sobu koju smo planirali za našu obiteljsku kuću u Marini. Otišla sam vesela, na žalost, nisam pronašla tu sobu, no bila sam sretna što ćemo konačno početi zajedno živjeti u Marini, u našoj kući, umjesto u stanu. No, dvije noći kasnije netko mi je pokucao na vrata. Dobro se sjećam, bilo je to oko 22 sata. Smrznula sam se kad sam vidjela da ispred vrata stoji dvadesetak pripadnika Paukova. Jedan od njih jedva je prozborio: Gospođo Nado, Pauk je stradao. Nisam odmah shvatila, mislila sam da je ozlijeđen, nisam znala što se događa. No, kad je do mozga stigla informacija da je mrtav, kolabirala sam.

‘Bio mi je sve’

Susjedi još pričaju kako se hodnikom naše zgrade prolomio jezivi vrisak. Odmah su znali da Pauka više nema. Idućih dana se jedva sjećam. Znam da sam svako malo padala u nesvijest, nisam mogla kontrolirati tijelo. Andrija je bio moj suprug, ali i moj otac, sin, ljubavnik. Bio mi je sve – drhtavim glasom govori nam udovica legendarnog branitelja, bezuspješno pokušavajući suspregnuti suze koje naviru.

Prvih pet, šest godina nakon tragične smrti vodila je borbu kako bi ostala, kako sama kaže, mentalno zdrava. Trošila je velike količine sedativa, a psihijatri su joj postavili dijagnozu “kronično tugovanje”. Zbog problema povezanih s tugom radi gubitka stradali su joj unutarnji organi i kralježnica, a neko je vrijeme provela i gotovo sasvim slijepa. S vremenom je shvatila da mora smoći snage nastaviti sa životom. Smisao je pronašla u volontiranju pri crkvenim udrugama i druženju s časnim sestrama.

Tu se osjećam korisno, pronašla sam svoj mir – kaže.

Brojna priznanja

Najteže joj je na velike datume, kad je zovu brojni Paukovi suborci koji nikad nisu zaboravili svog zapovjednika. Tada, kaže, dane provede u suzama, toliko da je peče koža oko očiju. Andrijini ratni drugovi brinu se o njoj, a ponajviše general Damir Krstičević koji je često zove i provjerava treba li joj štogod. Rijetko je u javnosti, obično oko obljetnice smrti, a ponosna je što će ove godine jubilej njegove smrti biti uveličan postavljanjem biste u generalovoj rodnoj Marini. Po Pauku se danas nazivaju vojarne, spomenici i vojna postrojba, priča o njegovoj ratnoj slavi i dalje se prepričava, a vojna dostignuća kojima je nadmudrio protivnike (poput situacije kad je, paljenjem motokultivatora, neprijatelje uvjerio da tenkovi stižu s jedne strane, pa prišao s druge) nezaboravna su herojstva. No, za svoju udovicu Pauk nije samo general i vrhunski vojnik, nego i čovjek bez kojeg sve teže živi, bez obzira na tijek vremena.

Nije sebično ako se pitam kako ću bez njega. Godine idu, sve sam nemoćnija. Treba mi – tužno zaključuje.

Mjesto na kojem je kod Mrkonjić Grada 1995. stradao stradao Pauk

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zdravko Marić: Zašto se moj posao ne mjeri po rezultatima, nego samo po činjenici gdje sam prije radio

Objavljeno

na

Objavio

Ministar financija Zdravko Marić jutros je na Markovom trgu priznao da mu teško pada spoznaja da je tzv. ‘uteg Plenkovićevoj vladi’, ali i dalje tvrdi da ne osjeća baš nikakvu krivnju zbog svega što se događalo u Agrokoru, te da je u Saboru prije pola godine rekao kompletnu istinu i tako zadržao posao.

– Od prvog dana svjestan sam svoje uloge, a uostalom prošli smo tu tematiku u ono vrijeme kada se tražio moj opoziv. Tada sam u Saboru časno i dostojanstveno branio sebe i funkciju ministra. Svima sam dokazao da su optužbe neutemljene – rekao je Marić koji je izgledao kao da mu je već dosta pitanja o Agrokoru.

– Zašto se moj posao ne mjeri po rezultatima? Svi gledaju sam gdje sam prije bio i radio… Da, radio sam u Agrokoru, ali sam i svima objasnio koja je bila moja funkcija tamo…

Očekivano, Marić nije htio komentirati procese protiv uhićenih ljudi iz Agrokora.

– Da, poznajem sve te ljude. Nije im jednostavno i nadam se da će oni i njihove obitelji imati fizičke i mentalne snage to prebroditi…

Nakon uhićenja, opet su sve glasnija šuškanja i o odlasku Marića iz Plenkovićeve vlade, piše jutarnji list

– Naravno da nije ugodno čuti da sam ja uteg ovoj Vladi. Međutim, imputiraju mi se neke stvari koje ne stoje. Moja prošlost nije dvojbena, radio sam u najvećoj privatnoj kompaniji u Hrvatskoj, ali sam svima dokazao da sam cijelo vrijeme govorio istinu. Pa čak i taj dvojbeni HBOR-ov kredit. Ja sam dokazao da su tu ispoštovane sve procedure.

Marić je htio reći još nekoliko riječi.

– Imputirali su mi da želim ugasiti Porezni Uskok, ali meni to ni u jednom trenutku nije bilo na pameti. Baš suprotno. Htio sam da bude neovisan, bez političkog utjecaja – rekao je Marić koji je na kraju upitan kako nije primijetio da je u Agrokoru sve krenulo nizbro.

– Moj posao u Agrokoru je bio odnos s investitorima i rejting agencija, a ostalim nisam imao veze. Odgovorit ću na sva pitanja, neću se skrivati!

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Hasanbegović: Hrvatska država je sama po sebi negacija Jugoslavije, moramo je rasteretiti zloduha prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Hasanbegović: Hrvatska država je sama po sebi negacija Jugoslavije, moramo je rasteretiti zloduha prošlosti

Zlatko Hasanbegović, povjesničar i politički tajnik stranke Neovisni za Hrvatsku, gostovao je prije nekoliko dana u emisiji Gradska posla na Hrvatskom radiju.

Neka od postavljenih pitanja bila su i zašto je podršku Milanu Bandiću uvjetovao preimenovanjem Trga maršala Tita, što zamjera gradonačelnikovom vraćanju biste Ivi Loli Ribaru i na čemu još namjerava inzistirati u Gradskoj skupštini, prenosi narod.hr

Prošlo je skoro 100 dana od osnivanja Gradske skupštine kako ste zadovoljni, upitao je voditelj Ivan Hlupić.

“Zadovoljan sam i u političkom smislu jer smo se kao mlada stranka Neovisni za Hrvatsku uspjeli afirmirati upravo na prostoru lokalne politike u Gradu Zagrebu. Imamo pet zastupnika u skupštini Grada Zagreba i u ovom trenutku činimo skupštinsku većinu zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom i strankom gospodina Milana Bandića. Imamo potpredsjednika Skupštine i sukladno našem udjelu u skupštinskoj većini imamo i mjesta u svim skupštinskim odborima.”, rekao je Zlatko Hasanbegović.

Na pitanje je li promjena naziva Trga maršala Tita bila najvažnija točka njegova programa, Hasanbegović je odgovorio:

“Ona je važna točka našega političkoga programa kojeg smo jasno artikulirali prekidom s jugoslavenskom komunističkom prošlošću i nasljeđem. To nije najvažnije suvremeno, nacionalno pitanje, ali to je bio naš jasno istaknuti zahtjev uoči početka pregovora. Neki su to nazivali ultimatum, to nije bio ultimatum, to je bio politički zahtjev kojega je gospodin Milan Bandić mogao prihvatiti ili ne.”

Ono što vam se u ovoj Gradskoj skupštini unazad tri mjeseca nekoliko puta prigovaralo iz oporbenih redova jest da se uopće ne bavite lokalnim temama, rekao je voditelj.

“To je neutemeljen prigovor. Stekao se potpuno površan dojam kod onih koji ne prate rad skupštine a posebice skupštinskih Odbora koje prethode zasjedanju Gradske skupštine kada smo sukladno i našem programskom sporazumu u suradnji ali i našem javno objavljenom programu za Grad Zagreb djelovali.

Upravo zahvaljujući našoj inicijativi, nekoliko važnih pitanja je skinuto s dnevnog reda, poput problematičnog aneksa ugovora o nogometnom kampu na Sveticama ili onog o spalionici koje je nekome možda promaklo, jednom zauvijek skinuto s dnevnog reda. Riječ je o tome da je i našom intervencijom uklanjanje otpada putem te spalionice, zauvijek uklonjeno.

U eter je puštena snimka gradonačelnika Zagreba Milana Bandića gdje se obraća Hasanbegoviću: “Ivo Lola Ribar je kao sekretar skoja od 41.- 45. zaslužan što je Hrvatska došla na stranu pobjedničke, antifašističke koalicije. To bi gospodin Hasanbegović trebao znati kao i svi ostali. Ja sam ponosan na to i kao gradonačelnik Grada Zagreba. Ja sam antifašist, univerzalni, a ne samo Hrvatski jer je to pitanje slobode.”, rekao je Bandić obrativši se Hasanbegoviću s napomenom kako će citirati Bibliju: “Mržnja ubija i razara, oprost je smiraj duše, a zaborav je gubljenje identiteta (…) Kad god nejde zapošljavanje, nejdu prioriteti mi se vraćamo u povijest. Imate Tita koji je kontroverzna povijesna ličnost, heroja i zločinca. To je istina. Ljevičari neće nikad te zločine priznati, a Ustaše neće nikad priznati ovaj antifašistički karakter.”, rekao je Bandić prije mjesec dana.

“Ovo su više puta ponovljene dosjetke gospodina Bandića, posebice je komično kada nastupa kao tumač povijesti kompliciranih povijesnih procesa a da o tome ne zna ništa ili se sjeća s nekog od kurseva sa ONO i DSZ koje je pohađao.

Mogu se složiti s njime da kada čovjek nema rješenja za sadašnjost vraća se u prošlost što upravo čini g. Bandić vraćanjem biste Ive Lole Ribara i najavom vraćanja bista takozvanih sedam sekretara SKOJ-a koji ne da nemaju nikakve veze s ratnim antifašizmom već su kao takvi zapravo simboli najgore boljševičke tradicije koja je potpuno nespojiva sa svim vrijednostima na kojima počiva ne samo moderna Hrvatska, već i Europa i svijet.”, objasnio je Hasanbegović.

Zastupnik stranke Naprijed Hrvatska je također održao jednu presicu uoči postavljanja biste Ive Lole Ribara i optužio vas da blokirate određene prijedloge koje je uputio u skupštinsku proceduru, a tiče se imenovanja ili preimenovanja ulice te je rekao da Hasanbegović ugrožava antifašizam. Ugrožavate li vi antifašizam g. Hasanbegoviću?, upitao je voditelj.

“Naravno da ne ugrožavam, ja ugrožavam jugoslavensku komunističku baštinu, a to ću nastaviti činiti i dalje. Gospodin Renato Petek uopće ne poznaje proceduru. Skupštinskom odboru kojem predsjedam dnevno dolazi na desetine različitih prijedloga i jasno je da se ne mogu sva pitanja naći na dnevnom redu ali učinit ću iznimku i inicijativa g. Peteka će se naći na dnevnom redu.

Dokle god Neovisni za Hrvatsku čine skupštinsku većinu, simboli propale Jugoslavenske prošlosti se neće vraćati u Grad Zagreb. Ako smo vrhovni simbol te propale baštine – Trg maršala Tita promijenili, apsurdno je očekivati da ćemo sada afirmirati drugorazredne ili trećerazredne izdanke te propale baštine.”, odgovorio je Hasanbegović.

Gradonačelnik to radi, rekao je voditelj.

“Radi u konkretnom slučaju. To je čin uzurpacije vlasti. Pokrenut ćemo odgovarajuću proceduru. Javnost treba biti upoznata o tome kako je došlo do premještanja toga spomen obilježja u Hrvatski povijesni muzej odgovarajućom procedurom 1996. godine. To nije bio čin nasilja, već komunalne odluke tadašnjega nadležnog gradskog ureda uz suglasnost gradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ta bista je deponirana u Hrvatski povijesni muzej i tamo joj je mjesto.”, rekao je Hasanbegović.

“Neki prigovaraju zašto se uopće time bavim. Pa zato što postoji Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova. To je statutarna zadaća toga skupštinskoga Odbora. To nisu beznačajna pitanja. Pitanja imena ulica i trgova u svim gradovima na svijetu su važna, identitetska i vrijednosna pitanja.”, objasnio je Zlatko Hasanbegović.

Ulica Janko Bobetko

Hasanbegović je spomenuo kako je na prošloj sjednici skupštinskoga Odbora donesena odluka da će ulica u novom naselju Podbrežje nositi ime Janko Bobetko što je, kako je rekao, opet izazvalo potpuno neutemeljene prigovore.

“Raspravljati o tome treba li imati jedan od ratnih generala Hrvatske vojske i ratnih načelnika glavnog stožera HV-a ulicu ili ne u Zagrebu je potpuno apsurdno. Takva pitanja se ne mogu postavljati niti jednoj normalnoj sređenoj zemlji koja drži do svojeg dostojanstva i nacionalnog ponosa.”, jasan je bio Hasanbegović.

Na zadnjoj sjednici neočekivano ste govorili o rodu, rekao je voditelj i pustio snimku tog govora: “Dok ovdje sjede zastupnici Neovisni za Hrvatsku, sve dok čine skupštinsku većinu, ideološka kolonizacija takozvane rodne ideologije neće proći u bilo kojem obliku. Dakle, poštovana gospođo Borić, ili osobo Borić, kako god vam drago, drugarice i drugovi, no pasaran.”, rekao je Hasanbegović na sjednici.

“Toj temi uopće nije mjesto u gradskoj skupštini, ali je mi nismo nametnuli. Mi smo jasno ukazali da je potpuno neprihvatljivo da se elementi te kvazi ideologije provlače kroz strateške dokumente Grada Zagreba gdje im nije mjesto. Gradonačelnik je to prihvatio, podnio je amandman, ti sadržaji su uklonjeni.”, rekao je Hasanbegović.

Gospođa Borić je rekla da je to civilizacijsko dostignuće. Zbog čega vi smatrate da nije?

“To nije civilizacijsko dostignuće, to je jedna vrsta ideološke intervencije, zapravo manipulacije pojmom roda, o tome se u Europi i svijetu vode različite rasprave, sukobi. Iz tog razloga nije jasno hoće li se famozna Istanbulska deklaracija uopće naći na dnevnom redu, tj., njezina ratifikacija u Hrvatskom saboru.”, rekao je Hasanbegović.

Slušatelji koji su se javili u emisiju o povijesnim pitanjima izjasnili su se kao nebitnima, ‘bitno je da nama bude bolje’ rekao je jedan slušatelj.

“Ja se potpuno slažem sa sugrađanima. Ja ne razumijem zašto se uopće stvorila kontroverza oko promjene Trga maršala Tita ako je to nevažno.” kazao je Hasanbegović.

Zašto ste se time bavili, upitao je voditelj.

“Zato što su to važna pitanja. Narodi, društva nisu slučajno zajednice potrošača i poreznih obveznika već počivaju na temeljnim vrijednostima i na određenom nacionalnom, društvenom suglasju. Zapravo i ovo društvo počiva na određenim vrijednostima. One se trebaju zrcaliti između ostalog i u imenima ulica i trgova.

To vam je isto kao da je netko rekao 90-ih godina ma koga briga je li Jugoslavija ili Hrvatska, važno je da dobro živim. Ljudi imaju svoja uvjerenja i ova država počiva na određenim vrednotama. To nisu najvažnija pitanja, to su važna pitanja.”, rekao je Hasanbegović.

Kakvi smo onda bili 27 godina kada smo morali čekati 2017. godinu?

“Nažalost to govori o utjecaju tih jugoslavenskih komunističkih struktura. Utjecaju koji nažalost iz više ili manje poznatih razloga nije demontiran iz našega vremena. Zadaća našega naraštaja je to učiniti i konačno rasteretiti Hrvatsku državu i Grad Zagreb zloduha prošlosti.”, odgovorio je Hasanbegović.

O ‘Lex šerifu’ Hasanbegović je rekao: “Nažalost to je nešto što je najavljeno i što će imati katastrofalne posljedice i pretvoriti već sada gradonačelničke figure koje imaju jednu nesrazmjernu moć u odnosu na Gradsku skupštinu u lokalne faraone. Mi se tome protivimo. Bit ćemo protiv toga, ali o tome će odlučiti saborska većina.”

Jedan slušatelj upitao je Hasanbegovića ima li on ili njegova obitelj kakve traume iz Jugoslavije kada se toliko posvetio stvarima poput uklanjanja jugoslavenskih simbola.

“Ne, nemam nikakve posebne traume. Naravno, moja obitelj, kao gotovo svaka hrvatska obitelj nosi određene traume ovoga ili onoga razdoblja. Ovdje se radi o jasnom vrijednosnom stavu. Sve vrijednosti, jugoslavenske komunističke baštine su u suprotnosti s temeljima na kojima počiva moderna Hrvatska država.

Demokratski poredak koji nam je omogućio da ovako razgovaramo je u savršenoj suprotnosti s komunističkom diktaturom koja je ovdje vladala do 1990. godine. Hrvatska država je sama po sebi negacija svake Jugoslavije i to je moj jasan stav. O pitanju tko je od kud, ja sam rođeni Zagrepčanin.

Gospođa (koja se javila u eter) inzistira na tome da je rođena Zagrepčanka a s druge strane smatra da Trg Republike Hrvatske, današnji Trg bana Jelačića treba nositi ime Republike Hrvatske, to je potpuno apsurdno. Zna se o kojoj je republici bilo riječ, o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj državi.

Javio se i slušatelj koji je upitao što bi bilo kada bi za nekoliko godina postalo upitno ime zračne luke Franjo Tuđman.

Hasanbegović je odgovorio: “Franjo Tuđman je utemeljitelj moderne države Hrvatske. Zračne luke diljem svijeta se nazivaju po državnicima utemeljiteljima i ne vidim u čemu je ovdje problem. Onog trenutka kada bi bilo promijenjeno ime toj zračnoj luci, to bi značilo da više ne postoji Hrvatska država. Ljudi imaju različite uspomene i prepustimo to uspomenama, a maknimo iz javnog prostora.”

Voditelj je upitao Hasanbegovića je li kuna nacionalna vrijednost i što kaže na najavu uvođenja eura?

“Pa naravno, to je službena valuta. To su monetarno politička pitanja, nisam siguran da će to biti tako brzo. Hrvatska je članica EU pa će dijeliti sudbinu toga projekta.”, rekao je Hasanbegović, prenosi narod.hr

Hasanbegović: Podizanje biste je uzurpatorski i nasilnički potez Bandića (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati