Pratite nas

Analiza

Ujedinjenje (ni)čega?

Objavljeno

na

Nakon izbornog debakla SDP-a, lider te stranke Zlatko Lagumdžija pozvao je Željka Komšića i njegovu Demokratsku frontu, zatim Ivu Komšića, Miru Lazovića i druge drugove, koje je otjerao iz Partije, na „ujedinjenje socijalademokracije u zemlji“.

Odgovor relativnog dobitnika na nominalno lijevom bošnjačkom političkom spektru Željka Komšića na poziv političkog davljenika Lagumdžije bio je očekivan- „poštenim SDP-ovcima vrata DF-a su uvijek otvorena“. Drugim riječima, Komšić je svom političkom ocu poručio- daleko ti kuća od moje bila.

Poziv na „ujedinjenje socijaldemokracije“ u zemlji potom je upućen sa sesije sarajevskog „Kruga 99“, uz obrazloženje dr Dubravka Lovrenovića, kako „od toga ovisi sudbina zemlje“.

Ako socijaldemokraciju u BiH treba spašavati, „da bi se spasila BiH“, onda to pretpostavlja činjenicu da je ona postojala u BiH, a da ju je ugrozilo to što su se protagonisti te ideje na ovim izborima razjedinili, pa ih sad treba ujediniti i spasiti zemlju.

Je li u BiH uistinu od rata na ovamo postojala socijaldemokratska politička opcija, ili samo stranka koja je svojim nazivom ( SDP) stvarala privid postojanja socijaldemokratske alternative? I, je li SDP BiH kao, kako se tvrdi, utjelovljenje socijaldemokracije spašavao i ujedinjavao zemlju, ili je razjedinjavao i gurao u ambis?

Podsjetimo se najprije kako je suština socijaldemokracije ostvarenje države socijalne pravde, socijalne jednakosti i solidarnosti.

Socijaldemokratske stranke u zemljama zapadne Europe svoju ideju, kad osvoje vlast, materijaliziraju tako što kroz mjere porezne i socijalne politike snažnije oporezuju krupni kapital i bogataše i proračunski novac izdašnije nego desničari, koji su naklonjeniji krupnom kapitalu, usmjeravaju radnicima i siromašnijim slojevima društva , kako bi smanjile drušvtenu nejednakost. Europske socijaldemokratske stranke su na strani radnika, bore se za njihova veća prava, na uštrb kapitalista.

Za razliku od komunista koji su nas u socijalizam, vidjeli smo kakav, uvodili revolucijom, nasilnim rušenjem i preuzimanjem vlasti, socijalisti i socijaldemokrati vjeruju da se do socijalističke države, ili do države socijalne pravde i blagostanja, kao njihovog ideala može doći evolucijom.

Socijaldemokracija, također, uključuje i solidarnost sa žrtvama nepravde i nejednakosti i ne negira nacionalne identitete.

Za razliku od europskih socijaldemokratskih stranaka, SDP BiH nije nastao na ideji socijaldemokracije, već tako što su bosanskohercegovački komunisti samo promijenili ime stranci, a zadržali komunističke ideje i mentalitet. SK BiH postao je SDP BiH

U međuvremenu je SDP izgubio legitimitet bosanskohercegovačke stranke jer njihov politički doseg gotovo da ne prelazi okvire jednog nacionalnog korpusa, tronacionalne BiH, iako čelnici te stranke to odbijaju prihvatiti, insistirajući i dalje na tome da je njihova Partija multietnička.

Osim pridjeva bosanskohercegovački SDP je, de facto, izgubio i legitimitet socijaldemokratske stranke. Uostalom, lider ove stranke Zlatko Lagumdžija, ničim izazvan, u predizbornoj kampanji, sam je odbacio socijaldemokraciju vičući kako je SDP- „Titova partija“. A Tito je kao što znamo bio na čelu Saveza komunista Jugoslavije, a ne neke socijaldemokratske stranke. Istina, Lagumdžija je u pokušaju spašavanja onog što se još spasiti može, u predizbornoj kampanji, u pomoć pozvao i Boga, ali Bog ga, izgleda, nije čuo.

Elem, osvrnemo li se na proteklo četverogodišnje razdoblje vlasti SDP-a, nominalno socijaldemokratske stranke, u F BiH i BiH, nećemo vidjeti ni „S“ od socijaldemokracije, za kojom u Sarajevu suze rone.

Bolje reći socijaldemokratska alternativa, nacionalsitima, kako se u nas ustalio naziv za narodne ili stranke desnog centra, manifestirala se kroz kombinaciju komunizma,autokratizma, šovinizma i lopovluka.

Krenimo redom u argumentiranju ove tvrdnje. Najprije, Lagumdžijina Socijaldemokratska Partija na vlast je došla na nezakonit način pučem ili državnim udarom, što je potvrdila nadležna državna institucija- Središnje izborno povjerenstvo BiH- dakle, ,revolucionarnim metodama“, što je svojstveno komunistima, a strano socijaldemokratama.

SDP BiH , s dominantno bošnjačkim biračkim članstvom i biračkim tijelom, uspostavio je ideološki nekompatibilan savez s, kako su ih do jučer zvali bošnjačkim nacionalistima“- Strankom demokratske akcije, kako bi nametnuli političku volju drugom narodu, čije izabrane pradstavnike nisu uključili u vlast, čime su, umjesto socijaldemokracije manifestirali hegemonizam i šovinizam prema drugoj nacionalnoj zajednici, što je također nespojivo sa socijaldemokracijom.

Uz to, ne samo da je izostala njihova solidarnost sa žrtvama nepravde i nejednakosti, već su i sami Lagumdžijini socijaldemokrati održavali postojeće i generirali nove nepravde .Umjesto ujedinjenja zemlje u različitosti oni su je još više razjedinili i doveli na rub raspada.

U razdoblju vladavine SDP-a u Federaciji BiH društvene nejednakosti se nisu smanjile, već upravo suprotno- povećan je broj siromašnih, dok su vladajući i njima bliski kapitalisti, sumnja se, u mnogim slučajevima, i na nezakonit način, uvećali svoje bogatstvo- što je, također, u opreci sa socijaldemokracijom.

Autokratsko vođenje SDP-a i upravljanje državnim strukturama gdje su njegovi ljudi bili postavljeni, karakterizira proteklo četverogodišnje razdoblje vladavine Zlatka Lagumdžije, -to gotovo nitko ne osporava

Toliko o socijaldemokraciji Lagumdžijinog SDP-a.

No, reći će te nije SDP- Zlatko Lagumdžija? Uredu, postoji li netko tko se nije slagao s Lagumdžijom? Odgovor je postoji- Željko Komšić- čovjek zbog neslaganja otišao iz SDP-a i osnovao stranku kontradiktornog naziva- Demokratska fronta, koja je, na izborima, SDP-u oduzela polovicu nazovi lijevih birača na bošnjačkoj političkoj sceni?

Je li, dakle, DF ta socijaldemokratska alternativa propalom SDP-u? Hoće li, možda, u toj stranci „propupati“ socijaldemokracija?

Teško je u topo vjerovati, ako znamo kako je na čelu ove stranke čovjek, koji je produkt SDP-a, a njegov DF – SDP-ov derivat. Ne zaboravimo, Komšić je simbol SDP-ovog gaženja političke volje naroda u kojem SDP ima zanemarivu podršku- što se može okarakterizirati kao, ponovimo, hegemonizam i šovinizam. On se nikada nije pokajao, niti ispričao zbog toga. Dapače, u tome i dalje ne vidi ništa sporno.

Kad smo već kod simbola, iako Komšićeva stranka- Demokratska Fronta – u vizualnom identitetu ima narančastu boju, Komšić u svom uredu u Predsjedništvu BiH i dalje drži sliku crvenog Josipa Broza Tita, simbola totalitarnog komunističkog režima, a ne nekog socijaldemokratskog mislioca, ili vođe- recimo Willyja Brandta.

Može li se, možda, iz njegovih izjava vidjeti odmak od stavova SDP-a, kako bi se Demokratsku frontu moglo smatrati istinskim utočištem lijevih ideja.

Dok je bio u SDP-u Komšić je zapamćen po izjavama tipa: -„Šta, jel ja to nisam Hrvat, ako su me Bošnjaci birali, jel to hoćete reći?“, „Koštunica bi mogao dobiti po prstima, dirne li u BiH“.

Kad je sa svojom Demokratskom frontom krenuo u predizbornu kampanju njegova najupečatljivija izjava, kojom je biračima preporučivao svog kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva Emira Suljagića, poznatog po nasilju prema svojoj bivšoj supruzi Belmi -glasila je : Vaki je, naki je, a čovjek spreman poginuti za ovu zemlju? I nevalja vam Emir. Pa šta hoćete, vi?.

A Emir se zalagao za tipično socijaldemokratsku ideju- građansku BiH i princip jedan čovjek- jedan glas, koji bi eliminirao jednakopravnost tri naroda i osigurao vladavinu najbrojnijeg Emirovog, nad malobrojnijim Komšićevim narodom.

Možda se netko nadao kako će socijaldemokratskim idejama Komšić zasuti javnost nakon izbora, na kojima je osvojio glasove polovice bošnjačkih nazovi lijevih birača. Kad ono Komšić u „socijaldemokratskom stilu“ poruči: „Dragan Čović od nas nikad neće dobiti treću izbornu jedinicu“. Nemojte mi, sada, samo reći, pa nije Željko Komšić i pridruženi mu Emir Suljagić- Demokratska fronta.

I sad bi ujedinjenje Zlatkovog SDP-a i Komšićevog DF-a trebalo predstavljati „ujedinjenje socijaldemokracije u zemlji“ . I, od toga bi trebala ovisiti sudbina naše zemlje. Što bi narod rekao: Gluho bilo.

Piše Milan Šutalo: HMS.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati