Pratite nas

Kolumne

Ustoličenje

Objavljeno

na

Svečano ustoličenje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u nedjelju, 15. veljače 2015., na Trgu sv. Marka u Zagrebu izazvalo je golemo zanimanje ne samo sredstava javnoga priopćivanja nego i cijele nacije, a pratila ga je i prilično živahna radoznalost geopolitičkoga susjedstva.

Bio je to važan, premda u biti protokolaran događaj. Predsjedničin nastupni govor („poslanica“) održan nakon polaganja prisege nije nikoga iznenadio. Sve što je rekla mnogo se puta čulo u predizbornoj kampanji. Popratna priredba bila je za snobovski ukus nacionalno prenaglašena, folklorno preširoka, utopljena u pučko mnoštvo. No, ima li se na umu da priredba obilježuje ustoličenje jedinoga državnog dužnosnika kojega nacija bira na općim izborima, te su tobožnje mane zapravo vrline. Svečanost se i troškom i umjetničkom kakvoćom držala i predviđene i dolične mjere. Sve u svemu, gledali smo lijepo uprizoren događaj na osunčanu Trgu.

Takvi događaji u normalnim prilikama obično dobiju vijest, pa i kraće izvješće u ozbiljnim sredstvima javnog priopćivanja. Zašto? Zato što je ono glavno u njima već objavljeno i raščlanjeno odmah nakon izbora. Zabavna, da ne velim: žuta, javna priopćivala postupaju drukčije. Ona o takvim događajima izvješćuju podrobno i razvlače ih danima. Zašto? Zato što ta priopćivala, kao i potrošači njihovih proizvoda, žive o sporednostima. – A kako onda – reći ćete – treba shvatiti ovaj sveobuhvatni publicitet Kolindina ustoličenja? Sve te političke raščlambe i prosudbe? Što je uzrok toga općeg potopa?

To su samo naoko teška pitanja. Nisu se preko noći svi mediji u Hrvatskoj uneozbiljili. Oni su samo pokazali kako dišu. Pogledajmo, primjera radi, tzv. javnu HTV i njezinu damu „s onoga svijeta“ Elizabetu Gojan, koja u studiju, komentirajući svečanost, pokojnomu Jakovu Gotovcu pretresa njegove – „južnoslavenske“ kosti?! Ili Antu Tomića, ekskrementalnog pomazanika sa splitskog Pazara, koji u Slobodnoj Dalmaciji ovako dovršuje izvješće s Trga sv. Marka: „’Ne mogu vjerovati, zar ste i vi ovdje!?’ zapanjila se jedna gospođa prepoznajući me. ‘Bogme, jesam.’ ‘Pa to je stvarno gubitak svih kriterija.’ U cijelosti sam se složio s građankom.“

Takvih se kverulanata javio cijeli čopor. Pogledajmo još samo Inoslava Beškera. Taj učeni „Evropejac“ u Hanžekovićevu „socijaldemokratskom“ Morgenblattu svestrano raščlanjuje Predsjedničin govor i nariče nad pomanjkanjem logike i povijesne istine u njemu. Najviše zamjera Predsjednici što je, govoreći o čuvanju hrvatske samobitnosti, istaknula kulturu, tradiciju, obitelj i vjeru, a zanemarila „samce“ i „areligijske osobe“. Ne oprašta joj ni „ahistorijsku“ frazu o tisućljetnoj borbi za državnu samostalnost, nego je pokušava utjerati u laž podsjećajući da je Sabor umjesto samostalnosti god. 1527. izabrao Habsburga, Narodno vijeće god. 1918. Karađorđevića, a nacija na referendumu god. 2011. Europsku uniju.

O doprinosu „samaca“ i „areligijskih osoba“ čuvanju hrvatske narodne samobitnosti ne znam ništa. No, tisućljetna borba za državnu samostalnost nije puka fraza. Ta borba nikad nije prestala ni u pravom ni u prenesenom smislu, a ne će, po svemu sudeći, prestati ni u Europskoj uniji, jer je biće ponajprije po tomu biće što pruža – otpor. Uostalom, svatko tko nije slijep od tuge za Jugom jasno vidi da nas nijedno naše klonuće, pa ni ono najgore, ono god. 1945. – koje Bešker pobožno prešućuje – nije uspjelo dokrajčiti.

A što je te nedjelje tako silno uzbudilo naciju? Zapravo sitnica. Nevjerojatno krupna sitnica! Nakon punih petnaest godina naciji se prvi put njezinim imenom „Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani!“ obratila nova državna poglavarica i pozvala je – nasuprot Milanovićevu pokliču: „Ili mi, ili oni!“ – na nacionalni ponos, na novo zajedništvo, na slogu, na prijekid ideološkoga rata, na rad za boljitak Domovine, na solidarnost, a odbacila „Region“ isto onako kako su njezina dva prethodnika bila odbacila naciju i nacionalnu državu. Što je u tomu neobično? Ništa, osim narodnoga oduševljenja.

 [ad id=”40551″]

Benjamin Tolić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati