UVOD U PREDSJEDNIČKE IZBORE U HRVATSKOJ

0

Kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, koji trebaju biti održani 28.12., ulazi u završnicu

[dropcap color=”#636363″ font=”0″]U[/dropcap]vod u tu izbornu priču za čitatelje iz BiH morao bih krenuti od osnovnog pitanja – koliko su ti izbori uopće važni i zbog čega? Specifičnost Hrvatske u odnosu na većinu zemalja koje imaju sličan, parlamentarni sustav s vrlo ograničenim ovlastima predsjednika, je da se u njoj predsjednika bira izravno na izborima, a ne u parlamentu, kako je u takvim sustavima uobičajeno. Tijekom devedesetih, kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nadmoćno dobio dvoje izbore već u prvom krugu, Hrvatska je imala polupredsjednički sustav. Uzevši u obzir da je predsjednik Tuđman bio i predsjednik HDZ-a, stranke koja je u Saboru imala čvrstu većinu, te da je u njoj imao neupitan autoritet, Hrvatska je de facto funkcionirala kao zemlja s predsjedničkim sustavom, u kojoj su se sve važne odluke donosile u uredu predsjednika. Nakon Tuđmanove smrti koncem 1999. i izbora na kojima je došlo do promjene vlasti, predsjedničke ovlasti su drastično smanjene i od tada, od bitnih funkcija, obuhvaćaju samo sukreiranje vanjske politike, djelomičan utjecaj na rad tajnih službi te zapovijedanje vojskom. Iako su sljedeći predsjednici imali neusporedivo manje ovlasti i jednako toliko manje stvarnog posla, zadržali su golemi ured, štoviše, troškovi predsjedničkog ureda danas su veći nego u Tuđmanovo vrijeme. Unatoč dobro obrazloženim prijedlozima da predsjednik bude biran u Saboru, a ne na izborima, izravni predsjednički izbori se i dalje održavaju, što ne mora biti loše kao svojevrsni test raspoloženja javnosti između dvaju parlamentarnih izbora na kojima se stvarno odlučuje tko će upravljati zemljom.

nino-raspudicNakon ulaska Hrvatske u NATO i EU, predsjedničke ovlasti koje se odnose na sukreiranje vanjske politike i zapovijedanje vojskom dodatno su izgubile na važnosti, budući da se zemlja nalazi u euroatlanskim okvirima u kojima su te smjernice dobrim dijelom već zadane. Predsjedniku tako u rukama ostaju još ingerencije nad službama i golemi ured s puno savjetnika i malo stvarnog posla, što se može iskoristiti za kapilarni utjecaj i lobiranje, te stvaranje paralelne moći mimo ovlasti, kao u slučaju predsjednika Josipovića, koji je tijekom mandata ostvario golemi utjecaj u medijima pa i u političkim krugovima izvan matične stranke i koalicije.

Iako su predsjednički izbori realno manje važni od pozornosti koja im se pridaje, u kriznim trenucima funkcija predsjednika dobiva na težini. U današnjoj Hrvatskoj to više nije opasnost ratnog stanja, već ekonomska kriza koja traje već punih šest godina (punih pet godina Josipovićevog mandata plus godinu ranije) i kojoj se nazire kraj. Ulazak u EU prije skoro godinu i pol nije donio nikakvu novu ekonomsku i društvenu dinamiku pa društvom vlada do sada neviđen opći osjećaj razočaranosti i beznadnosti. Uz to, zaoštravaju se ideološki konflikti pa u takvoj eksplozivnoj situaciji figura predsjednika kao figure koja jamči stabilnost sustava dobiva na simboličnom značenju. On može predlagati tematske sjednice Vlade i otvarati javno neka pitanja koja su do sada uglavnom prešućivana.

Velika razlika u odnosu na prošle izbore je znatno manji broj kandidata. Za kandidaturu na predsjedničkim izborima potrebno je prikupiti 10.000 glasova. Na prošlim izborima bilo je 12 kandidata, na ovim samo četvero.

Puno prije raspisivanja izbora, i prije nego se znalo tko će se sve kandidirati, dominantni mediji su već dobrim dijelom izrežirali utrku svodeći je na sraz dvije osobe, SDP-ovog kandidata Ive Josipovića i HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović. Svima ostalima se tako apriori nametala stigma autsajdera, koji ulaze u igru samo da bi jednome od dvoje “velikih” kandidata odlomili dio glasova, naravno u korist onog drugog. Možda je dijelom i to, uz opću rezigniranost, razlog malog broja kandidatura.

Do sada nitko u Hrvatskoj nije bio predsjednik samo jedan mandat pa se kao pravilo (istina potvrđeno samo na dva primjera, Tuđmana i Mesića) nametnulo stajalište kako je po inerciji lakše aktualnom predsjedniku osvojiti još jedan mandat nego nekom drugom preoteti mu ga. Ali Josipovićev je problem, premda se ne tiče izravno njegovih ovlasti, to što je zemlja cijelo vrijeme njegovog petogodišnjeg mandata u ekonomskoj krizi. Vlada sastavljena od stranaka koje ga podržavaju je krajnje neuspješna i opterećena brojnim aferama. Ključni problem njegove kampanje, stoga je, kako ostaviti dojam da on nije puki krak vladajućih, te kako ih može kritizirati, a da ne ispadne licemjeran, jer je njihov kandidat.
Druga Josipovićeva prednost je to što na raspolaganju ima javnim sredstvima financiran golemi ured i savjetnički tim, koji je (in)direktno angažiran u permanentnoj kampanji, jer se ne može strogo razdvojiti što je obavljanje redovnog predsjedničkog posla iz ovoga mandata, a što su aktivnosti u funkciji kampanje za sljedeći. No problem su neki u javnosti izrazito nepopularni savjetnici, a kamen o vratu postaju mu i prerevni “drugovi” koji mu u zadnje vrijeme rade medvjeđe usluge poput uhićenja mladića u Splitu, jer su lijepili protujosipovićevske plakate.

Predsjednički-kandidati-2014-658x420Prva slaba točka Kolinde Grabar-Kitarović je to što je kandidat HDZ-a, koji u javnosti još nosi stigmu stranke protiv koje se vodi proces zbog korupcije iz Sanaderovog vremena. Ima respektabilnu karijeru tijekom koje je bila ministrica vanjskih poslova, veleposlanica u SAD i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Njena specifičnost je i da bi u slučaju pobjede postala prva predsjednica hrvatske države. Hrvatsko biračko tijelo očito dijelom još ima predrasuda prema ženama-liderima, i to, prema istraživanjima, posebno ženska populacija, koja je nerazmjerno ideološkim preferencijama, sklonija muškim kandidatima. Vjerojatno iz svijesti o toj činjenici proizlazi potreba HDZ-ove kandidatkinje da se legitimira nekim “muškim” vrijednostima, pa u kampanji ističe kako će “lupiti šakom o stol”. Druga potencijalna slaba točka Grabar-Kitarovićeve svodi se na optužbe da je udaljena od hrvatske stvarnosti jer dolazi iz nekog visokog stranog svijeta NATO-a i Trilaterale, dalekog tzv. malom čovjeku. Tome njen PR-tim zadnjih dana pokušava doskočiti potencirajući priče poput one kako zna pomusti kravu, misleći da će je na taj način približiti puku.

Milan Kujundžić, ugledni liječnik i Karamarkov suparnik na zadnjim izborima za predsjednika HDZ-a, koji je nakon poraza osnovao vlastitu stranku, uspio se nametnuti kao treći ozbiljan kandidat. Grabar-Kitarović i Kujundžić se bore za isto, konzervativno, glasačko tijelo i taj sraz će biti najzanimljiviji segment prvog kruga. Njegov ishod bit će važan za provjeru legitimiteta HDZ-ovog trenutnog vodstva i budući odnos snaga na desnici.

Četvrti kandidat Ivan Vilibor Sinčić je jedini potpuni autsajder. Mladac od 25 godina, aktivist Udruge “Živi zid”, koja sprječava deložacije građana, čini se nedorastao igri u koju se upustio. To nije samo zbog mladosti i želje da s faksa pređe izravno na predsjednički posao, već prije svega zbog naivnog populizma i elementarne neupućenosti u predsjedničke ovlasti i politički sustav.

Što ovi izbori mogu promijeniti? Aktualna Vlada ima katastrofalne rezultate. Nakon unutarstranačkih sukoba raste nezadovoljstvo Milanovićem unutar SDP-a, pogotovo nakon nekoliko poraza na manjim izborima (europski i lokalni). Ako Josipović pobijedi, bit će to veliki udarac HDZ-u. Ispast će luzeri nesposobni smijeniti i ovakvu lošu vlast, pogotovo ako HDZ-ov disident Kujundžić dobije više glasova od njihove kandidatkinje. Josipovićeva pobjeda dala bi vjetra u leđa posrnuloj SDP-ovoj koaliciji i vjerojatno nove unutarstranačke probleme za Milanovića, koji bio ostao u Josipovićevoj sjeni. Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović značila bi nastavak uzleta HDZ-a i gotovo siguran pad sadašnje vlasti na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Treća varijanta u vidu neočekivane pobjede Kujundžića izazvala bi opći potres na političkoj sceni: krah sadašnjeg HDZ-ova vodstva, katastrofu za SDP i drastično preslagivanje političke scene pred parlamentarne izbore. Što rasplet predsjedničkih izbora znači za BiH? Formula koja se etablirala u Hrvatskoj zadnjih godina – potpora jedinstvenoj BiH triju ravnopravnih naroda i euroatlanski put – će se nastaviti zastupati. Kolinda Grabar-Kitarović je bliska američkoj politici, Josipović je skloniji europskoj, napose britanskoj, dok Kujundžić, čini se, još nema do kraja izgrađeno stajalište po pitanju BiH, što je dovelo i do nekih gafova, ali je sigurno da neće ići bitno izvan postavljenih standarda.

Opća atmosfera u vezi s izborima je pomalo potuljena pa i kampanja zasad prolazi u tom tonu. Od kandidata do sada nismo vidjeli ni čuli ništa posebno svježe ni originalno. PR timovi su radili ziheraški pa se željno iščekuju prva sučeljavanja koja, uz konačno malo živosti, mogu donekle promijeniti i odnose snaga.

Nino Raspudić/Nezavisne novine

facebook komentari