Ustoličenje

0

Svečano ustoličenje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u nedjelju, 15. veljače 2015., na Trgu sv. Marka u Zagrebu izazvalo je golemo zanimanje ne samo sredstava javnoga priopćivanja nego i cijele nacije, a pratila ga je i prilično živahna radoznalost geopolitičkoga susjedstva.

Bio je to važan, premda u biti protokolaran događaj. Predsjedničin nastupni govor („poslanica“) održan nakon polaganja prisege nije nikoga iznenadio. Sve što je rekla mnogo se puta čulo u predizbornoj kampanji. Popratna priredba bila je za snobovski ukus nacionalno prenaglašena, folklorno preširoka, utopljena u pučko mnoštvo. No, ima li se na umu da priredba obilježuje ustoličenje jedinoga državnog dužnosnika kojega nacija bira na općim izborima, te su tobožnje mane zapravo vrline. Svečanost se i troškom i umjetničkom kakvoćom držala i predviđene i dolične mjere. Sve u svemu, gledali smo lijepo uprizoren događaj na osunčanu Trgu.

Takvi događaji u normalnim prilikama obično dobiju vijest, pa i kraće izvješće u ozbiljnim sredstvima javnog priopćivanja. Zašto? Zato što je ono glavno u njima već objavljeno i raščlanjeno odmah nakon izbora. Zabavna, da ne velim: žuta, javna priopćivala postupaju drukčije. Ona o takvim događajima izvješćuju podrobno i razvlače ih danima. Zašto? Zato što ta priopćivala, kao i potrošači njihovih proizvoda, žive o sporednostima. – A kako onda – reći ćete – treba shvatiti ovaj sveobuhvatni publicitet Kolindina ustoličenja? Sve te političke raščlambe i prosudbe? Što je uzrok toga općeg potopa?

To su samo naoko teška pitanja. Nisu se preko noći svi mediji u Hrvatskoj uneozbiljili. Oni su samo pokazali kako dišu. Pogledajmo, primjera radi, tzv. javnu HTV i njezinu damu „s onoga svijeta“ Elizabetu Gojan, koja u studiju, komentirajući svečanost, pokojnomu Jakovu Gotovcu pretresa njegove – „južnoslavenske“ kosti?! Ili Antu Tomića, ekskrementalnog pomazanika sa splitskog Pazara, koji u Slobodnoj Dalmaciji ovako dovršuje izvješće s Trga sv. Marka: „’Ne mogu vjerovati, zar ste i vi ovdje!?’ zapanjila se jedna gospođa prepoznajući me. ‘Bogme, jesam.’ ‘Pa to je stvarno gubitak svih kriterija.’ U cijelosti sam se složio s građankom.“

Takvih se kverulanata javio cijeli čopor. Pogledajmo još samo Inoslava Beškera. Taj učeni „Evropejac“ u Hanžekovićevu „socijaldemokratskom“ Morgenblattu svestrano raščlanjuje Predsjedničin govor i nariče nad pomanjkanjem logike i povijesne istine u njemu. Najviše zamjera Predsjednici što je, govoreći o čuvanju hrvatske samobitnosti, istaknula kulturu, tradiciju, obitelj i vjeru, a zanemarila „samce“ i „areligijske osobe“. Ne oprašta joj ni „ahistorijsku“ frazu o tisućljetnoj borbi za državnu samostalnost, nego je pokušava utjerati u laž podsjećajući da je Sabor umjesto samostalnosti god. 1527. izabrao Habsburga, Narodno vijeće god. 1918. Karađorđevića, a nacija na referendumu god. 2011. Europsku uniju.

O doprinosu „samaca“ i „areligijskih osoba“ čuvanju hrvatske narodne samobitnosti ne znam ništa. No, tisućljetna borba za državnu samostalnost nije puka fraza. Ta borba nikad nije prestala ni u pravom ni u prenesenom smislu, a ne će, po svemu sudeći, prestati ni u Europskoj uniji, jer je biće ponajprije po tomu biće što pruža – otpor. Uostalom, svatko tko nije slijep od tuge za Jugom jasno vidi da nas nijedno naše klonuće, pa ni ono najgore, ono god. 1945. – koje Bešker pobožno prešućuje – nije uspjelo dokrajčiti.

A što je te nedjelje tako silno uzbudilo naciju? Zapravo sitnica. Nevjerojatno krupna sitnica! Nakon punih petnaest godina naciji se prvi put njezinim imenom „Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani!“ obratila nova državna poglavarica i pozvala je – nasuprot Milanovićevu pokliču: „Ili mi, ili oni!“ – na nacionalni ponos, na novo zajedništvo, na slogu, na prijekid ideološkoga rata, na rad za boljitak Domovine, na solidarnost, a odbacila „Region“ isto onako kako su njezina dva prethodnika bila odbacila naciju i nacionalnu državu. Što je u tomu neobično? Ništa, osim narodnoga oduševljenja.

 [ad id=”40551″]

Benjamin Tolić

facebook komentari