Pratite nas

Kolumne

Usred smo bitke između Savske 66 i Markova trga 666

Objavljeno

na

H. Hitrec: Hrvatske Kronike: Svršetak siječnja 2015.

crni kruhU Hrvatskoj se po receptu vođe režima crni kruh reže na sve tanje kriške. Čak i snijeg kada padne, ako padne, prekriva Hrvatsku u vrlo tankim namazima da zvijeri koje skrivaju dokumentaciju ne ostave trag.

Depresivni narod troši zadnje mrvice, tridesetogodišnja nezaposlena djeca stanuju kod roditelja i prazne njihove hladnjake. Umrlih je toliko da se pokapaju i subotom, do sada rezerviranom za krstitke i vjenčanja kojih ionako ima sve manje. Hrvatska živi na jezivoj granici kada je opet jednom u pitanju njezin opstanak. Ali povijest kazuje da smo najjači kada je banana potpuno oguljena, odnosno da smo se uvijek znali uspraviti i spasiti u zadnjem trenutku. A zadnji trenutak je upravo sada.

Čak i rukometaši imaju tanke rezultate. Ja sam od njihove igre u Kataru dobio katar na želucu, to jest imao sam ga i prije, od politike, ali sada mi se pogoršao. Doduše, i suci su bili protiv nas – opazio sam da u nekoliko navrata nisu sudili igranje rukom.

Kokošari protiv Kolinde

U kavani, to jest „pabu” gdje se u Zagrebu skuplja crvena elita, smišljena je kokošarska strategija protiv hrvatske predsjednice Kolinde pa drugoga dana odmah stavljena na sjednicu Vlade. Kolindi je brzopotezno oduzet Pantovčak, ali i druga imovina Ureda predsjednika. Palača u Visokoj ulici nije spremna za predsjedničku rezidenciju te se Kolinda nakon inauguracije nema kamo smjestiti. Riječ je o aferi većih razmjera no što se čini, premda se radi o sitnom birtijaškom državnom udaru, u svakom slučaju o udaru na sigurnost Republike Hrvatske, o čemu će se nakon prijevremenih ili redovitih izbora crvena klatež izjašnjavati na sudu – osim Milanovića i ministar unutarnjih poslova koji je potvrdio da je Visoka sigurna, premda zna da u ovom trenutku nije i ne može biti. Obavljati danas, to jest u drugoj polovici veljače 2015. posao predsjednice države u Visokoj ulici isto je kao i da se obavlja na ulici, uz nazočnost stotina špijuna koji drže mikrofone i mobitele spojene na internet.

Tako je niski režim na vlasti iskoristio Visoku ulicu za novu destabilizaciju Republike Hrvatske, nakon tri godine istoga posla u drugim područjima i hladne, ali ideološkom stegom prožete kohabitacije s bivšim predsjednikom regionalne Hrvatske.

Kolinda Grabar Kitarović naravno nije nikada rekla da će se o d m a h preseliti u pongračevsku palaču. Rekla je da će se ondje preseliti. Što podrazumijeva stanovito vrijeme za nužne zahvate. Osim toga, ne može Vlada odlučitvati o nečemu za što joj uopće nije upućen zahtjev, ali mi i nemamo Vladu nego družbu cirkusanata koja samo želi napakostiti predsjednici i staviti je pred gotov čin, ostaviti ju na ulici. Ili u hotelu, kako je već rečeno. Takvoj alkoholiziranoj dosjetki može se dovinuti samo Vlada koja bi trebala zasjedati u motelu – jer je ionako na putu bez povratka na političku scenu, što je protuhrvatskoj družbi jasno a i medijima koje još donekle kontrolira. Ali i mediji već otvoreno zazivaju HDZ. Ne zato da spasi Hrvatsku od SDP-HNS-ove nemani, nego da ju spasi – kažu uplašeni medio(kriteti) – od užasnih ultradesnih pojava. Valjda stopostotnih.

No nitko tko razmišlja ne drži da se u „slučaju Visoka” radi samo o pakosti i ugrožavanju sigurnosti, nego i o razbojničkom poslu skrivanja ili uništavanja dokumentacije na Pantovčaku – što je isto tako sigurnosno pitanje. Nerazborito dugo razdoblje između izbora i inauguracije dalo je, doduše, dosta i previše vremena da se dokumentacija „selektira” i opasni dijelovi sklone na druge lokacije, tako da je opaka odluka Milanovićeva kazališta patuljaka samo ubrzala panično odnošenje papira.

Što sada? Ako nikada, sada bi trebao reagirati Ustavni sud kojemu se predsjednica države treba obratiti i tražiti zaštitu od bagre koja joj onemogućuje da istoga trenutka nakon inauguracije počne obavljati Ustavom zadane dužnosti u okolnostima koje joj to i tehnički dopuštaju, uključujući i ovlasti nad dosadašnjim Uredom predsjednika. Jedino na taj način (postoje i drugi, ali o njima drugi put) legitimno će se riješiti „novonastala situacija”. A glede dokumentacije: Hrvatski sabor i Državni arhiv trebaju o d m a h ustanoviti mještovito povjerenstvo koje će pregledati dokumentaciju (Mesića i Josipovića) i vidjeti što ima, što nedostaje, što je i kamo poslano i gdje se što pospremilo. I sada u miru Božjem ustvrditi koje je i kakve dokumente neovlašteno dilao Mesić prema Haagu – da cijela ta zlosretna epoha ne ostane neobjašnjenom.

A Milanovićeva najava da će promptno „ispuniti i drugu želju predsjednice”, to jest njezinu prisutnost sjednici Vlade, iz istoga je „paba”. Dečki su u blago alkoholiziranom stanju smislili kako će sitnim ciničnim dosjetkama izbaciti iz ravnoteže Kolindu tako da ona napusti tu sjednicu, ogorčena niskom razinom cirkusanata. Jer je očito da oni s legalno izabranom predsjednicom ne žele surađivati, ne poštuju je i okrenut će se samo vlastitoj patološkoj, razornoj narcisoidnosti, ideologiji i novim protuhrvatskim poslima.

Nije, naime, Kolinda njima iznimno opasna jer je rekla što je kazala o njihovoj nesposobnosti (odnosno namjeri), nego je postala njima potpuno neprihvatljivom samo jednom rečenicom, a ta je „Ovo je Hrvatska a ne regija”. Tada su se stisnula njihova komunistička, jugoslavenska srca, tada je proplakala njihova balkanska duša i proradio njihov obrambeni refleks zabrinut zbog te „remisije” i neispunjenja obećanja koje su dali svojim očevima – da će Sava opet teći nizvodno.

66 protiv 666

Savsla66Usred smo bitke između Savske 66 i Markova trga 666. Hrvatski ratni vojni invalidi bili su doduše u zgradi preko puta zgrade 666, to jest u Hrvatskom saboru, ali im predsjednik Sabora dični Leko nije dao govoriti. Nije rekao da im on ne da, nego da im ne da poslovnik. Znači, predsjednik Hrvatskoga sabora iz redova onih koji su u trenutku izglasavanja deklaracije o nezavisnosti napustili sabornicu 1991., čovjek iz istoga kukavnog čopora koji se 1991. sakrio da ne bude pozvan u obranu Hrvatske od srpske agresije (Milanović, Josipović itd.) – taj i takav Leko ne daje riječ onima koji su odvažno branili Hrvatsku (Hrvatice i Hrvate), spasili državu i pritom teško stradali. Da njih nije bilo, ni Hrvatske ne bi bilo, ni Hrvatskoga sabora pa ni famoznog poslovnika. Po poslovniku, naime, doista uz saborske zastupnike mogu govoriti samo predsjednici i premijeri stranih država koji dođu u Zagreb, pa tako može i četnik Nikolić koji je (upravo po srbijanskim izvorima) iz zabave ubijao Hrvate. A ne mogu govoriti oni koji su u toj četničkoj agresiji stradali. Teško stradali.

Poslovnik se može mijenjati. Ako se u Ustav mijenja često i prečesto kao da je hrpa nevažnih papira, zašto se ne bi mogao mijenjati poslovnik i kakva je to sveta krava?

Dakle, u normalnoj državi i u nenormalnoj situaciji kao što je ova danas kada se bagateliziraju najteži invalidi iz Domovinskoga rata, parlament bi u trenutku kada stradali branitelji dođu u sabornicu kao prvu točku stavio na dnevni red promjenu poslovnika, a kao drugu obraćanje sabornicima vođe prosvjeda u Savskoj 66.

A tko bagatelizira branitelje više od ministra branitelja, što je više no paradoksalno, ali jest kako jest i uklapa se u karakter cirkusantske protuhrvatske Vlade? Matić znade psihološki efekt svoje izjave o srpskim specijalcima u podrumu Ministarstva, dobro zna na kraju krajeva i po svome iskustvu, ali on je preživio u jednom komadu i bolje prošao od stopostotnih invalida koji imaju duboke traume pa i naoko šaljivi spomen o neprijateljima iz rata koji su im razorili tijela – budi najstrašnije uspomene iz bitaka, ranjavanja, nikada mogućeg oporavka u bolnicama, u lječilištima.

„Šaljivi Fred” više nema potporu ni onoga dijela javnosti kojemu su branitelji odiozni iz mnogih razloga, a prvenstveno zato što su im oduzeli Jugoslaviju. I oni vide da se tu tjera mak na konac, a konac može biti opasan – i za njih. Glasine o mogućoj policijskoj intervenciji i rušenju šatora nisu za one koji prate stvari samo glasine. Počelo se (i u medijima) propitkivati o legalnosti šatora, a mediji stali eksponirati uz Matića i njegova zamjenika, te nesretnoga sina Glavaševića i stvarati „atmosferu”. Rezultat: digli su na noge branitelje u cijeloj Hrvatskoj, pa je 150 autobusa spremno da iz junačne Dalmacije krene prema Zagrebu, i ne samo iz Dalmacije, naravno.

Može li doći do policijske intervencije u Savskoj? Može. Pa ova je protuhrvatska vlast već bila poslala novokomponirane specijalce na vukovarske branitelje, u obranu srpskoga grada Vukovara. Ova vlast može učiniti sve što hoće. Do trenutka kada više ne će moći. A taj trenutak dolazi upravo s mogućim rušenjem šatora.

Sačić kompenzacija za oslobođene generale

Vlast i njezini mediji vape za ratnim zločincima iz hrvatskih redova. Kada je Meron oslobodio Gotovinu i Markača i uništio drsku optužnicu tužiteljstva, ovoj su vlasti i medijima na vlasti propale najljepše nade. Pokisli kao kokoši, oni i njihovi puhovski i documentirane udruge stali su tražiti nove zločince, hendlali su hedli i lupali josipovići o hrvatskih grijesima. U obrani. Slučaj Glavaš držali su ipak nekim uspjehom, premda ne svojim, a slavonskoga su generala info-HTV i ostali alfieri s očitim užitkom nazivali osuđenim ratnim zločincem.

Sada se napokon pokazuje što smo mi iz mračnih portala svojedobno tvrdili – da Glavaš nije kriv ni po jednoj točki optužnice, da su mu smjestili, da su proces montirali na način koji je sjajno interpretirao književnik i redatelj Miro Međimorec u svojoj drami izvedenoj u „Histrionima”. Glavaš je slobodan, premda „nezavisno hrvatsko pravosuđe” na nižim razinama i dalje nešto vrti, bezuspješno, a na kraju će Branimir dobiti i odštetu koju ćemo svi mi platiti putem poreza. Tko još preostaje vlasti i medijima na vlasti (jer su samo oni doista na vlasti)?

Još se samo mogu iživljavati na Dariju Kordiću nazivajući ga osuđenim ratnim zločincem – kao što su punim ustima spomenuli vidjevši ga uz kardinala Bozanića u Šatoru 66. A Kordiću, ponovimo gradivo, nikada ništa nije dokazano niti je on išta priznao jer nije imao što priznati no engleskim kadrovima tada impregnirani Haaški sud povjerovao je odvjetniku udbaša Nobilu, bivšem komunističkom tužitelju i uličnom huliganu.

Čini se, premda treba puhati na hladno, da i stvari hrvatskih političkih i vojnih vođa Herceg-Bosne stoje bolje nego prije godinu dana pa ima naznaka da će 2017. (!) biti izrečene oslobađajuće presude. Vlast u Hrvatskoj i mediji na vlasti liju teršeličke suze, nestaje im ljudskoga materijala pa su posegnuli za generalom Sačićem.

Sačić im je i prije išao na živce jer nije postao malodušnim nakon prve, drastične nepravomoćne presude Gotovini i Markaču. Specijalac, mnogo puta ranjavan u ratu, ratni heroj dakle, bio je među organizatorima prosvjeda protiv haaške svinjarije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, kada su uz njega govorili biskupi Bogović i Ivas, tadašnji vođe Hrasta i ja koji sam pročitao zajedničku deklaraciju. HTV je nešto kao izvijestio, napola smanjio broj nazočnih prosvjedu, odrezao što se odrezati moralo (recimo mene). U to doba ili nešto prije već su progonili Sačića pa ga smjestili i u pritvor gdje je general morao ustajati i u stavu „mirno” pozdravljati zatvorskog čuvara.

Pokazalo se da ništa nije skrivio, pa ga morali pustiti. Eh, ali sada kada je ponestalo ljudskog materijala, kada čak i Glavaš iz Drinovaca kreće prema Osijeku, sastali se crveni i žalili jedan drugome, a netko se dosjetio – Sačića. Ili je sugerirano iz Beograda ili od Documente iz Zagreba ili od Puhovskog i sličnih koji su otjerani čak i sa suda u Haagu jer je bilo jasno da lažu o broju civilnih žrtava poslije Oluje ili uopće civilnih žrtava na srpskoj strani (u svemu 80, kako reče Hebrang, naprama 8000 hrvatskih). Kako Sačić uopće nije bio u Gruborima, niti je toga dana fizički bio u stanju nešto spriječiti ili nešto zapovjediti, povučen je za rep famozni institut zapovjedne odgovornosti koji su najvrsniji svjetski pravnici ogolili do kože i dokazali njegovu besmislenost.

Sada treba ustati u Sačićevu obranu onako kako je on ustao u obranu Gotovine i Markača

Jer, očito je da je cimanje Sačića nakon što je prije tri godine pušten iz pritvora na slobodu – samo i jedino kompenzacija za nesuđene „promašaje” vlasti i pravosuđa u drugim slučajevima. Isto je tako simptomatično da se ide na Sačića u trenutku kada Srbija rezolutno odbija povući zakon po kojemu je prisvojila jurisdikciju nad vascelim prostorom bivše Jugoslavije u vatanju ratnih zločinaca, što je još jedan vanjskopolitički uspjeh V. Pusić i ove Vlade. Na srbijansku nedavnu izjavu o tom zakonu i njegovu nepovlačenju, obje nisu reagirale ( Vesna i Vlada) jer se ova vlast može, hoće (i jest se) posvađati sa cijelim svijetom, samo ne s voljenom Srbijom. Bez koje nema Jugoslavije, kako sam već lucidno (ha!) zapazio.

Suze u Tovarniku

Ako Srbija ima jurisdikciju nad ratnim zločinima u Hrvatskoj, ako takvu drskost Hrvatska tolerira, što ne traže zajedno (jer je pisano da sjajno surađuju) one koji su poubijali sedamdeset i dvoje ljudi u Tovarniku. Ne traže jer je riječ o ubijenim Hrvatima, a preživjeli su Hrvati u stilu nacističke strahovlade morali nositi na rukavima bijele vrpce, da se zna tko su. Tovarnik se zadnjega dana siječnja sjeća istoga dana 1998. kada je pokopano 48 njegovih sugrađana, ekshumiranih iz masovne grobnice. Tovarnik plače. Oni koji su ubijali, a i sada su u Tovarniku ili u Srbiji – oni se podsmjehuju, dragi moji, slobodno šeću, piju, jedu, žive. Nitko ih ne dira da ne bi bila narušena prava manjine, valjda. Slučaj Stanimirović stavljen je pod tepih, nekakvo je suđenje bilo održano njemu i ženi također liječnici, ali sa suđenja nitko nije izvještavao, te javnost i ne zna kako je to završilo. Ni ja. U svakom slučaju dobro. Po Stanimiroviće.

Kako Vlada vlada

Zna se kako, tako da je Hrvatsku od doduše ne suviše imućne zemlje u tri godine pretvorila u siromašnu zemlju, to jest dramatično osiromašila Hrvatice, Hrvate i političke Hrvate. Kada je u tomu potpuno uspjela, cinično je odlučila u zadnjoj godini mandata te iste siromašne građane potpomognuti s nekim sitnišem i kvazisocijalnim ustupcima, da ne umru od gladi do izbora – kako bi se valjda mogli dovući do kutije i ubaciti listić sa zaokruženim crvenima. Milanoviću je to, kažu, savjetovao američki promidžbeni mag Braun ili Browne ili kako već, nije važno. Sada dakle klaun i Braun uz pomoć pomoćnice mađioničara Opačićke vuku siromahe za nos i pjevaju himnu socijaldemokraciji, u njihovim redovima upravo otkrivenoj. A mediji otkrivaju uspjehe ove Vlade koji su najednom vidljivi baš na početku izborne godine, vjerojatno u onim istim anketarskim kućama koje su bivšoj lignji davale trijumfalnu prednost.

Tako se radi u svim totalitarnim državama, štoviše, siromasi prolaze i bolje – ali samo ako se previše ne bune, uzmu crkavicu i šute. U tom je stilu i ponašanje sadašnje vlasti koja šalje u ludnicu sve koji progovore, pritvara ih ili zatvara, progoni sve što njoj nije blisko a sebi blisko dobro čuva od istraga i sudova, pa recimo riječka crvena elita koja ima golemu hrpu putra na glavi i dalje uživa, jede, pije, živi, ide u kazalište na kojemu na dan hrvatske nezavisnosti vijori neka druga zastava, ne hrvatska. No, svaka sila za vremena, odnosno kako kažu u Zagrebu – svaka rit dođe na šekret. U tom je sklopu (i na toj dasci) očito i riječka filijala DORH-a koja prijeti svjedokinjama koje bi nešto htjele reći na suđenju udbašima u Njemačkoj.

Rijeka nije iznimka, premda je u prvom redu. Corpus separatum. Ali postoji i corpus juris, ne možda sada u Hrvatskoj gdje je pravosuđe na niskim granama, ali bit će.

Obzirno sam dotaknuo kazalište koje sve više tone u regionalne vode, zajedno s filmom, te se izvode regionalni omnibusi na pozornicama i na vrpcama da se vidi, kažu, kako se neki događaj (recimo rat) vidi s koje strane, i slično. Emitira se novi Yutel iz Sarajeva da se vidi kako tko diše i s koje strane, a zemljopisna karta otkriva koga to pokriva mreža – nema Slovenije, nema Albanije, nema Makedonije, samo valjda teritorij koji obuhvaća slične jezike, to jest „štokavske jezike” što bi rekli idioti, s tendencijom prema jednom i jedinom srpskom.

Dotle HTV nema dugog odgovora od najavljenog razvlačenja središnjeg Dnevnika na puni sat, što će znatno pridonijeti njegovoj zanimljivosti i smesti komercijalnu konkurenciju. I sada je običaj, u „skraćenom Dnevniku” od pola sata, da nam prvo voditelj objasni o čemu je riječ, zatim se javlja reporter s lica mjesta i govori nam isto, a tema završava s reportažom treće osobe koja nam opet daje istu, nešto proširenu informaciju. Ako u međuvremenu pretplatnik okrene neku drugu stranicu, to je njegov problem. Znači da nije koncentriran, da je nezahvalan i uopće ne zaslužuje biti pretplatnikom.

S tim u svezi (vidim da sam i ja dosadan) samo jedno pitanje: kamo je iz tiskovina nestao Ivan Starčević koji je zanimljivo pisao o televiziji i Josipoviću? Nadam se da nije u zatvoru ni u ludnici. I konačno, kakvi su rezultati istrage koju navodno vodi DORH u svezi ugovora HRT-ZAMP? Zašto o tome nema ništa kraće ili opširnije u Dnevniku HTV-a? Pa i to je vijest, zaboga.

Novine Horvatzke

Tako su se zvale kada ih je Gaj pokrenuo 1835. A i danas se tiskaju, pod nazivom „Narodne novine”, objavljuju zakone, propise i druge akte. Služe i za druge svrhe kao i ostale novine, ali ne budimo primitivno duhoviti premda ni to ne bismo bili bez povoda. Naime, „Narodne novine” već dugo imaju u projektu tvornicu toaletne konfekcije s udarnim proizvodom u obliku toaletnoga papira. Tvornica je isprva trebala biti u Kukuljanovu kraj Rijeke, ali se valjda promjenom snažnijega toaletnog političkog utjecaja (HNS) napokon prebacila u Krapinu. U međuvremenu je obrisano desetak milijuna , ako ne i više, a da ništa nije urađeno pa narod opet poseže za novinama.

Tako to radi klatež s firmom koja je povijesna baština.

Hrvoje Hitrec

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Objavljeno

na

Objavio

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati