Connect with us

Kolumne

UVOD U PREDSJEDNIČKE IZBORE U HRVATSKOJ

Published

on

Kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, koji trebaju biti održani 28.12., ulazi u završnicu

[dropcap color=”#636363″ font=”0″]U[/dropcap]vod u tu izbornu priču za čitatelje iz BiH morao bih krenuti od osnovnog pitanja – koliko su ti izbori uopće važni i zbog čega? Specifičnost Hrvatske u odnosu na većinu zemalja koje imaju sličan, parlamentarni sustav s vrlo ograničenim ovlastima predsjednika, je da se u njoj predsjednika bira izravno na izborima, a ne u parlamentu, kako je u takvim sustavima uobičajeno. Tijekom devedesetih, kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nadmoćno dobio dvoje izbore već u prvom krugu, Hrvatska je imala polupredsjednički sustav. Uzevši u obzir da je predsjednik Tuđman bio i predsjednik HDZ-a, stranke koja je u Saboru imala čvrstu većinu, te da je u njoj imao neupitan autoritet, Hrvatska je de facto funkcionirala kao zemlja s predsjedničkim sustavom, u kojoj su se sve važne odluke donosile u uredu predsjednika. Nakon Tuđmanove smrti koncem 1999. i izbora na kojima je došlo do promjene vlasti, predsjedničke ovlasti su drastično smanjene i od tada, od bitnih funkcija, obuhvaćaju samo sukreiranje vanjske politike, djelomičan utjecaj na rad tajnih službi te zapovijedanje vojskom. Iako su sljedeći predsjednici imali neusporedivo manje ovlasti i jednako toliko manje stvarnog posla, zadržali su golemi ured, štoviše, troškovi predsjedničkog ureda danas su veći nego u Tuđmanovo vrijeme. Unatoč dobro obrazloženim prijedlozima da predsjednik bude biran u Saboru, a ne na izborima, izravni predsjednički izbori se i dalje održavaju, što ne mora biti loše kao svojevrsni test raspoloženja javnosti između dvaju parlamentarnih izbora na kojima se stvarno odlučuje tko će upravljati zemljom.

nino-raspudicNakon ulaska Hrvatske u NATO i EU, predsjedničke ovlasti koje se odnose na sukreiranje vanjske politike i zapovijedanje vojskom dodatno su izgubile na važnosti, budući da se zemlja nalazi u euroatlanskim okvirima u kojima su te smjernice dobrim dijelom već zadane. Predsjedniku tako u rukama ostaju još ingerencije nad službama i golemi ured s puno savjetnika i malo stvarnog posla, što se može iskoristiti za kapilarni utjecaj i lobiranje, te stvaranje paralelne moći mimo ovlasti, kao u slučaju predsjednika Josipovića, koji je tijekom mandata ostvario golemi utjecaj u medijima pa i u političkim krugovima izvan matične stranke i koalicije.

Iako su predsjednički izbori realno manje važni od pozornosti koja im se pridaje, u kriznim trenucima funkcija predsjednika dobiva na težini. U današnjoj Hrvatskoj to više nije opasnost ratnog stanja, već ekonomska kriza koja traje već punih šest godina (punih pet godina Josipovićevog mandata plus godinu ranije) i kojoj se nazire kraj. Ulazak u EU prije skoro godinu i pol nije donio nikakvu novu ekonomsku i društvenu dinamiku pa društvom vlada do sada neviđen opći osjećaj razočaranosti i beznadnosti. Uz to, zaoštravaju se ideološki konflikti pa u takvoj eksplozivnoj situaciji figura predsjednika kao figure koja jamči stabilnost sustava dobiva na simboličnom značenju. On može predlagati tematske sjednice Vlade i otvarati javno neka pitanja koja su do sada uglavnom prešućivana.

Velika razlika u odnosu na prošle izbore je znatno manji broj kandidata. Za kandidaturu na predsjedničkim izborima potrebno je prikupiti 10.000 glasova. Na prošlim izborima bilo je 12 kandidata, na ovim samo četvero.

Puno prije raspisivanja izbora, i prije nego se znalo tko će se sve kandidirati, dominantni mediji su već dobrim dijelom izrežirali utrku svodeći je na sraz dvije osobe, SDP-ovog kandidata Ive Josipovića i HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović. Svima ostalima se tako apriori nametala stigma autsajdera, koji ulaze u igru samo da bi jednome od dvoje “velikih” kandidata odlomili dio glasova, naravno u korist onog drugog. Možda je dijelom i to, uz opću rezigniranost, razlog malog broja kandidatura.

Do sada nitko u Hrvatskoj nije bio predsjednik samo jedan mandat pa se kao pravilo (istina potvrđeno samo na dva primjera, Tuđmana i Mesića) nametnulo stajalište kako je po inerciji lakše aktualnom predsjedniku osvojiti još jedan mandat nego nekom drugom preoteti mu ga. Ali Josipovićev je problem, premda se ne tiče izravno njegovih ovlasti, to što je zemlja cijelo vrijeme njegovog petogodišnjeg mandata u ekonomskoj krizi. Vlada sastavljena od stranaka koje ga podržavaju je krajnje neuspješna i opterećena brojnim aferama. Ključni problem njegove kampanje, stoga je, kako ostaviti dojam da on nije puki krak vladajućih, te kako ih može kritizirati, a da ne ispadne licemjeran, jer je njihov kandidat.
Druga Josipovićeva prednost je to što na raspolaganju ima javnim sredstvima financiran golemi ured i savjetnički tim, koji je (in)direktno angažiran u permanentnoj kampanji, jer se ne može strogo razdvojiti što je obavljanje redovnog predsjedničkog posla iz ovoga mandata, a što su aktivnosti u funkciji kampanje za sljedeći. No problem su neki u javnosti izrazito nepopularni savjetnici, a kamen o vratu postaju mu i prerevni “drugovi” koji mu u zadnje vrijeme rade medvjeđe usluge poput uhićenja mladića u Splitu, jer su lijepili protujosipovićevske plakate.

Predsjednički-kandidati-2014-658x420Prva slaba točka Kolinde Grabar-Kitarović je to što je kandidat HDZ-a, koji u javnosti još nosi stigmu stranke protiv koje se vodi proces zbog korupcije iz Sanaderovog vremena. Ima respektabilnu karijeru tijekom koje je bila ministrica vanjskih poslova, veleposlanica u SAD i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Njena specifičnost je i da bi u slučaju pobjede postala prva predsjednica hrvatske države. Hrvatsko biračko tijelo očito dijelom još ima predrasuda prema ženama-liderima, i to, prema istraživanjima, posebno ženska populacija, koja je nerazmjerno ideološkim preferencijama, sklonija muškim kandidatima. Vjerojatno iz svijesti o toj činjenici proizlazi potreba HDZ-ove kandidatkinje da se legitimira nekim “muškim” vrijednostima, pa u kampanji ističe kako će “lupiti šakom o stol”. Druga potencijalna slaba točka Grabar-Kitarovićeve svodi se na optužbe da je udaljena od hrvatske stvarnosti jer dolazi iz nekog visokog stranog svijeta NATO-a i Trilaterale, dalekog tzv. malom čovjeku. Tome njen PR-tim zadnjih dana pokušava doskočiti potencirajući priče poput one kako zna pomusti kravu, misleći da će je na taj način približiti puku.

Milan Kujundžić, ugledni liječnik i Karamarkov suparnik na zadnjim izborima za predsjednika HDZ-a, koji je nakon poraza osnovao vlastitu stranku, uspio se nametnuti kao treći ozbiljan kandidat. Grabar-Kitarović i Kujundžić se bore za isto, konzervativno, glasačko tijelo i taj sraz će biti najzanimljiviji segment prvog kruga. Njegov ishod bit će važan za provjeru legitimiteta HDZ-ovog trenutnog vodstva i budući odnos snaga na desnici.

Četvrti kandidat Ivan Vilibor Sinčić je jedini potpuni autsajder. Mladac od 25 godina, aktivist Udruge “Živi zid”, koja sprječava deložacije građana, čini se nedorastao igri u koju se upustio. To nije samo zbog mladosti i želje da s faksa pređe izravno na predsjednički posao, već prije svega zbog naivnog populizma i elementarne neupućenosti u predsjedničke ovlasti i politički sustav.

Što ovi izbori mogu promijeniti? Aktualna Vlada ima katastrofalne rezultate. Nakon unutarstranačkih sukoba raste nezadovoljstvo Milanovićem unutar SDP-a, pogotovo nakon nekoliko poraza na manjim izborima (europski i lokalni). Ako Josipović pobijedi, bit će to veliki udarac HDZ-u. Ispast će luzeri nesposobni smijeniti i ovakvu lošu vlast, pogotovo ako HDZ-ov disident Kujundžić dobije više glasova od njihove kandidatkinje. Josipovićeva pobjeda dala bi vjetra u leđa posrnuloj SDP-ovoj koaliciji i vjerojatno nove unutarstranačke probleme za Milanovića, koji bio ostao u Josipovićevoj sjeni. Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović značila bi nastavak uzleta HDZ-a i gotovo siguran pad sadašnje vlasti na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Treća varijanta u vidu neočekivane pobjede Kujundžića izazvala bi opći potres na političkoj sceni: krah sadašnjeg HDZ-ova vodstva, katastrofu za SDP i drastično preslagivanje političke scene pred parlamentarne izbore. Što rasplet predsjedničkih izbora znači za BiH? Formula koja se etablirala u Hrvatskoj zadnjih godina – potpora jedinstvenoj BiH triju ravnopravnih naroda i euroatlanski put – će se nastaviti zastupati. Kolinda Grabar-Kitarović je bliska američkoj politici, Josipović je skloniji europskoj, napose britanskoj, dok Kujundžić, čini se, još nema do kraja izgrađeno stajalište po pitanju BiH, što je dovelo i do nekih gafova, ali je sigurno da neće ići bitno izvan postavljenih standarda.

Opća atmosfera u vezi s izborima je pomalo potuljena pa i kampanja zasad prolazi u tom tonu. Od kandidata do sada nismo vidjeli ni čuli ništa posebno svježe ni originalno. PR timovi su radili ziheraški pa se željno iščekuju prva sučeljavanja koja, uz konačno malo živosti, mogu donekle promijeniti i odnose snaga.

Nino Raspudić/Nezavisne novine

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading