Pratite nas

Kolumne

Ustrojavanje putinovskog entiteta na Balkanu

Objavljeno

na

Inicijativa B-4 je politički plan proruskih oporbenih stranaka u balkanskim zemljama o stvaranju t. zv. izvanblokovske sigurnosne arhitekture na Balkanu preko navodne vojne neutralnosti četiriju balkanskih zemalj — Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH, što bi trebalo biti očito nadomjestak Beogradu za velikosrpske teritorijalne gubitke u ratovima što ih je Srbija 90-ih vodila protiv susjednih država

Ne treba se bojati histeričnih srbijanskih kleveta i napadaja na Hrvatsku, unatoč tomu što srbijanska promičba ima svoja uporišta u dijelu medija registriranih i u samoj Hrvatskoj.

Oni, naime, ne samo da figuriraju kao ispostave sve agresivnije beogradske politike, nego se ta obavještajna i promičbena činidba naslanja na sad već bogato srbijansko špijunsko iskustvo u Hrvatskoj iz 19.i 20. stoljeća.

U promiđžbeni rat protiv Hrvatske spada i pokušaj Aleksandra Vučića da od Moskve prikrije svoj pristanak na zahtjeve iz Bruxellesa da se iz Niša u jugoistočnoj Srbiji izbace Rusi, koji tamo imaju svoje operativno središte, odnosno jednu vrstu vojne baze, a na što je tijekom posjeta Beogradu upozorio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Rusi u Vučića nemaju povjerenja, kao na primjer u Tomislava Nikolića, jer je Vučićeva obitelj tijekom nedavne povijesti navodno u više navrata mijenjali vjeru, a i pripadnost naciji.

Vučićevu pak nemogućnost da normalno vlada bez svakodnevne uporabe Hrvata i Hrvatske čak i socijalni psiholozi obrazlažu kao nemogućnost izlaska iz vlastite podsvijesti koja ga na ovaj ili onaj način podsjeća na nedovoljnu i neiskrenu pripadnost srpstvu i svetosavlju.
Bez obzira na ta psihološka naklapanja, ali i Vučićeve političke želje, Rusija se poprilično dobro učvrstila u Srbiji pa iz nje nastoji proširiti područje svoga gospodarskoga, a onda i vojno-političkog utjecaja na druge susjedne zemlje.

Vidi se to vrlo jasno iz  poruke ministra Sergeja Lavrova koji se poziva na nekakav „Forum slavenskih kultura iz Slovenija“ koji navodno traži očuvanje „zajedničkoga jezika, tradicije, kultura i međuljudskih dodira”.

Ljudi, kako kaže Lavrov, osjećaju svoju zajedničku povijest, zajednički identitet pa ne žele postati žrtvama novih podjela u NATO savezu.

Ruski ministar je naravno svoju diplomatski odmjerenu poruku zamotao u već dobro otrcanu panslavističku ideju, a koja bi svoj regionalni i svojevrsni južnoslavenski državni okvir trebala dobiti u spomenutom planu B-4, što ga je dopredsjednik ruske Dume Sergej Železnjak plasirao preko srbijanskih medija.

Riječ je, naime, o navodnoj inicijativi nekih oporbenih stranaka u balkanskim zemljama o formiranju izvanblokovske sigurnosne arhitekture na Balkanu razvojem navodne vojne neutralnosti četiriju balkanskih zemalja (B-4) — Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH, što bi očito trebalo biti nadomjestak Beogradu za velikosrpske teritorijalne gubitke u ratovima što ih je Srbija 90-ih godina vodila protiv susjednih naroda i država.

Da se ne radi tek o politici „šake jada“ istočno od rijeke Drine, svjedoči i cijeli niz političkih operacija. One na ovaj ili onaj način, ne samo da idu u prilog širenja ruskoga utjecaja na Balkanu, nego s dobro naučenim lekcijama iz političke taktike, Moskva, kako se pokazuje, stoji iza većine tih financijskih i političkih pothvata.
Uz već poznato savezništvo s Erdoganovom Turskom, koji uspješno ucjenjuje EU novim valovima islamističkih migranata, proruski je kandidat nedavno pobijedio na izborima i u Bugarskoj, koja graniči s Turskom.

Ruske su operacije u Makedoniji paralizirale zemlju, a neodlučeno izborno stanje između VMRO-a i socijalista, koji po tradiciji naginju Moskvi, zemlju će gurnuti u ovisnost o albanskim strankama.
Kako su i u Rumunjskoj vlast upravo ovih dana osvojile socijalističke snage mogao bi i tamo biti ugrožen NATO savez.
U bosanskohercegovačkom dijelu politike Republika Srpska je listom uz Putina pa se one oporbene snage što ih ruska politika spominje kao svoj oslonac u pojedinim balkanskim zemljama očito nalaze u Federaciji BiH.

Zbog savezništva s Erdoganom Moskva ne treba računati na protimbu svojoj politici među Izetbegovićevim pristašama, koji su očito dogovorno nedavno nasrnuli, kao otvoreni islamisti, na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović.

Jedina pak snaga koja se protivi takvoj politici su hercegbosanski Hrvati, nu oni nažalost zasad nemaju ustrojen vlastiti prostor kojeg bi u slučaju potrebe bilo bar lakše braniti.
Zato, bez obzira na lokalne protimbe Srba i Bošnjaka u BiH, kad je u pitanja strategija Moskve, obje će strane – srpska i bošnjačka – naći u tomu svoje probitke.

Za razliku od BiH, inače tradicionalno povezane s istočnjačkim Otomanima,  Crna Gora je zbog svoga nacionalnoga ponosa znatno složenija za možebitnu provedbu ruskoga plana B-4.
Naime, unatoč snažnoj srpskoj manjini u Crnoj Gori, među Crnogorcima postoji jaka svijest o stoljetnoj državnopravnoj tradiciji, koja počiva na staroj dukljanskoj srednjovjekovnoj državnosti.
Upravo je ta svijest na udaru velikosrpskih promičbenih valova koji svakodnevno sa sjevera zapljuskuju nasljednike dukljanske državnosti.
Velikosrbi smatraju kako su crnogorsku naciju i državnost na temelju povijesne Crvene Hrvatske izmislili crnogorski velikani Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija.

Crnogorci su suveren narod pa mu nisu potrebni skrbnici iz drugih država, a ponajmanje iz Srbije. To što se nekad srednjovjekovna Crvena Hrvatska prostirala daleko na jug danas je manje važno od činjenice da u neovisnoj Crnoj Gori autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva ne može doći do izražaja od sve agresivnijega djelovanja svetosavske Srpske prvoslavne crkve, koja je tijekom jugoslavenskih diktatura u 20. stoljeću požderala uz Crnogorsku, Makedonsku i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a pravoslavne vjernike Crnogorce, makedonce i Hrvate pretvarala u Srbijance.

Upravo odatle i dolaze prijetnje Crnogorcima kako će, ako se vežu uz NATO i Hrvate, postati crvenohrvatska tvorevina utemeljena na dukljanstvu kao nacionalnoj ideologiji, što će poticati stvaranje crnogorskoga jezika i potiskivanje ćiriličnoga pisma, konstituiranje autokefalne Crnogorske crkve i prihvaćanje unije, odnosno jedinstva s Rimokatoličkom crkvom.
To će, prijete velikosrbi, postupno voditi pokatoličenju Crnogoraca, na način kako je to bilo i u srednjovjekovnoj Duklji.
Nu Crnogorci su dovoljno samosvjestan narod pa mu ne će trebati skrbnici ni iz Srbije ni iz SPC-a, ali će zbog brojnije srpske manjine biti stalno pod velikosrpskim paljbom da uđu u već spomenuti B-4, kako bi Rusija imala otvoren izlaz na toplo more.
U otporu toj strategiji prijateljstvo s Hrvatskom samo im može pomoći.

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati