Umro sv. Leopold Bogdan Mandić, omiljeni hrvatski svetac – 1942.

    0

    Jedan od najomiljenijih hrvatskih svetaca – sveti Leopold Bogdan Mandić – umro je na današnji dan ratne 1942. godine u talijanskom gradu Padovi. Bio je visok samo 135 centimetara, ali je imao ogromnu snagu duha. Poznat je po tome što je od jutra do mraka ispovijedao, dajući blage pokore vjernicima koji su mu dolazili. Ostatak pokora navodno je sam odrađivao molitvama. Ovako je opisan njegov radni dan: “odsluživši rano ujutro žrtvu svete mise, sjedao bi u sobicu za ispovijedanje i tamo bi ostajao cijeli dan na raspolaganju pokornicima. Zadržao je taj način života kroz četrdesetak godina, a da se nije ni najmanje tužio”. Prije smrti sv. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razoren od bombi. To se doista i dogodilo, ali je usred razaranja ostala sačuvana njegova ćelija i ispovjedaonica.

    Umro je na današnji dan u 77. godini života, okružen braćom kapucinima koji su pjevali molitvu “Salve Regina” (Zdravo Kraljice). Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1976., a papa bl. Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 1982. godine.

    Sv. Leopold Mandić jedan je od prethodnika ekumenskog pokreta za jedinstvo kršćana. Naime, rođen je kao katolik u Herceg-Novom u Boki Kotorskoj, većinskom pravoslavnom kraju. Često se molio za jedinstvo pravoslavaca i katolika, na nakanu “Da svi budu jedno”. Poznata je njegova utješna izreka: “Vjeru! Imajte vjeru! Bog je lijek i liječnik!”

    O sv. Leopoldu papa bl. Ivan Pavao II. rekao je: “Fra Leopold bijaše uvijek tamo spreman i nasmiješen, razborit i čedan, diskretan pouzdanik i vjeran otac duša, učitelj pun poštovanja i duhovni savjetnik pun razumijevanja i strpljivosti.” Kardinal Kuharić rekao je o njemu: “No najvažnija crta života svetog Leopolda Bogdana, koja se bez sumnje u njemu rodila kao plod duhovnog iskustva i zbivanja u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima u vrijeme njegovog djetinjstva, svakako je njegova misao vodilja da svoj život posveti misli kršćanskog jedinstva, posebno između Zapadne i Istočne Crkve.”

    [divider]

    Život i djelo sv. Leopolda

    Rodio se 12.svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj. Ti krajevi su bili pod turskom vlašću do 1538. zatim pod venecijanskom od 1687.; pod austrougarskom od 1814. i pod bivšom Jugoslavijom od 1918. do 1945., a sada pripadaju Republici Crnoj Gori.

     Njegova obitelj. Nekoć bogata. Postala je vrlo siromašna. Kuća s dvorištem, bila je vlasništvo njegovih pređa. Leopoldova je obitelj bila puna života i kršćanskih kreposti, imajući dvanaestero djece od kojih je Leopold bio jedanaesto. Širina srca bit ce njegova najdragocijenija baština.

     Jednoga dana igrao se s prijateljima na maloj plaži ispred svoje kuće. Igrali su se na patakune sa starim novcem. Tom prilikom je jedan od njegovih kolega u igri izgubio sve patakune i ostao je bez i čega. Naljutio se, pa je izgovorio sramotnu riječ. Leopold ga uze na stranu, iz džepa izvadi sav svoj stari novac koji je imao i ponudio ga gubitniku govoreći: „Sve ti ovo dajem, ako mi obećaš da nećeš više nikada govoriti sramotne riječi“. Pružiše si desne ruke i sklopiše savez.

     Zaista lijep početak: za prijatelje treba biti spreman štogod od svoga žrtvovati.

     OD BOGA DAROVAN

     Rodio se, a zatim živio kao slabašno i nježno dijete, tako da su ga jedva nakon mjesec dana mogli krstiti u župnoj crkvi. Nadjenuše mu ime BOGDAN tj. od Boga darovan. Vrlo znakovito ime. Krštenje je čin po kojemu postajemo djeca Božja i po kojemu će nas Krist nazvati svojim prijateljima. Za Bogdana će ovo uvijek biti prvo, najvažnije prijateljstvo i sva će druga prijateljstva biti podložna ovom. Od tada, kako dolikuje svakom dobrom kršćaninu, on će ljubiti Boga u svima i iznad svega. Sve će ljubiti u Bogu. To je bio način, da obogati život i srce. Svako prijateljstvo u kojemu nije sadržan Bog, nepotpuno je i prolazno. I svako prijateljstvo iz kojega je Bog isključen, postaje rizično.

     SVEĆENIK – FRATAR KAPUCIN

     Lako je sanjati, ali je teško snove ostvarivati. Bogdan je otputovao u kapucinsko sjemenište u Udinama. Odande je poslije dvije godine, 1984. otišao u samostan u Bassano del Grappa da stupi u novicijat. Prihvatio je život, kakav bi drugi, možda svetiji i jači od njega, mogli smatrati nesnosnim i ludim. On ga je, sada kao fra Leopold, prihvatio s hrabrošću. Poslije novicijata, prihvatio se učenja s velikim zalaganjem, koje mu je nadahnjivao ideal i posve osobiti ciljevi.

     Postao je svećenikom 20. rujna 1890. u Veneciji.

     Nije mogao otići u Herceg-Novi da odsluži svoju mladu misu među svojima. U zamjenu im je poslao svoju fotografiju. Bila su potrebna nova odricanja. Od toga dana u njemu će sve više rasti i jačati ljubav prema griješnicima kao i želja da postane oruđe pomirenja s Bogom i s braćom. Trebat će mu mnogo strpljivosti s onima koji će ga optuživati da je „previše širokogrudan“ prema pokornicima. On je osjećao da Bog želi da on bude svećenik sa srcem koje će svakoga prihvatiti.

     ČOVJEK TIHOG PRIJATELJSTVA

     Ostao je nekoliko godina u Veneciji kao ispovjednik, a zatim je boravio u raznim samostanima svoje redovničke Provincije. Bio je u samostanima u Zadru, Bassano del Grappa, u Kopru i u Thiene (Vicenza). Njegovi su poglavari znali, da mogu s njim slobodno raspolagati, usprkos njegovih planova, o čemu ćemo više reći kasnije. Dao se jednostavno na raspolaganje da ga premještaju po volji. Na taj je način mogao uvijek i svuda činiti dobro. Posebno je mogao ispovijedati te tako prijatelje nanovo vraćati u milost Boga i ljudi.

    slika: sv. Leopold Mandić

    Njegovo prijateljstvo nije bilo bučno i glasno, niti je isticao vrijednosti svoga rada. Ono je bilo poput mirne rijeke, koja dovodi život u tihe doline. Nije poput prijetećeg potoka koji protječe između razdvojenih stijena, odnoseć i ono malo života, koji ondje raste ili bi mogao rasti.

     VELIKODUŠNO PRIJATELJSTVO

     Otac Leopold je privlačio pokornike sa svojom marljivošću i još više s osobnom dobrotom. Po mišljenju nekih, koji su mu to došli reći, bio je pretjerano dobar. U tim zgodama on je pokazivao na križ i govorio: „Takav je On, a što ćete na to reći? On je čak umro za duše“. Tako je i sebe bodrio da bude još velikodušniji u dobroti i u brizi prema svojim pokornicima, prijateljima, makar je to bilo i na štetu njegova već slaba zdravlja. Prijateljstvo koje traži svoju osobnu lagodnost bi se moralo nazivati: egoizmom.

     BOG GOSPODAR – BLAŽENA GOSPODARICA

     Otac Leopold je u svakom samostanu, posebno štovao oltar s Presvetim i Gospin oltar. To su za njega bila mjesta, koja je pohađao i gdje se molio. Lijepo je imati prijatelje na zemlji, ali još je utješnije kada znadeš, da ih imaš i u nebu.

     Za Boga koji je jedini „Gospodar“ bio je spreman sve prihvatiti. Govorio je: „Ako On to želi, onda je dobro“. Što se tiče „Blažene Gospodarice“, njegova ispovjedaonica mogla je biti skromna i hladna, ali je činio sve moguće, da po koji cvijet ukrasi Njezinu sliku. Njoj se bez prestanka molio, povjeravao joj je najteže slučajeve, svoje i svojih pokornika, prijatelja.

     NJEGOV SAN O JEDNOJ CRKVI

     U prihvaćanju redovničkog i svećeničkog života, Bogdan je bio podržavan osobito posebnim snom: da jednog dana postane misionar u svojoj Domovini, bogatoj poviješću i još više, vjerskom različnošću. Želio je privesti u Katoličku Crkvu sve koji su se od nje odijelili.

     Ali taj se njegova san nije ostvario u onom obliku kako je on želio. Zar se moglo poslati na toliko zahtjevan život misionara, jedno tako slabašno biće? Zar ne bi to značilo skratiti mu život? Kad je boravio u Zadru i u Kopru, mislio je…još samo jedan korak…Tako je mislio također i onda, kada je bio poslan u Rijeku 1923. da bi privrženošću Padovanaca, prije nego su to učinili poglavari, bio pozvan natrag. Da li se tada pomirio sa sudbinom?

    Ljubav nije ništa manje brižljiva od razuma i zato je otac Leopold našao „svoj način“ kako će postati misionarom, on koji je običavao govoriti „da se osjeća kao ptica u krletki“ sa srcem onkraj mora.

     Svaki pokornik koji je dolazio k njemu bio je na nevidljiv način praćen: otac Leopold bi ga saslušao, i odriješio, prikazujući sve to u korist jednoga od svojih „Istočnjaka“. Za njih je molio i prikazivao svetu misu kad god bi mogao. Došao je do toga, da je svu svoju skrivenu djelatnost, pretvarao u zavjet, koji je neprestano obnavljao kroz više od pedeset godina, u svjesnoj jasnoći da je od Boga izabran za dovršenje božanskog obećanja: „I bit će jedno stado i jedan pastir“.

     SVE DO KRAJA UZ POKORNIKE

     Otac Leopold je bio poslan u Padovu 1909. Tu će ostati sve do smrti, osim onog vremena koje proboravio u zatočeništvu za vrijeme Prvog svjetskog rata i već spomenutog kratkog boravka u Rijeci. Padova mu je odmah zadala mnogo posla, prijatelje kojima će se posvetiti u ispovjedaonici. Bile su to osobe raznih društvenih staleža: bogati, siromašni, školovani i neuki, dobre duše, koje su imale samo potrebu da se s njih skine prašina i one duše, koje su ugrezle u blato do vrata. On je imao za svakoga prikladnu riječ: redovito blagu, a samo u potrebi prodornu. Trajno je primjenjivao ljubav prema Bogu i prema dušama. Doista, on nije bio uvjeren – osim kad je u pitanju vrijednost sakramenta po kojemu Bog daje oproštenje – da on može dati mnogo. Naprotiv, bili su oni, prijatelji-pokornici, koji su mu davali priliku da učini nešto malo dobra za otkup svojih grijeha i da mu omoguće, uzajamno, zaraditi kruh što ga jede u samostanu, kao i za mjestance, koje bi mu imao dati „Gospodar“ u nebu.

     S prolazom godina, ocu su Leopoldu nadošle razne bolesti. Na sve se to malo ili ništa obazirao. Za njega su duše pokornika-prijatelja vrijedile više, nego njegov vlastiti život. Također i onda, kada je morao biti u bolesničkoj sobici i ondje je nastavljao primati ljude. Uoči svoje smrti, ondje je još ispovijedio pedesetak pokornika.

    NJEGOVA SOBICA ZA PRIMANJE

    Jedan od Leopoldovih pokornika, prozvao je ispovjedaonicu oca Leopolda „sobicom za primanje“. Dapače, prozvao ju je „sobicom uljudbe“. „Dođite, gospodine, uđite“ govoraše ispovjednik, kada je među onima koji rijeđe dolaze, vidio nekoga da je neodlučan. Zbunjenim osobama, koje nisu znale niti kako bi se trebalo ponašati, rekao bi: „Uđite, gospodine, samo izvolite!“.

    Dogodilo se, da je jedan sjeo na stolicu ispovjednika, umjesto da je kleknuo na klecalo. A Leopold da ga ne bi uvrijedio, sam je kleknuo i saslušao njegovu ispovijed. Ljubaznost se nastavila sve do konca razgovora. Često je tada upućivao poziv: „Vratite se opet, gospodine, vratite se, i bit ćemo dobri prijatelji“.

    NIJE OTIŠAO ZAUVIJEK

     Otac Leopold je umro, 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro. Upravo se oblačio za svetu misu, koju ne bi propuštao niti kada je bio u lošem zdrastvenom stanju. U trenutku ga obuze slabost što se ponovilo i malo iza toga. Izdahnuo je izgovarajući riječi molitve „Zdravo Kraljice“. Bio je to posljednji pozdrav „Gospodarici“. Vijest se odmah proširila i mnogi su mogli pohoditi njegovo mrtvo tijelo. Sprovod je bio vrlo svečan, poput svečanog mimohoda. Njegov grob, koji se nalazio na gradskom groblju, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu bili prenijeti u novu grobnu kapelicu, koje je tu svrhu sagrađena u blizini njegove sobice za ispovijedanje. Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.

    Niti njegova ispovjedaonica nije bila porušena, kao što je on predvidio i porekao. Ostala je cijela među ruševinama nakon razornog bombadiranja, 14. svobnja 1944., na spomen neizmjerne dobrote koju je Gospodin iskazivao po oproštenju mnogih grijeha, u ponovnom sklapanju prijateljstva s tolikim dušama koje su se bila udaljile od njega. Ostala je kao svejdočanstvo dugog i napornog rada svetog Leopolda.

     SIROMAŠAN PRIJATELJ ALI ZLATNE RUKE

     Za vrijeme svoga života, otac Leopold nije mogao davati – barem ne izravno – svojim prijateljima materijalnu pomoć. Kao što nas podsjećaju njegove osobne stvari koje su sačuvane i izložene, on sam je bio revni slijedbenik „Gospe Siromaštine“.

     Sada više nije tako. Svetom Leopoldu se obraćaju za duhovne milosti, a često, možda još više za materijalna uslišavanja. Važno je da se naši nebeski prijatelji ne uznemiruju samo za zdravlje i novac, zaboravljajući uzvišenije vrijednosti.

    Možda i mi imamo nekog prijatelja „zlatne ruke“.

     Onoga, koji ne može dati nešto velikoga, ali se razumije u mnoge stvari i pomaže nam rado dijelima i savjetima. „Zlatna ruka“ oca Leopolda bila je na poseban način ruka duhovnog prijatelja. Više od pola stoljeća podizala se bezbroj puta, da blagoslovi i odriješi.

     U tom položaju – mršava i kostobolna, ali neraspadnuta – sada se čuva i časti u dragocijenom moćniku. Dio te ruke je i u našem svetištu u Maglaju.

     PRIJATELJ SVIH VRSTA

     Prijatelji-pokornici oca Leopolda pripadali su svakom staležu. Poslije sveučilišnog profesora koji je brzo shvaćao, mogao je ući neki neotesanac, kojemu je trebalo ponoviti neke stvari više puta. Zatim dječaćić sa svojim lažima i nestašlucima; A evo i starca, koji smatra da mu je blizu Božiji sud i dolazi tek tako da zaprosi milosrđe. Poslije toga neki „presvijetli“ „..po koja rastrešena molitva ili po koja riječ, za koju bi bilo bolje da je nisam rekao“. Potom dolazi neki okorijeli grešnik koji govori: „Oče, sve sam sagriješio…jedino što nisam nikoga ubio ili okrao…barem ne izravno“.

     Također i sada sveti Leopold ima odanih prijatelja svih vrsta. Mnogi od njih, kada mogu dođu posjetiti njegov grob i ispovjedaonicu, kao što je to učinio i naš papa, 12. rujna 1982. Tu ostavljaju spomen na svoj boravak u jednom od velikih svezaka, koji su na raspolaganju svima u njegovoj ispovijedaonici. Sada se ovi svesci već broje na stotine. U njima se nalaze potpisi osoba iz najrazličitijih krajeva svijeta odakle dolaze. Otvaram jednu stranicu nasumce i evo: između tolikih tu se nalazi potpis jednog kardinala, zahvala jednog židovskog novinara iz Pariza i prošnja neke gospođe iz Filipina. Sve su to prijateljski pozivi na svetost. Premda nam je teško podići krila za takav let, u onima gore već je najavljeno i naše uzlijetanje.

     PROSLAVA

     Za najbolje svoje sinove, Crkva čuva – poslije dugih vrlo strogih ispitivanja i poslije očitog Božjeg zahvata čudesnima, koja su službeno potvrđena – najvišu proslavu proglašenje blaženim i svetim.

     Ocu Leopoldu ova je čast udijeljena prije vremena koje je određeno po crkvenim zakonima uz izuzetak, koji mu je pribavio još veću čast.

     Proglašen je BLAŽENIM, 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI (vidi video ), a SVETIM ga je proglasio, 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II (vidi video ).

     S tim činima Crkva potvrđuje, da se radi o vjerniku koji je zasigurno postigao vječnu proslavu i da stoga, on može biti predstavljen nama kao uzor života i kao posrednik milosti.

     Kao takav sada je otac Leopold, još više, za Crkvu sveti Leopold Mandić je: Svećenik i ispovijednik. Ovaj zadnji naslov ne označava onoga tko je na herojski način ispovijedao kršćansku vjeru, a da nije umro mučeničkom smrću.

    SVETAC I PRIJATELJ

     I sada, kada je proglašeni svetac, možemo li ga još uvijek smatrati prijateljem? Ne treba biti zabrinut: Bog sam se naziva najboljim prijateljem, a Krist je rekao svojima: „Ja vas više ne zovem slugama, nego prijateljima“. Štovanje i prijateljstvo se ne isključuju. Sveci se također osjećaju našim prijateljima, pozvani smo na istu slavu s njima.

     Mi rado poljubimo sličice i relikvije svetaca, kao što je to učinio i papa (na slici lijevo dok ljubi relikviju sv. Leopolda na dan proglašenja svetim) jer poljubac je tipičan znak ljubavi i prijateljstva. Pa ipak, prava pobožnost sastoji se od naslijedovanja. Sv. Leopold nam blago ali ujedno i odlučno naznačuje put kojim nam je ići hrabro i odlučno; to je franjevački ideal mira, bratstva, malenosti, put koji nadilazi podijele i razdvojenosti, to je put potpunog povjerenja u Očevu milosrdnu ljubav, put na kojemu često pristupamo sakramentu svete ispovijedi, put na kojemu častimo Blaženu Djevicu Mariju.

     Sv. Leopold nam želi preporučiti i svoju žarku želju za ostvarenjem jedinstva u Crkvi i zauzetost da se ono traži u vrhuncima kršćanskog života, dajući vlastiti doprinos obraćanjem svoga srca, spremnošću na dijalog i opraštanjem koje doprinosi rastu bratskog zajedništva, a na osobit način, preko molitve koja postaje potpuno predanje vlastitog života kojega bez ikakvih zadržavanja želimo darovati nebeskom Ocu, po Sinu u Duhu Svetome.

    leopoldmandic.com

    facebook komentari