Pratite nas

Uzorci hrvatskoga iseljavanja

Objavljeno

na

Kako bi izbjegao pravu nacionalnu katastrofu, koja se već sad manifestira demografskim pustošenjem, iseljavanjem i napuštanjem domovine te potpunom nebrigom za očuvanjem i izgradnjom mjesne infrastrukture u pokrajinskim i ruralnim područjima hrvatski narod treba se što prije riješiti sadašnje nesposobne vlasti, koja osim osobnih probitaka i ideološkoga rata, niti može, a niti zna Hrvatsku izvući iz sadašnje duboke krize. Prva prigoda za micanje nesposobnih bit će u nedjelju na izborima za Europski parlament

iseljavanje

Prema istraživanjima Rebeke Mesarić Žabčić i Anđelka Akrapa iz Hrvatske se zadnjih pet godina iselio grad veličine Rijeke – oko 150.000 ljudi u vitalnoj dobi, a premda nema preciznih podataka o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine stanje na terenu zvoni na uzbunu jer je znatan broj mladih ljudi s obiteljima zadnjih mjeseci počeo napuštati i hrvatska područja povezana teritorijalnim kontinuitetom.

Sadašnje katastrofalne poplave u Slavoniji te dijelovima BiH u kojima žive Hrvati samo će dodatno pogoršati demografsko stanje pojedinih područja, koja su i bez prirodne katastrofe, zbog najavljenih promjena u teritorijalnom ustroju hrvatske države trebala planirano postati žrtvom političkoga sljepila sadašnjih vladajućih struktura.

Uzroci iseljavanja stanovništva pak mogu biti viševrsne naravi, nu svi se oni u svojoj biti mogu svesti na dva temeljna uzroka. Snažan populacijski uspon imperijalnih zemalja poticao je emigracijsku ekspanziju, koju je, zbog širenja Lebensrauma, pratila i politička ekspanzija. Ta kolonijska emigracija obično je pripremala teren za gospodarsku, a kasnije i političku prevlast hegemona nad domaćim stanovništvom. Mnogo je primjera iz europske imperijalne povijesti takvih migracija, nu za nas je tipičan primjer takve emigracije proveden tijekom sedamdesetogodišnje srpske prevlasti u hrvatskim zemljama. Takve migranstke kolonije su osnivane uglavnom na ključnim točkama zamišljenoga prostora Velike Srbije, a zadaća im je bila da s toga zamišljenog prostora potisnu hrvatsko pučanstvo ili ga pak prevođenjem u pravoslavlje nasilno uklope u sastav srpstva. U sklopu tog projekta osnivane su srpske pravoslavne općine po gotovo svim hrvatskim jadranskim gradovima. Te su općine bile glavna uporišta velikosrpske politike, a kasnije umrežene u unitaristički sustav komunističke Jugoslavije pripremile su i devedesetih godina vodile agresiju na Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.

Zato je rezultat te politike u t. zv. mirnodopskom razdoblju bilo tiho etničko čišćenje, koje se pretvaralo u masovni hrvatski odlazak u inozemstvo, dok je u ratnom razdoblju etničko čišćenje prelazilo u genocid. Hrvatska već stoljećima ne spada u ekspanzivne populacijske, a time i političke zemlje. Ona je, kako to pokazuje i njezin zemljopisni oblik, zapravo žrtva različitih osvajačkih politika pa hrvatska emigracija čak i onda kad je potaknuta ekonomskim čimbenicima ima uglavnom prognanički karakter. Bilo je normalno očekivati kako će stvaranjem hrvatske državne neovisnosti opadati emigracijski trendovi u Hrvatskoj. Tim više jer je u stvaranju hrvatske države bila neprocjenjiva uloga upravo hrvatskoga iseljeništva. Nu kako su se na vlasti mijenjale politike, koje očito imaju različite državnopravne koncepte tako se različito gledalo i na hrvatsku emigraciju, a s druge strane stvarali su se preduvjeti za nove valove iseljavanja. Kao izravni posljedak preživjeloga jugoslavenskoga državnog koncepta jest i sadašnji emigrantski val mladih i obrazovanih Hrvata, koji zbog nerazumne aktualne politike i gotovo suludih „reformističkih” zahvata u javnom sektoru prisiljavaju ljude na odlazak iz vlastite domovine.

egzodus hrvata

Nažalost, posljedice takve politike ne ćemo moći sanirati, a na mnoga mjesta već iseljenih Hrvata ili pak onih koji se spremaju na odlazak, dolazit će oni iz bližih i daljnjih susjednih država, koje su tijekom zadnjih desetljeća bez sustava vrsnosti masovno „proizvodili” stručnjake.  Gospodarske posljedice takve politike mogle bi biti katastrofalnih razmjera. Mogući preokret negativnih trendova nalazi se u karakteru svake zemlje i željama te sposobnostima državne vlasti.

Vlast koja želi budućim naraštajima ostaviti slobodnu i nezavisnu državu mora se ponajprije okrenuti vlastitom prostoru. Taj prostor treba kultivirati, obrađivati i poticati život na svakoj stopi vlastite zemlje. To pak znači održavati i podupirati barem postojeću lokalnu i područnu infrastrukturu u manjim općinskim i gradskim zajednicama, a ne već najavljenim ustavnim promjenama, koje stižu iz Josipovićeva kabineta, regionalizacijom države poticati smrt i nova iseljavanja. Dapače, samoubilačku obiteljsku politiku socijalističke ideologije, treba što prije ukinuti, a novim obiteljskim zakonom poticati rađanje, obiteljsko poslovanje i naobrazbu.

Treći i gotovo ključni čimbenik jest ponovni pokušaj povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, koje tek u nacionalnom zajedništvu mogu riješiti ključni hrvatski problem – pitanje opstanka. Da bi se to moglo bar djelomično realizirati, potrebno je provesti kakvu-takvu lustraciju, a u vanjskoj politici odabrati prave partnere. Katastrofalne poplave u Hrvatskoj i BiH  pokazale su potencijale velikoga hrvatskoga srca, osjetljiva na ljudsku i nacionalnu tragediju, nu tu su prirodnu katastrofu stratezi balkanskih integracija u politici i medijima pokušali iskoristiti kao još jednu prigodu za poništavanje volje hrvatskoga naroda za vlastitom suverenom državom. Umjesto da uz dobrotvorni rad propituju i sigurnosna pitanja, koja su zbog dugoročnoga nemara djelomično i dovela do sadašnjega katastrofalnoga stanja, modelatori političkoga balkanstva upeli su se u dokazivanje jedinstvenosti prostora i zajedničkih potreba triju posebnih država i njihovih potreba.

Kako bi izbjegao pravu nacionalnu katastrofu, koja se već sad manifestira demografskim pustošenjem, iseljavanjem i napuštanjem domovine te potpunom nebrigom za očuvanjem i izgradnjom mjesne infrastrukture u pokrajinskim i ruralnim područjima hrvatski narod se treba što prije riješiti sadašnje nesposobne vlasti, koja osim osobnih probitaka i ideološkoga rata, niti može, a niti zna Hrvatsku izvući iz sadašnje duboke krize. Prva prigoda za micanje nesposobnih bit će u nedjelju na izborima za Europski parlament.

 

Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati