Uz obljetnicu pada grada heroja: Vukovar je samo jednom pao!

3

Govoriti o Vukovaru danas, u predvečerje još jedne tužne obljetnice pada grada heroja u osvajačke i okupatorske četničko-srpske ruke, nije nimalo lako. Prosječan Hrvat razvučen je između želja i stvarnosti, između onog što bi sam želio Vukovaru i onoga što se Vukovaru događa svaki dan.

Malo je običnih hrvatskih ljudi koji ne razumiju Vukovar, koji ne shvaćaju u kakvoj je situaciji danas taj grad heroj, koji nisu svjesni da sve ovo što se događa taj napaćeni grad nije zaslužio. I zato teško razumiju i shvaćaju ponašanje službene hrvatske vlasti prema Vukovaru. Trenutno Vukovar živi pod utegom ćirilice, besmislenim utegom koji mu je okačila današnja hrvatska vlast. Što vam je ljudi, što hoćete? Pustite Vukovar na miru! Kakva crna ćirilica? Kad o tome govore, svi su potpuno neiskreni, poglavito oni koji su po vokaciji nešto kao desničari. Svi su nešto kao humanisti, zauzeti za ljudska prava, prava manjina i slične „trice“, svi su za ćirilicu, samo, eto, kao nije još vrijeme. A ja jasno i glasno kažem: tom pismu, ćirilici, niti danas niti ikada nije mjesto u gradu kojem je upravo ćirilica učinila takvo i toliko zlo, kakvo čovjek čovjeku u čitavoj ljudskoj povijesti nije učinio puno puta. Kao, nije ćirilica kriva, jest onda moj ćaća. Ne da nije još vrijeme, nego za ćirilicu nikada neće biti vrijeme u Vukovaru. A jasno je zašto.

Onaj tko želi slušati i znati, taj čuje i zna!

Više je nego jasno da je četničko-srbijanski agresor počinio strašne zločine u Vukovaru, takve zločine od kojih će ožiljke cijelog života nositi na stotine vukovarskih obitelji i na tisuće ljudi, običnih malih ljudi koji su, počesto samo Božjom providnošću, uspjeli preživjeti četničko-srpske orgije. Iako je ćirilica trenutno nepravedno zauzela ključno mjesto oko Vukovara, nije ona toliko životno važna da bi bila jedina tema, top tema kojom nas zabavljaju svaki dan, i to već godinama. Što je s ljudima koji su nam, nije pretjerano kazati, omogućili državu Hrvatsku, a koji su danas građani drugog reda u svom Vukovaru i ne samo u Vukovaru? Što je, dakle s hrvatskim braniteljima Vukovara, što je s njihovim razmišljanjima i željama, imaju li oni pravo reći kakav Vukovar žele, kakvu Hrvatsku žele? Kako izgleda, oni su jedini koji danas na to nemaju pravo. Ima li kraja ovom samorazarajućem hrvatskom ludilu? Držim da je najbolje, kad govorimo o Vukovaru, pustiti Vukovarce neka govore.

Evo što neki od njih, ovih dana, u predvečerje još jedne tužne obljetnice, kažu o svom gradu jučer, danas i sutra.

Ivan Penava,gradonačelnik grada Vukovara, ovih dana kaže otprilike ovako: „U emotivnom smislu Vukovar je uvijek duboka emocija, isprepleteni su tuga i ponos. Kad maknete emocije i pogledate Vukovar i Vukovarce, onda je on tuga i jad. Sirotinja, propast, siromaštvo, nebriga, Vukovar je grad koji nakon rata nikada nije dobio priliku postati grad… To je otprilike grad Vukovar, to je ono što je dobio od države kao zahvalu za sve što je napravio. Sama činjenica da smo pali sa 44 tisuće stanovnika na pola, odnosno po popisu na 27 tisuća, a zapravo nas nema više od 22-23 tisuće, dovoljno govori o tome kako se ovdje živi… A kad dođe 18. studenog, svi se zajapure i usplahire kako će proći Dan sjećanja. Možete misliti, kako će proći jedan jedini dan u godini, a ostala 364 dana ljudi su gladni, žedni, goli i bosi… To dovoljno govori o licemjerima koji danas vode ovu državu.“

O. Ivica Jagodić, gvardijan i župnik župe sv. Filipa i Jakova apostola u Vukovaru, jedan od pastira vukovarskih duša, na po prilici kaže ovako: „Na žalost mnoge obitelji sele se iz Vukovara. Gotovo svakog mjeseca slušamo kako mlade obitelji i uopće mladi ljudi svoje mjesto pod suncem traže u nekim drugim zemljama ili čak kontinentima. Nekada je Vukovar bio raj na zemlji, a danas taj raj Vukovarci traže drugdje… Vukovar je općepoznat upravo po tome što su nekada u njemu nalazili svoje mjesto mnogobrojni drugi narodi kao što su Nijemci, Česi, Slovaci, Ukrajinci, ali i ljudi iz Dalmacije, BiH i drugih krajeva Lijepe naše. A danas, nažalost, kako sam kazao, ljudi odlaze.“

Tomislav Josić, pročelnik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, razmišljanjima o Vukovaru i njegovim kontroverzama jučer i danas, kaže ovako: „U Vukovar su na silu natjerani živjeti oni koji su pucali jedni na druge, to nema nigdje na svijetu. Svakodnevno srećemo svoje agresore. Prije nekoliko dana zaustavio me policajac i napravio kontrolu, i to isti onaj kojemu sam 20. studenog 1991. predao oružje. Znači, imamo vojne tužitelje, u poglavarstvu imamo agresore, u policiji 15 milicajaca SAO Krajine, oni su napravili to da je Vukovar danas takav kakav jest… Ima dobar dio ljudi koji su sudjelovali u agresiji, većina zna tko je to radio, ali nikada ne žele reći gdje su grobovi, gdje su nestali. Ispada da nitko od njih nije ništa vidio niti čuo, a znaju dobro sve što se ovdje događalo. Moramo reći da su onda i oni sudionici svega toga… Drukčije bi bilo kad bi neki od njih kazali gdje su grobovi i tko je činio zločine.

Evo jednog primjera. Zarobljena su dva pripadnika Zbora narodne garde, tučeni, maltretirani, padaju u nesvijest, polijevaju ih vodom i dolaze k sebi, izvedu ih vani, natjeraju da iskopaju raku, oni to učine. Igrom slučaja ne ubiju ih odmah nego ih vrate natrag. Sutradan dođe jedan i ubije jednog od te dvojice, čuju se rafali i taj se nikada ne vrati. Dođe mirna reintegracija, ovaj zarobljeni preživi, kako, ne znamo, ode u policiju i kaže da je taj i taj došao tada i tada, odveo toga i toga te pokaže mjesto gdje je zakopan. Policija iskopa raku, nađe tijelo, utvrdi identitet i – nema dovoljno dokaza da optuži ovog koji je to učinio!? Što bi trebao biti dokaz? Video snimka! Vukovar je pun takvih apsurda. Na Veleprometu je ubijeno 700 ljudi, nitko za to nikada nije odgovarao. Čovjek kojeg su zvali Domaćin na Veleprometu, a svi znamo što to znači, živi i dandanas u Vukovaru i nitko ga ne dira. Ispada da su ti isti koji su nas silovali i vodili u logore ugledni građani, a mi koji smo se borili za ovu državu, bili u logorima, ginuli i ostali bez dijelova tijela, mi smo ekstremisti… Nije jedini problem što je agresor izjednačen sa žrtvom… Vukovar je bio treća općina po razvijenosti u Jugoslaviji, a sad smo predzadnji u Hrvatskoj. Tu je politika odigrala ključnu ulogu i dovela do toga što danas imamo… Prije dva tjedna bio je turnir Blage Zadre. Policajac koji je bio milicajac u SAO Krajini išarao je autobus ćirilicom i nikomu ništa. Da je kojim slučajem to napravio hrvatski policajac, dobio bi otkaz u minuti i završio u svim medijima. Zakoni se u Hrvatskoj provode selektivno. Iako bismo svi trebali pred zakonom biti jednaki, to kod nas nije tako. Zakoni vrijede za jedne, ne i za druge… Jako sam razočaran. Ljutit sam zbog onih ljudi koji su izginuli. Mislim da se svi okreću u grobovima i s današnje točke gledišta, nisu trebali izginuti. Za ove političare nitko nije trebao poginuti, nije trebao poginuti niti jedan pas, jer oni to nisu zaslužili. Nažalost, mi smo imali takve političare, od početka do danas, osim predsjednika Tuđmana kojeg ne spominjem u takvom kontekstu, jer zbog njega imamo Hrvatsku. Svi ostali koji su bili nakon njega, tko zna čiji su bili – jer hrvatski nisu… Eto vam nekoliko kockica mozaika koje najbolje govore što je Vukovar danas!“

Mate Vidaković, invalid Domovinskog rata, stanovnik središnje gradske četvrti Lužac, opisao je svoj grad kroz sudbinu svoje obitelji koja je samo jedna u nizu identičnih vukovarskih sudbina: „Srpski agresori ubili su mi desetoro članova obitelji. Ubili su mi majku Mandu, ni dandanas ne znam gdje su joj posmrtni ostaci, da joj mogu barem staviti cvijeće na grob i upaliti svijeću u znak uskrsnuća. Ubili su mi i oca Matu, brata Karla, nećaka Peru koji je imao samo 22 godine i njegovu zaručnicu Mariju. Ubili su mi i drugog brata Stjepana, njegovu suprugu Julu, njihova sina Antonija. Ubili su mi i punca Karla i punicu Anu. A nikome ni dlaka s glave nije pala zbog toga, pogotovu ne onima koji su sve vukovarske zločine osmislili. Ima li boljeg odgovora na pitanje što je Vukovar ne tako davno bio, što je Vukovar danas.“

Željka Mitrović, rođena Jurić, uplakana djevojčica u plavom kaputiću s vukovarske fotografije iz studenog 1991. koja je obišla i potresla cijeli svijet, danas samosvjesna udana mlada žena i majka, izuzetno emotivno vezana za hrvatske branitelje, isprepleteno o ratnom i današnjem Vukovaru, otprilike kaže sljedeće: „Najjača slika koja mi je ostala u sjećanju jest kad su ubili mog prijatelja Acu, koji je imao 21 godinu i bio cijeli rat s nama. Navečer 18. studenog 1991. rekli su nam da napustimo skloništa, izašli smo zadnji jer smo bili u maloj sobi na samom kraju. Aco (Aleksandar Laba, op. a.) izašao je s nama, a s nama je bila i jedna Srpkinja i kad smo izašli iz skloništa, ona je rekla da je on ustaša iz Njemačke, nakon čega su ga odvojili. Kasnije smo ga sreli u centru grada. Bio je gol do pasa, samo je stigao reći ‘ljudi, ja nisam ništa kriv’, a oni su ispalili cijeli rafal u njega. Aco je pao pred naše noge. To mi je ostala jedna od najjačih uspomena za cijeli život. Acino tijelo pronađeno je u masovnoj grobnici, njegovi ostaci identificirani su 12. svibnja 2003. godine kada sam se od njega oprostila svojom pjesmom ‘Pismo Aci’… Nakon toga završili smo u Veleprometu, nakon čega su nas poslali za Srijemsku Mitrovicu i onda smo odatle danima putovali dok na kraju nismo završili u Zagrebu gdje sam provela svoje prognaničke dane… Nakon Acina ubojstva, kako rekoh, odveli su nas u sabirni centar Veleprometa gdje je i nastala fotografija.

Šljivančanin je taman stigao u pratnji Cyrusa Vancea. Vanceu je upalo u oči što je puno nas djece oko moje mame. Ja sam plakala zbog toga što su ubili Acu jer se to dogodilo svega par minuta prije toga, to je bilo zanimljivo novinarima i tako je nastala fotografija… Rat je bio strašan, nisam shvaćala što se oko mene događa, ali kad bi najviše granatirali, kad bi bili najžešći napadi, uvijek je netko od branitelja došao i uvijek su bili s nama. Sjećam se, jednom su toliko gruvali u zgradu da se zamračilo, sakrili smo se u hodnik, bilo je puno prašine i dima i došao je naš prijatelj, hosovac Šnicla. Znate što je radio – igrao se s nama, crtao stripove, šalio se s nama. Nismo osjećali strah, imali smo sigurnost, znali smo ako zapuca, ako dođe do preleta zrakoplova ili bacanja granata, netko od branitelja doći će i biti s nama… Ona fotografija nastala je slučajno, ali je odredila cijeli moj život… Sve što u životu radim, radim zbog branitelja. Jako sam vezana za te ljude. Radim ono što osjećam, iz ljubavi i zahvalnosti prema njima… Branitelji su jedini koji mogu govoriti o Domovini i domoljublju jer su to zaslužili. Oni su stvarali državu, kad su išli u rat, išli su sa srcem, s ljubavlju, nitko nije razmišljao hoće li dobiti mirovinu, hoće li ostati bez noge ili izgubiti život… Smatram da bi svake godine na čelu Kolone sjećanja trebale biti one brigade koje su branile Vukovar, čuvali nas, stvarali Hrvatsku, nije to radila naša Vlada. Da nije bilo tih hrabrih branitelja, ne bi bilo ni Vlade. To što se oni dođu slikati jednom godišnje samo da ih se vidi – to ništa ne znači… Pita li se Vlada kako je tom ocu, toj majci, toj supruzi ili djetetu da na ćirilici pročita ime ulice. Gdje god stanete u Vukovaru, kojom god ulicom prođete – krv branitelja tuda je tekla, krv branitelja je prolivena i zna se tko ju je to prolijevao. Ćirilica donosi još veći raskol u grad koji je već i onako podijeljen, ćirilica potiče ekstreme…

Ovdje je veliki problem i to što je jako puno onih koji su tijekom rata u Vukovaru ubijali i silovali, a danas slobodno hodaju gradom i gledaju svoje žrtve. Osobno sam imala slučaj da mi se na ulici obratio čovjek s dugom kosom, opsovao majku ustašku i rekao da će me odvesti u Srbiju. Dolazio je i pred školu, i baš sam bila jednom s majkom kad je on prošao i pokazala sam joj ga, da bi ona nakon par dana, ujutro u pola četiri upala meni u sobu i rekla: ‘Željka, znaš li ti tko je onaj?! On je ubio Acu!’ Ona ga je prepoznala. Sudilo mu se zbog Acinog ubojstva ove godine, majka i ja smo išle svjedočiti, ali je nedostajao još jedan svjedok koji bi potvrdio da je to on, pa je oslobođen optužaba… A kad govorimo o diskriminaciji, uzmite za primjer bilo koje od srpskih sela – Srijemske Laze, Negoslavce ili Borovo Selo – pa ćete vidjeti tko je diskriminiran. Svi oni dobivaju 3.500 kuna svaki mjesec kao nacionalna manjina, svake godine dobivaju oko 20 metara drva… U Poglavarstvu ih ima zaposlenih više nego Hrvata, dobili su obnove kuća, sve su dobili… Mi se još uvijek vrtimo oko 90-te, to je problem, jer svaki dan sretneš nekoga tko je ubio nekoga koga si poznavao. Mi s tim moramo živjeti… Sjećanja su živa svaki dan, ali ona najjača počinju već u listopadu, to su dani naših obljetnica koje svi mi teško proživljavamo. U kući u kojoj se sada nalazimo bio je logor i tu je ubijen moj ujak. Imao je 30 godina kad je ubijen… U toj su kući ubijene četiri osobe, a kad je pronađen moj ujo, u jednoj su grobnici nađene još 64 osobe, ali ih je dosta bačeno i u okolne bunare… Suprugovi roditelji također su bili zarobljeni, majku mu je osobno tukao Šljivančanin, jer su moj Luka i njegova četiri brata bili branitelji pa se on iživljavao na njegovoj majci jer je u vojsci imala petoricu ustaša… Vukovar je danas mrtav grad… Ali, situacija se ipak može promijeniti… Ima mladih ljudi koji imaju volje i ambicije i koji mogu nešto napraviti. Pa gledajte Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, to su sve dečki koji su bili u ratu, jasno znaju što žele i ono najvažnije – to i mogu.“

Nedvojbeno, onaj tko želi slušati i znati, taj čuje i zna.

Pričama i razmišljanju Vukovaraca, onih koji su svakako najpozvaniji govoriti o svom gradu bio bi grijeh Božji bilo što dodavati ili oduzimati, to bi samo pokvarilo sliku koju oni najbolje i najuvjerljivije oslikavaju.

Možda jedino još samo ima smisla prenijeti jedno stručno razmišljanje o vještački i nepravedno nametnutom „glavnom“ problemu u Vukovaru – problemu ćirilice, koji nauštrb pravih problema, u predvečerje još jedne obljetnice njegova pada, zaokuplja Vukovar i nepravedno zauzima ključno mjesto.

Prof. dr. sc. Gordana Varošanec – Škarić, redovita profesorica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže ovako: „Mislim da u ovom povijesnom trenutku, nakon svih patnji koje je prošao, Vukovar u ovom trenutku ne treba dodatno mrcvariti, ne treba stavljati dvojezične – latinične i ćirilične – natpise na javnim institucijama u Vukovaru… Nije valjda cijeli narod koji se protivi postavljanju dvojezičnih ploča nerazuman, a uska politička elita nužno vođena razumskim rasuđivanje… Nevjerojatno mi je da se trenutačna vlast odnosi usko prema zakonskim odredbama, uzimajući samo određene dijelove zakona ili samo jedan zakon odlučujućim pri nasilnom postavljanju dvojezičnih natpisa u Vukovaru, pritom zanemarujući druge važne članke u organskim zakonima. Oni dociraju narod, vrijeđajući zapravo njegovo pravo. Nitko razuman ne spori da je trenutačni zakon iz 2000. o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina norma, ali ne može biti normalno da se u ovom bliskom vremenu, 2013. i 2014. takve ploče postavljaju. Nitko nije sporio niti spori da srpska nacionalnost ima pravo na uporabu svog jezika u školama i na postavljanje takvih natpisa na školama. Međutim, ovdje je riječ o službenim državnim institucijama. Izvršna vlast mora uzeti u obzir i većinski narod i njegov identitet. Ne može se izbrisati samo jednim nasilnim činom kontekst srbijanske oružane agresije u Domovinskom ratu i stradanja branitelja i civila tijekom borbe za Vukovar. Da, može se oprostiti, ali idemo prije reći koje probleme treba razriješiti pa da se onda mogu postavljati takve ploče.“

I zaista, onaj tko želi slušati i znati, taj čuje i zna!

Cvitan Kablina/HRsvijet.net

facebook komentari

  • peppermintt

    Pad Slunja su ovako “vidjeli ” srbočetnici, jedan od komentara veli-…”dočekali su da se okade od dima ( zapaljenih kuća )” …
    bolesno skroz

  • Dragi i poštovani gospodine i prijatelju,

    Ja sam Anđelko Rora, rođena sam 27.09.1970.g. u Vukovaru. Obrani Domovine sam se prikljućio početkom 91. u mjestu prebivališta u selu Bapska koje se nalazi na samoj granici sa Srbijom kod grada Iloka, u seoskim stražama. Dragovoljno sam pristupio obrani Vukovara početkom Rujna 1991. i to na Trpinjsku cestu i to u Hercegovačkoj ulici gdje je bila prva linija obrane Borova Naselja iz pravca Trpinje. Nažalost teško sam ranjen 07.10. u Lijevu nogu i Lijevu ruku pri čišćenju kuća u koje su nam upali četnici. U izravnoj borbi me je četnik pogodio sa pet metara blizine iz automatske puške. Sudbina je htjela da 19.10.1991. sa jedinim organiziranim konvojem ranjenika budem iznešen iz Vukovarske bolnice sa još 104 teška ranjenika ( nažalost naši teško ranjeni suborci su masakrirani, mučeni i ubijeni na Ovčari). Nakon višemjesečnog boravka u Koprivničkoj bolnici, 10.03.1992.g. odlazim u Rakitje u kojoj boravi 204 Vukovarska brigada. Već 01.04.92 sa brigadom odlazimo u Široki Brijeg, većina moje postrojbe odlazi na Kupres a ja sa mojim Vodom ostajemo sa Generalom Slobodanom Praljkom( koji nedužan boravi u Den Hagu). Sudjelujem u operacijama oslobađanja Vojarne u Čapljini, borbama oko Mostara. Ali mi moje rane nisu dopustile da dalje sudjelujem u borbama obolio sam od Kroničnog Osteomolitisa ( upala koštane srži )radi neadekvatnog liječenja,a u Grudama u Duvanskoj stanici gdje je bila privremena Bolnica dobijam medicinsku pomoć i General Praljak me osobno šalje u Vojnu bolnicu U Zagreb na liječenje. Od tada Boravim skoro 3 godine po bolnicama u cijeloj Hrvatskoj. Konačno nakon završetka liječenja vračam se u 5. Gardijsku brigadu, gdje me šalju automatski u mirovinu iako sam htio biti u Brigadi ali su mi rekli pošto sam 70% invalid Domovinskog Rata da nemogu potpisati aktivni ugovor, jedostavno su me otjerali. od tada sam umirovljenik sa činom Satnikakojega sam dobio za zasluge u Domovinskom ratu.

    Evo samo u kratkim crtama sam Vam htio pokazati gdje sam bio i što sam radio. Da bi Vi imali nekakvu sliku s kime se dopisujete.
    Da nebi imali kakvo razočarenje u svezi mene a vjerujete mi da svi članovi STOŽERA ZA OBRANU HRVATSKOG VUKOVARA imaju sličan ratni put. A i definitivno sam za to da se kazne svi ratni profiteri a to će mo pokušati sa ILUSTRACIJOM koju pripremamo a o njoj će te biti obavješteni što predlažemo.

    Hrvat sam bio i Hrvat ću biti , ŽIVJELA HRVATSKA

    Bog i Hrvati

    • Alan B’Stard

      Bravo Milane, jeli ovo tebi pisao?