Pratite nas

Religija i Vjera

Urbi et orbi: Samo mirom do boljeg svijeta za sve

Objavljeno

na

Moć djeteta Isusa nije moć ovoga svijeta, koja se temelji na sili i bogatstvu, već je to moć ljubavi, kazao je papa Franjo u svojem tradicionalnom obraćanju Gradu i svijetu (lat. Urbi et Orbi). Središnje mjesto u njegovu obraćanju je imao mir.

Papa je na početku svog razmišljanja podsjetio na riječi proroka Izaije: ‘Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni’ (9,5).

Istaknuvši da Božja moć nije moć ovoga svijeta, već moć ljubavi, nastavio je objašnjavajući da je to moć koja stvorila svijet i sve uzdržava u postojanju; da je to moć koja obnavlja život, oprašta grijehe, miri neprijatelje, preobražava zlo u dobro.

To je moć ljubavi dovela Isusa Krista da svuče svoju slavu i postane čovjek; ta ljubavi ga je dovela do toga da položi svoj život na križu te uskrsne od mrtvih. To je moć služenja, koja uspostavlja u našem svijetu Kraljevstvo Božje, kraljevstvo pravde i mira.

Papa je kazao kako je Isusovo rođenje popraćeno anđeoskim pjevom:

– ‘Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim’ (Lk 2,14). Ova poruka ide danas do krajeva zemlje kako bi došla do svih ljudi, osobito onih ranjenih ratom i gorkim sukobima te onima koji osjećaju žarku želju za mirom – rekao je Sveti Otac te je potom svim ljudima iz zemalja koje su pogođene nemirima, sukobima i drugim nedaćama zaželio mir.
Papa Franjo zaželio je i mir ljudima u ratom pogođenoj Siriji, gdje je proliveno previše krvi.

– Pogotovo je u gradu Alepu, koji je zadnjih tjedana proživio najstrašnije sukobe, potrebno hitnije nego ikad, poštujući pritom humanitarno pravo, osigurati pomoć i potporu iscrpljenim civilima, koji se još uvijek nalaze u očajnoj situaciji, u situaciji teške patnje i jada. Vrijeme je da oružje utihne zauvijek te da međunarodna zajednica aktivno poradi na postizanju dogovora kako bi se ponovno uspostavio mirni suživot u toj zemlji – kazao je Papa.

Poželio je mir ljudima ljubljene Svete Zemlje te izrazio nadu da će Izraelci i Palestinci imati hrabrosti kao i odlučnosti napisati novu stranicu povijest, u kojoj će mržnja i osveta ustupiti mjesto želji da se zajednički izgrađuje budućnost međusobnog razumijevanja i sklada. Sveti Otac je također poželio da Irak, Libija i Jemen ponovno pronađu mir i slogu.
– Mir ljudima u različitim afričkim regijama, osobito u Nigeriji, gdje fundamentalistički terorizam koristi čak i djecu da šire strah i smrt. Mir u Južnom Sudanu i Demokratskoj Republici Kongo: neka se nadiđu podjele te svi ljudi dobre volje krenu putem razvoja i dijeljenja, dajući prednost kulturi dijaloga pred logikom sukoba –  poručio je Papa.

Sveti Otac je potom zaželio mir ljudima koji još uvijek pate zbog posljedica sukoba u istočnoj Ukrajini te je istaknuo da je tamo hitno potrebna zajednička želja da se donese olakšanje narodu te se u djelo provedu preuzete obveze.

Papa Franjo je potom molio za slogu kolumbijskog naroda koji nastoji ostvariti novi i hrabri put dijaloga i pomirenja. Izrazio je želju da će ta hrabrost potaknuti ljubljenu Venezuelu da poduzme nužne korake kako bi okončala trenutačne napetosti te da zajedno izgrade budućnost nade za čitav narod.

Sveti Otac je također poželio mir onima koji trpe zbog stalnih prijetnji i nepravdi. Poželio je da Mianmar učvrsti svoja nastojanja oko promicanja mirnog suživota te da uz pomoć međunarodne zajednice pruži potrebnu zaštitu i humanitarnu pomoć svima kojima je to pod hitno potrebno.

– Neka korejski poluotok vidi kako može prevladati napetosti u obnovljenom duhu suradnje – rekao je Papa te nastavio:

Sveti je otac poželio mir onima koji su ranjeni ili su izgubili njima drage osobe u brutalnim terorističkim napadima, koji su posijali strah i smrt u srca tolikih zemalja i gradova.

– Mir, ne samo riječ, nego stvarni i konkretni mir, napuštenima, isključenima, gladnima i žrtvama nasilja. Mir izbjeglicama i seliocima, svima onima koji su danas žrtve trgovine ljudima. Mir ljudima koji pate zbog gospodarskih ambicija nekolicine, zbog puke gramzljivosti i idolatrije novca koja vodi u ropstvo. Mir onima koji su pogođeni društvenim i gospodarskim nedaćama kao i onima koji trpe zbog posljedica potresa ili drugih prirodnih katastrofa – kazao je papa Franjo.

Papa Franjo je na ovaj poseban dan kada je Bog postao dijete, poželio mir djeci, posebice onoj kojima su glad, ratovi i sebičnost odraslih oduzeli radost djetinjstva.

– Mir na zemlji svim ljudima dobre volje koji svakodnevno tiho i strpljivo rade u obitelji i društvu kako bi izgradili ljudskiji i pravedniji svijet; ti ljudi su uvjereni da samo s mirom postoji budućnost blagostanja za sve – kazao je Papa te je dodao: Draga braćo i sestre, „dijete nam se rodilo, sina dobismo“: Knez mironosni. Iskažimo mu dobrodošlicu!

Papa je potom izrekao blagoslov Urbi et Orbi, udijelivši pritom potpuni oprost sukladno crkvenim propisima. Sveti Otac je svoje obraćanje zaključio sljedećim riječima:

‘Vama braćo i sestre, koji ste na ovaj trg došli sa svih strana svijeta, kao i vama koji nas pratite preko radija, televizije i drugih medija, upućujem svoje srdačne čestitke. Na ovaj radosni dan, svi smo pozvani promatrati dijete Isusa, koji vraća nadu svakom čovjeku na licu zemlje. Njegovom milošću svojim glasovima i djelima svjedočimo solidarnost i mir. Sretan Božić svima!’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati