Ustaška zmija i dalje sikće po Hrvatskoj

0

Brane, kako bi stavio znak jednakosti između četničkog ustanka u Srbu i srpskog bježanja iz Knina, poziva svjedoke. To je zagorska dijalektička mudrost koja glasi: “Ako je do svjedoka, krava je naša!”

U Hrvatskoj ima više kolumnista nego stanovnika. Od priučenih amatera u koje spadam i ja do snažnih logičara koji nas željeznom logikom vode do kraja. A to je istina i samo istina. Njihova i neporeciva. Njima želudac, za razliku od glave, uvijek javlja kad je prazan. Jedan od najistaknutijih je Branimir Pofuk. Navodno mu se ne sviđa ona latinska “nomen est omen”. Nisam dokučio zašto.

pofuk

U Obzoru od 2. kolovoza o. g., naš Brane je najblaže rečeno zablistao. Kao recimo Igor Tudor koji u Večernjaku, u trenutku intelektualnog nadahnuća, kaže: “Laicima je poraz Hajduka 2 : 4 loš rezultat”. Naravno, stručnjaci dobro znaju da je dobiti četiri komada od suparnika u Europskoj ligi pravi trijumf!

No, vratimo se Pofuku koji u Obzoru nama laicima servira juhu koja se davno ukiselila. Što više već pomalo zaudara. Pofuk i par stručnjaka, točnije Milorad Pupovac, Stipe Mesić i Slavek Goldstien, otvaraju nama laicima Pandorinu kutiju. Kad su duhovi u kutiji vidjeli face Pofuka, Slaveka, Mesića i Pupovca, od straha nijedan nije htio izaći van.

A duhovi su trebali posvjedočiti i ovjeriti najnovije Pofukovo otkriće: “Zašto nitko ne govori o sličnosti između Oluje i antifašističkih ustanaka?” Neka ognjištarska bukva bi, kao na primjer ja, na to mudro, suptilno i rafinirano pitanje, odgovorio onako kako dijalektički neobrazovani ognjištari jedino i znaju: odj…. Pofuk! Oluja je bila završni udarac srpskom agresoru i točka na “i” u stvaranju hrvatske države, vjekovne težnje hrvatskog naroda. Naravno, od ognjištara i ne možeš očekivati da shvate svu ideološku, ma rekao bih, marksističku dubinu i progresivnost Pofukova otkrića.

Brane kao Ray Charles vidi dalje, dublje i što je najvažnije objektivnije pa kaže: “Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke Oluje u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti”. Ali se Brane usudi! Bravo Brane za hrabrost! Ustaška zmija i dalje sikće po Hrvatskoj. Brane, kako bi stavio znak jednakosti između četničkog ustanka u Srbu i srpskog bježanja iz Knina, poziva svjedoke. To je zagorska dijalektička mudrost koja glasi: “Ako je do svjedoka, krava je naša!” Prvi svjedok je poznati poznati povjesničar Slavko Goldstein koji je studij povijesti završio kao ja otprilike studij atomske fizike. Tragedija njegove obitelji, misli Brane, dovoljna je da Slaveku iz usta izlaze tvrde i neumoljive povijesne istine. Po toj logici majka Kata Šoljić, koja je u domovinskom ratu izgubila četiri sina, trebala je odmah dobiti katedru na zagrebačkom Filozofskom faksu. Dobro! Od Tvrtka Jakovine i ostalih mladih titoista bila bi sigurno objektivnija. Kaže tako mudri Slavek: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali”. Točno veli naš Slavek! Oni su, onako usput i marginalno, nabili na ražanj svećenika Jurja Gospodnetića i skinuli ga tek kad je bio reš pečen.

Nastavak te pastoralne ličke priče vidjeli smo kod pada Vukovara i pjevanja lirske pjesme “Oj Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate…”. Samozvani povjesničar nas podučava: “U (nezgodno slovo, ali ne možeš bez njega) suštini on (ustanak) je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika”. I ovdje se plastično vidi sličnost ugroženog srpskog stanovništva iz 1941. g., i 1990. g., kad se počelo s “balvan revolucijom”. Samo su devedesetih godina komunisti bili malo bolje organizirani pa su nesebično pomagali ugroženim Srbima. Naročito u Vukovaru, na Ovčari, u Škabrnji, Saborskom, Sertić Poljani, Kijevu, Petrinji i da ne nabrajam previše. Naročito me se dojmio Slavek s tvrdnjom o energičnosti i revolucionarnoj organiziranosti komunista. I to sve u roku od nekoliko mjeseci. Naime, sve do Hitlerova napada na SSSR, naši komunisti na čelu s devetkom Titom, bili su temeljem sporazuma Molotov – Ribbentrop od 24. kolovoza 1939. g., lojalni partneri drugu Hitleru s kojim je drug Staljin podijelio Poljsku, Finsku, Estoniju, Latviju i Rumunjsku. A drug Tito je devetku na dresu zadržao do danas kao 9. zločinac u 20. stoljeću.

I na kraju, čitajući argumente Slavka Goldseina moram biti iskren i priznati da me je uvjerio. Ali mu ja ipak ništa ne vjerujem. Možda je Večernjak uz Pofuka i Goldsteina mogao angažirat i druge eminentne povjesničare kao što su Dežulović, Tomić, Stazić i Stipe Alfier kako bi što brže došlo do povijesne simbioze dva tako bliska događaja kao što su četnički bal vampira u Srbu 1941.g., i akcija Oluja 1995.g. A tu su nam memoari Slaveka Goldsteina nepresušivo vrelo plitke povijesne demagogije.

Oscar Wilde je napisao: “Memoare najčešće pišu ljudi koje je pamćenje davno izdalo ili u životu nisu učinili ništa vrijedno pamćenja”.

Ovih dana otišla je zauvijek vukovarska heroina Vijoleta Antolić. U 45. godini na banalan, ali tako svakodnevan način. Autom je sletjela s ceste. Sve ostalo je povijest. Violeta je kao 21-godišnjakina uzela u ruke pušku, ostavila trogodišnjeg sina u skloništu i u uputila se na bojišnicu. Na prvu crtu, kod Sajmišta. Nakon što je Vukovar pao, vratila se po sina i našla se u Veleprometu na četničkom piru. Od zlostavljanja i smrti spasio ju je Makedonac Ljupče Atanasov. Prebačena je u logor u Mitrovici. Prebijana, mučena i na kraju razmijenjena. Na kraju, za sve to dobila je tek čin narednika. Nije čak ni postala ministrica branitelja!

I jedno akademsko pitanje: za što se heroina s trogodišnjim sinom u naručju borila? Mislim da je njezina borba bila itekako potrebna kao i njezina osobna žrtva. Da nije bilo takvih kao što je ona, Jadranka Kosor i Vesna Škare Ožbolt nikada ne bi postale počasne građanke Vukovara. Niti bi sada Srba u Vukovaru bilo skoro 35 posto. To je više nego u demokratskoj Jugi. Predrag ne bi bio ministar branitelja ni uskoro general. Pofuk bi i dalje pisao za beogradsku Politiku i ne bi prelazio u Vjesnik. Hrvati nikada ne bi doznali da su 27. srpnja 1941. g., i 5. kolovoza 1995. g., jedan te isti događaj. Dežulović, Ivančić, Rade Šerbedžija, Mira Furlan, Goran Babić i plejada ostalih hrabrih jugovića ne bi morali zbrisati u Beograd i sad se smijati dragovoljcima i nazivati ih “samozvanim predstavnicima hrvatskih branitelja” kao što to radi Pofuk u svom plitkom pamfletu (PPP).
Da je Vijoleta ostala kod kuće i brinula se za svoje dijete, da smo svi shvatili ono što danas znamo, povijest bi bila na ovim prostorima malo veselija. Slavek bi bez faksa, sa sinom Ivom, bio akademik; Ivo Sanader izdavao bi lascivne časopise s Nives na duplerici; Granić bi i dalje bio u Vuku Vrhovcu i bavio se bakterijama, a ne vanjskom politikom, što bi njegovoj karijeri bolje odgovaralo. No dobro! Što bi bilo kad bi bilo! Cinici se pitaju kakva bi bila povijest svijeta da je recimo Adam bio Kinez? Pojeo bi zmiju i jabuku kao desert pa nitko ne bi bio izbačen iz raja! A Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska…

Kažu da protiv lopovluka u Hrvatskoj nema pomoći. Mali lopovi rade pod okriljem noći, a veliki rade pod okriljem moći!

Zabavio me slučaj službenika Ministarstva vanjskih poslova koji bi dolazio na posao i radio 26 sekundi. Hrvatska kao zemlja nemogućih mogućnosti! Nakon što se Ministarstvo pohvalilo svojim trudbenikom, nastalo je opće zgražanje. Cinici odmah počeli pričati da je barem Mate “Pola meni, pola tebi, a pola Bagi” dolazio 26 sekundi na posao, gdje bi nam danas bio kraj! Ali je zato naš Andrija Raspudić ipak dolijao. Dobio otkaz jer se šest dana zaredom nije pojavljivao u Ministarstvu i uredno odvaljivao svojih 26 sekundi. Prije svega, je li uopće normalno da se jedan ataše može zvati Andrija Raspudić? Ime asocira na Andriju Artukovića, a prezime na Ninu Raspudića koji je, da prostite, Hercegovac. On se ne da pa tvrdi da je na godišnjem. “Dnevno pliva i sunča se po 26 sekundi”, smijulje se u MVEP-u.

Međutim, u Ministarstvu imaju argumente jače od bejzbol palice pa kažu: “Sedam je godina nelegalno imao diplomatski status. Nema diplomatskog statusa bez visoke stručne spreme, bez obzira na radno iskustvo. Radio si 20-og? Dobro, ali ne možeš dalje. Završi fakultet, to je zakonski preduvjet”. Tako kažu u MVEP. U eventulnom radnom sporu, imam nekakav predosjećaj, da bi predmet morao dobiti onaj sudac ili sutkinja koja je Ivani Milas dosudila 200 000 kuna za mobing od strane Pravnog faksa. Zašto imam takav desničarski i rigidni predosjećaj? Zbog onog uvjeta: nema diplomatskog statusa bez faksa! Kad je naš dragi SDP došao na vlast 2000.g., jedan od prvih veleposlanika s diplomatskim statusom naravno postao je Dražen Vukov Colić. Imao je završen isti faks kao i Slavek Goldstien. Bilo je još takvih ambasadora koji su, s obzirom na svoje kvalifikacije, mogli biti ambasadori dobre volje! No živi bili pa vidjeli!!!

Naši veleposlanici izlažu svoje živote zastupajući nas često u zemljama u kojima bijesni rat. Zato se snalaze kako znaju i umiju. Jedan je nedavno slao Ministarstvu vanjskih poslova izvješće o ratu u Iraku s Dugog Rata?!

 Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari