Pratite nas

Kolumne

Uzalud vam trud, svirači

Objavljeno

na

K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni I slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu I pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT I ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

Bolje rob nego grob!” s kiselim smješkom poručiše Škoti Kataloncima, Baskima, Republici Srpskoj i budućim naivnim pretedentima na tobožnju neovisnost. Sada Škoti, za utjehu, mogu gledati na portalima zgodne i simpatične filmiće kako oni koji su glasovali “Ne” varaju one koji su glasovali “Da”, ubacujući im iza leđa hrpe listića sa zaokruženim “Ne” u glasačke kutije. Da Glavaš nije trenutno u multietničkoj Hercegovini, prisegao bih da su on i Borboši otišli na team building dalekim bračkim potomcima i malo pripomogli našim tradicionalnim prijateljima Englezima. Kao što su to učinili ne tako davno dragom Ivi i dragoj Jadranki. Bože čuvaj Kraljicu!… Protivno općem uvjerenju, brački potomci Škoti pokazali su se kao znanstveno-tehnološki poprilično primitivna država. Naime kaj, rekli bi tehnološko potkovani Zagorci. Izbori su održani 18. rujna. Rezultati su izašli na svjetlo dana tek 19. rujna. K’o da su ih skupljali golubovima-pismonošama. Recimo, u tehnološki sofisticiranoj Hrvatskoj, raspiše se referendum i mjesec dana prije nego se započne sa skupljanjem potpisa, Hrvati već znaju konačni ishod. Isto je i sa parlamentarnim izborima. Brojanje glasova po Borbaš-Glavaševoj metodi je kompjuterski točno. I svi zadovoljni i sretni. Nakon tri mjeseca se traže izvanredni izbori, a pobjednici – s diskretnim osmjehom bez nekog naročitog razloga – zamišljeno gledaju i zahvalno trljaju svoj srednji prst na ruci.

Bez obzira na to što smo primitivne otočane, zahvaljujući tehnološkoj superiornosti, ostavili daleko iza sebe Hrvati ne spavaju na lovorikama. Tako neki dan na Odboru za ustav Hrvatskog sabora, vanjski član odbora prof. Branko Smerdel, diže ruku i predloži kompromisni prijedlog: profa predlaže da se posebnim ustavnim zakonom uvede moratorij na održavanje referenduma dok se ne donese novi Zakon o referendumu!!!?. Odmah su ga, bez obzira na motiv, podržale široke demokratske mase. Ako se u te mase uračunaju Vlado Šeks, Peđa Grbin, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Ante Tomić. Posebno oduševljenje za tu ideju pokazale su društvene mreže. U ljekarnama je u 24h nestalo lijeka protiv štucanja. Nitko ne zna zašto! Javio se je i moralna ustavna vertikala – Peđa Grbin. Nakon što je izveo dvostruki aksl, kako bi izbjegao Šeksov poljubac, oduševljenja dvometraška vertikala uveo je u igru poznatog ljevičarskog Trojanskog konja – GONG! Tu ljevičarsku udrugu hrvatska javnost je u samom početku njenog djelovanja, neakademski rečeno, popušila. K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni i slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu i pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT i ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

I kako to obično biva, kad se svi nađu na jednoj strani čamca, čamac se prevrnuo. Nakon što je “U ime obitelji” – kako bi to rekao Ćiro – komforno galvanizirao svoju prednost, počelo je cmizdrenje promrzlih brodolomaca. Tu se je naročito istakla lucidna predstavnica Gonga koja je onako mokra, kao da ju je more izbacilo, izjavila da je Markićka pobjedila jer njeni protivnici nisu imali institucionalnu podršku. Izjava koja u apstraktnoj borbi za izrečenu glupost godine ne bi imala ozbiljnu konkurenciju! Sad ponovno dragi neutralni ljevičari iz Gonga spremno uskočiše: Markić Ante portas! Oko Gonga se okupi odmah i ustavnopravna krema u likovima Jadranke Kosor, Josipa Kregara, Gvozdena Flege i gongovca Dragana Zelića. I Zelić odasla dramatičan apel demokratskoj javnosti, koja se po njemu sastoji od Vlade RH i klubova SDP-a i HDZ-a, da se u roku “odmah” izjasne. “U suprotnom ćemo imati referendum koji će, možda, nakaradno promjeniti naša izborna pravila” zbori ustavnopravni stručnjak opće prakse. Obratite pažnju na “naša izborna pravila”.

Kolokvijalno poznata pod Glavaš-Borbašova. I naravno svi pravi i iskreni demokrate baciše pogled pun nade prema Peđi Grbinu, Jadranki Kosor, Josipu Kregaru, Gvozdenu Flegi i naročito prema Vladi i Vladi Šeksu. Udica bez mamca zove se “Tri preferencijalna glasa za one koji imaju znanja”. A Hrvatska je puna onih koji znaju znanje. Sada takvi sjede na usavršavanju u Remetincu. Trenutno su sve oči uprte u Vadu Šeksa koji u pozi trapističkog monaha mora u praksi realizirati svoja iskustva iz petog i šestog Izbornog sabora HDZ-a. Ovaj put bez Glavaša i Borbaša. No, ekipa oko Peđe i Gonga je uvjerena da zna kako stati na kraj upornoj Željki Markić.

Emmanuel Kant je rekao: “Bolje je znati malo, ali temeljito, nego puno i površno”. Jedan slavonski Kant je zapjevao “Uzalud vam trud, svirači!”.

Privatni poduzetnici su u knock-downu. I dobro je neki dan primjetio Đuro Njavro, rekavši da bi vlast morala nagraditi poduzetnike zato što ih uopće još ima, a ne ih zatirati novim i novim nametima. Zato oni koji traže posao upiru oči u državne tvrtke. Tamo se vidi “da se ima”. Nema rebalansa proračuna. Vraćaju se poticaji za menađere. Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović odlučio je uvesti “performance management” u tvrtkama u državnom portfelju. Dragana Radusinović, u Jutarnjem, puna razumjevanja za menađere kaže: “Bonusi se krvavo i teško zarađuju”. Srce mi se steglo nad krvavom i teškom sudbinom zaposlenika recimo javne tvrtke Apis IT punog naziva Agencija za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama d.o.o. Od 1. srpnja 2012.g., do 1.rujna ove godine u Apisu je zaposleno 114 osoba, od čega značajan dio ima članske iskaznice SDP-a. Kazat ćete: što nas gnjaviš s tim općepoznatim i otrcanim činjenicama! Tako rade svi vlastodršci – I lopovski HDZ baš kao i super pošteni i djevičansko naivni SDP. Dugo će još Sava teći uzvodno dok se ne riješimo te negativnosti.

Eto vidite, baš zato o tome i pišem. Nije baš sve negativno. Pričajući sa svojim bolskim prijateljom Ufom i – skandalizirajući se nad nepotizmom u državnim tvrtkama – Ufo me uješi: ” Nije sve tako crno!” reče. “Recimo nema više seksa u državnim tvrtkama kao nekad”. “Kako misliš?”, živnuh. “Sve sama rodbina!” objasni mi Ufo.

Još jedna tužna sudbina kao rezultat brzopletog raskida s dragom pokojnicom Jugom. Profa Zvonko Šundov, godinama je u Elektrotehničkoj školi u Zagrebu predavao majku svih predmeta “Marksizam”. Mračne 1991. g., profesor je dobio otkaz kao tehnološki višak. Još je danas nejasno tko je to 91. g., mogao imati negativni stav prema marksizmu. Pa u vladajućem HDZ-u više od polovice rukovodećih članova su prekvalificirani marksisti. Kako se prof. Šundov nije uspio prekvalificirati, ostaje nejasno. Ravnatelj Matejaš je u gabuli. Profesor ima presudu i želi predavati marksizam. Ravnatelj nudi kompromis i nudi profesoru da predaje elektrotehnički vjeronauk. Nešto o Božjoj čestici ili tako nekako. Sjetih se jednog mog predmeta iz ivanićgradske gimnazije. Ravnatelj je prije rata predavao predvojničku obuku. Nakon što je na vlast došao Tuđman i njegovih 10 godina mraka, profa se prekvalificirao i počeo predavati čisti vjeronauk. Znači treba se na vrijeme prekvalificirati. Kad je to uspjelo Perkoviću, Šeksu, pukovniku Grujiću i tolikim drugim, zašto to ne bi mogao i nesretni Zvonko Šundov. Malo mašte profesore!

Albert Einstein je napisao”Mašta je važnija od znanja”.

Digoše se na zadnje noge časne civilne ljevičarske udruge s zanimljivim nazivima: Glas razuma-Pokret za sekularnu Hrvatsku, inicijativa”Nisam vjernik” i udruga “Protagora”. Njihov “mirni”prosvjed s pastoralnim motivom nazvan je “Raskinimo vatikanske ugovore”. Sažalile se časne udruge na jadni hrvatski puk koji pretražuje kontejnere, a država bez imalo skrupula godišnje daje Crkvi nekih 280 milijuna kunića. Njima je stalo isključivo do poštenja, čistih računa i hrvatskog naroda i narodnosti. Baš humano i dirljivo! Mali je problem što tzv. nevladine udruge, civilna društva, građanske akcije, ženske studije, razne Documente, Rade Borić, Vesne Teršelič, Zorani Pusići , Matvejevići, don Grubišići i slični koštaju Lijepu našu ne u milijunima nego u milijardama.

Dobro, Pokret za sekularnu Hrvatsku je nenasilna i pacifisticka udruga. Ona želi samo svoju sekularnu lovu. Jedan njen samozatajni simpatizer je, onako u prolazu po Cvjetnom trgu, opalio Ružicu Čavar predsjednicu Pokreta za život i obitelj. Hrabri sekularist otišao s policajcima, a Čavarica ostala u bolnici. Policija, stroga kao i uvijek, u ovakovim slučajevima ispitala hrabrog progresivca i odmah ga potom pustila kući. Objavila je samo njegove inicijale da čovjek možda ne bi imao neprilike na poslu. Obećala ga kazneno prijaviti eventualno utvrditi je li prebijena Ružica Čavar remetila javni red i mir. Ako jest, a poznajući našu policiju sigurno je, onda bi nasilna Ružica mogla završiti i u pritvoru. A hrabre i konzekventne članove za Sekularnu Hrvatsku poslao bih na usavršavanje SISI kalifat da tamo tjedan dana zahtijevaju sekularni kalifat. Ma kakav tjedan dana. Poslao bih ih samo na jedan dan. Onda bi, ako ništa, bar naučili šutjeti.

Ernest Hemingway je napisao: “Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti I otprilike 60 godina da nauči šutjeti”.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati