Pratite nas

Upoznajte svoje jake i slabe strane

Objavljeno

na

Tko želi otkriti vlastite sposobnosti, treba si postaviti sljedeća pitanja: Što najradije radim? Što radim dobro? Što drugi kod mene cijene?

Kada se napišu odgovori na ta pitanja i ako se uvijek iznova upotpunjuju, čovjek uoči već dosta toga. Svakako, jake strane prilično ovise o iskustvima iz djetinjstva. Na primjer, starija djeca u obitelji, koja su se morala brinuti za mlađu braću i sestre, često pokazuju sklonost prema vodstvu. Ipak ne vjerujem da moramo prodirati duboko u obiteljsku prošlost (sposobnosti, bolesti, uspjehe roditelja, baka i djedova) ili u vlastito djetinjstvo da bismo bolje upoznali sebe.

Tko pokuša otkriti vlastitu osobnost, bit će bogato nagrađen

–   Pritom dobivate uvid u vlastite mogućnosti i granice, pa time učite kako povećati uspjehe i spriječiti neuspjehe. Jake strane još se mogu izgraditi.

–   Kad znate svoje jake strane, bit ćete sigurniji u sebe. Tko poznaje sebe, bolje poznaje i druge i postaje osjetljiviji na ponašanje drugih.

–   Uspješne ljude karakterizira činjenica da poznaju svoje jake strane i da se ne boje biti “svoji”. Oni ne oponašaju neke uzore čije su jake strane možda sasvim suprotne njihovima, nego se ponašaju sukladno svojoj osobnosti.

Kako razvijati prirodne sposobnosti

Tko je kroz analizu samoga sebe otkrio vlastite sposobnosti, proveo je neku vrstu ispitivanja tla za gradnju. Time još nije postavio ni temelj, a kamoli počeo graditi. No zna koliko je čvrsto tlo na kome treba graditi i koliko ga smije opteretiti.

Ili uzmimo drugu sliku: takva analiza pomaže da se otkrije najslabija karika u lancu. Ako ustanovim da sve karike osim jedne mogu podnijeti 500 kg, a jedna može izdržati samo 50 kg, onda znam da moram učvrstiti tu točku jer o njoj sve ovisi.

Ondje gdje ste pronašli svoje jake strane, valja se angažirati i prihvatiti izazove. Zašto se čovjek ne bi upustio u veći izazov? Ako na pravome mjestu upregnete svoju snagu, razvit ćete se u dubinu, a ne u širinu. Time ćete postati sigurniji i ugodniji za ljude oko sebe.

Koje je moje idealno zanimanje?

Loš suradnik, o kome se tako često govori, ne postoji. Međutim, postoji suradnik kome je povjerena pogrešna zadaća pa zato ne može postići zadovoljavajući rezultat. Drugim riječima, svatko ima svoje jake strane. Valja stoga raditi na tome da se njegove jake strane i okolnosti u kojima će te jake strane doći do izražaja poklope.

Evo biblijskog primjera koji to pokazuje: kada je apostol Pavao krenuo na prvo misijsko putovanje, njegov je veliki cilj bila evangelizacija Rimskog Carstva. Pavao, međutim, nije išao sam. S njim su bili Barnaba i Ivan Marko. “Duh Sveti reče: ‘Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!’ ” (Djela 13:2) “Imali su još uza se Ivana za pomoćnika” (Djela 13:5). Ivan Marko očito nije ispunio očekivanja apostola Pavla jer kada je Pavao kretao na drugo misijsko putovanje, nije se odlučio ponovno ga povesti sa sobom. Kasnije u Djelima čitamo kako Pavao izričito očekuje da Ivan Marko dođe k njemu jer mu je potreban. Kako se to moglo dogoditi? Dok je Pavao bio usmjeren cilju, Barnaba je bio usmjeren prema ljudima. On se razumio s Ivanom Markom. Očito je Barnaba imao i dar poučavanja suradnika, i Ivan Marko je postao koristan za službu apostolu po to je prošao Barnabinu školu.

Ne postoje, dakle, loši suradnici, nego samo loše poučeni i na pogrešno mjesto postavljeni suradnici.

Kada je čovjek svjestan svojih jakih strana i svojeg položaja na radnome mjestu, u braku, u nekoj udruzi i u crkvi, postaje mu odjednom jasno zašto mu nešto dobro uspijeva, a drugo ne. Konačno zna koliko mu je priznanja potrebno za motivaciju i koliko priznanja treba dati drugome. Možda onome drugome uopće ne treba priznanje, nego samo izazov pred koji ćete ga staviti ili mu je potrebno vaše vrijeme. Neki će se suradnik uplašiti i posustati ako ga u svom stilu pritisnete, a drugi može postati tvrdoglav i neprijateljski nastrojen. Neki treći bi se u takvim okolnostima mogao i uvrijediti.

Što bolje, dakle, poznajete sebe i druge oko sebe, uzimajući u obzir njihove jake i slabe stane, to ćete bolje znati odlučiti kako sebe i druge dovesti do optimalnih rezultata.

Možda vam je sada jasno da su vam povjerene zadaće koje nisu prikladne za vas. Pritom ne bi trebalo prezati pred promjenom radnog mjesta. Ako, na primjer, niste prikladni za podučavanje gimnazijalaca, pokušajte s nekom drugom dobnom skupinom ili odaberite sasvim drugo područje djelovanja. Ako vam teško pada ophođenje s ljudima, a vaše zanimanje zahtijeva upravo to, onda je bolje tražiti neki posao gdje ćete se moći kao okorjeli samotnjak boriti za jednaku plaću.

Tekst je izvadak iz knjige Jorga Knoblaucha “Biti poduzetnik života”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Stier: Potez Cerara pokazuje da Slovenija nije spremna za dijalog

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski premijer Miro Cerar jučer je naprasno otkazao svoj dolazak u Zagreb, nakon govora premijera Andreja Plenkovića na Općoj skupštini UN-a.

“To pokazuje da Slovenija nije otvorena, spremna, za dijalog, barem u otvorenom trenutku. Ono što je premijer iznio pred Općom skupštinom UN-a je poznati hrvatski stav.

Nitko nije očekivao da će ga Hrvatska promijeniti. Bilo je očekivanja, neutemeljenih, u Sloveniji da će možda promjena vlasti u Hrvatskoj dovesti do promjene stajališta. No, upravo je Slovenija ta koja je prekšila arbitražni sporazum, prema tome nema nikakvih iznenađenja.

U tom kontekstu, Cerar kad kaže da neće doći u Zagreb zatvara, pokazuje da Slovenija nije za dijalog”, rekao je u petak u Saboru bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Dodaje da situaciju treba gledati i u kontekstu predizborne kampanje u Sloveniji koja se već razbuktala. Slovencima slijede predsjednički, a zatim i parlamentarni izbori u 2018.

Stier naglašava da dijalogu alternative nema, da čak i arbitri pozivaju na to da se Zagreb i Ljubljana moraju dogovoriti.

“Loša je poruka da Slovenija nije otvorena za dijalog, mislim da to prvenstveno potkopava imidž Slovenije u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pokazala da je spremna na rješavanje spora”, rekao je Stier.

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati