Connect with us

BiH

Ulica Aleksandre Zec u Zagrebu? Možda, kad Beograd dobije ulice Stjepana Radića i Siniše Glavaševića

Published

on

O čemu se zapravo radi, i zašto treba otkloniti prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava?

Inicijativa mladih za ljudska prava, kako je već javljeno, predlaže da jedan od zagrebačkih parkova u novoizgrađenom naselju na Selskoj cesti dobije ime po stradaloj srpskoj porodici Zec.

“Ova inicijativa predložila je zagrebačkom Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova da se neke ulice i parkovi imenuju po ljudima čije su žrtve i aktivistički rad obilježili tranzicijske devedesete godine prošlog vijeka”, kaže se u priopćenju: Tako bi jedan park dobio ime po porodici Zec, a ulice po Milanu Levaru, Josipu Reihl-Kiru, Slobodanu Budaku i Vladimiru Primorcu, navode hrvatski mediji.

Navlačenje nesretne mrtve djevojčice i stavljanje iste Hrvatima pod nos od strane onih koji su rat i izazvali je davno prešlo mjeru pijeteta i dobrog ukusa. No, stvarno, zašto ne bismo dali ulicu obitelji Zec i ostalima?

Iz mnogo razloga: prije svega zato jer se time insinuira da je ubijena “samo zato jer je Srpkinja”, što je više nego dvojbeno, ali i zato što se time na suptilan način provodi povijesni revizionizam, a najviše zato što Srbija i dalje nije spremna dati imenima ulica u Beogradu po žrtvama srpskog imperijalizma i posezanja spram Hrvatske počev od 1918. na dalje. A i zato jer imenovanja ulica imaju svoju semantiku, značenje, a nitko od navedenih ne zadovoljava kriterije koje netko u normalnoj državi mora zadovoljiti da bi dobio svoju ulicu, dakle da je na neki način značajan za zajednicu.

Zašto je ubijena obitelj Zec?

Krenimo redom. Srpski mediji navode: “Porodica Zec ubijena je u Zagrebu 7. decembra 1991. godine. Petorica hrvatskih vojnika usmrtili su Mihajla Zeca, njegovu suprugu Mariju i njihovu 12-godišnju kćerku Aleksandru. Jedini “grijeh” bio im je to što su bili Srbi. Taj zločin je vlast Franje Tuđmana godinama zataškavala i marginalizirala.” To je laž. Ne postoje nikakvi dokazi, niti je uopće vjerojatno, da je obitelj Zec ubijena “jer su bili Srbi”, niti su počinitelji bili dio regularne vojske, niti su djelovali po nečijem naređenju, niti u skladu s politikom Franje Tuđmana i hrvatskih vlasti, koje takve stvari definitivno nisu aktivno poticale, niti je obitelj Zec pobijena iz čista mira.

Naprotiv, prema svemu što se zna, radilo se prvenstveno o pljački i “rješavanju dugova”, a možda dijelom i o osveti, a osoba koja je ubila Aleksandru, Munib Suljić, je i prije rata bio osuđivan za teška kriminalna djela. Merčepovac Erkapić, njegov zapovjednik, je na suđenju rekao: “Bolesniji tip bio je Munib Suljić. On je bio jedan od onih koji nisu slušali zapovijedi već su radili gnjusobe kao što je ubojstvo obitelji Zec. Mi u postrojbi bili smo ljuti na ljude poput Suljića koji su koristili rat za krađe. No Suljić je bio krimos i prije rata. U postrojbi je bilo 90 posto ljudi koji su ratovali i borili se, dok je preostalih 10 posto poput Suljića bilo sinonim zla” .

Ljudi iz skupine koja je izvršila ubojostvo su također uglavnom bili kriminalci koji su rat koristili za pljačke, a Suljić se bavio i reketarenjem i to ne samo Srba, već i bogatih Hercegovaca, a nakon rata se bavio i kamatarenjem. Munib je ubijenom Zecu, kako je poznato, bio dužan veliku svotu novca, pa je gotovo sigurno da je zapravo ubijen upravo zbog toga, a i zbog činjenice da su počinitelji znali da je bogat i da drži veliku svotu novca u kući. To što je bio Srbin, po svemu sudeći, ima malo ili nimalo veze s tim što je ubijen: “poslovni odnos” s ubojicom Aleksandre Zec, Munibom, međutim, i te kako ima.

Nadalje, Mihajlo Zec, u hrvatskim medijima često predstavljan kao ugledni zagrebački mesar i donator HDZ-a, je bio umiješan u šverc i ratno profiterstvo, što je bila javna tajna. Usto, vjerojatno je radio za KOS, na što upućuje činjenica da je često, prema našim izvorima, zalazio u  lokal na uglu Amruševe i Petrinjske u Zagrebu, koji je držao otac odvjetnice iz Nobilova ureda Sanje Ormuž, koja je nedavno branila Mustača od izručenja, a jedan od gostiju prije rata je navodno bio i Arkan. Tadašnji vlasnik, otac Nobilove kolegice i Mustačeve braniteljice, se spominje kao jedan od čelnika UDBA-e. Petorica koja su Zecu upala u kuću su ga navodno htjeli privesti zbog veza s pobunjenim Srbima u Krajini, tj. regrutiranja četnika, no vjerojatno je to bio tek puki izgovor da ga smaknu i opljačkaju. Rimac, koji je ubio Mihajla Zeca, je molio Muniba da ne ubije malu Aleksandru, ali on je rekao da ne želi ostavljati svjedoke. I to je po svemu sudeći pravi razlog zašto je Aleksandra ubijena: zato jer je bila svjedok ubojstva, a ne zato jer je bila srpkinja.

Dakle, predstavljati taj zločin kao dio politike Franje Tuđmana – a upravo to bi značilo imenovanje ulice po obitelji Zec – je zapravo pokušaj blaćenja Hrvatske, time se insinuira da su se Srbi zapravo morali braniti od “genocidne politike hrvatskih vlasti”, što je zapravo otvorena podrška srpskom fašizmu devedesetih umotana u “antifašistički celofan” i ljudska prava. Na taj način se zamagljuju pravi ciljevi rata, revidira povijest i skreće pažnja na jedno marginalno ubojstvo koje je uostalom posljedica srpskih akcija koje su mu prethodile: jednom od ljudi koji su sudjelovali u ubojstvu, Rimcu, je gotovo cijela obitelj smaknuta u Vukovaru. I to, za razliku od obitelji Zec – samo zato jer su bili Hrvati, i ne zbog nečeg drugog.

To je činjenica preko koje razni Oliveri Frljići i slični, koje se Hrvatska zapravo malo tiče i još ih se manje treba ticati, jer su ionako građani susjedne države, olako prelaze, i nikad im nije palo na pamet tražiti da se ulica u Vukovaru zove po nekoj obitelji Rimac. Jer, i da prihvatimo da je obitelj Zec ubijena “jer su Srbi”, onda bi trebalo prihvatiti i da se u tom slučaju radi o osveti počinitelja za ubojstvo njegove obitelji jer su Hrvati, pa dati ulici i njima. Usto, Rimac je osuđen na osam godina zbog ubojstva jednog Srbina u Pakračkoj poljani 1991: srpske vlasti nikad nisu osudile, niti optužile, niti jednog pripadnika svoje vojske niti paravojnih snaga zbog ubojstava Hrvata na okupiranim teritorijima, među kojima preko 400 djece. Često se spominje da to što su oslobođeni “dokazuje genocidnost Tuđmanovog režima” – međutim oslobođeni su zbog ozbiljne proceduralne greške zbog koje bi bili oslobođeni svugdje: priznanja su uzeta bez prisustva odvjetnika, a svjedoka ubojstva nije bilo.

Ekipa iz snova

To je tamo, za razliku od Hrvatske, bio dio sustavne politike genocida, no “Iniciijativu mladih” se to očito nimalo ne tiče, niti im je na kraj pameti tražiti da se i jedna ulica igdje imenuje po kojem djetetu stradalom u granatiranju, primjerice, Slavonskog Broda. Ipak je to radila “njihova” JNA. Kad se vidi tko je podržao tu inicijativu – Ivo Josipović i Stjepan Mesić, Milorad Pupovac, Oliver Frljić, Nadežda Čačinović, Aleksandar Stanković, Boris Dežulović, Ante Tomić, Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Zoran Pusić, Vesna Teršelič… postaje jasno i zašto. Naime svi su oni prominentni apologeti jugoslavenstva, i nikad neće osuditi niti jedan zločin rađen u ime Jugoslavije, ali hoće svaki za koji mogu ikako iskonstruirati i slagati da je urađen u ime Hrvatske. Zato treba jasno reći: Aleksandra Zec nije ubijena u ime Hrvatske, niti treba imati svoju ulicu u Zagrebu.

Slična je stvar i s ostalima: nejasno je tko je i zašto naredio smaknuće Reihl Kira, no lako je moguće da je to naredio i sam Boljkovac, kog je Tuđman idućeg dana smijenio, vjerojatno upravo zbog toga. Naime udbaš Boljkovac je to ubojstvo htio podmetnuti Šušku i Glavašu te temeljem toga tražio od Tuđmana njihovu smjenu, a umjesto toga je Tuđman uklonio – njega. Vjerojatno je Tuđman znao što radi, i ne treba zanemariti veliku vjerojatnost da je to bio tek pokušaj udbaških struktura u Tuđmanovoj blizini da izoliraju Tuđmana i nametnu se kao jedina snaga. Naime treba znati da je tada bjesnio “unutarnji rat” za prevlast između udbaške i “iseljeničke” struje u Hrvatskoj. A Boljkovcu ne bi bilo prvi put da da nekog smaknuti, pa da to onda podmetne “narodnom neprijatelju”.

Beogradske ulice

No, na kraju svega, ja ipak nemam ništa protiv da se jedna ulica zove po Aleksandri Zec. Čak i ako se ne dokaže nedvojbeno da nije ubijena zato jer je srpkinja. Ali tek nakon što Beograd dobije šetalište Siniše Glavaševića, novinara kog je ubila srpska vojska. I kad dobije ulicu Stjepana Radića, koji je tamo ubijen u parlamentu samo zato jer je bio Hrvat. I ulicu obitelji Čengić, koje su Martićevci smaknuli u Erveniku, jer su bili Hrvati. I kad iz Beograda ukloni Trg Gavrila Principa, terorista koji je ubio hrvatskog prestolonsaljednika i otvorio put velikosrpskoj diktaturi. I kad Zagreb dobije Trg prosinačkih žrtava, prosvjednika koji su pobijeni na Trgu Bana Jelačića jer su mirno prosvjedovali protiv uspostave Jugoslavije protiv volje naroda. Otvaranje vatre na njih je naredio brat djeda jednog od potpisnika ove inicijative, Zorana Pusića, jugoslavenski ultranacionalist i žandar Grga Anđelinović. Moralno je apsolutno nedopustivo da on traži kolektivnu krivicu Hrvata zbog Aleksandre Zec, a dolazi iz obitelji prominentnih hrvatoubojica kojih se nikad nije odrekao, nikad ih nije jednom rječju osudio. Zato dodatni uvjet za ulicu Aleksandre Zec treba biti da brat i seka Pusić osobno podrže imenovanje jednog trga u Zagrebu po prosinačkim žrtvama, i da osobno otkriju ploču s imenom trga i ispričaju se hrvatskim građanima u ime svoje obitelji.

Imenovanje trga u Zagrebu po Aleksandri Zec, dok Beograd ne obavi sve navedeno, je politički, ljudski, i moralno apsolutno neprihvatljivo i nije ništa do li potpora velikosrpskim ambicijama i “regionalnim integracijama” bez da su krivci za “regionalnu dezintegraciju” u moru krvi uopće pokazali i najmanji znak kajanja. To je kao kad biste u Londonu imali trg žrtava Dresdena, bez da u Berlinu imate i jedan trg koji podsjeća na žrtve nacizma. Uostalom, očito da onima koji to traže nije do pijeteta spram ubijene djevojčice čiji leš razvlače po medijima do besvijesti, nego do upiranja prsta u Hrvate koji im ionako smetaju i idu na živce.

A što se tiče Olivera Frljića, koji uporno Aleksandru Zec gura Hrvatima pod nos pa sad radi predstavu o njoj, bilo bi mu dobro da razmisli zašto su ga Poljaci spakirali van iz države po kratkom postupku kad je tamo htio raditi neku predstavu koja je Poljake predstavljala kao naciste. Tako to rade normalne države s Frljićima: nemaju ni on ni ostali što nas niti Poljake  suočavati s našom prošlošću, dok su se oni sami nespremni suočiti sa svojom prošlošću, prošlošću svojih obitelji, i sa svim bezbrojnim zločinima počinjenima u ime te njihove Jugoslavije. Uostalom, može se u svom Sarajevu baviti imenovanjem trgova i ulica po žrtvama Armije BIH. A može ih imenovati i po svom zemi krimosu Munibu, ako ga je baš volja. To se nas ne treba ticati.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Published

on

By

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Continue Reading

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Published

on

By

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Continue Reading