Uzalud vam trud svirači…

0

Postoji li javni ili privatni medij koji će artikulirati vrijednosti dvije trećine “baze” koja je unatoč svemu bila ZA?

Lekciju kako potpuna kontrola medija u određenim situacijama postaje kontraproduktivna, naši vladajući očito nikada neće usvojiti. Komunistička partija je 1989. potpuno kontrolirala tadašnju Televiziju Zagreb pa je ipak uskoro izgubila izbore. HDZ je 1999. vedrio i oblačio u istoj zgradi i unatoč tome je u siječnju 2000. teško poražen. Mjera je važna u svemu pa tako i u propagandi. Postoji naime određena razina kontrole medija nakon koje diktat postaje kontraproduktivan i, umjesto indoktrinacije, počinje iritirati narod. Informacije su i u totalitarnim sustavima kolale i mimo državne propagande, od Goebbelsa do Radmana, prije svega usmenom predajom, a u formalno demokratskim režimima s jakom kontrolom javnih medija kroz oporbeni tisak i male radijske postaje. Totalitarni ideal potpune kontrole informacija i interpretacija postaje besmislen razvojem interneta, jer se vijesti, dobri proturežimski tekstovi i analize preko društvenih mreža danas prošire munjevito. Stoga je pokušaj uvjeravanja puka da na zadnjem referendumu glasa protiv jer je inače zatucan i fašistički, što su više ili manje izravno i suptilno promicali svi glavni mediji u zemlji, brzo postao predmet ismijavanja u dijelu internetske zajednice razmjernom postotku glasača koji je 1. prosinca, suprotno željama političkog, medijskog i kulturnog, establišmenta glasao Za.

Vladajući su stavili sav svoj politički kapital na kartu koja je na kraju izgubila. Morat će povući posljedice takvog angažmana i izlaganja vlastitog legitimiteta testu. Ili će posljedice povući njih.

Nakon dovoljnog odmaka, kad se prašina slegne i naprave se analize onoga što se u dominantnim medijima u Hrvatskoj događalo tjedan dana prije referenduma, mnogi će se zacrvenjeti. Svačije je pravo biti za ili protiv, ali nije ići ispod profesionalnih standarda i elementarne pristojnosti.

Medijsko agitiranje protiv, koje je toj opciji očito učinilo medvjeđu uslugu, pratilo je dosad neviđeno huškanje, govor mržnje, izvrtanje teza, čupanje iz konteksta, na koncu i potpuno izmišljanje „izjava”. T-portal, jedna od perjanica te propagande, na koncu se zbog navođenja lažne „izjave” javno ispričao Željki Markić, ali perje je teško vratiti natrag u jastuk kada se jednom prosulo. Inače, taj portal je svjetski raritet. U ostalim zemljama portali velikih telekom operatera vrlo su umjereni, politički neutralni, prenose provjerene vijesti i uravnotežene analize nastojeći se nikome pretjerano ne zamjeriti jer imaju pretplatnike svih političkih orijentacija. Jedino je u Hrvatskoj T-portal postao neka vrsta jakobinskog kluba, ekstremno lijevi, prema voljenom „regionu” usmjereni, nerijetko eksplicitno antikršćanski rezervni dom Feralove siročadi. Nakon posebno brutalnog angažmana u zadnjoj kampanji ne bi začudilo da uslijedi akcija bojkota i otkazivanje pretplate. Jer zašto bi itko od one dvije trećine izašlih birača posredno financirao medij koji ih prikazuje kao fašiste i neandertalce?

HTV je plesao po granici između očitog protežiranja strane protiv unutar koliko-toliko profesionalne forme i brutalne propagande koja je prevagnula u zadnjim danima prije referenduma.

Večernji je list u petak poslijepodne kao glavnu vijest na portalu istaknuo kako je Zdravko Mamić pozvao da se glasa Za. Budući da je nejasno po čemu je Mamić relevantna osoba u raspravi o referendumu, da se zaključiti kako je jedna od trenutačno najomraženijih osoba u Hrvatskoj iskorištena kao savršen maneken antipropagande.

Odluka čelnika građanske inicijative U ime obitelji da u postreferendumskoj večeri uskrate akreditaciju medijima koji su koristili govor mržnje i radili prizemnu agitaciju klevećući ih i krivotvoreći im izjave potpuno je razumljiva. Što bi radili novinari Vladina jutarnjeg biltena ili t-portala u stožeru U ime obitelji te večeri? Sudeći po svemu što su radili do sada, među stotinama čestitara tražili bi onog koji bi dao najlošiju sliku Inicijative. Iskopali bi vjerojatno nekog suludog, krezubog starca koji bi po mogućnosti izjavio kako pedere treba u zatvore ili sličnu ludost pa bi to stavili u prvi plan, kako ilustraciju zatucanih „katolikotalibana”. Upitno je ostalo samo jesu li trebali pregristi kampanju HTV-a i njih ipak pripustiti. Dnevnik HTV-a dan nakon referenduma potvrđuje da nisu. Stipe Alfier ga je otvorio sjevernokorejskim stilom, bombastičnom viješću kako je na referendumu bio najniži odziv do sada, da bi, nakon što ga je preventivno „delegitimirao”, tiho priopćio rezultat referenduma, a onda bučno nastavilo kako je u Istri i Rijeci prevladalo Protiv. To je kao da kažete na košarci: izgubio sam 21-2, ali zabio sam „tricu”! Voditeljica Dnevnika 3 javne televizije daje si za pravo na usputni komentar kako se nada da će se gej-brakovi legalizirati i kod nas, dan nakon što je dvotrećinska većina birača odlučila suprotno.

Postreferendumsko kmečanje vladajućih svodi se na spoznaju kako narod ne valja i kako treba pojačati ideološku indoktrinaciju (tj. građanski odgoj i vrijednosti). Dojučerašnji veliki zagovornici direktne demokracije i svih mogućih plenuma, sad odjednom agitiraju za ograničavanje mogućnosti referenduma jer im narod više nije po volji. Da nije bilo politički dirigirane mobilizacije svih značajnih medija na stranu Protiv, na referendumu bi se odlučivalo samo o meritumu, tj. o tome treba li definiciju braka kao zajednica žene i muškarca unijeti u Ustav. Ovako se to pretvorilo i u glasovanje o svemu što se uložilo na jednu i na drugu stranu. Jer kako objasniti činjenicu da je najveći postotak protivaša bio u srpskom selu Negoslavcima, 75%, što bi teško bilo očekivati i u središtu Amsterdama?

Munjevito solidariziranje svih važnih medija s huškačima kojima su uskraćene akreditacije svjedoči o monolitnosti medijske oligarhije. Očito su jedva dočekali u subotu navečer izvijestiti javnost o groznoj inicijativi koja guši medijske slobode, što je bio još jedan niski udarac i završni pritisak na birače. Što s rupom od dvije trećine „baze” koja je unatoč svemu bila Za? Postoji li javni ili privatni medij koji će artikulirati i njihove vrijednosti? Hoće li mediji svojim djelovanjem promijeniti birače ili će se dogoditi obratno, tj. to da će buduće političko artikuliranje referendumske većine dovesti do toga da se kadar i vrijednosti koje zastupa medijska scena dovedu u sklad s onima koji ih plaćaju?

Nino Raspudić/Večernji list

facebook komentari