Svaki križ na ruci kao sigurna ‘ulaznica’ u raj

0

Osim što su se tetoviranjem djevojke čuvale od turskih begova koji su tražili pravo prve bračne noći, vjerovalo se da tko nema križa na ruci, neće otići u raj.

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa.

l6ff2dbf06d844b73ac4395Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a jedan od njih je zasigurno i Ramski kraj gdje i danas po selima, gdje živi starija ‘čeljad’, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Marija i Luca iz sela Jaklići, udaljenom nekoliko kilometara od grada Prozora ispričale su nam svoju priču o tetoviranju, odnosno kako one to kažu ‘sicanju’ hrvatskih žena.

Bolna iskustva

Luca je, kaže, bila ‘sicana’ još dok je bila djevojčica. Sicalo se uglavnom na Ivandan, Blagovijest, Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu kada se iskupi ‘mlađarija’ neke obitelji. I dok su se jedni s velikom radošću podvrgavali toj bolnoj operaciji koja se produžuje dok ruke ne oblije krv te se bol više ne može snositi, Luca je prilikom svog prvog sicanja pobjegla.

‘Kata Pavlović izvana me sicala kada mi je bilo samo 14 godina. Sjećam se da me jako boljelo, pa sam pobjegla. Moja mater koja je i sama bila tetovirana na mene je galamila da moram to do kraja završiti, u protivnom neću u raj’, prisjeća se Luca tog bolnog iskustva iz svog djetinjstva. Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova, vjerovalo da tko nema križa na ruci, neće otići u raj. Što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Luca se zbog toga opet vratila, pretrpjela sve to i danas joj je, kako kaže, drago zbog toga.

‘Ja imam samo jedan križ i svoje ime i prezime koje sam sama isicala kasnije kada sam se ‘zacurila’. Ali bilo je dosta žena koje su imale križ i na čelu, znam jednu ženu koju su zbog toga zvali Križulja’, kaže Luca.

Umjetnost na rukama

Tetoviranje u ramskom kraju se uglavnom radilo s čađi i medom, ali i na način da se pljuvačka pomiješa sa ugljenom. ‘Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je tko htio’, objasnila nam je nam je Marija postupak tetoviranja tih davnih godina kada ju je, kao i Lucu sicala Džeanka.

Sicana je bila i Anđe Selak iz sela Ripci na čijim se rukama može vidjeti prava umjetnost iz ondašnjih vremena. Ova starica koja je rođena davne 1924. godine sjeća se da ju je, još kao dijete sicala Ruža Jurić.

Tetoviranje poslije 1945. godine bilo je iznimka. Tetoviranje je tada, kada je bilo zabranjeno ići i u crkvu, bilo zabranjeno. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.

Danas su u modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

Piše: Mirela Tučić/CroExpress

facebook komentari