Uzašašće Gospodina Našega Isusa Krista

    0

    Uskrsli Isus je nada apostola i nada naša, jer On ide “pripraviti vam i (nama) mjesto”. Dotle će ostati s nama, a nas je izvršiti ovozemaljsku zadaću onako kako nam je zapovijedio i primjerom dao da “ljubimo jedni druge i činimo jedni drugima ono što je on nama činio, jer tako će drugi vidjeti, prepoznati i slijediti nas, a preko nas Njega”.

    uzašašćeSvake godine na današnji dan kada čujemo ova čitanja, ne možemo se oteti dojmu žalosnoga trenutka jednoga odlaska, uostalom, kako su to i doživjeli i sami apostoli kada im je Isus govorio o uzašašću na nebo. Međutim dva anđela okreću potpuno sliku i žalosni trenuci moraju nestati i dati prostor vjeri, jer se ne radi o odlasku zauvijek ili o jednom napuštanju, već o jednom povratku u slavu. Ona žalost se pretvara u potpunu radost koja mora trajati svu vječnost. Ovdje je veoma lijepo istaknuti one riječi koje anđeli govore galilejcima, ne kao utjehu, nego kao zadaću – da ne gledaju u nebo već da očekuju i pripreme slavni dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Ovom pozivu se moramo svi odazvati zajedno u Svetoj Crkvi Katoličkoj, kao zajednica Isusovih sljedbenika.

    Ova riječ “uzašašće” nije bila nepoznata u Starom Zavjetu. Sama riječ je značila savršeno jedinstvo poslije smrti sa samim Gospodinom Bogom, što je bilo rezervirano za miljenike i pravednike. Tako vidimo Siraha ili proroka Iliju koji ulazi na ognjenim kolima (2Kr 2,11-16). Knjiga mudrosti to isto kaže za mladoga pravednika “postao je drag Bogu, Bog ga je ljubio, jer je živio među griješnicima i zato je premješten, odnesen je da mu zloća ne bi promijenila osjećaje” (4,10-11).
    Isus nosi danas našu i svoju ljudsku narav u slavu Očevu, pokazujući nam zorno pred očima ono što nam je obećano i ono kamo smo pozvani i kamo je došla njegova Majka sa svojim “uznesenjem” na nebo. Prisjetimo se samo malo Isusova preobraženja na gori. Zar onaj razgovor sa Ilijom i Mojsijem pred trojicom odabranih apostola Petrom, Ivanom i Jakovom nije gotovo jednak čin. Razlika je samo u tome što Isus hoće na tren otkriti raj apostolima da znaju što čeka one koji budu slijedili Isusa i izvršavali njegovu zapovijed ljubavi. Stoga kako god mislimo, mora nestati svaka žalost ili slična razmišljanja i moraju ustupiti mjesto zapovijedi da pripremimo njegov slavni Dolazak-Povratak, da bismo mogli jednoga dana špoći s njime u vječnost, u onaj raj koji nam je na gori načas otvorio.
    Ljudski gledano, svi smo mi doživjeli mnoge rastanke i mnoge odlaske, ali ih uvijek nismo razumijeli i nismo jedanko podnijeli. Sjećam se jednoga primjerića (vidi godinu “B”) kada mala kćerka opravdava očev odlazak na tri godine i to uspoređuje sa Uzašašćem na čiju svetkovinu je sam otac priopćio svoj plan. Otac će biti odsutan za njihovo dobro. Koliki naši očevi i majke su morali podnijeti ovu žrtvu i točno po onome anđeoskome danas galilejcima, ne gledajte samo u nebo, već se prihvatite posla i pripremite povratak voljenoga. Ova priprema se mora događati u mom osobnom životu, u mojoj vjeri, u mojoj obitelji, u mojoj župnoj zajednici, tamo gdje se nalazim i tamo gdje jesam.

    Da bi se mirno mogao pripremati njegov povratak, a meni dolazak moramo s njime stvoriti sinovsko i bratsko zajedništvo u ostvarivanju evanđeoske ljubavi. Naime, mi redovito u našim i službenim i neslužbenim odnosima, kada se radi o osobama koje manje poznamo ili po drugoj udaljenosti, zovemo prezimenom kao primjerice u tvornici, školi, bolnici ili tome slično. Sasvim drugo je sa imenom. Imenom zovemo osobe koje su nam blizu i koje dobro poznajemo ili naš veže drugačiji vez. Neće se nikada dogoditi, pa bio i rđav roditelj, da svoje dijete zove prezimenom, jer ime je znak jednakosti za intimnost čovjeka, za njegovo biće, za ljubav i duboko prepoznavanje. Stoga se sa imenom ne igra i ne šali.

    Imenom se zovu prijatelji, braća i jedni drugima govore “ti”. U Evanđelju dolazimo do ovoga da nam Isus kaže da imamo Boga kojemu je ime Otac! Ne moramo ga se bojati jer nam je tako blizu i ne zove nas prezimenom, već nas zove jednim imenom – sinovi. On nas je sve učinio sinovima. Dakle nismo više Bog pred ljudima ili ljudi pred Bogom, nego u jednoj iskonskoj blizini Otac pred sinovima i sinovi pred Ocem. Sada ostaje na nama da svojim životom pripremimo i potvrdimo ovu istinu slušajući Očev glas i izvršavajući Isusovu zapovijed ljubavi, da pripremimo njegov slavni povratak među nas i da nas nađe spremne.
    On je uzašao svome i našemu Ocu jer je jedno s njime, On će nas Duhom Tješiteljom voditi do njegova ponovnoga dolaska i na nas paziti kao na sinove svoje i braću svoju, koja mu se mogu obratiti bratskom i sinovskom vjerom u svakom trenutku. On će nam tako pomoći da ga dočekamo slavno o slavnom Dolasku. Molimo ga da ne odlutamo nikuda i nikada od Njega.

    Svake godine, četrdeset dana nakon Uskrsa, slavimo Blagdan Uzašašća Gospodinova na nebo. Blagdan Uzašašća je blagdan radosti i kršćanske nade. Isus je došao k nama, trpio i umro za nas na križu i treći dan uskrsnuo i potom nakon četrdest dana okupio je svoje učenike, podigao ruke da ih blagoslovi, ojača u vjeri, učvrsti u nadi i raspali u ljubavi i uzašao na nebo. I tako se žalost učenika zbog rastanka pretvorila u radost i utjehu.uzasasce

    I ove godine želimo se sjetiti obećanja dana apostolima kako će taj isti Isus koji je na današnji dan uznesen na nebo isto tako doći kao što je otišao. Taj njegov dolazak zbit će se na kraju svih vremena. Ali dan koji će biti posljednji nije nama, niti ikome, poznat. Naše iščekivanje Isusova povratka još traje.

    Nakon što se četrdeset dana ukazivao svojim učenicima i uvjeravao ih u činjenicu uskrsnuća, Isus je prešao u slavu Očevu. Isus je govorio svojim učenicima prije svoga odlaska kako trebaju biti njegovi svjedoci i propovijedati Radosnu vijest svima.

    “Uzašao je na nebo”. Vratio se k Ocu, ali nije ostavio nas: s nama je, među nama je – poruka je današnje svetkovine. Krist je doduše uzašao na nebo ali nas nije ostavio. On nas je spasio. Rekao je: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta…!” Pokazao nam je tko smo, što smo i kamo idemo? Tko s Bogom živi, s Bogom će biti u vječnosti i radovati se i uživati… Koliko budemo svojim životom Kristu sličniji, toliko će i naš uspon prema nebu biti lakši. Uzašašće je Isusovo potvrdilo i opravdalo naš kršćanski optimizam. Živimo radosno u svojoj vjeri, jer ne ostajemo na zemlji. Ovdje smo kratko.

    Događaj uzašašća jedna je od temeljnih istina našega kršćanstva, jedan od stupova nosača na­šega života.

    Prije svoga Uzašašća na nebo rekao je Isus svo­jim učenicima: “Ja idem k Ocu da vam pripravim mje­sto. A kad odem i za vas mjesto pripravim, opet ću doći i vas uzeti k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14,2). Kolike li utjehe u ovim riječima Isusovim?! Isus je uzašao na nebo, ne samo zato jer je nebo njegov pravi stan, nego i radi nas, da i nama pripravi mjesto na nebu gdje ćemo otpočinuti nakon dugoga i napornog puta po ovoj dolini suza.

    “Dom, domovina, zavičaj, nebo”, – to su riječi koje tako snažno pokreću i diraju ljudsko srce, kao ma­lo koja druga riječ u ljudskom govoru. Jedva da ima još koji drugi osjećaj koji tako bolno razdire srce i dušu kao bol za domom, domovinom, zemaljskom, a još više nebeskom. Mnogi sveci toliko su čeznuli za nebeskom domovinom da bi od tog bola gotovo mogli i umrijeti.

    Gdje je nebo? Riječ nebo ima dva značenja. Nebo je materijalno, a stan Boga je duhovan, jer je Bog duh. Dakle stan Božji nije materijalan, vidljiv, opipljiv. Bog je duhovno posvuda, posebno u srcu čovjeka, stvorena na njegovu sliku. U tom smislu je slavni učenjak Fabre izjavio: “Ja ne vjerujemu Boga, ja ga vidim!” Nije pronašao Boga svojim tjelesnim očima nego ga je upoznao zahvaljujući svjetlu vjere. Upoznao je njegovu nazočnost i njegovo djelovanje.

    Već kralj David toliko je čeznuo za nebom da je govorio: “Kad ću doći i lice tvoje gledati?” Sveti Pavao bolno je uzdisao: “Tko će me osloboditi od ovoga smrtnoga tijela? Želim se rastaviti i biti s Kristom.” Sveti Franjo izgarao je od želje da smije poći kući, u nebo, i zato je često govorio: “Gadi mi se zemlja kad mislim na nebo.”

    Biskup Sailer pripovijeda o jednom malom prvopričesniku koji je Djetetu Isusu napisao pismo i posta­vio ga iza tabernakula. Sadržaj pisma bio je: “Dragi Isuse, na ovom svijetu nije više lijepo. Meni se ovdje više ništa ne sviđa. Ja bih htio kući, kući u nebo!” Četrnaest dana iza toga mališan je već zaista bio kod kuće, u nebu.

    Svakoga dana za 24 sata bliže smo svome izbavlje­nju, bliže svojoj domovini, bliže nebu, bliže vječnoj Ljubavi, bliže vječnoj sreći!

    Isusu pred svetohraništem možemo i mi reći: i mi bismo htjeli kući, k tebi! U divno nebo! Bol za ne­bom veoma je teška! Jer gore kod tebe čeka nas ona sreća i blaženstvo o kojoj govori Sveto pismo: „Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti srce ljudsko osjetilo što je Bog pripravio onima koji njega ljube!” I nemirno je srce naše. I nemirno ostaje srce naše tako dugo, dokle god ne počine, dokle god se ne smiri kod kuće – u nebu u Bogu svome!

    Naša nebeska Majka Marija došla je k nama da nam pomogne doći u nebo. Kada nas zove da se svaki dan obraćamo, da čvrsto u Boga vjerujemo, da mu se klanjamo i molimo mu se srcem, želi nam reći da je to najsigurniji put koji vodi u raj. Koje iznenađenje za sve nas!? Koja će to radost biti, možemo samo slutiti. Isplati se danas biti katolik. Zahvalimo se Bogu što nam je Mariju poslao da nas pouči i povede u raj.

    Isus je otišao da se vrati… Sva je mudrost našega života: biti spreman, dočekati ga. Biti spreman – spremati se.

    Zanimljiv je razgovor jednoga misionara s jednim Indijcem. Pitao je misionara: “Vjerujete li, da će doista Krist opet doći?”

    – “Da, ja to vjerujem!”

    – A onda će Indijac: “Svakoga jutra prije nego odem na posao ja molim: Gospodine, daj da tako živim – da mogu stati preda Te, ako Ti danas dođeš!”

    Evo, što nam je činiti!!!

    Jedan ruski kozmonaut izjavio je: „Išao sam na nebo i tamo Boga nigdje ne nađoh!“ Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti na nebu!“

    – Bog djeluje u svijetu u i našim srcima… Sjetimo se svetoga Stjepana kako umire gledajući otvorena nebesa i Sina Božjega… svetoga Pavla koji se obraća pred Damaskom… i onoga razbojnika s Isusove desne strane… Na njegove riječi: “Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu odgovara: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju”.

    Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Nemojmo zamišljati Boga i njegova Sina kao onoga koji stanuje na oblacima. Bog je posvuda, nebo je posvuda za one koji ga ljube: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i moj otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!”

    Za lansiranje rakete u svemir potrebno je snažno i skupo gorivo. Da se sjedinimo s Bogom i da druge sjedinimo s njim, dovoljno je ljubiti i iz ljubavi živjeti. Ne zaboravimo na dan svoga uzašašća svima nam je Isus otvorio vrata u nebo – u vječni, sretni život. Budimo pozorni da ih ne zatvorimo opakom grješnom rukom. Nastojmo živjeti tako da budemo spremni stati pred Krista i poći, ako on danas dođe. Blago svakome onome tko tako bude živio.

    Fra Franjo Mabić i Fra Petar Ljubičić

    facebook komentari