“ujo i čedo” ljubavna priča

    5

    Poznavali smo se iz viđenja. N. je radio u drugoj hali, drugom odjelu. Viđali smo se pod gablecom u kantini. Negdje u ljeto 81. mi je prišao, pružio mi ruku i rekao:” Dobro si ga sredio, rekao sam mu da će jednom naletit..”

    Da pojasnim, odnosilo se na običnu mladalačku tučnjavu na selskom derneku, zabavi, igranki kako hoćete, gdje poslije kad vokalno instrumentalni sastav pokupi instrumente ostanu samo pijanci i par momaka koji se nadaju da će im se posrećiti baš te noći, to jutro pred zoru.

    Tad se obično rješavaju neraščišćeni računi od prošle subote ili nekog zbora, zabave.
    Maksimalno sam se trudio uvjeriti Radu iz sela BK da sam ozbiljan i da se ove godine ,odslužio sam vojsku, planiram ženiti, a usmjeravao sam je prilikom šetnje u mrak prema poljskom putu iza društvenog doma.

    Rada me pozorno slušala ali nikako se nije dala u mrak i najviše je dopuštala da je povremeno privinem uz sebe i dobijem kratku pusu.

    Moj prijatelj Darko s kojim sam se dovezao je također na osvjetljenom dijelu ceste sjedio u svom stojadinu i navatavao se s nekom Milicom.

    To je obično trajalo do pred jutro kad bi se cure pokupile kući, a mi u većini slučajeva -isto.

    Nisam obratio pažnju, da su u blizini mene 3-4 bećara i da se nešto kao naguravaju dok najednom nije jedan drugog gurnuo tako da se ovaj tako zateturao da je naletio na Radu i kao slučajno prolio neko piće iz čaše po njoj.
    Ona se na njega otresla, dosta oštro i vidio sam da se poznaju.
    Uglavnom, došlo je do dobre stare tučnjave šakama i nogama,bez igrački. Moj pajdo i ja smo ih malo natukli. Njih nekoliko, jer smo mi bili trijezni, sportaši, dok su oni bili pijani đilkoši.
    Tada nije bilo mobitela i nikom nije padalo na pamet zvati miliciju, jer onda obično nadrapaju svi.

    E jedan koji je imao tamne podočnjake nekoliko tjedana, bio je mlađi brat od N. koji mi se eto u kantini obratio.

    Poslije smo se znali vidjeti i u prolazu pozdraviti .

    Sad prelazimo na priču.

    Jesen 91.magluština, prva linija, noć. Uglavnom, često sam vrijeme kratio pričajući s onima s druge strane preko radio stanice. Mi smo njih zvali Čedo, a oni nas Ujo. To vam je vjerujem, poznato.

    -Uuujooo jel spavaš? prepoznajme glas Garavog, tako se predstavljao.
    Garavi je uglavnom bio pristojan preko motorole, nije psovao i prijetio.
    Martićevac.

    Najviše smo se prepirali oko uzroka rata.

    -Kojeg oćeš? ubacujem

    Imali smo svi u eteru neke nadimke, ajmo reć nickove.

    -Đe Plavuša ( jedna se ženskica stalno ubacivala), ako je nema ,dobar je i Drvosjek hahaha ( bio je drugi naziva al ajd zbog vas nek bude ovaj).

    -Čedo jebem ti mater marš u kućicu spavat, javlja se neki Ujo
    -Ujo,kolješ li štogod, pita neki martićevac
    -Čedo, znaš koja je razlika između tebe i Lesi. Lesi se vraća kući a ti nećeš,
    neki Ujo sa smislom za humor.
    Onda mir u eteru neko vrijeme.
    Onda se ja javim :Oj četnici crni vrani crni su vam došli dani..

    Iznenadim se. Garavi se javi i pozove me po mom krsnom imenu, kaže da me zna i dodaje da zna gdje sam radio i kaže, ” sjećaš se ono kad si mi buraza natuko, pa smo o tome pričali u kantini, e ja sam taj”.

    Zatečen sam.-Što hoćeš,pitam.
    Pa kako si?
    Tako smo nekoliko puta razgovarali u par dana i jednom on veli.

    -Ajd ak imaš muda izađi na prugu da se nađemo, da se vidimo.
    -Što jel buraz hoće još batina?-zezam

    Tako smo se jedno vrijeme nadmudrivali, i shvatio sam da se on želi naći baš samnom.
    Znamo da se ovo što mi brbljamo preko veze čuje i snima, pa se obratim GLAVNOME. Sutradan.
    Njega baš nije bilo briga, pa veli da uradim kako hoću, da ga liknem ako budem mogao ili dovedem, svejedno.

