Pratite nas

Zanimljivosti

Uskoci inspiracija za novi svjetski bestseler

Objavljeno

na

Jedan od najpoznatijih pisaca fantastike na svijetu, Guy Gavriel Kay, svoju novu knjigu napisao je inspiriran uskocima. Kako navodi u članku za Hodderscape, ideju za to dao mu je izdavač Neven Antičević tijekom Kayeve turneje po Hrvatskoj.

‘Išli smo na dalmatinsku obalu gdje sam predstavljao najnoviju knjigu na okupljanju knjižničara. (…) Uživao sam u okolišu, zavojima na cesti i razgovoru, pokušavajući ignorirati brzinomjer. Odjednom, odnikuda, Neven je ustvrdio: ‘Znam! Moraš iduću knjigu napisati o uskocima!’

[ad id=”93788″]

Antičević je Kayu objasnio kako je riječ o grupi ponosnih ratnika koji su napadali strane brodove i konvoje. Kada je Kay godinama kasnije ponovo boravio u Dalmaciji, ponovo su ga nagovarali da napiše knjigu o uskocima. Napisao je dvije knjige inspirirane Kinom. Kada je završio drugu knjigu, prisjetio se uskoka. Pročitao je knjigu i nekoliko članaka o njima. Nešto se počelo ‘kuhati’. Nakon toga, naručio je i nekoliko knjiga o Dubrovačkoj Republici. Tijekom posjete Veneciji je odlučio.

‘Želio sam napisati knjigu o graničnim područjima u vrijeme velikih ratova između carstava i religija, ali s protagonistima koji nisu potentne, dominantne figure u konfliktu, vojno ili politički. Umjesto toga, bit će to muškarci i žene koji žele oblikovati (ili kontrolirati) svoje živote kroz i kraj rubova takvog rata’, piše Kay.

Autor bestselera i nositelj najvišeg kanadskog civilnog odlikovanja

Kanađanin Guy Gavriel Kay (62) je napisao 12 bestselera. Nositelj je najvišeg kanadskog civilnog odlikovanja. Njegova djela prevođena su na više od 25 jezika. Jedan je od urednika Tolkienovog ‘Silmarilliona’, izdanog nakon smrti poznatog autora.

0-1461575661[ad id=”93788″]

Uskoci su bili starosjedioci raseljeni pred osmanskom opasnošću te prognanici i prebjezi iz krajeva pod osmanskom vlašću, koji su ‘uskočili’ k posadama hrvatskih graničnih utvrda te s njima nastavili borbu protiv Osmanlija. Prognanici plemenita podrijetla oblikovali su u Klisu i Senju novi način ratovanja i nove društvene vrijednosti. Tako se oblikovao poseban, uskočki kodeks časti, u kojem je važno mjesto zauzimao imperativ obrane ‘predziđa kršćanstva’, pitanja osvete, dvoboja, brige o poginulim i ranjenim sudrugovima, njihovim obiteljima.

Pogibijom P. Kružića i padom Klisa (1537.) njegova se iznimno djelotvorna graničarska vojnička zajednica preselila u Senj. Ta zajednica – sastavljena od starosjedilaca, izbjeglica pred Osmanlijama te od svih onih koji su kao dragovoljci iz susjednih kršćanskih zemalja bili pripravni na ratovanje protiv Osmanlija – osim vlastitoga kodeksa ponašanja oblikovala je i poseban gospodarski ustroj, u kojem su važno mjesto imali česti pljačkaški pohodi. Na čelu uskočke zajednice, utemeljene na solidarnosti, nalazio se senjski kapetan, sami uskoci dijelili su se na plaćenike (stipendijati) i one koji to nisu bili (venturini), a njihovi zapovjednici na harambaše i vojvode.

Uskoci su nestali nakon rata Mletačke Republike i Habsburgovaca koji je završen Madridskim mirom. 1618. je njihovo brodovlje spaljeno, a veći dio premješten u zaleđe grada.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NORVEŠKI ZBOR ODUŠEVIO Mjesecima učili pjesmu, pa u Hrvatskoj iznenadili domaćine pjesmom “Ruža crvena”

Objavljeno

na

Objavio

Kada hrvatski zborovi pjevaju strane pjesme, to nije osobita rijetkost. Međutim, kada strani zborovi zapjevaju nešto hrvatsko, onda je to nešto što se ne čuje svaki dan.

A tu čast imali su prilike čuti gosti eko etno sela Škopljanci, gdje je ovoga rujna uživao mješoviti norveški zbor “Strandvik blandakor“, piše dalmacijadanas.hr

Ovaj simpatični zbor dolazi iz norveškog gradića Eikelandsosen, u blizini Bergena.

Norveški je zbor izveo nekoliko svojih pjesama, a onda su svi ostali iznenađeni kada su čuli prve taktove evergreena “Ruža crvena”. Pjesmu su vrijedno učili mjesecima na jeziku kojega ne poznaju i koji je potpuno različitih od njihovog, stoga je njihov trud za svaku pohvalu.

“Ružu crvenu” u izvedbi norveškog zbora možete poslušati u uvodnom video zapisu

facebook komentari

Nastavi čitati