Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Uz obljetnice rođenja i smrti poglavnika Dr. Ante Pavelića

Objavljeno

na

Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpnja 1889. – Madrid, 28. prosinca 1959.), hrvatski političar i odvjetnik, vođa Ustaškoga pokreta. U najtežim povijesnim okolnostima bio je pritisnut između dvojice nacifašističkih manijaka, Mussolinija u Rimu i Hitlera u Berlinu uspio stvoriti najveću državu Hrvatsku, koja se je prostirala od Drine do Dragonje i od Drave, Dunava i ušća Save kod Zemuna do Boke Kotorske, Dubrovnika i otoka Hrvatskog Jadrana.

ante_paveli__uniform_1380S1Nažalost, bjesnio je rat i kao svaki rat bio je praćen sa svima ratnim stradanjima, razaralaštvima i zločinima zaraćenih strana protiv ljudi obostrano i svestrano.

Ta zla u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bila su utoliko strašnija jer su se osim stranih vojnih trupa na hrvatskom državnom prostoru našli srbskofašistički četnici i komunistički partizani, koji su ubijali Hrvatski narod, progonili ga s vjekovnih ognjišta, pljačkali i uništavali sva njegova kulturna, sakralna, gospodarska i prirodna dobra.

Tako se je od naroda željena Nezavisna Država Hrvatska pretvorila u najstrašnije ratno poprište u Europi.

Sve ratujuće vojske na hrvatskome prostoru i savezničke izvana ratovale su protiv države Hrvatske i protiv Hrvatskog naroda. Evo ih poimence (abecedno):

-Bosanski odmetnici u komunističke partizane, u fašističke četnike i poturice, primjerice Huska – “Kud prolazi Huska, tu je zemlja Turska…

-Bugari u službi njemačke vojske bili su okrutni prema Hrvatima…

-Crnogorski fašistički četnici i takozvani protalijanski Zelenaši.

-Francuzi, napose Elzeseri u njemačkoj vojsci, bili zu veći zločinci, nego Nijemci. U Slunju su kindapirali sve muškarce za odstrijel i jedva ih je spasila hrvatska Oružnička jedinica iz Ogulina.

-Hrvatski odmetnici: komunistički partizani i orjunaši, pridruženi srbskim četnicima Momčila Đujuća… su najstrašnije i najbrutalnije ratovali protiv Hrvatskog naroda i njegove država NDH.

-Mađari pod vladavinom Drugog Hitlera Miklosa Hortya, nejveći saveznici Hitlerove Njemačke okupirali su Hrvatsko Međimurje i Baranju – mađarizirali Hrvate, a neposlužne progonili ili ubijali.

-Nijemci svih vojnih formacija ratno su strogo kažnjavali Hrvate. Nametnuli su u Hrvatskoj njemačke rasne zakone.

-Slovenci, odmetnuti u komunističke partizane i fašističke četnike su istaknuto ratovali protiv ratne Hrvatske i Hrvata…

-Srbi svih ideologija, napose četničko-fašističke, komunističke i izbjegličke-kraljevske borili su se protiv Hrvatske, ubijali masovno i progonili Hrvatski narod. Pomagali su ih talijanski fašisti, kraljevci iz Londona i Britanci…

-Talijani svih vojnih postrojbi, napose fašisti su na svakom koraku ugrožavali Hrvate i okupirali su dio priobalne Hrvatske po Londonskom ugovoru Talijana sa silama Antante iz 1915.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. veliki broj Talijana je formirao talijanske partizanske jedinice, koje su se borile protiv Hrvatske i Hrvata.

-Ovdje treba dodati i po snazi i moći najveće neprijatelje Nezavisne Države Hrvatske. To su bili protuosovinski saveznici: Amerikanci, Britanci i Sovjeti… Amerikanci i Britanci su strašno bombardirali hrvatske gradove, napose: Zadar, Rijeku, Sl. Brod, Senj, Split i Zagreb. Sovjeti su pred kraj rata vodili borbe protiv NDH napose u Slavoniji i Srijemu. Svi su pomagali velezločinca Tita u borbi protiv Hrvatske i protiv Hrvata: oružjem i sa svima ratnim potrebštinama, uključujući i ratno zrakoplovstvo.

Iz iznešenoga je vidljivo, da Nezavisna Država Hrvatska nije imala nijednoga pravoga saveznika, čak niti u Nijemcima i u Talijanima, koji su svaki na svoj način utjecali na stvaranje Nezavisne Države Hrvatske jer im je trebala jedna prostorna formacija, s kojom će gospodariti.

Primjerice, Jasenovac je bio njemački rasni logor u Hrvatskoj, u kojemu se ustaške postrojbe obavljake service za Nijemce.

Hrvatski narod nema do sada pravu povijest Nezavisne Države Hrvatske. Ona je bila želja, potreba i ostvarenje naslova NDH, ali vrlo malo sadržaja, koji bi trebao ispunjavati naslov Nezavisne Države Hrvatske.

Dvije obljetnice

Ove kalendarske godine, od koje još imamo četiri dana (danas je 28. prosinca 2014) padaju dvije obljetnice vezane uz život i smrt hrvatskog političara, državnika i pisca Dr. Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske.

To su 125. obljetnica rođenja i 55. obljetnica smrti čovjeka, koji je čitav svoj život u vrlo teškom dijelu svjetske i hrvatske povijesti posvetio Hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Mjesto rođenja školovanje i smrt

Po roditeljima Mariji i Mili Pavelić, Ličanima iz Krivog Puta, sin Ante Pavelić je rođen prije 125 godina, 14. srpnja 1889. godine u hercegovačkom selu Bradini kraj Konjica. Tu je Mile Pavelić bio u željezničarskoj službi.

Osnovnu školu je pohađao u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao i upisao studij na Pravnom fakultetu. Kao izvrstan student diplomirao je 1914. godine i već 1915. stekao doktorat prava.

Poglavnik, Dr. Ante Pavelić je umro 28. prosinca 1959. godine u Madridu, nakon predhodnog ranjavanja od zločinačkih agenata Titove jugoslavenske Udbe.

Vremenski slijed najvažnijih djelovanja Ante Pavelića

Već kao gimnazijalac postaje 1907. članom Hrvatske stranke prava i time počinje njegova politička i državotvorna djelatnost.

Godine 1918. preuzima visoke dužnosti u HSP-u i postaje njeni tajnik pa zatim predsjednik.

Godine 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu.

Oženio je 1922. Maru Lovrenčević i u braku su imali troje djece, dvije kćeri: Višnju i Mirjanu i sina Velimira.

Izabran je 1927. za zagrebačkog oblastnog zastupnika.

U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na Europskom kongresu gradova u Parizu.

Na povratku iz Pariza odlazi u Rim i u ime HSP-a predaje Promemoriju, u kojoj predlaže Italiji suradnju u rušenju Jugoslavije, koja se još tada (1927) zove Kraljevina SHS.

U toj Promemoriji glavnina se odnosi na stvaranje Nezavisne Države Hrvatske uz pomoć Italije i hrvatske prilagodbe talijanskim interesima s polazištem u Londonskom sporazumu Italije sa Silama antante iz 1915. po kojemu je Italiji trebalo pripasti pola Hrvatske, južno od Kupe. Ta “prilagodba” se pripisuje Dr. Anti Paveliću kao veliki grijeh, iako je on spasio dio Hrvatske, od talijanske okupacije, na koji su Talijani imali pravo po Londonskom sporazumu. Na primjer, spasio je Dubrovnbik i Konavle sa zaleđem, Makarsko primorje, gradove Šibenik, Senj…i nekoliko otoka… Poslije kapitulacije Italije 8. rujna 1943. Dr. Ante Pavelić je vratio u Hrvatsku, sve što su Talijani prisvojili po Londonskom sporazumu.

Na parlamentarnim izborima 1927. godine, Dr. Ante Pavelić je s Antom Trumbićem izabran za zastupnika u beogradskoj “Narodnoj skupštini” na listi Hrvatskog bloka.

U svojim govorima u beogradskoj Skupštini istupao je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. S takvim hrvatskim stavovima izazivao je protiv sebe velikosrbske političare, koji su Hrvatsku smatrali proširenom Srbijom.