    Dogovorili smo se da se vidimo kod tog i tog kilometra na pruzi,da će on izaći na prugu kod stanice u mjestu K.i prugom doći do stupa a da ja mogu s druge strane, ako se taj dan ne bude pucalo. Inače, na tom dijelu gdje je ugovarao rendes se i nije pucalo. Mrtvi kut, ničija zemlja a i Sava dio poplavi kad poraste.
    Da bih došao do dogovorenog mjesta trebam i ja preći prugom cca 300 m. , a pored je garant minirano.
    Naravno, povedem sa sobom četvoricu. Snajperistu postavim tako da štajerom može skinuti bilo koga do 500 m.
    Kažem mu, u trenutku kad skinem kapu s glave -pucaj. Kraj njega još jednog s dalekozorom.

    Dvojicu postavim bliže da mi ( ako preživim štite odstupnicu ili me ranjenog izvuku). Moji najbolji.

    Došao sam dva sata prije dogovorenog. Ne mogu vjerovati, točno u dogovoreno vrijeme vidim čovca kako izlazi na prugu. Snajperist veli; Imam ga. Pogledam kroz dalekozor i prepoznajem N.-a u uniformi teritorijalne obrane. Nema pušku. Ide pješice prema nama, staje kod jednog stupa i stoji…stoji… stoji, puši i čeka.

    Malčice sam bio zabrinut i sada ovdje pred vama priznajem da sam samo zbog sujete i želje da ostavim dojam na dečke, ustao i izišao na prugu.

    Ne znam, valjda želi preći na našu stranu.

    U bedrenoj futroli imam pištolj, iza leđa još jedan, jedan pod pazuhom i skrivene dvije bombe, ali pušku ” vlajnu” ostavljam na pruzi.

    Prilazim, prepoznajem ga a i on mene. Pruža ruku a brada mu se trese. Kod sebe nema nikakvo vidljivo oružje. Glas mu podrhtava i očito ga je strah ali do kostiju.
    -Jesi sam, pitam.- Da, a ti?… Šutim malo, kratko. – Jebiga nisam,velim.
    Sad si na križu snajpera i ako dođe do frke prvi padaš.

    Iz džepa hlača izvadim pljosku s viskijem, otvorim i otpijem malo pa ga ponudim. Uzme i potegne. Kaže;-nisam ni ja došo praznih ruku.. i ispod bluze izvadi staklenu litru sa šljivovicom,otvori otpije dobrano i pruži meni.
    Naravno prihvatim.

    Sad ga pitam o čemu se radi a on predloži da sjednemo na kolosjek.
    Pristanem, ali tako da on sjedi na jednom kolosjeku a ja nasuprot, da bi ostao na nišanu snajpera.
    Pita me da li poznajem tog i tog iz sela odmah preko Save. Poznajem. E on je oženio njegovu kćerku. Imaju sina 3 godine. On će me svaku večer čekati odmah preko vode nasuprot njihove kuće čija svjetla kad dođe na obalu preko polja može vidjeti. Mogu li nekako da ih čamcem prebacim preko Save, on će mi platiti koliko tražim.
    Pa ti oženi Mužicu ( Srbi u mom kraju Hrvatice zovu Mužice ili Šokice), pokušavam se našaliti a on slegne ramenima.

    Priča, otišla ona s malim u posjetu svojima i taman sutradan ovi njegovi postavili barikade pred Siskom, zapucalo se i nije se mogla vratiti.

    A što ako ona neće, pitam ga. Ma hoće sigurno samo ne može. Hoće znam.
    -Kako znaš da hoće?
    -Pa znam, znam.

    Onda se otvori…

    Meni bez nje i malog nema života. Volim je više nego sebe. Pa zar ne vidiš gdje sam sada. Ti me eto (krsno ime) sada možeš ubiti, raditi samnom što hoćeš. Nadam se da si čovjek kakvog sam poznavao. Sve je u tvojim rukama. Suze.

    Vjerujte dragi kolege, nije baš lijepo gledati u čovjeka od 35 godina kako mu suze cure dok vas gleda a lice mu se ne grči, tj. ne plače.

    Kažem mu -dobro. Učinit ću to, ako ona bude htijela. On vadi neke marke , smotuljak (DM) i pruža mi.
    Pravim se da ne vidim, ustajem.

    -Ovako, kažem, čekaj me od danas svaku noć između 1 sat poslije ponoći do zore na obali preko vode nasuprot njihove kuće.

    Kad primjetiš čamac, vidiš ili čuješ zasvijetli par puta baterijom ili kresni upaljačem da ne veslam bezveze.

    Još smo malo utanačili dogovor.

    O politici ili ratu ni jedne riječi nismo spomenuli. Pozdravili se i razišli. Pokupio sam dečke i udaljili smo se. Viski smo iz pljoske popili a inzistirao je da ponesem rakiju, kaže da je njegova, ćaća pekao, najbolja što ima.

    Katica i Saša.

    Sutradan uvečer sam otišao kod tih ljudi. Poznajemo se površno.

    Veli stara, mati od Katice kako ova svaki dan plače i da to više nije za trpit.

    Razgovarali smo dugo i opširno i ona se odmah počela pakovati da idemo odmah.
    Objasnio sam joj da to nije tako jednostavno. Stari se nudi da ide s nama da vidi zeta, ali mu velim da to nije pametno jer ako se kakvo sranje dogodi, bolje da sam sam.
    Saša je spavao kako se i pristoji.

    Snimio sam na obali nekoliko čamaca, ni jedan zaključan.

    Oko pola dva poslije ponoći, uzeo sam njenu torbu a ona Sašu, prešli smo preko ceste i spustili se na obalu.

    Kad smo sjeli u čamac udario sam dva puta veslom o vodu, onako malo kao kad se riba baci iz vode. Na drugoj strani se upali baterija koju kroz rijetku izmaglicu vidim.

    Kad sam prišao na desetak metara do suprotne obale, ubacim metak u cijev da se čuje i pitam . N. jesi sam. Tiho, ali da se čuje. ( Ono čisto da zna da su ipak njegova žena i dijete samnom).

    -Ma sam sam, sam.

    Pristanem čamcem. On uhvati naprijed za lanac i navuče ga na obalu toliko jako da ga je skoro nasukao.

    Pomognem Katici da izađe a ja iznesem malog koji je sve vrijeme utopljen spavao.

    Taj susret. Taj susret i tu sreću Katice i N.-a je teško opisati. Ti zagrljaji, to ljubljenje. Taj plač.

    Gledam ih i mislim se…. sad moraju kroz polja i šumu proći do pruge oko 1 Km, pa još oko 2 do njegove kuće. Nije baš prva linija, tu nema straža, ali valjda će imati sreće kad se toliko vole.

    N. mi prilazi i pruža smotuljak s markama; hvala ti do Boga.
    Spremi novce, kažem, ovo se ne radi zbog novaca.

    Pozdravimo se. Oni u mrak i žbunje. Ja preko vode u čamcu.

    Dolazim kod staraca. Stari i ja do zore razgovaramo, pijuckamo i poslije se pozdravimo.

    N., Katica i Saša su dočekali Oluju, pa onda u Srbiji i bombardiranje NATO-a, pa su se negdje s Kosova vratili svojoj kući. Poslije sam doznao da su njega njegovi uhapsili tri dana poslije , da se ukupno 3 mj. povlačio po zatvorima u tzv. Krajini i da je išao čak u Beograd na ispitivanje. Tukli su ga i sl., ali su ga na kraju pustili. Katicu su također ispitivali nekoliko puta kao da ona neki Q. zna ili ima za reći.

    Saša se isto oženio s jednom ” Mužicom” s kojom je jedan moj išao u osnovnu školu i neki dan su krstili dijete.

    Bili smo svi na tim krstitcima. Ono, rado viđeni gosti.

    Nadam se da ste uživali u priči, ljubavnoj priči, ne ratnoj.

    Ja sam svoju volio i danas je jako volim, ali ne bih toliko riskirao kao N.
    Ja bih po svoju sam otišao, toliko bih riskirao i vjerovatno bi sve prošlo dobro, ali baš ovo što je N. učinio.
    To ja zovem Ljubav.

    drvosjek

    facebook komentari

    • Svaka čast vama obadvojici! Imali ste pred sobom pravednost, ljudstvo a ne ratno ubijanje.

      Priča dirljiva u poučna kako se i u ratu s protivnikom može naći razumijevanje. Tako treba i tako treba nastaviti.

      • srka

        Dirljivo , nema sto…al nesretnici koji nisu imali sto izgubiti, nesretnici bez ljubavi i imalo ljudskosti unesrecise na stotine tisuca ljudi…
        by Srka®

    • peppermintt

      to je život, piše neobične priče i slavi onu ljudskost u nama
      Hvala drvosjeku što je ovu priču podijelio s nama 🙂
      moram dodati bezbroj sličnih priča postoji……
      😉

      • Shumar

        Hvala Drvosječi i Kamenjaru… nadam se da će biti još sličnih primjera i tekstova! LP

    • nakarada

      Nekako si utvaram da znam ko je ovaj čovjek.Ako i griješim kao da su blizanci on i još jedna osoba koja bi ovo napravila.

      Ljudi je bilo i u ratu.