Urota haškog tužiteljstva protiv Hrvata iz BiH

0

U Tužiteljstvu ICTY-a, istragu zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini preuzima već ujesen ujesen 1995. takozvani tim 9, na čijem je čelu francuski istražitelji Regis Abribat. Unatoč upozorenjima iz vlastitog Tužiteljstva da na teritoriju pod kontrolom Hrvata nisu sigurni, oni bez puno pompe odmah idu na teren. Prema jednom članu tog istražiteljskoga tima, radili su klasičnu istragu, utvrđujući najprije činjenice, bez unaprijed postavljenih teza. Specijaliziran u francuskoj policiji za antiterorističke istrage, ponajviše protiv baskijskih separatista, Abribat je brzo prepoznao problem. No kako je istraga napredovala, tako je taj istražiteljski tim imao sve više problema s vlastitim Tužiteljstvom koje na teren šalje inspekcije da nadgledaju te istražitelje, protiveći se njihovim metodama istrage. Te metode uključivale su i izravne kontakte s visokim zapovjednicima Armije BiH, poput generala Sefera Halilovića, prvoga ratnog zapovjednika Armije BiH, ili generala Arifa Pašalića, ratnoga zapovjednika Armije BiH u Mostaru. Haaško Tužiteljstvo od svojih istražitelja traži da prekinu te izravne kontakte s generalima i da ih ubuduće uspostavljaju preko bosanskih državnih službi zaduženih za službenu komunikaciju BiH s ICTY-em.

Službeni komunikacijski kanal bošnjačko-muslimanske komunikacije sa sudom bili su tad pripadnici obavještajne službe AID, koja je u to vrijeme, pokazat će to kasniji nalazi, intenzivno radila na osiguravanju lažnih identiteta i dodjeljivanju državljanstava, stranim islamskim ratnicima – mudžahedinima. Glavni koordinator te suradnje, koji je trebao usmjeravati istražitelje, bio je general Sakib Mahmuljin, za vrijeme rata glavna spona između bošnjačko-muslimanskog političkog vrha i mudžahedina. [Fusnota – razgovor autorice s jednim članom tima] Istraga je ubijena, onako perfidno kako to rade birokratske organizacije. Abribat je prije planiranoga odlaska iz Tužiteljstva želio optužnicom završiti ovu istragu, no ona nije podignuta. Abribat je otišao, belgijskom istražitelju Bartu d’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o istrazi, nije produžen ugovor. Postavljen je novi šef tima: bivši ruski obavještajac Mihail Nikolajev, uz pravnoga savjetnika iz Južne Afrike Carla Koenniga, koji je i ranije opstruirao istragu i prijavljivao istražitelje da zaobilaze službene komunikacijske kanale, odnosno AID. [ fusnota, izvor iz istražiteljskog tima] Došavši na razgovor s predsjednikom Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirkom Zelenikom [fusnota: koji je u vrijeme srpskih napada na BiH bio predsjednik izvršne vlasti u Jablanici, a u vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata prošao brutalna zlostavljanja u muslimanskim logorima u Jablanici], Nikolajev ga je izvijestio da je prethodna istraga rađena sasvim krivo, da se bavila visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima. Istraga je završila optužnicom protiv generala Sefera Halilovića koji je optužen za zločine u Grabovici i Uzdolu. [fusnota – prema našem izvoru iz istražiteljskog tima general Halilović se nije trebao naći na njihovoj optužnici].

Sud ga je oslobodio krivnje, ne utvrdivši zapovjednu odgovornost. Cijela supstanca prve istrage, koja je ukazivala na sustavni model etničkoga čišćenja Hrvata s tog područja u naknadnoj je istrazi uništena: logori i etničko čišćenje izbrisani su iz istrage i iz optužnice. Hrvati se uglavnom nisu vratili na područja općina Konjic i Jablanica s kojih su protjerani.  >(Izvor)<

Već ova radnja s ubijanjem istrage u svezi zločina počinjenih nad Hrvatima u općinama Prozor, Jablanica i Konjic dovoljno je da se govori o uroti haškog tužiteljstva protiv hrvatskih žrtava etničkog čišćenja koje su nad njima proveli Muslimani.

U istom tom članku Višnje Starešine nalaze se i slijedeće rečenice:

U nekadašnjem Abribatovom timu, prema izvoru koji je želio ostati anoniman, sa zavišću su gledali koliko ljudi i koliko novca ima na raspolaganju voditelj istražiteljskoga tima za hrvatske zločine u dolini Lašve, Simon Leach, iako je prije dolaska u Haag radio kao kvartovski policajac u Velikoj Britaniji. A osobito ih je iznenadilo kad je Simon Leach na jednom sastanku u Tužiteljstvu, 1996. godine, izvadio papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, tumačeći da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga.

Dakle, s jedne strane imamo iskusnog francuskog istražitelja koji je svoj zanat ispekao u istragama protiv pripadnika ETA-e, koji radi ozbiljnu istragu protiv Muslimana, i kojeg se u tome sustavno onemogućava, dok s druge strane imamo britanskog kvartovskog policajca tzv Boby-a  koji je najprije odabrao mete a nakon toga odlučio voditi istragu. Jer termin “to su ciljevi do kojih će dovesti moja istraga” je izrečen u futuru. Taj Simon Leach dakle u stilu najgorih boljševičkih tužitelja najprije određuje krivce a onda traži dokaze i vrši istrage.
S kim je Simon Leach razgovarao u Hrvatskoj i BiH prije nego li je odlučio da će baš Tuđman, Šušak I Vukojević biti označeni kao krivci nad kojima će se pokretati istraga i tražiti dokazi možemo samo nagađati. Ali nije nepoznato kome su upravo spomenuta trojica bila kost u grlu, i smatramo da time možemo točno odrediti s kim je to pričao Leach prije nego što je kao mete označio Tuđmana, Šuška i Vukojevića. Ukratko, to su bili hrvatski udbaši i veleizdajnici poput Manolića, Mesića, Nobila, Perkovića, Mustača, Parage, Čička, Banca itd, te s muslimanske strane pripadnici AID-a koji je čitav rat funkcionirao kao obična ekspozitura KOS-a.

Pa ipak, ne postoje uvjerljivi dokazi o tome da je haško tužiteljstvo kao zasebna institucija haškog suda od samog početka imalo politiku zataškavanja zločina nad Hrvatima i potenciranja zločina koje su počinili Hrvati. Svi su izgledi da je do takve politike tužiteljstva koja je s vremenom postala preočita, došlo “u hodu”. Pa ipak, to ne znači da od samih početaka djelovanja tužiteljstva unutar njega nije bilo osoba, dakle zasebnih individua, koji su kroz politiku tužiteljstva vodili nečiju politiku (bez obzira bila ona ruska, američka, britanska, francuska, talijanska itd) odnosno usmjeravali su postupke na način koji je odgovarao politikama određenih država. Tu su naravno i osobni motivi i razlozi proizašli iz predrasuda. U tom smislu svakako treba spomenuti najmoćnijeg čovjeka haškog tužiteljstva, a po nama najvećeg antihrvatskog rasista i najvećeg kriminalca u haškom tužiteljstvu, Grahama Blewitta.

Od početka svog rada, tužiteljstvo je imalo 4 glavna haška tužitelja/ice. Prvi je bio Južnoafrikanac Richard Goldstone. On je taj koji je poslao Regisa Abribata vršiti istrage muslimanskih zločina nad Hrvatima, ali isto tako on je taj koji je u prvoj polovici 1995. godine, izjavio kako će težište rada tužiteljstva biti na procesuiranju zločina u Vukovaru i dodao da je to najveći zločin u Europi nakon drugog svjetskog rata (izjava je dana prije pokolja u Srebrenici op. a.). Činjenica je da je on ubrzo smjenjen, da je na njegovo mjesto došla Francuskinja Louis Arbour, i da je nakon toga ubijena Abribatova istraga ali isto tako nikad nismo ni doživjeli ozbiljan proces za Vukovar (sve se svelo na suđenje trojici nižerangiranih za Ovčaru koje je završilo grotesknim pravorijekom i još se trenutno sudi bivšem skladištaru Goranu Hadžiću i to bi bilo to, vrh JNA je amnestiran).

Početkom ovog stoljeća Louis Arbour mjenja Carla Del Ponte i to je priča koja je poznata svima. Ta lezbača-muškarača nije željela ništa promjeniti, već je još jače pritisla Hrvatsku, a razlozi za to su oni koje nitko ne želi reći. Ali budući da kod nas nema ograničenja mi ćemo reći u čemu je stvar. Poznato je naime da ta LGBT populacija kojoj pripada del Ponte iz dna duše mrzi Katoličku Crkvu. Sjetimo se samo kako se Del Ponte trudio/la optužiti Svetog Oca i Vatikan da sakrivaju generala Gotovinu. Budući da je Hrvatska pretežito katolička zemlja to je dovoljno za zbrojiti dva i dva. Osim toga, tu je i jaka nacionalna komponenta, odnosno koncept nacionalne države kao što je Hrvatska nasuprot konceptu višenacionalne države kao što je bila jugoslavija.

Hrvatska je po tome u svijetu politike posebno prepoznata. Sjetimo se tamo još 2001. godine utakmice kvalifikacija za Ligu Prvaka između splitskog Hajdula i Mallorce, kad se Igor Štimac u tunelu na Poljudu zakačio s nekim španjolskim kepecom, kad mu je oko vrata smotao polugu, zbog čega je kažnjen neigranjem u uzvratu. Tad su španjolske novine pisale o tome i nisu to propustile povezati s “nacionalizmom”. Naravno, Španjolska je umjetna višenacionalna država kao što je bila i jugoslavija, ili kao što su to danas Velika Britanija ili Bosna i Hercegovina. S tog stajališta njihovi napadi na političku opedjeljenost Hrvata da imaju svoju nacionalnu državu tumači se kao krimen, jednako kao što se danas isti zahtjevi autentičnog katalonskog naroda tumače na isti način. Dakle, vjera i nacionalizam su ono što je sve te pedere, lezbače, feministkinje, komunjare, internacionaliste, unitariste, multinacionaliste, neoliberale, kvaziliberale, anarholiberale.. nahuškalo protiv hrvatske države i hrvatskog naroda.

Na koncu, Carlu Del Ponte zamjeniio je Serge Bramertz, još jedan iz kolekcije teških bolesnika koji je Hrvatsku ucjenjivao na način da je tražio dokumente za koje nema nikakvih dokaza da postoji niti je ikad bilo dokaza da su postojali.

A svima njima glavni zamjenik bio je upravo Graham Blewitt. Dakle, Blewitt je konstanta u tom tužiteljstvu odnosno u njegovom samom vrhu, i zbog toga je njegov utjecaj na rad tog tužiteljstva nemjerljiv u odnosu na sve ostale djelatnike tužiteljstva.

Graham Blewitt je Australac, koji je u Australiji radio u uredu državnog tužitelja u odjelu za progon i pronalaženje ratnih zločinaca iz drugog svjetskog rata. Njegova uža specijalnost bila je djelovanje prema hrvatskom emigrantskom pokretu i pronalaženje ustaša koji su možebitno u tom ratu počinili zločine. Međutim, radeći tako dugo taj posao on je stekao s jedne strane predrasude prema Hrvatima, a s druge strane dobre odnose s predstavnicima tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog režima od kojeg je dobijao informacije za svoje progone Hrvata po Australiji. Zato i jest tako dobar s Nobilom, Mesićem i ostalim jugo-boljševicima, a pokazalo se da je najbolji sa Savom Štrbcem, kojeg je uzeo kao suradnika u svom uredu glavnog zamjenika glavnog haškog tužitelja. Već po ovim referencama vidljivo je da se od nekog takvog nikad i nije mogla očekivati pravda za hrvatske žrtve, ali se mogao očekivati ekstenzivan progon hrvatskih branitelja po optužnicama koje su bile lišene bilo kakve osnove.

Keneth Scott je vodio predmet ispred haškog tužiteljstva u slučaju naše šestorke. On pritom niti je mogao niti je htio sakriti svoju šovinističku mržnju prema Hrvatima. Nešto slično kao tužiteljica Catrine Gustafsson u predmetu Oluja. Na neodmjerenu mržnju ukazuje upravo psihotično ponašanje tog dvojca u ova dva predmeta. Oni naime uopće nisu skrivali da su spremni koristiti sva (ne samo pravna) sredstva kako bi optuženike u tim predmetima poslali na čim dužu robiju, a pritom je njihov govor tijela bilo nešto što je sramota za haški sud, nešto slično kao i govor tijela suca Treschella kad bi onako zajapuren urlao na generala Praljka i na cijelu obranu. S tim su svezi ne bi bilo loše skupiti sve te histerične istupe Treschella u predmetu protiv šestorke na jedno mjesto i napraviti jedan video koji bi prokazivao psihičku nestabilnost tog suca.

Vratimo se Kenethu Scottu. On je djelatnik tužiteljstva i kao takav morao bi se ponašati u skladu sa Statutom i pravilima suda prema kojima je jedina i glavna zadaća tužiteljstva pomoći sudskom vijeću da utvrdi sve činjenice i da dođe što bliže istini. A on se u ovom predmetu ponašao upravo suprotno. On je činio sve kako bi se optuženici osudili, kao da je to njegova zadaća, a ne pomaganje sudu u utvrđivanju činjenica. I za taj svoj cilj koji je u direktnoj suprotnosti sa zadaćama tužiteljstva koristio se svim mogućim sredstvima. Na primjer, svaki put kad bi odvjetnici obrane ili sam general Praljak “stisli” nekog svjedoka tužiteljstva on se dizao sa stolice i upućivao prigovore koji su u 90% slučajeva bili bez ikakvog osnova. Jedini razlog zbog kojeg je to činio bio je omete dinamiku protuispitivanja obrane i na taj način suprotno svojim propisanim dužnostima zapravo oteža sudu da utvrdi činjenice. A isto tako dovoljno je pročitati njegovu završnu riječ na ovom suđenju kao i izjavu nakon izricanja nepravomoćne presude kad je Herceg-Bosnu usporedio s Republikom Srpskom da bi se registrirala činjenica da između njega i kakvog srbo-komunističkog ili velikobošnjačkog trola nema ama baš nikakve razlike.

Douglas Stringer bio je desna ruka Scottu u vođenju postupka protiv šestorke. I on se bez limita služio trolanjem, podlim i prljavim trikovima, tezama proizvedenima u KOS-u ili AID-u, bio je izrazito neugodan, ali za razliku od Scotta ili Gustafssonke kod njega se nije moglo vidjeti takav govor tijela, niti mu je iz očiju liptila mržnja kao opisanom dvojcu.

Osim njih, vi imate u tom tužiteljstvu ljude poput Brady, Hederalya, Waespya, Tiegera, Makindarane, Russoa i sličnih koji su radili svoj posao na način kako je propisan Statuom i možda zbog njih nije dobro kriminalizirati cijelo tužiteljstvo, nego samo neke ljude unutar tužiteljstva poput ovih koje smo naveli. Međutim, i tu postoji kvaka.

Za razumjevanje ukupnih odnosa na haškom sudu, ne samo u tužiteljstvu, najsrdačnije preporučamo knjigu Višnje Starešine “Haška formula”. U jednom dijelu te knjige ona je pisala kako je došlo dosta mladih pravnika u tužiteljstvo njegovim osnivanjem, i koji su bili prepuni elana i energije za progon ratnih zločina. I na tome im nitko živ ne može zamjeriti. A oni su se tim elanom koristili onako kako im je tko došao pod ruku. A budući da je Blaškić bio prvi koji im je došao pod ruku (ne brojimo sad ovdje Tadića jer je on nižerangiran, Blaškić je ipak bio General HV-a u trenutku izručenja) oni su počeli svoj rad graditi na tom slučaju. Jednostavno, prvo su im pod ruku došli Hrvati pa su počeli gaziti Hrvate, tako da Grahamu Blewittu koji je sam od sebe antihrvatski nastrojen nije ni bilo potrebno tu nešto previše gurati. Stvari su išle inercijom, same od sebe.

A budući da im je jako stalo da Blaškića osude za kršenje Ženevske konvencije morali su izmisliti međunarodni sukob. A budući da za takvu tezu nisu imali nikakvih dokaza, iskonstruirali su političku krivnju, naravno uz pomoć KOS-a AID-a i poglavito domaćih izdajnika tipa Mesić ili Manolić. A  kad su jednom počeli s takvim konstrukcijama, onda su se shodno tome ponašali oportunistički spram optuživanja političkog i vojnog vodstva bosanskih Muslimana. Jer, da bi stvari izveli na čistac i da bi shodno svojim dužnostima propisanim Stautom i pravilima pomogli sudu da utvrdi sve činjenice, onda bi morali objašnjavati neke poteze s hrvatske strane kao odgovor na poteze s muslimanske strane kao što se u zbilji i dogodilo. Ali onda bi morali ići protiv svojih vlastitih teza pomoći kojih su kriminalizirali političko i vojno vodstve Herceg-Bosne ali i Republike Hrvatske.

Vidjevši što se na sudu događa, upravo takvu rabotu protiv njih samih okrenuo je general Ante Gotovina. Naime, Gotovina je namjerno i svjesno otišao i bijeg i bio je u bijegu sve dok ne završe procesi Martiću i Babiću. A kad su ti porcesi jednom završeni, i kad su teze iz njihovih presuda postale pravosudne činjenice, on je pustio te iste činjenice da rade protiv tužiteljstva, i vi imate bezbroj primjera gdje je Luka MIšetić uhvatio tužitelje kakopokušavaju progurati neku tezu koja je u suprotnosti s tezama iz pravomoćnih presuda Martiću i Babiću. Međutim, i tu postoji razlika. Naime, da je tužiteljstvo u one svoje saboterske optužnice protiv Halilovića, Delića, Hadžihasanovića i Kubure uložilo samo dio truda i energije koje su uložili i pakiranjeoptužnice Gotovini, a kasnije i da su se služili protiv BiH takvim političkim pritiscima kakvima su se za vrijeme trajanja suđenja Gotovini služili protiv Hrvatske, ishodi tih suđenja imali bi malo drugačiji pravorijek. Ovako su Delića optužili za nešto za što je bio kriv Halilović, a Halilovića za nešto za što je bio kriv Delić, pa su tako oba ostala “čista” od sudskog pravorijeka za zločine nad Hrvatima. Tek je Delić dobio tri godine zatvora zbog zločina nad Srbima 1995. godine u Kamenici. Osuđeni su na kraju ostali samo Hadžihasanović i Kubura i to obojica na ukupno pet i pol godina, a kao što smo već pisali, u tom procesu dogodila se sabotaža, kad je tužiteljstvo odustalo od dvije točke optužnice za kršenje članka 2. Statuta haškog suda, kako bi izbjeglo da mora dokazivati postojanje međunarodnog oružanog sukoba odnosno kako bi spriječilo obrane Hadžihasanovića i Kubure da dokazuju da nije bilo međunarodnog sukoba, a što bi onda kao presedan mogli koristiti i Hrvati.

Umjesto zaključka

Nepodizanje optužnica protiv vrha JNA, podizanje saboterskih alibi-optužnica ( s ciljem da propadnu na sudu) protiv vrha A BiH, ekstenzivno podizanje optužnica protiv Hrvata, unošenje političkih inkriminacija i kazneno-pravni predmet, sabotaža istraga u svezi sa zločinima nad Hrvatima, zapošljavanje notornih četničkih ratnih zločinaca poput Save Štrbca u haško tužiteljstvo, upućivanje na AID-ov komunikacijski kanal, brifinzi u tužiteljstvu gdje jedan Boby vadi papirić na kojem su imena Tuđmana, Šuška i Vukojevića, brifinzi u tom istom tužiteljstvu u kojem se Srbe naziva “kurvinim sinovima” a Hrvate “podlim kurvinim sinovima”…

Sve te rabote haškog tužiteljstva usmjerile su presude haškog suda u smjeru koji nema nikakve veze s događajima kako su se odvijali devedestih, jer pomno iščitavajući te presude jedan nepristrani promatrač doći će do slijedećih zaključaka:
1. Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku
2. Hrvatska je izvršila agresiju na BiH
3. Srbija nije izvršila agresiju na BiH, štoviše, Srbija nema nikakve veze s ratom u BiH (Jer je C. Del Ponte dopustila Srbima da zacrne djelove dokumenata koji dokazju njihovu umješanost u sukob i BiH) nego je teza da je rat između Srba i Muslimana u BiH bio unutarnji ili građanski, dok je rat Hrvata i Muslimana u BiH bio međunarodni.
4. Likovi poput Sefera Halilovića, Nasera Orića, Jovice Stanišića, Vojislava Šešelja, Franka Simatovića, Momčila Perišića, dakle okorjelih kriminalaca i ratnih zločinaca šepure se okolo na slobodi, dok se ljudima poput Zlatka Aleksovskog, Darija Kordića, Slobodana Praljka, Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića, Jadranka Prlića, Bruna Stojića, Bere Pušića, Valentina Čorića i sličnih koji su u usporedbi s ovim prvonabrojanima i ljudske i moralne gromade protiv kojih nema nikakvih dokaza utamničeni na dugotrajne robije upravo tako, bez iikakvih dokaza, na temelju političkih a ne kazneno-pravnih kvalifikacija.

Koliko tu ima prostora za priče o uroti prosudite sami. Mi smatramo da je haško tužiteljstvo samo, svojim postupcima, dalo za pravo svima koji ih optužuje za mutne političke igre koje s kaznenim pravom imaju vrlo malo ili nimalo veze…

ŠestorkaHB/kamenjar.com

facebook komentari