Ustavni sud protiv Ustava

    0

    Kao što znamo, 13. kolovoza 2014. godine, mediji su objavili odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske kako ne dopušta ostvarenje referenduma građana Republike Hrvatske po pitanju službene uporabe srpskoga jezika i pisma ćirilice za autohtonu srpsku manjinu u Republici Hrvatskoj, a što je zatražio Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, te prikupio daleko više od potrebnih 10% potpisa birača, tj. provjerenih točno 526.549 potpisa.

    PXL_220513_6124369Hrvatski sabor, u kojem većinu zastupnika čini Kukuriku koalicija na čelu sa SDP-om Zorana Milanovića, protivio se referendumu od početka inicijative i odugovlačio, nakon primljenih potpisa, više od pola godine, te uputio upit Ustavnome sudu o ustavnosti referendumskog pitanja, uz svoje obrazloženje kako, po njima, to pitanje nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske.

    Prethodno znamo kakvo su nemoralno i nezakonito nasilje, postavljanjem ćiriličnih ploča, provodili nad mučeničkim gradom herojem Vukovarom i njegovim hrvatskim žrtvama i svim objektivnim poštenim građanima. Na njihovoj strani je bio i predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, iako je sigurno imao ovlasti i načina da spriječi nasilje.

    Zbog svih tih nasilnih događanja i u borbi za red i mir u gardu Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj je i pokrenuta referendumska inicijativa.

    Pitanje je glasilo: “Želite li da se Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina propiše da pravo na ravnopravnu službenu uporabu svoga jezika i pisma manjine ostvaruju u sredinama u kojima čine više od polovice, umjesto sadašnje trećine ukupnog stanovništva?”.

    Mislim da je potrebno naglasiti da je prije promjene vlasti 2000. godine u Republici Hrvatskoj bio na snazi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, prema kojemu su manjine ostvarivale pravo na službenu uporabu svoga jezika i pisma ako ih je bilo više od polovice, a što je također na taj način regulirano i u više europskih zemalja, članica Europske unije.

    Stožer za obranu hrvatskog Vukovara jedino je želio da se o tome pitanju na referendumu izjasni hrvatski narod i svih građani Republike Hrvatske. Tu, zapravo, općenito nema ništa sporno. U II. poglavlju Ustava Republike Hrvatske, pod naslovom “Temeljne odredbe”, u članku 1, stavku 2, izričito se kaže: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.”

    U stavku 3 istoga članka 1 se kaže: “Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem” (referendumom).

    U članku 12 istoga poglavlja, stavku 1, se kaže: “U Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo”. U 2. stavku se kaže: “U pojedinim lokalnim jedinicama, uz hrvatski jezik i latinično pismo, u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik, te ćirilično ili koje drugo pismo, pod uvjetima propisanim zakonom”.

    U 3. poglavlju Ustava, pod naslovom “Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda”, odjeljak “Zajedničke odredbe”, u članku 15 Ustava, stavku 5, se kaže: “Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija”.

    Dakle, prema svim odredbama Ustava, u skladu sa univerzalnim moralnim načelima, ne smiju se ni zakonskim ni referendumskim odlukama kršiti temeljna i neotuđiva ljudska prava ni ljudske slobode.

    Budući da predloženim referendumskim pitanjem Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara nije ni najmanje dovedeno u pitanje baš ničije ustavno pravo u Republici Hrvatskoj, pitam sebe i svu ostalu hrvatsku, europsku i svjetsku javnost, s kojim razlogom je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku da je referendumsko pitanje Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara neustavno, a time i nemoralno?

    U svome obrazloženju, Ustavni sud se ne poziva ni na jedan konkretan članak Ustava Republike Hrvatske, da bi tim pitanjem bio prekršen.

    Konkretno, jedino ovom svojom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske krši Ustav i njegove temeljne odredbe, članak 1 Ustava, stavak 3, tj. narodu, odnosno građanima Republike Hrvatske ukida pravo na neposredno (referendumsko) odlučivanje u svojoj državi.

    Istina, radi kompromisa, Ustavni sud odbacuje i nasilne metode vlasti, radi uvođenja srbijanskog jezika i ćirilice u Vukovaru, s uputama da to treba biti dogovoreno, ali svakako provedivo u roku od godine dana, uz odgovarajuće zakonske propise. No, to ne mijenja stvarnost neustavne odluke Ustavnoga suda.

    Nacionalna manjina valjda treba znati koji je njezin jezik

    Ustavni-sud-RH_0_0_468X10000Samozvani ili izabrani predstavnici nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ako se već zauzimaju za službenu uporabu svoga jezika i pisma, logično je da u prvom redu znaju koji je njihov jezik i pismo.

    Srbi u Republici Hrvatskoj, koji su i predmet ustavnoga spora, po svemu sudeći to ne znaju ili im njihovi predstavnici ne daju da to znaju.

    Jedno je sigurno, da njihov jezik nikada nije bio službeni srpski jezik iz Srbije i srbijansko pismo ćirilica. Pitanje je s kojim pravom se njima, kao građanima Republike Hrvatske, to nameće i tko ima pravo njih terorizirati, te zašto ih ne brani vlast Republike Hrvatske.

    Još gore, zašto se terorizira djecu i roditelje srpske nacionalnosti da idu u odvojene vrtiće i škole, kada govore potpuno isto kao i hrvatska djeca i kada nikada u povijesti zajedničkog života na ovim prostorima nisu djeca išla u odvojene škole i vrtiće. To nikada nije bilo, ni u vrijeme monarhističke Jugoslavije, ni u vrijeme NDH, ni u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske, jer za to nije bilo nikakvog razloga.

    Što bi bilo normalnije nego da djeca istoga jezika, u istoj državi, idu zajedno i u vrtić i u školu, da uče po istim državnim obrazovnim programima, druže se međusobno i odgajaju se u miru i radosti, u ljubavi prema Bogu, prirodi i svim ljudima, domovini i cijelome svijetu.

    U današnjoj demokratskoj Hrvatskoj, ako roditelji srpske djece žele da njihova djeca izvan programa više upoznaju svoju pravoslavnu vlašku povijest u Hrvatskoj i o dolasku jednog dijela svojih predaka iz Srbije, kao i srbijansku povijest, to mogu u dodatnim satima.

    Svakako bi bilo dobro da i djeca i roditelji nauče kako su većem dijelu njih preci u vrijeme srbijanskog cara Dušana bili progonjeni narod drugoga reda, iako su u toj zemlji živjeli kao starosjeditelji prije doseljenja Srba na te prostore. Njihovi preci su i Turke dočekali kao osloboditelje, te s njima nadirali zapadno od Drine, u BiH i Hrvatsku, te se naseljavali na upražnjena hrvatska ognjišta i prostore koje su Turci osvojili i iz kojih su nemoćni Hrvati, starci, žene i djeca, bježali prema Austriji, Mađarskoj, Italiji, Rumunjskoj, gdje njihovi potomci i danas žive, kao mirne i nimalo konfliktne nacionalne manjine.

    Ti naseljeni pravoslavci u današnje vrijeme, najviše u 19. i 20. stoljeću, postali su Srbi, pod utjecajem militantne Srpske pravoslavne svetosavske crkve, koja za veliku Srbiju svojata sve prostore do kojih su dopirali Turci u svojim osvajačkim pohodima i gdje je slobodno djelovala Pećka patrijaršija, koja na tim prostorima i u današnje vrijeme službeno djeluje kao Srpska pravoslavna crkva, ne priznajući državne granice slobodnih država, osim da od tih država zahtijeva novac za svoje djelovanje, posebno, vrlo uspješno, od Republike Hrvatske.

    Znači, u današnjoj demokratskoj i slobodnoj ravnopravnoj i civilizacijski naprednoj Hrvatskoj, djeca se po nečijoj samovolji odjeljuju samo na temelju nacionalnosti, iako je svakome jasno da govore potpuno istim standardnim hrvatskim jezikom.

    Za sve poštene ljude i građane Republike Hrvatske, kakvi smo većina, takvo stanje je više nego sramotno, a naravno i vrlo skupo. To izgleda jedino nije sramotno ni nakaradno za Zorana Milanovića, Ivu Josipovića, Josipa Leku, Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i slične, ali, na žalost, ni za Ustavni sud Republike Hrvatske!

    Dr. Ružica Ćavar/hrsvijet

     

    facebook komentari