Pratite nas

Kolumne

Utakmica bez elementarnog fair-playa

Objavljeno

na

Kampanja za izbor predsjednika Republike nalikuje utrci na sto metara u kojoj jedan natjecatelj starta s pedesetog metra dok su ostali još na početnoj poziciji. Da se, primjerice, Milana Kujundžića promovira i približno promociji Ive Josipovića, on bi bio sigurni pobjednik

Dan “otvorenog trga” na Trgu maršala Tita 30. rujna! Trg maršala Tita je zapravo zatvoren. Ne prolaze vozila, u jednom krajičku skupina ljudi drži veliki transparent na kojemu se traži ukidanje naziva Trga po imenu uglednog i mnogoštovanog zločinca. Ima tu ponešto ljudi, nastupaju filharmonije, simfonijski orkestri, kazališta, baleti, folklorne skupine… Otvara se Muzička akademija (ne glazbena?), a na njezinu krovu dugine boje i masonska piramida. Ceremonija otvaranja nije unutar, nego ispred staklene zgrade. A zapravo je sva ta glamurozna predstava priređena kao dio predsjedničke kampanje Ive Josipovića, koji se bezobzirno, bjesomučno i beskrupulozno bori za svoj drugi mandat. Okupirao je sve medije i javne prostore, na svim je događajima, o svemu ima neko svoje mišljenje.

krug-za-trg-opet-se-bore-za-novo-ime-trga-marsala-tita-504x335-20120518-20120505133850-2c62408eb352a779eb26c81d68a1b001Više se sva ta silina njegovih nastupa i pojavljivanja ne da ni pratiti. Jedna vijest prestiže drugu. Putuje u Ujedinjene narode i tamo upozorava svijet na opasnosti širenja ebole, onda ga vidimo u loži na tribinama Arene za odigravanja rukometne utakmice, iznebuha najavljuje novi Ustav iz kojega će izbaciti zabranu stvaranja ulaska države u neki oblik balkanskih asocijacija, nešto se kao buni zbog asimilacije Hrvata u Srbiji ali tek nakon jednog televizijskog priloga, evo ga i na osnivačkoj skupštini novoformirane Čačićeve stranke, prvi put saziva Vijeće obrane kad se srušio avion, ispija kave na javnim mjestima s Mirelom Holy, kojoj munjevito raste anketna popularnost, a fotoreporteri kao slučajno naiđu, naslovnica Jutarnjeg izgleda kao izborni plakat s njegovim likom u gro planu, najavljuje ukidanje Bolonjskog procesa, iako taj proces traje čitavo desetljeće, o čemu nije izustio ni jednu jedinu riječ. Sad se treba svidjeti studentima. I tako iz dana u dan, iz sata u sat – i sve o državnom trošku. Dobro bi bilo neko vrijeme iseliti se dok sve ovo prođe. I predsjednik je, vjerujemo, nestrpljiv. Treba legitimaciju kako bi skoknuo do Beograda u zagrljaj s Tomom Nikolićem sa svojim vrlim savjetnicima Slavkom Goldsteinom, Budimirom Lončarom, Dejanom Jovićem, Sinišom Tatalovićem, Vesnom i Zoranom Pusić, Vesnom Teršelič i ostalim članovima jednog opskurnog jugofilskog tima.

Ali ne zadovoljava se naš ambiciozni predsjednik samo svojim nastupima. Pretvorio se u pravog cenzora, strogo pazeći eliminirati kritičke opaske na njegov račun i neutralizirati protukandidate koliko god je to moguće. Po njegovu nalogu neka je cenzorska ruka izbrisala lik Kolinde Grabar Kitarović iz već pripremljenog i montiranog izvješća HTV-a sa skupa NATO pakta u Walesu, u kojemu se mogao vidjeti njezin srdačan susret s Obamom, Cameronom i Angelom Merkel, u zadnji čast otkazali su joj dogovoreno gostovanje u televizijskoj emisiji Javna stvar, gurnuvši je u kliješta Aleksandra Stankovića, na što je ona prilično naivno nasjela pokrivajući cenzuru umjesto da bojkotom na nju ukaže. Zbog kritičkih tekstova na Josipovićev račun već su stradala dvojica komentatora najtiražnijeg dnevnika.

kolinda-grabar-kitarovic-110U zapadnom svijetu građanske i liberalne demokracije, u svijetu inače izrazitih nejednakosti, proklamirano je još od Francuske revolucije barem načelo jednakih šansi, jednakosti pred zakonom, jednakih prava i slično. Predsjednik Josipović se uoči posljednjih izbora pojavio s parolom o “novoj pravednosti”. Ka što vidimo, ta nova pravednost u njegovoj interpretaciji znači ukidanje elementarne političke jednakosti, jednakih političkih šansi, čak i običnog fair-playa, znači beskrajno korištenje političkih privilegija koje ti donosi trenutni položaj u strukturama vlasti. On se pretvorio u pravog protagonista kolosalne nepravde. Pet prije dvanaest Sabor je promijenio čak i Zakon o izboru predsjednika prema kojemu se pristup glasovanju u dijaspori ograničava na konzularno-diplomatska predstavništva s jasnim ciljem da se zapravo iseljenicima, koji zacijelo nisu naklonjeni sadašnjem predsjedniku, onemogući glasovanje. Kampanja za izbor predsjednika Republike nalikuje utrci na sto metara u kojoj jedan natjecatelj starta s pedesetog metra dok su ostali još na početnoj poziciji.

Kolindu Grabar Kitarović nastoji se predstaviti kao nešto jako slično Ivi Josipoviću, što je posve izvan pameti. Ona je po svom cjelokupnom habitusu nešto posve različito. Umjerena je i pomirljiva, okrenuta prema Zapadu i prema budućnosti, prema Tuđmanu a ne prema Titu, prema Hrvatskoj a ne prema “regionu”. Njezinim prvim javnim nastupima nisu bili zadovoljni tzv. radikalni desničari, koji su očekivali nešto više, nešto žešće i određenije. Za sada joj, istina, nedostaje potrebna jasnoća i preciznost o svim važnim pitanjima. Ne zna se ni tko je savjetuje i priprema za javne nastupe. I ne možete se nikada svidjeti svima. Nije li, ili ne bi li trebao biti cilj političke utakmice, ne tek tvoja pobjeda, već pobjeda tvoje ideje. Tendencija prema centru može se pokazati promašenom, jer je posve nejasno što je to centar i postoji li uopće.

Kujundžiæ æe se vjerojatno kandidirati za PredsjednikaU takav prostor s jedne strane neojugoslavenstvom i neopartizanštinom ideološki veoma opterećenog i vlastohlepnog Josipovića i blage nedvojbeno nacionalno opredijeljene protukandidatkinje, kojima se daju najveći izgledi, vrlo je spretno i zapaženo uletio Milan Kujundžić s decidiranim odgovorima koji ne ostavljaju dilemu iza sebe. On se ne bi ljubio s Nikolićem, homoseksualnost tolerira, ali je smatra devijacijom, Inu, Plivu i banke bi vratio u hrvatske ruke, ne bi prodavao autoceste, ukinuo bi dotacije ideološkim “nevladinim udrugama”, kao i Ured bivšeg predsjednika, pretresao bi diplomaciju koju su Josipovć i Vesna Pusić natrpali svojim i sebi sličnim kadrovima, ne bi se skanjivao otići u Bleiburg, ne bi tražio ćirilicu u Vukovaru, itd. Situacija u društvu je sama po sebi poprilično radikalna i ona traži, uvjetno rečeno, radikalnije stavove. On je čovjek iz naroda i nametnuo se kao vrlo ozbiljan pretendent. Prema Kolindi je suzdržan, a prema Josipoviću žestok. Kad bi imao odgovarajući tretman i veliko bi iznenađenje bilo moguće. Usuđujemo se kazati, da se, primjerice, Milana Kujundžića promovira i približno promociji Ive Josipovića, on bi bio sigurni pobjednik.

Postoje spekulacije o tome kome bi više štete mogao nanijeti Kujundžić, pod pretpostavkom da je on tek treći po izgledima. Jedni kažu kako će oduzeti glasove Kolindi Grabar i tako pomoći Josipoviću, što je kriva procjena. On može samo aktivirati one glasače koji nisu ni za jedno ni za drugo i koji ne bi ni izlazili na biralište. Na taj bi način onemogućio Josipovićevu pobjedu u prvom krugu. U drugom bi krugu, pretpostavljam, kao rođeni imotski džentlmen pozvao svoje birače neka pomognu dami u nevolji. Ako je predsjednik samo figura neka figura bude onaj ili ona koja ljepše figurira.

Josip Jović/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati