Pratite nas

Herceg Bosna

Udruženi zločinački pothvat za prikrivanje zločina počinjenih nad Hrvatima u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Theodor Meron, posjetio je i odao počast nevinim hrvatskim žrtvama u Uzdolu (općina Prozor) koje su stradale 14. rujna 1993. godine od pripadnika Armije BiH. Za ovaj ratni zločin do današnjeg dana nitko nije odgovarao i nakon dvadeset jedne godine postavlja se pitanje kako je to moguće.

7mbTheodor Meron je obišao i logor Armije BiH u Čelebićima gdje se uvjerio kako je Armija BiH uistinu činila ratne zločine, vršila masovna ubojstva, masovna zatvaranja nemuslimanskog stanovništva, za što postoje brojni dokazi i dokumenti.

Svjedočanstva su potresna, traume doživotne, pravda nedostižna.

Prema službenim podacima, 14.450 Hrvata je prošlo kroz logore Armije BiH. Preko 10.000 logoraša su bili civili, dok je Armija BiH u logorima imala oko 4.000 pripadnika HVO-a.

Najgori od svih bio je logor za Hrvate u Muzeju u Jablanici, a među ostalim od 331 logora, koliko ih je ukupno imala Armija BiH tijekom Domovinskog rata, poznatiji su:

  • Muzej u Jablanici – Logor Armije BiH kroz koji je prošlo 800 Hrvata
  • Silos u Tarčinu – Logor Armije BiH koji je postojao preko četiri godine
  • Športska dvorana Konjic – Logor Armije BiH u kojem su Hrvati redovno zlostavljani
  • 4. osnovna škola Mostar – Logor Armije BiH iz kojeg se strahote još prepričavaju
  • Stadion Iskra Bugojno – Logor Armije BiH gdje su Hrvati ubijani
  • Muzička škola Zenica – Još jedno stratište gdje su Hrvati ubijani
  • KP dom Zenica – Logor Armije BiH gdje su mnogi bili zlostavljani pa i ubijani
  • Stara tvrđava Travnik – Armija BiH je ovu lokaciju pretvorila u logor za Hrvate srednje Bosne
  • Mehurići Travnik – Lokacija na kojoj je bila smještena baza mudžahedina i logor za Hrvate
  • Motel na Rostovu – Kao i u Travniku, mjesto koje je bilo baza mudžahedina i logor za Hrvate
  • Gimnazija Bugojno – Oni koji su upravljali ovim logorom danas rade u školi kao profesori

7mb1Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata je institucija koja je najodgovornija za prikrivanje ratnih zločina koje je počinila Armija BiH, budući da je od svog utemeljenja, koristeći dominaciju u Vladi Federacije BiH, potpomognuta pristrasnim i nezakonitim uplitanjima Međunarodne zajednice, uvodila promjene okolnosti stradavanja (koje je započeo ministar Zahid Crnkić), te masovnim izvođenjem iz prava obitelji poginulih, hrvatskih vojnih i civilnih logoraša što je predvodio ministar Zukan Helez i Vlada Federacije BiH na čelu s Nerminom Nikšićem, pa sve do izdavanja naredbe kojom se tvrdi kako Armija BiH nije imala logore (nego su to bili vojni zatvori ili pak sabirni centri), osmislila zločinački pothvat prikrivanja ratnih zločina nad hrvatskim i srpskim stanovništvom koje je počinila Armija BiH tijekom Domovinskog rata.

Prikrivanje ratnih zločina je teško kazneno djelo i ono se ne može provoditi ukoliko u njega nisu uključene političke strukture, kakve su federalni Parlament, federalna Vlada, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja, Federalni institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja te Federalni zavod za MIO/PIO, obavještajne službe, te u konačnici Tužiteljstvo BiH sa svojim Posebnim odjelom za ratne zločine.

7mb2Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nema nacionalno tužiteljstvo, ni javnu instituciju koja je u mogućnosti detaljno istraživati zločine počinjene nad hrvatskim narodom u BiH, i sve ove godine hrvatski narod u BiH je izložen podmetanju i stigmatizaciji upravo zahvaljujući prikrivanju zločina nad hrvatskim narodom koje je počinila Armija BiH, uz konstantnu zlouporabu javnih servisa koji su u funkciji bošnjačke politike (što je jedan od razloga zbog čega Bošnjaci povlače vitalni nacionalni interes kada Hrvati s pravom traže slobodu medija i pravo hrvatskog naroda na svoj jezik), te medijsko i političko preuveličavanje ratnih zločina koje je počinilo Hrvatsko vijeće obrane, što je dovelo do toga da se hrvatskom narodu u BiH osmisli udruženi zločinački pothvat, pokuša prikačiti pridjev „zločinački“, čime bi se hrvatski narod odveo u ambis političkog nestanka u Bosni i Hercegovini.

Predsjednik Međunarodnog kaznenog suda, Theodor Meron nam je poznat iz žalbenog postupka Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kada je žalbeno vijeće Haškog suda izreklo oslobađajuću presudu za generale Gotovinu i Markača. Sudac je naredio da se generali odmah oslobode. Pale su teze o zločinačkom pothvatu, o prekomjernom granatiranju i zapovjednoj odgovornosti. “Ante Gotovina i Mladen Markač izložili su Obrovac, Gračac, Knin i Benkovac granatiranju koje nije bilo protuzakonito te nisu sudjelovali u zločinačkom pothvatu s ciljem uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sileTakođer nije bilo dovoljno dokaza da je u granatiranje tih gradova bilo prekomjerno”, rekao je tada na ročištu predsjednik Haaškog suda, Theodor Meron.

7mb3Sama činjenica da se Zukan Helez i Nermin Nikšić, koji su provodili osmišljenu politiku prikrivanja logora, promjena okolnosti stradavanja, umanjenja stupnja invalidnosti na Institutu za medicinsko vještačenje i masovno izvođenje iz prava hrvatskih branitelja koje je bilo neustavno i nezakonito, uz konstantno kršenje ljudskih prava branitelja i članova njihovih obitelji, danas kandidiraju za predsjednika SDP-a BiH dovoljan je razlog da hrvatski narod u BiH uputi prosvjedno pismo Vijeću Europe (u kojoj je Socijaldemokratska asocijacija druga po snazi u Vijeću Europe) i zatraži isključenje SDP-a BiH iz Socijaldemokratske asocijacije Europe, ukoliko Zukan Helez ili Nermin Nikšić postane predsjednik SDP-a BiH.

Mi, hrvatski branitelji u BiH, želimo vjerovati kako posjet Theodora Merona i njegov obilazak stratišta koje je počinila Armija BiH, za koje pred kaznenim sudom dosad još nitko od visokih političkih i vojnih dužnosnika nije odgovarao, otvara novo poglavlje istine o Domovinskom ratu, nakon kojeg će se, kako se nadamo, svi oni koji su prikrivali zločine nad hrvatskim stradalnicima, naći na stubu srama i optuženičkim klupama.

Također, željno očekujemo objavu popisa stanovništva (čije se objavljivanje namjerno odugovlači), kada će se točno utvrditi razmjer progona i etničkog čišćenja po općinama i gradovima u BiH te razmjeri stradanja svakog naroda ponaosob.

Budući da su posljednji opći izbori završeni, želimo vjerovati i kako će izabrani hrvatski dužnosnici i zastupnici žešće i snažnije tražiti pravdu za hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, te svaku zloupotrebu i pakiranje potkrijepiti odgovarajućom tužbom protiv osoba i institucija koje su sudjelovale u prikrivanju zločina počinjenih nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini.

KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH

IZ DOMOVINSKOG RATA HZ-HB

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati