Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

I ustaše i VMRO htjeli su kraljevu smrt, a Beograd je znao za atentat

Objavljeno

na

Iako se ustaški pokret često spominje u hrvatskim medijima, povjesničari se nekako nerado hvataju u koštac s ovom temom

Iako se ustaški pokret često spominje u hrvatskim medijima, povjesničari se nekako nerado hvataju u koštac s ovom temom. Svjetska historiografija opsjednuta je Hitlerom i Mussolinijem, a o vođi ustaškog pokreta Anti Paveliću još nije napisana sveobuhvatna biografija. Ovih dana Večernji list izdao je dugometražni dokumentarni film “Ustaše” redatelja Jakova Sedlara. Scenarist filma je jedan od najvećih stručnjaka za ustaški pokret povjesničar dr. Mario Jareb. Kako je došlo do suradnje s Jakovom Sedlarom?

– Poznajemo se otprije. Već smo surađivali na filmu o Anti Paveliću. U razgovoru smo došli na ideju da napravimo film o ustašama, i to smo realizirali – kaže Jareb. Odmah ga pitam zašto povjesničari “bježe” od Pavelića i ustaša, kao da se boje da će biti stigmatizirani što su izabrali osjetljivu temu. Ne slaže se s mojom tezom, ali dopušta da se u javnosti može steći takav dojam. Jareb je svoj znanstveni interes posebno fokusirao na praćenje ustaškog pokreta od njegova nastanka, odmah nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra u Jugoslaviji, pa sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

Reakcija na unitarni režim

Glavni razlog zašto je došlo do osnivanja ustaško-domobranske organizacije leži u činjenici što je kralj Aleksandar uveo diktaturu u siječnju 1929. godine. Režim je primjenom terora i nasilja nastojao riješiti komplicirano jugoslavensko pitanje što je, očekivano, izazvalo reakciju hrvatskih snaga. Jareb naglašava da je kralj bio sinonim za jugoslavenstvo i unitarni režim. Stalno je isticao da želi očuvati Jugoslaviju, koja je zapravo odgovarala srpskoj političkoj i vojnoj eliti. Zanimljiv je popis svih onih hrvatskih političara koji su se opirali kralju Aleksandru nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Na istoj su se strani našli Ante Pavelić i njegova Hrvatska stranka prava, Hrvatska seljačka stranka i Vladko Maček te, što je posebno zanimljivo, Komunistička partija Jugoslavije u kojoj je već tada istaknuti član bio Josip Broz Tito. Nakon 12 godina Pavelić je postao poglavnik NDH, Tito je predvodio partizanski ustanak, a Maček je je završio u Jasenovcu.

Jareb nije pronašao povijesne dokumente koji bi mogli potvrditi da su se Tito i Pavelić poznavali.

– Bilo bi neobično da su se poznavali. Ante Pavelić bio je zagrebački odvjetnik, dok se Tito kretao u sasvim drugim krugovima – objašnjava Jareb.

Nastanak ustaškog pokreta zapravo je dug proces. Nakon uvođenja diktature, Pavelić je ubrzo otišao u Austriju, formalno na liječenje, ali je ostao u inozemstvu sljedećih 12 godina, do uspostave NDH. Nije posve jasno je li odmah želio ostati u emigraciji ili ga je na to prisilio dinamičan razvoj situacije na terenu. Kako bilo, Pavelić se povezao s drugim emigrantima, počeo raditi na organizaciji, a u proljeće 1930. godine prvi se put spominje ustaška organizacija.

Pavelić je malo “šetao” po tadašnjem jugoslavenskom susjedstvu, sve dok se u drugoj polovici 1929. nije trajno skrasio kod Mussolinija u Italiji. Najprije je neko vrijeme boravio u Austriji, a prije odlaska u Italiju posjetio je svoje prijatelje u VMRO-u u Bugarskoj. Kako to da veliki hrvatski nacionalist odlazi u fašističku Italiju, koja je otvoreno pokazivala pretenzije prema hrvatskoj obali Jadrana?

Jareb ističe da je Pavelić planirao ostati u Beču, u kojemu je djelovala hrvatska emigracija još od raspada Austro-Ugarske, ali su ga okolnosti natjerale da se prebaci u Italiju. Već je prije imao neke kontakte s fašistima u Italiji. Mussolini u Paveliću vidi čovjek s kojim može surađivati na rušenju Jugoslavije. Posve je izvjesno da je pomagao Pavelića.

Duceovo gostoprimstvo

– Sigurno je da Pavelić nije živio od zraka. Morao je dobivati neku pomoć od Talijana – ističe Jareb.

Je li malo čudno što je Pavelić izabrao da mu baza bude u Italiji kada je znao da je Mussolini bacio oko na dijelove Hrvatske? Morao je biti svjestan da mu Duce neće besplatno ponuditi gostoprimstvo.

– To je teško reći iz današnje perspektive. Treba uzeti u obzir da on odlazi iz Jugoslavije u kojoj je uvedena diktatura, bjesni najgori teror, i u kojoj je praktično zabranjena uporaba hrvatskog imena. To vam je kao biranje između čekića i nakovnja. Što je bolje? Čak i neki pripadnici HSS-a u Italiji u tome ne vide nešto tako negativno. Rekao bih da je to bila neka vrsta nužde.

Odnos između HSS-a i ustaškog pokreta nije uvijek bio neprijateljski. Cijeli taj kompleksni odnos razvija se u fazama. Vrlo brzo nakon što je Pavelić otišao u Italiju k njemu dolazi jedan od vođa HSS-a August Košutić te mjesecima žive zajedno i surađuju. Neki su HSS-ovci poslije postali pripadnici ustaške organizacije u inozemstvu.

I ustaše i VMRO htjeli su kraljevu smrt, a Beograd je znao za atentat

Atentat na kralja Aleksandra bio je logičan izbor ustaša s obzirom na to da je dinastija Karađorđević personificirala omraženi režim.

– Kralj je od prvog trenutka bio meta. On je bio vođa režima. Sve su se negativnosti skupile u osobi kralja Aleksandra i prirodno je da je postao meta. Ako je ustaški cilj bilo rušenje Jugoslavije, onda je prirodno da je udario u njezino srce, u kralja Aleksandra – kaže Jareb te dodaje da su ustaše 1933. godine, dakle godinu dana prije, izveli atentat na kralja koji nije uspio zbog neodlučnosti atentatora. Jareb naglašava da je atentat u Marseilleu djelo suradnje ustaša i makedonskih nacionalista iz VMRO-a. Činjenica je da su glavnu logistiku dali ustaše, dok je izvršitelj bio iskusni atentator Veličko Kerin. Teško je mjeriti postotke tko je više pridonio tomu, ali i jedni i drugi su htjeli kraljevu smrt. Eugen Dido Kvaternik je bio glavni logističar koji je doveo atentatora i njegove pomagače u Francusku te organizirao prijenos oružja. Tadašnja jugoslavenska vlada znala je da ustaše i VMRO žele likvidirati kralja. Stoga je čudno što je osiguranje kralja bilo tako slabo. Jareb smatra da dobrim dijelom odgovornost snose i Francuzi, koji su više mislili na vizualni spektakl posjeta nego na sigurnost. Dijelom je kriv i kralj Aleksandar, koji nije ozbiljno shvaćao upozorenja Vladete Milićevića, glavnog jugoslavenskog policajca zaduženog za ustaše. Jareb smatra da je i atentator Veličko Kerin zanemaren u istraživanjima. Kerin se uspio približiti na metar od kralja, a za to je trebalo imati nevjerojatnu hrabrost i hladnokrvnost. Nemaju nikakvog utemeljenja nagađanja da su Nijemci bili upleteni u atentat u Marseilleu.

Solidni uvjeti u zatvoru

Nakon atentata Pavelić je završio u tamnici, ali vrlo brzo izašao iz nje. Bio je razmjerno slobodan. Mussolini ga zbog pritiska europskog javnog mnijenja nije mogao osloboditi, ali se pobrinuo da ima solidne uvjete u zatvoru. Ustaše su se obučavali u vojnom kampu na otoku Lipari. Nikad ih nije bilo više od 500. Nakon atentata više nisu smjeli imati oružje, a kasnije su ih talijanske vlasti raspršile po Italiji.

Pavelić se stalno nadao da će doći na vlast uz pomoć Mussolinija, ali mu se želja ostvarila tek u travnju 1941. godine kad su Nijemci napali Jugoslaviju. Hitler nije odmah želio postaviti Pavelića za šefa NDH. Tek nakon što ga je odbio predsjednik HSS-a Vladko Maček, Hitler je dopustio Pavelića da preuzme vlast.

Jareb ističe da je Pavelić postupno ugrađivao fašističku i nacionalsocijalističku ideologiju u svoj ustaški pokret. Sve do 1941. godine, nastavlja, ideologija kod Pavelića nije igrala značajnu ulogu. Ustaše su bili oportunisti. Dobri s onima tko im je pomagao. S obzirom na to da su djelovali u Italiji, malo su podilazili talijanskim fašistima, ali je teško govoriti o konzistentnoj ideologiji.

Jareb dijeli ustaški pokret na onaj do 1941. godine i ono što se događalo u vrijeme NDH.

Do 1941. godine riječ je pokretu kojemu je cilj bilo stvaranje nacionalne države svim sredstvima, što je uključivalo nasilje i teror. Ustaše su propagirali beskompromisnu borbu, ali i suradnju sa svima koji su željeli pomoći u stvaranju neovisne Hrvatske. Tijekom vremena mogu se vidjeti natruhe talijanskog fašizma i rudimentarne naznake nacionalsocijalizma.

Ustaški pokret, objašnjava Jareb, koji dolazi na vlast 1941. zapravo je u velikoj mjeri nova organizacija iako su akteri uglavnom isti. NDH je osovinska država pod snažnim utjecajem Njemačke i Italije, koje nastoji kopirati.

Je li Pavelić planirao progone Srba i Židova ili se opet prilagođavao željama Hitlera?

– Sama činjenica da je slijedio modele koji postoje kod velikih saveznika govori da je time bio određen put nove države. On dolazi kao diktator u Hrvatsku i na takav način vlada. Kada ste diktator i vladate na takav način, onda se stvari same po sebi počnu tako razvijati. Je li mogao u takvim okolnostima biti trezniji i pametniji, to je sada pitanje što bi bilo kad bi bilo – ističe Jareb.

Za njega nema dvojbe da Pavelića treba smatrati zločincem jer je neupitno stajao iza svega onoga što se događalo u NDH.

– Tko je vodio onakav režim i tko je proizveo toliko smrti i terora, svakako je bio zločinac. Vjerujem da je dobrim dijelom ono što se dogodilo 1941. plod uvjeta u kojima se to događalo. Nema dokaza da je on sve to planirao. Ali da je o tome razmišljao, to stoji. Teško da bi se to dogodilo da nije razmišljao – kaže Jareb te dodaje da mnogi s pravom opisuju Pavelićev odlazak 1945. godina kao kukavički.

Već krajem 1944. godine počeo je planirati odlazak državnih dužnosnika, potom je obitelj poslao u inozemstvo, a u isto vrijeme njegova je promidžba uvjeravala ljude da će se boriti do kraja. Tvrdilo se da će Zagreb biti novi Siget i takve stvari. Pavelić se povlačio s narodom i onda u jednom trenutku, u nekom mjestu u Sloveniji, ušao u neku kućicu pokraj ceste i preodjenuo se u civilno odijelo, s ruksakom na leđima, kao da je bio na nekoj partiji tenisa.

– Vrhunac Pavelićeva političkog djelovanja bila je NDH. Sa svim što je donijela ne možemo o toj pojavi suditi pozitivno. Nije tu pitanje samo gubitka rata nego i sve ono što se događalo.

S duge strane, činjenica je da su se mnogi koji su se borili na toj strani u prvom redu vodili idejom borbe za hrvatsku državu nasuprot tadašnje Jugoslavije, koja je za mnoge bila oličenje zla, nasilja i potiranja svega što je bilo hrvatsko. Ipak bih razdvojio želju mnogih ljudi da se bore za hrvatsku državu od onoga što je Pavelić kao vođa tog režima i države u stvarnosti napravio i umnogome nanio štetu samoj ideji hrvatske države – zaključuje dr. Mario Jareb.

Dražen Ćurić/VecernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati