Pratite nas

Kronika

Uloga Pavla Gažija i Stane Dolanca u ubojstvu Stjepana Đurekovića!?

Objavljeno

na

Ako u Hrvatskoj ne bude procesuiran nekadašnji moćni hrvatski komunistički dužnosnik, to će se napraviti u Njemačkoj, tim prije, jer sada postoje dokazi, dokumenti i svjedoci koji to mogu potvrditi. Možda bi sve bilo razriješeno već na Pratesovom suđenju 2005. godine da je Mladen Bajić Nijemcima dao prave dokumente. Dnevno doznaje kako je za rješavanje ovog slučaju ozbiljno zainteresiran i dio državnog vrha. Naime, jedan visoki državni dužnosnik tražio je da DORH završi istragu što prije, kako se ne bi opet blamirali pred svijetom, odnosno kako umjesto Hrvatske to ne bi napravili Nijemci.

Nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dobilo kaznenu prijavu i naložilo istragu protiv bivšeg komunističkog dužnosnika Pavla Gažija zbog sumnje da je upravo on naručitelj ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, priča stara 30 godina poprima posve novu sliku.

Naime, ŽDO u Koprivnici je prije tri godine odbacilo prvu kaznenu prijavu protiv Gažija koju je podnio poduzetnik i nekadašnji čelnik u Podravci Anđelko Jagečić. On smatra kako je već tada bila prilično jasna uloga nekadašnjeg izvršnog sekretara CK SKJ- a, onda i republičkog Sekretara za unutarnje poslove Pavla Gažija i Beograda, odnosno Stane Dolanca koji je nakon Titove smrti potpuno preuzeo vlast u tadašnjoj partiji, ali i u tajnim službama.

pavle gaziGaži je imao paralelnu liniju s Dolancom mimo tadašnjih državnih struktura. Naime, o svemu je uvijek odlučivala prvo partija a tu je Gaži imao vrlo veliki utjecaj, tvrdi Jagečić.

Inače, Gaži je u bivšoj Jugoslaviji godinama bio prvi čovjek Podravke, pa je čak dobio i titulu najboljeg jugoslavenskog poduzetnika. Za nagradu 1978. odlazi za Beograd, na visoku funkciju u Centralnom komitetu Savezu komunista, a 1982. – godinu dana prije brutalnog Đurekovićevog ubojstva – postavljen je i za sekretara unutarnjih poslova SR Hrvatske. Takva mjesta mogli su dobiti samo “odabrani”, kadrovi od najvećeg povjerenja državnog rukovodstva u Beogradu.

Po svojoj funkciji bio je ujedno i član Predsjedništva SR Hrvatske, a uz pomoć dvaju šogora Pere Maravića, koji je bio visoki dužnosnik Udbe i 10 godina šef Službe društvenog knjigovodstva te Živka Maravića, koji je bio pukovnik KOS-a, Pavle Gaži je zapravo kontrolirao partiju, politiku, policiju te vojne i civilne tajne službe. Na taj način su velikosrpska politika i Stane Dolanc postavili svog “trojanskog konja u Hrvatskoj”.

Neposredno prije nego je Đureković pobjegao u Njemačku, Gaži u Hrvatskoj pokreće pravu hajku na direktore najvećih hrvatskih poduzeća – Podravke, Ine, Đure Đakovića i drugih, optužujući ih sve redom za kriminal, a sve s ciljem njihovog uništavanja kako bi njihove poslove preuzela poduzeća iz Srbije.

Gaži je 1982.godine u interviewu tjedniku “Danas” napao čelne ljude osam najvećih hrvatskih poduzeća optuživši iz za kriminal. Javno je poručio da bi “mogao pohapsiti barem 90 posto direktora hrvatskih banaka koji su u sprezi sa čelnicima njavećih hrvatskih poduzeća”.

Plan Gažijevih nalogodavaca iz Beograda bio je, osim gospodarske i financijske destabilizacije Hrvatske, kroz INU stigmatizirati politički vrh Hrvatske tako što će optužiti Mišu Broza, Titova sina, Vanju Špiljaka, sina Mike Špiljaka te Milana Ujevića (sina narodnog heroja Mate Ujevića) da se bave velikim kriminalom, čemu je kao dokaz imalo poslužiti desetak uhapšenih nižerangiranih rukovoditelja u INA Komercu, podsjeća Jagečić i dodaje da se diskreditacijom tadašnjeg hrvatskog rukovodstva željelo stvoriti političku platformu budućeg vladanja Hrvatima.
U atmosferi straha od uhićenja, Đureković je pobjegao iz Jugoslavije. Jagečić podsjeća da je Đureković bio tek trećerazredni rukovoditelj u INA-Komercu (šef službe marketinga, a ne direktor), odnosno osoba bez ikakvih stvarnih ovlasti i utjecaja na bilo koji strateški posao. Sam Gaži u jednom svom intervjuu Feralu 2005. otvoreno priznaje da zapravo i nije bilo nikakvog ozbiljnog razloga za Đurekovićevu likvidaciju. Međutim, istog časa kada je pobjegao postao je izvrsna meta za komunistički sustav, koji je da bi opstao, sam proizvodio neprijatelje bratstva i jedinstva i SKJ, uvjeren je Jagečić.

Pavlu Gažiju i Stani Dolancu bila je to odlična prilika da za Đurekovićevu smrt okrive hrvatsko rukovodstvo, a dobro je poznato da je svu vlast u to vrijeme u Hrvatskoj imao upravo Gaži. Osim toga on je po funkciji bio nadređeni i Zdravku Mustaču koji je bio šef hrvatske Službe za zaštitu ustavnog poretka, ali i Perkoviću kojeg Nijemci smatraju organizatorom ubojstva.
– Da bi u očima Nijemaca bili potpuno nevini, Dolanc i Gaži u goste pozivaju tadašnjeg ministra unutarnjih poslova SR Njemačke Friedricha Zimmermanna, na krstarenje Jadranom. Istoga dana kada je on došao, ubijen je Đureković. Radi se o tipičnim udbaškim metodama, tvrdi Jagečić koji je za vrijeme suđenja Krunoslavu Pratesu razgovarao s njemačkim tužiteljima ali njih tada nije zanimao Gaži nego Perković i Špiljak.

Sada je, smatra on, situacija ponešto drugačija, jer će se na suđenju Perkoviću definitivno morati postaviti pitanje nalogodavaca. Dakle, ako u Hrvatskoj ne bude procesuiran Gaži, to će napraviti Nijemci, uvjeren je Jagečić, tim prije, jer sada postoje dokazi, dokumenti i svjedoci koji to mogu potvrditi. On također smatra da bi sve bilo razrješeno već na Pratesovom suđenju 2005. da je Mladen Bajić Nijemcima dao prave dokumente o cijelom slučaju.

I sada je, zapravo, jasno koga se u konačnici željelo zaštititi odbijanjem izručenja Perkovića Njemačkoj. Jer ako je Perković bio organizator onda nije teško zaključiti tko je uopće mogao biti nalogodavac. I tu je čini se Nobilo bio u pravu, kada je rekao da je nalog stigao iz Beograda, samo je prešutio tko je to bio Dolancova produžena ruka u Hrvatskoj.

Iako DORH još uvijek ne želi službeno potvrditi provodi li istragu ili predistražne radnje, prema najnovijoj kaznenoj prijavi protiv Gažija, Dnevno doznaje kako je za rješavanje ovog slučaju ozbiljno zainteresiran i dio državnog vrha. Naime, iz izvora bliskih Markovom trgu doznaje se kako je jedan visoki državni dužnosnik tražio da DORH završi istragu što prije, kako se ne bi opet blamirali pred svijetom, odnosno kako umjesto Hrvatske to ne bi napravili Nijemci, jer pandorina kutija je definitivno otvorena, a u njoj je posebno zanimljiva uloga 86-godišnjeg Gažija.

Dražen Boroš/dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati