Uoči Ivandana!

0
Knešpolje-na izvoru čudotvorne vode

21731912Prvi spomen imena Knešpolje datira iz godine 1468. Predaja govori da je selo ime dobile po nekom knezu kojega mještani, nezadovoljni njegovom vladavinom, ubiše i pokopaše u polju.

Iz popisa bosanskog sandžaka 26.1.1468 mostarska nahija je obuhvaćala i selo Knešpolje, ali bez podataka o broju članova, možda nenaseljeno, a već 1477. imaju dvije obitelji. Popis iz godine 1519. bilježi 8 obitelji.

U popisu biskupa fra Pavla Dragičevića 1743. u Knešpolju su popisane obitelji: Juraj Barbarić s 15 članova, Petar Ereš  s 9, Mihovil Glavina s 6, Juraj Gluich Gliiubich sa 6, Petar Cartagilich s 9, Ivan Misir sa 7, Filip Volar sa 6 članova.
Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića  iz 1768.g. u Knešpolju su živjele obitelji čije su starješine bile:
Čorići: Pavo  5, Bonaventura 4, Frano 5, Filip 6, Stjepan Barbarić 11, Stjepan Bošnjak 10, Stjepan Dodig 4, Petar Ereš 11, Jelena Glavina 4, Mihovil Glavina 11, Marko Cartalich 11,Vito Ljubić 7, Ivan Misir 13, Luka Raicevic 10, Luka Svrze s  10 članova.
Godine su prolazile, mijenjale se vlasti, nove obiteliji se naseljavale, a neke odlazile ili izumirale. Danas selo ima 1300 stanovnika. U prošloj godini kršteno je 15 djece, a umrlo 16. U 2008. je kršteno 16 djece, a umrlo je 11 osoba. U 2007. kršteno je 14 osoba, a umrlo 18. Brojke pozivaju na ozbiljno stanje.

Duhovni život

U Vardici je po predaji je bila crkva sv. Ružice od koje nema nikakvih ostataka. Po istoj predaji ovdje su stanovali župnici Blata.
Zadaće gradnje crkve prihvatio se s velikom ljubavlju fra Dane Karačić. Njegovo djelo uz svesrdnu pomoć mještana nastavili su fra Mladen Hrkać, fra Branimir Musa (za čijeg je vođenja 1990 osnovan Crkveni zbor). 2007. g. je  oformljen i dječji zbor. Voditelj zborova je Marko Salavarda.
Kasnije su na filijali djelovali fra Mladen Rozić, fra Ivan Boras (izgradnja kapelice kod izvora Crnašnice), te Drago Vujević, fra Branimir Musa te sada fra Tomislav Jelić.
Spomenik poginulima iz II. svjetskog rata i poraća ispred crkve podignut 2008. g. Autori su fra Vendelin Karačić i Mario Salavarda.
Crkva je središte sela i svih zbivanja. Njezinom izgradnjom život se u selu potpuno promijenio.
Selo je dalo i nekoliko duhovnih zvanja: fra Željko Barbarić, te č.s. Slavica Kožul, Robertina Barbarić, Verica Grabovac, Zdenka Ćavar.
Vidljiva je i djelatnost u svakom segmentu života i brojnih trećara koji prednjače  ne samo u molitvi i pjevanju nego i  i u pomoći potrebnima i nemoćnima u selu.

Središnji događaj je proslava sv. Ivana Krstitelja. 

Od 2008.  se organizira procesija s kipom i svijećama od crkve do izvora Crnašnice gdje se slavi sveta misa.
Mnoštvo naroda, živopisne narodne nošnje, žuborenje vode Crnašnice, molitva, navještaj Božje Riječi i pjesma crkvenog zbora iz Knešpolja, stvorili su izvanredni ugođaj, koji  uzdiže dušu Bogu.
Po starom običaju, nakon što je otkucala ponoć, ide se na vrelo, umiva se i uzima vodu koju vjernici nose svojim kućama vjerujući u njezinu čudotvornost.

Kako se gradila crkva u Knešpolju

Svoje sjećanje na gradnju crkve u Knešpolju i proslave sv. Ivana iznosi fra Dane Karačić:
Nigdje nije zabilježeno kada, ali sigurno još u davna vremena nastao je običaj da  kršćanski puk na blagdan svetog Ivana Krstitelja odmah iza ponoći  dolazi na vrelo Crnašnice, umiva se, nalijeva vodu u razne posude i nosi je kući,  pripisujući joj čudotvorna svojstva. Taj običaj imao je svakako vjerski karakter, jer voda se uzima samo na Ivandan i to od ponoći do izlaska sunca. Ni prije ni poslije. Još kao dijete čuo sam i za Crnašnicu i za njezinu ljekovitu vodi, kao i to da su neke žene i iz našega Crnča išle i donosile vodu i s njom se umivali, posebno oni koji su imali kakvo kožno oboljenje, i ozdravljali. Nama to nije bilo ništa čudno jer smo i sami palili svitnjake za Ivandan i ujutro prije izlaska sunca kad bi se vatra ugasila bosi gazali po pepelu i vjerovali da nećemo imati ozljeda, jer u to vrijeme djeca su uglavnom hodala bosa i pri tom ozljeđivali noge. I u Crnču, u Dobrinju ima malo vrelo koje nosi ime Ivan. Na to vrelo išlo se po vodu za vrijeme ljetnih  suša, ali i na Ivandan mnogi su se išli umivati u ivanjskoj vodi, također prije izlaska sunca.

Kad sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao svećenik došao na službu na Široki Brijeg među fratrima se spominjala Crnašnica i njezino vrelo kao i običaj da neki idu u ivanjskoj noći uzimati vodu. Nije se tomu pridavala posebna pozornost. Na Crnašnici rođena ideja o gradnji crkve
Uoči Ivandana 1974. župnik fra Vendelin Karačić me zamolio ako bih mogao poći na Uzariće i opremiti jednog bolesnika. Bila je večer. Vraćajući se kući, nakon što sam opremio bolesnika, nedaleko od uzarićkog mosta zaustavila me je policija i rekla mi da ne mogu dalje i da moram kroz Dubravu. Na moje pitanje što se dogodilo su mi odgovorili: „Zar vi ne znate? Večeras je Ivandan, pa se svijet skuplja na Crnašnicu, pa zato ne možete proći.“ Razmišljao sam je li moguće da je toliko svijeta da se ne može proći? Vrativši se u samostan ispripovjedio sam fratrima što mi se dogodilo. Svi su potvrdili da znaju za to, ali nitko nije mislio da se toliki svijet okuplja. Tada je netko predložio da idemo vidjeti je li to baš tako. Pošli smo fra Kornelije Kordić, fra Drago Čolak i ja. Ostali smo ne malo iznenađeni. Iako tada nije bilo toliko auta, već od ulaza u Knešpolje pored puta su bila parkirana auta i to vrlo raznolikih registarskih oznaka. Prostor ispred doma i put prema glavnoj cesti bili su puni svijeta, posebno mladih. I pored tolikog broja ljudi vladala je neka nestvarna tišina. Probili smo se do samoga vrela.
Okolo su ugostitelji i sve vrste sitnih trgovaca obilato nudili svoje proizvode. Dekor koji je karakterističan za sve značajnije blagdane.
Čekala se ponoć, a onda odjednom svi u vodu i po vodu. Iznenađeni i donekle oduševljeni s onim što smo vidjeli vratili smo se u samostan. Od tada su se i fratri počeli zanimati za taj prastari običaj. Iz toga se najvjerojatnije i rodila prva ideja o gradnji crkve u Knešpolju.

Te iste l974.  godine župnik fra Vendelin Karačić i gvardijan fra Jozo Pejić su me zamolili da preuzmem posebno pastoralnu brigu za Knešpolje, Lise i istočni dio tadašnja Lištice. Vrlo rado sam to prihvatio smatrajući da uz redovne obveze u cijeloj župi mogu se još više posvetiti tom dijelu župe.
Knešpolje je dosta udaljeno od matične crkve, mise su se slavile na groblju samo za Ivandan, zimski i ljetni, i za Blagoslov polja. Vjeronauk se održavao u jednoj seoskoj kući, ispovijedalo se stare i nemoćne za Božić i Uskrs, s redovitim blagoslovom obitelji započelo se tek kasnih šezdesetih godina. Sve je to, a i neke druge okolnosti, utjecalo da neki nisu baš bili revni u pohađanju mise, a onda s tim zanemareno je,  kod jednog dijela i svetkovanje nedjelje. Iz tih razloga, mi tadašnje pastoralno osoblje širokobriješke župe smatrali smo, da je Knešpolju potrebna veća pastoralna skrb.
Bilo je odmah jasno da bez crkve i mise svake nedjelje neće biti ni kvalitetnijih pomaka u duhovnom i svakodnevnom kršćanskom životu.

Formirali smo Pastoralno vijeće, koje je i prije postojalo ali ovaj put prošireno, tako da je svaki zaseok imao barem jednog predstavnika u Pastoralnom vijeću kojega su sami izabrali. Vijeće se sastojalo od dvanaest članova, uglednih domaćina iz sela. Odmah se počelo razgovarati i dogovarati o gradnji crkve u selu. Članovi Pastoralnog vijeća trebali su animirati svoje suseljane. Iz početka dobar dio seljana nije vjerovao ni da oni mogu ni da hoće sagraditi crkvu. Sve se činilo kao pusta želja. To nas nije obeshrabrilo, niti smelo u našim nastojanjima. Kao i svugdje gdje se pravi nova crkva prvi problem je, nerijetko i nepremostiv, lokacija, gdje graditi crkvu. U Knešpolju je bilo odmah jasno, ondje gdje bi bilo središte sela i gdje bi bilo najprikladnije, a to je na vrelu Crnašnice, niti je bilo dovoljno prostora, niti bismo u ono vrijeme dobili građevinsku dozvolu.
Dobiti dozvolu za gradnju bio je drugi veliki problem. Taj nezahvalni dio posla preuzeo je na sebe gvardijan fra Jozo Pejić. On najbolje zna koliko puta je vodio mučne, a ponekad se činilo i beznadne, razgovore o tom pitanju.

Darovatelj zemljišta za crkvu

Već slijedeće godine u proljeće, dozvolom župnika, počeli smo slaviti svetu misu svake nedjelje u groblju. Jedne nedjelje u proljeće 1975.  poslije svete mise četvorica članova Pastoralnog vijeća: Mate Soldo – Cigušić, Karlo Soldo – Brkin, Frano Kožul – Vrancuga i Jure Glavina, mi rekoše da mi imaju nešto kazati. Bez velika uvoda mi rekoše: „Ako će crkva biti kod groblja Frano Barbarić – Petrić je spreman darovati svoje zemljište za crkvu.“ To je potvrdio i s njima prisutni Frano. Nitko sretniji od mene, jer uvjerenje svih nas fratara je bilo da  će se većina seljana složiti da crkva bude upravo pored groblja. Izvjestio sam o svemu gvardijana, župnika i sve fratre. Bili su više nego zadovoljni. Posebno im je bilo drago radi  darovanog zemljišta za crkvu. Uglas su rekli: „Hvala Bogu i dobrom čovjeku Frani Barbariću.“
Sad je bilo najvažnije imati suglasnost mještana da ne bi nastao razdor u selu. Kad smo im slijedećih nedjelja saopćili ovu mogućnost svi su odmah prihvatili da je to najpogodnije mjesto i svi su zahvaljivali Frani Barbariću na njegovom velikodušnom daru Crkvi i cijelom selu.

Slijedilo je prenošenje darovane čestice na samostan. Trajalo je to nekoliko mjeseci. Konačno u jesen 1975. kad je prijenos zakonski završen, mogli smo zatražiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve. Gvardijan fra Jozo je bio uporan i u proljeće l976. konačno smo dobili potrebnu i dugo iščekivanu dozvolu. Nikad nisam doživio tako veliko  oduševljenje kao kod Knežepoljana kad sam im u svibnju 1976. saopćio da smo dobili dozvolu za izgradnju crkve. Svi su se radovali kao mala djeca. Nakon mise spontano su zapjevali gange kao izraz velikog veselja.
Gvardijan i župnik si mi povjerili zadatak da počnem s pripremama za gradnju crkve. Nisam imao nikakva iskustva. Imao sam samo mladost i veliku želju da poslovi počnu čim prije. Oduševljenje mještana još više mi je dalo elana. Počeli smo, bez ikakve mehanizacije, ručno kopati temelje.
Dolac, a u njemu crnica zemlja, pa nikako doći do tvrda. Mladi momci knežepoljski kopali su sve dublje i dublje i tek nakon više od  dva metra dubine došli smo do tvrda. Betoniranje je moglo početi.

Radost prve sv. Mise u novoj crkvi

Crkva nam se učinila suviše mala, pa smo joj povećali dimenzije. Ubrzo stiže inspekcija i zabranjuje radove. Onda sve iz početka, upornost gvardijana  fra Joze i diplomatsko umijeće ponovno su na djelu. U međuvremenu pravi projekt napravio je ing. Vinko Galić iz Mostara i nakon četiri mjeseca, točnije u listopadu l976. počeli smo ponovno. U ožujku l977. smo je pokrili. Iste godine, iako  neizrađena i s prozorima od najlona, imali smo Trodnevnicu i Misu u crkvi uoči Ivandana u 22 sata. Kako tada tako i danas. Zadnje tri godine, nakon što je sagrađena kapelica na vrelu Crnašnice, sveta Misa uoči Ivandana slavi se u njoj.
Kroz slijedeću godinu prišlo se potpunom uređenju crkve iznutra i izvana. Ugrađeni su prozori s vitrajima akademskog kipara Ante Starčevića iz Zagreba i postaje Put Križa Ljubice Vladimir iz Slanog. Sve smo to učinili vlastitim rukama i vlastitom snagom. Knežepoljani su sve iznenadili.  Gradeći crkvu pokazali su svoje najbolje lice: plemenitost, požrtvovnost, nesebičnost, ljubav prema Bogu, Crkvi i fratrima…… I danas nakon 35 godina kažem i sebi i drugima: nikad nisam doživio takvu radost, oduševljenje, zajedništvo….. Svi su radili, svi su pomagali, i u novcu i  fizičkom snagom, a svi s velikim oduševljenjem kao da rade vlastiti dom:  stariji koliko im je dopuštala fizička snaga, ljudi u naponu snage, a napose mladi, svojim rukama, traktorima i kamionima. Ilustracije radi kod izlijevanja temeljne deke radilo  je preko dvjesta ljudi. Žene su, mogu slobodno reći, bile najmarljivije i još k tomu svaki dan pripremale ručak za majstore. Čak su i djeca donosili majstorima elemente. Važno je napomenuti da smo od sve mehanizacije imali samo dvije male betonske miješalice. Takvim radom i elanom crkva je bila potpuno uređena i konačno 2. VIII 1978. blagoslovljena i mogla je u njoj službeno početi služba Božja.

S izgradnjom crkve rasla je i Živa crkva. Iz nedjelje u nedjelju crkva je bivala sve posjećenija.  Poseban doprinos dali su djeca i mladi. Brojnim aktivnostima, priredbama, recitalima, pjesmom unijeli su živost i pokazivali radost i ponos što pripadaju Crkvi, a na određeni način bio je to i zov  i primjer starijima da ih slijede.  Tako je i bilo.  Neka tako bude i ubuduće!
(Njegovim stopama br. 12.- priredili fra Dane Karačić i Vlado Glavina)

facebook komentari