“Ustaše”, “Što ne stojite za Jasenovac?”

4

SVAKOG 10. srpnja Žene u crnom održavaju performans u centru Beograda u znak sjećanja na preko 8000 ubijenih Srebreničana u genocidu 1995. godine. Svake godine stoje sat vremena, držeći transparente s imenima svih žrtava genocida.

Stoje mirno i dostojanstveno, dok ih u centru Beograda čuva policija i dok im prolaznici pogrdno dobacuju “Ustaše”, “Što ne stojite za Jasenovac?” i sl. Stoje u tišini, srameći se i za njih i za državu koja ni 18 godina kasnije nema snage da 11. srpnja proglasi Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, javlja portal Kontrapress.

facebook komentari

  • Otporas

    Dok god bude sječanja na Jasenovac i dok god se bude govorilio o njemu, govorit će se i o Hrvatskoj. To je ono što se izbjeći ne može, a i ne treba se izbjeći sve dotle dok puna i prvava NAŠA HRVATSKA ISTINA ne iziđe o žrtvama Jasenovca. Ono što su neprijatelji hrvatskog naroda govorili o Jasenovcu i milijun žrtava u njemu, to je nikakva istina. To je neprijateljska istina.

    Jakov Barbarić (1922-) naše hrvatske hercegovačke gore list, bio je zapisničar u Jasenovcu od 1942 pa sve do njegova zatvaranje u svibnju 1954. Njega je osobno postavio na tu dužnost Maks Luburić. Jakov Barbarić je napisao knjigu: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME. Knjiga je tiskana u vlastitoj nakladi u Splitu 2010 godine. On u toj knjigi potanko i sa vrlo vjerodostojnim izvorima ulaz i izlaz svij posjetitelja Sabirnog Logora jasenovac. On tu u brojevima donosi poginule, umrle, streljane osobe koje nisu prešle brojku veću od 2.000 DVIJE TISUĆE.

    Preporučujem tu knjigu svimama koji su zainteresirani i koji ju još uvijek mogu pronaći.

  • Otporas

    Dok god bude sječanja na Jasenovac i dok god se bude govorilio o njemu, govorit će se i o Hrvatskoj. To je ono što se izbjeći ne može, a i ne treba se izbjeći sve dotle dok puna i prvava NAŠA HRVATSKA ISTINA ne iziđe o žrtvama Jasenovca. Ono što su neprijatelji hrvatskog naroda govorili o Jasenovcu i milijun žrtava u njemu, to je nikakva istina. To je neprijateljska istina.

    Jakov Barbarić (1922-) naše hrvatske hercegovačke gore list, bio je zapisničar u Jasenovcu od 1942 pa sve do njegova zatvaranje u svibnju 1954. Njega je osobno postavio na tu dužnost Maks Luburić. Jakov Barbarić je napisao knjigu: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME. Knjiga je tiskana u vlastitoj nakladi u Splitu 2010 godine. On u toj knjigi potanko i sa vrlo vjerodostojnim izvorima ulaz i izlaz svij posjetitelja Sabirnog Logora jasenovac. On tu u brojevima donosi poginule, umrle, streljane osobe koje nisu prešle brojku veću od 2.000 DVIJE TISUĆE.

    Preporučujem tu knjigu svimama koji su zainteresirani i koji ju još uvijek mogu pronaći.

  • Otporas

    TITO SE JE VOLIO KITI ZA ŽIVOTA, KITIMO GA I POSTHUMNO ZASLUŽENIM IMENIMA!

    – Titovov Golom Otok i Titina stratištima!

    Neki psiholozi i psihijatri preporučuju hrvatskim titoljubcima
    liječenje u Vrabču. To je nemoguće jer u Vrabču nema dovoljno mjesta
    niti za Mesićevce, Josipovićevce, Sanaderovce, Milanovićevce, Ninićevce,
    Ostojićevce… Oni najbrojniji titoljubci, koje je Tuđman nazvao “stoka
    sitnog zuba” i uz njih “pastiri stoke sitnog zuba” moraju tražiti
    lječilište na: Titovom Golom Otoku, Titovu Grguru, u rječkom podzemlju “Via
    Roma, nikad doma”, u tridesetak mirnodobskih Titovih logora u Hrvatskoj i
    izvan nje koje bi trebali nazvati, kao što su na primjer: Titova Foča, Titova Glavnjača, Titova Gradiška Stara, Titov Jasenovac, Titova Lepoglava, Titova Mitrovica, Titova Požega, Titova Zenica…

    Dobra metoda liječenja od bolesti titoljublja je pješačenje Titovim
    Križnim putevima, što ne mora biti od Bleiburga do Gevgelije, nego
    dijelovima Križnog puta ili odvojkom u svome kraju. Svuda, baš svuda ima
    masovnih grobnica od Titove komunističke industrije smrti, i zato i trebamo zvati: stratišta titovih masovnih grobnica!

  • Otporas

    TITO SE JE VOLIO KITI ZA ŽIVOTA, KITIMO GA I POSTHUMNO ZASLUŽENIM IMENIMA!

    – Titovov Golom Otok i Titina stratištima!

    Neki psiholozi i psihijatri preporučuju hrvatskim titoljubcima
    liječenje u Vrabču. To je nemoguće jer u Vrabču nema dovoljno mjesta
    niti za Mesićevce, Josipovićevce, Sanaderovce, Milanovićevce, Ninićevce,
    Ostojićevce… Oni najbrojniji titoljubci, koje je Tuđman nazvao “stoka
    sitnog zuba” i uz njih “pastiri stoke sitnog zuba” moraju tražiti
    lječilište na: Titovom Golom Otoku, Titovu Grguru, u rječkom podzemlju “Via
    Roma, nikad doma”, u tridesetak mirnodobskih Titovih logora u Hrvatskoj i
    izvan nje koje bi trebali nazvati, kao što su na primjer: Titova Foča, Titova Glavnjača, Titova Gradiška Stara, Titov Jasenovac, Titova Lepoglava, Titova Mitrovica, Titova Požega, Titova Zenica…

    Dobra metoda liječenja od bolesti titoljublja je pješačenje Titovim
    Križnim putevima, što ne mora biti od Bleiburga do Gevgelije, nego
    dijelovima Križnog puta ili odvojkom u svome kraju. Svuda, baš svuda ima
    masovnih grobnica od Titove komunističke industrije smrti, i zato i trebamo zvati: stratišta titovih masovnih grobnica!