Usmjeravao je pravašku mladež na djelovanje za hrvatsku samostalnost i državotvornost te pokrenuo listove “Starčević i Kvaternik”, zatim list “Hrvatski domobran” s programom ostvarenja samostalne države Hrvatske, uključujući i pripreme za borbene akcije.

Iza zločinačkog atentata na hrvatske zastupnike HSS-a u beogradskoj Skupštini, 20. lipnja 1928. Dr. Ante Pavelić pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji.

Nakon proglašenja Aleksandrove Šestosječanjske diktature 1929. godine, najavljuje Dr. Ante Pavelić u Bakačevoj ulici u Zagrebu osnivanje Ustaškog pokreta s glavnim ciljem rušenje Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske na njenom povijesnom prostoru.

Iste 1929. godine odlazi Dr. Ante Pavelić u emigraciju, najprije u Beč, potom s Gustavom Perčecom u Budimpeštu.

Već 20. travnja 1929. Dr. Ante Pavelić je u Sofiji, gdje s vođama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Hrvata i Makedonaca u rušenju Jugoslavije i stvaranju neovisnih država Hrvatske i Makedonije.

U Beogradu, 17. srpnja 1929. Sud za zaštitu države osudio je u odsutnosti Dr. Antu Pavelića na smtnu kaznu.

Nakon Bugarske odlazi Dr. Ante Pavelić u Italiju, gdje dobiva utočište i podkraj 1930. osniva Tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju Ustaša, s istaknutim ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne Hrvatske države uz pomoć Italij

Ustaški pokret utemeljio je Dr. Ante Pavelić na vojnim i urotničkim načelima i postaje poglavnikom Pokreta i buduće države Hrvatske.

U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno, u pokrajini Brescii, te potiče osnivanje drugih logora u Italiji i u Mađarskoj.

Velebitski ustanak, noću 6/7. rujna 1932. godine. Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci).

Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s poglavnikom Dr. Antom Pavelićem i drugim ustaškim prvacima.

U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. Poglavnik obznanjuje Načela Ustaškog pokreta u 17 točaka te kao cilj Pokreta ističe uspostavu samostalne u nezavisne Hrvatske države na čitavom njenom povijesnom i etničkom prostoru, što se ima pravo ostvariti svima sredstvima pa i uporabom sile oružja.

Poglavnik pokreće i organizira promičbene akcije, diverzije i atentate. Nakon spomenutog Velebitskog ustanka 1932. orgtanizira 1934. atentat na diktatora, fašističkog kralja Aleksandra u Marseilleu. Radi toga biva po drugiput u odsutnosti osuđen na smrt.

Nakon Marseilleskog atentata, 9. listopada 1934. godine, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934-1936).

Podkraj listopada 1936. dovršio je Dr. Ante Pavelić obsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom Hrvatsko pitanje.

Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje Poglavnik odredbu, kojom razriješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na tlu Italije.

Poglavnik, Dr. Ante Pavelić nastavlja zatočeništvo u Sieni (1937-1939), a za to vrijeme Srbi u vlastima uvode fašizam i nacizam u Kraljevinu Jugoslaviju..

Nakon pada ministra Milana Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva 23. siječnja 1940. talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano Poglavnika i dogovara s njim plan akcije napada na Jugoslaviju i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, koja treba biti pod talijanskom zaštitom. Uz to je predviđen ulazak u monetarnu i carinsku uniju, a zatim i u personalnu uniju s Italijom.

Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. prviput prima Poglavnika Benito Mussolini, a nakon, što je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ponovo ga prima Mussolini i odobrava mu ulazak u Hrvatsku

Dr. Ante Pavelić se je na čelu skupine ustaša vratio u Hrvatsku i nakon kraćeg boravka u Karlovcu, stigao je u Zagreb i od 15. travnja 1941. kao Poglavnik imenovao Hrvatsku državnu vladu, u kojoj je bio predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova.

Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški pokret u ime Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret- UHOP; uspostavlja Glavni ustaški stan – GUS i Ustašku nadzornu službu – UNS.

Slijedi čitav niz stvaranje državničkih odnosa s Italijom (nepovoljnih za Hrvatsku) i s Njemačkom, pri čemu je Hrvatska morala podrediti svoju unutrašnju i vanjsku politiku politici Sila osovine Berlin – Rim. Tu spada uspostava totalitarnog režima po uzoru na Njemačku, uvođenje rasnih zakona i otvaranje logora Jasenovac kao rasni i radni logor za razne prestupnike…

Tijekom 1942. već u siječnju saziva Hrvatski državni sabor, ublažava ratna zlostavljanja, Srbima u Hrvatskoj priznaje status “pravoslavnih državljana NDH” i donosi Odredbu o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve.

Na čitavom prostoru NDH bijesni strašni rat protiv Hrvatskog naroda i njegove domovine-države NDH. Napose neprijateljski djeluju komunistički šumski odmetnici predvođeni Staljinistom, šumskim maršalom Titom i fašistički srpski četnici Draže Mihailovića, Momčila Đujića… i drugih odmetnika, koje pomažu Talijani i istovremeno Britanci…

U drugoj polovici 1942. dolazi do promjena u NDH na svima poljima. U listopadu uklanja Poglavnik Eugena Kvaternika s dužnosti i na njegovo mjesto dolazi Nikola Mandić. Talijani preko svojih saveznika srbskih četnika naoružavaju komunističke partizane.

Središnji dio Hrvatske s gradovima Bihač, Cazin, Rakovica i Slunj padaju tijekom studenoga 1942. u plijen četniko-partizana.

Koncem prosinca zauzimaju šumski odmetnici Krašić i time počinje masovna grobnica Hrvatske vojske i civila u Jazovki, čemu je upravo 72. obljetnica.

Ovdje valja istaknuti, što zapostavlja komunistička povijest, da su četnici i partizani djelovali kao saveznici i služili su se s obadva imena do kapitulacije Italije 8. rujna 1943.

Talijanskom sabotažom dolazi do kvara na zrakoplovu, kojim je letio za Gospić Jure Francetić. Nakon komunišičko-četničkog mučenja umire Jure Francetić, 28. prosinca 1942. u Slunju pa je i tomu 72. obljetnica na dan , kada se piše ovaj povijestni dokument.

U listopadu 1943. objavljuje Dr. Ante Pavelić Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora i uključuje sve prostore izgubljene po Lndonskom sporazumu u državni teritorij NDH.

Sudbinu NDH vezao je Dr. Ante Pavelić uz sudbinu nacističke Njemačke te je podkraj listopada 1944. zaustavio akciju M. Lorković i A. Vokić za odvajanje NDH od Njemačke.

U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama stvaranja Hrvatsko-srpskog-slovenskog antikomunističkog bloka.

Napustio je Zagreb 6. travnja 1945. što je bio uvod u kraj Nezavisne Države Hrvatske.

U emigraciji je živio u Argentini, gdje je osnovao Hrvatski oslobodilački pokret – HOP.

1957. se vraća u Španjolsku, gdje je od posljedica Udbinog atentata umro 28. prosinca 1959. i sahranjen je na Madridskom groblju.

Za života napisao je Dr. Ante Pavelić više političkih rasprava i 4 vrijedne knjige: Politički roman LIEPA PLAVKA (1935) i političku raspravu protiv komunizma STRAHOTE ZABLUDA (1938). Spomena vrijedne su i dvije knjige povijesno-političkog sadržaja pod naslovom DOŽIVLJAJI. Kćer Višnja Pavelić objavljuje u Madridu otčeva djela i sada priprema za objavljivanje jednu najvrijedniju knjigu SABRANIH DJELA Dr. Ante Pavelića.

Važna pripomena

Za ovaj dokumentarni članak obilno je korištena knjiga TKO JE TKO U NDH, koja je objavljena u našem vremenu, 1997. u Zagrebu pa time članak dobiva zeleno svjetlo za objavljivanje u hrvatskome tisku i elektroničkim portalima…

Mr. sc. Dragan Hazler – hrvatski djelatnik

Basel, 28. prosinca 2014, – na obljetnički dan smrti Dr. Ante Pavelića i viteza Jure Francetića

Svima čitateljicama i čitateljima članka želim sretnu 2015. godinu i sve one, koje slijede!

Dragan Hazler/Dragovoljac.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati