UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA (14.rujna)

0

Danas 14. rujna sveta Crkva moli, štuje, slavi slijedeće svece i blaženike: Sv. Krescencija Rimskog, mučenik za vrijeme Dioklecijana; Sv. Albert Jeruzalemski, biskup i mučenik (1150 -1214.); Sv. Materno, biskup iz Kelna (IV st.); Sveta Notburga iz Rotenberga Tirolskog, zaštitnica je poljodjelnika i kućnih pomoćnica (1264 – 1313.);Sv. Petar iz Tarantazija Francuskog, biskup (1102 – 1174.); Bl. Gabrijel Tautin Dufresse iz Pariza, svećenik mučenik (1750 1815.); Bl. Augustin Zao Rong, kineski svećenik mučenik (mučen 1815.) I na koncu iako se nedjeljom slavi na Križevcu, danas po kalendaru Katoličke Crkve slavimo festum cori, a to znači izvršavamo obvezu propisa kalendara, te slavimo:

Blagdan u čast Uzvišenja Svetoga Križa (koji) se slavio prvi put 335 prilikom postavljanja Križa na Golgoti u bazilici Uskrsnuća ili bazilici Groba Isusova. To se slavilo 13 prosinca. Na Zapadu se počinje slaviti u VII-om stoljeću kao blagdan našašća relikvije – ostatka Kristova Križa 628. Osvajanjem Svetoga Grada Jeruzalema 1187. je oteto ovo drvo od križa biskupu Betlehema koji ga je bio ponio u boj kod mjesta Hattin. (Koja razboritost!)

Današnje slavljenje ovoga blagdana ima puno uzvišenije značenje od legendarnoga pronalaska komada Kristova križa i pobožne Jelene majke cara Konstantina, koji je dao slobodu kršćanima Milanskim Ediktom 313. godine, a ona gradila spomenute bazilike.
Krist utjelovljen kao čovjek u svojoj božansko-ljudskoj naravi se podložio dragovoljno poniženju da završi ovozemaljski život na drvetu Križa kao rob, za koje je bio određen križ kao kazna poniženja i njega posvećuje kao drvo otkupljenja svih nas. Tako križ postaje znak prepoznavanja, simbol ili udžbenik naše kršćanske vjere.

Križ je drvo otkupljenja i oslobođenja svakoga od nas kao što je bila mjedena zmija na stupu u pustinji Izraelcima na putu prema Obećanoj zemlji kako čitamo u Knjizi Brojeva i kako ćemo čuti u prvom čitanju danas. Nama je u našoj Obećanoj Zemlji danas ovdje znak i put s kojim i preko kojega idemo u ovoj zajednici Crkve u ovoj Dolini suza prema Gospodinu Bogu, prema onom susretu kojega iščekujemo. Zato Ga zamolimo i na početku ove svete Mise da nam oprosti da ga mognemo dostojno i dostojanstveno moliti i slaviti…

Propovijed – razmišljanje

kriz1„Nudio se sotona nekome svecu da mu bude potpora. Prikazao mu se kao kralj u veličanstvenoj raskoši. Govorio mu je: – Dragi moj, ja ti zahvaljujem za tvoju vjernost. Ti još trebaš iskusiti da sam i ja tebi vjeran. Zato ćeš odsada uvijek osjećati moju blizinu. Možeš se tako u mene pouzdati.
Svetac je pitao: – A tko si, zapravo, ti?
– Ja sam Isus Krist, – odgovarao je sotona.
– Gdje su tvoje rane, – pitao je svetac.
– Ja dolazim iz nebeske slave, – odvrati sotona – tamo nema rana.
Nato će svetac njemu: – Toga Isusa koji nema rana ja ne želim vidjeti. U Isusa koji ne nosi znak križa ja ne mogu imati povjerenja“ (Jesus S. 16).
Od Adama do danas čovjek je imao problema koje nije riješio ni do današnjega dana. Toliko puta nije znao ili nije htio pitati pomoć od drugoga ili odozgo, pa je zato mrmljao i protiv drugoga i protiv Njega gore“.
Izabrani Božji narod putujući prema Obećanoj Zemlji je imao jednako ponašanje. Govorio je protiv Boga da ih je ostavio same, po njihovom mišljenju, i prepustio nepoznatoj sudbini. Mojsije je gledao pomiriti sve i ostati u jednim normalnim granicama ponašanja i prema njima i Svemogućemu. On ih poziva i opominje da ne napuštaju povjerenje i vjeru u Boga i njegovu pomoć, odnosno zaštitu i da će tako preskočiti svaku prepreku. Jedino tako će moći vidjeti i ući u toliko željenu Obećanu Zemlju.

Knjiga Brojeva (21,4…) nam kaže: “… narod je izgubio strpljenje. Počeli su mrmljati i protiv Boga i Mojsija: nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo se ogadilo srcu našemu. Zašto ste nas odveli iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? U tom trenutku Bog pošalje ljutice na narod koje su ih ugrizale tako da je mnogo naroda Izraelova pomrijelo. Kada su uvidjeli što su učinili dolaze Mojsiju i mole ga da traži oproštenje od Boga i da im on oprosti što su govorili i protiv njega i Gospodina Boga. Mojsije se pomolio Bogu i Bog mi je naredio da načini zmiju od mjedi i da je objesi o stup. Koga god ujede ljutica neka pogleda mjedenu zmiju na stupu i ozdraviti će. Mojsije je načinio zmiju od mjedi i objesio je na stup. Poslije ujeda zmije oni bi pogledali ovu zmiju na stupu i odmah bi ozdravljali” (usp.Br 21, 4-10).

Izabrani narod je uvijek bio takav. Uvijek je blizu njega trebala biti kakva prijetnja. Čim bi im bilo dobro, odmah bi se udaljili od Boga. Ovdje važi ona Jobova – Ne daj mi Bože da te zaboravim kada sam sit. Uvijek su iznova zaboravljali da za slobodu treba platiti cijenu žrtvom. Najlakše je sjetiti se egipatskih lonaca i svega onoga što ti je prijalo, ali zaboravljaš da si bio u zemlji tuđinskoj i da si bio rob. Jedan dio naroda je uistinu živo dobro, jer je bio privilegiran iz raznoraznih razloga, ali se nisu pitali kako je bilo velikoj većini koja je živjela u ropskim uvjetima i ponižavanjima. Njihov jedini san godinama, zapravo san života, je bio sloboda.

Uputili su se prema slobodi. Međutim, mnogi nisu ni znali što znači ovaj pojam i što znače tolike ljepote koje se pričaju i sanjaju o slobodi. Gospodin je uvijek bio i bdio nad njima, ali je imao i pravo staviti ih na kušnju i vidjeti koliko su njegovi. Već na prvom ispitu su pali. Zato Gospodin želi ovu zmiju ljuticu, ovo poniženje. Ljutica je znak Adamova grijeha, znak poniženja, znak smrti. Zato dobri Gospod želi da svi koje je ugrizla ljutica okrenu (svrnu) svoj pogled prema tom znaku i da tako zadobiju ponovno život.

Ovaj razgovor i razmišljanje tek sada počinje biti jasniji i bliži. U biblijskom rječniku zmija je grijeh, zmija je poniženje i smrt. Križ se spaja sa ovim znakom-simbolom. U rimskom carstvu križ je bio proklestvo. Križ je bio smrtna kazna samo za pogane i strance, a nikako za rimljane i njihove žitelje u zajedničkoj državi. Jedan rimski građanin nije mogao nikada biti razapet na križu jer je to preveliko poniženje. Zato raspinju Krista na križ da ga ponize, a on uzima drvo križa da se ponizi. Kako kaže Pavao za pogane je to ludost križa, a za nas spasenje.

09-2014-uzvisenjesvkrizaEvo ovdje ključa koji smo načeli u knjizi Brojeva. Tamo tko je pogledao zmiju i poslušao Božju zapovijed, a predhodno ga je ugrizla, ostao je na životu. Zapravo morao je umrijet, pa je ovim zadobio novi život. Ovdje tko prihvaća poniženje križa s Kristom ima spasenje, jer se Krist ponizio za tebe i mene i tako nam po drvetu križa donio spasenje.
Tako je križ postao za nas znak našega otkupljenja i spasenja. Došao je ususret čovjeku da ga spasi, a čovjek ga je obdario križem. Nije osudio čovjeka, već ga je toliko ljubio i dobri Bog je dao svoga Sina da preko ovoga sramotnoga znaka otkupi onoga čovjeka koji ga je raspeo. Zato i ovaj znak danas ima svoju cijenu kao i onaj sa zmijom u Starom Zavjetu. Treba gledati Krista na križu, moliti ga da živimo s njime da nam donese život vječni i da ostanemo s njime jer samo njemu pripadamo. Iz ovoga razloga jer smo njegovi ne bi nam nikada trebalo biti teško i gorko svrnuti glavu križu.

Zato i mi trebamo nositi svoj križ života i time ćemo Spasitelju najviše pomoći.

“Bio je spreman uvijek mrmljati, ili na sebe ili na druge, a posebno na Gospodina Boga, zašto svatko mora nositi svoj križ. Pitao se postoji li neki način da se tog križa oslobodi – jer mu je svagdanji život dosadio.
Dobri Bog mu jedne lijepe prilike odgovori u snu. Opazio je da je ljudski život na zemlji jedan veliki neprekidni mimohod. Svatko je išao sa svojim križem na ramenu. Polako, ali ustrajno, korak po korak.

On se također našao u neprekidnoj povorci i napredovao je teškom mukom sa svojim osobnim križem. Primijeti da je njegov križ previše dug. I činilo mu se da zbog toga ne uspijeva stignuti druge.
– Bilo bi dovoljno samo ga malo podrezati i ne bih se toliko mučio i za drugima zaostajao-, pomisli sam u sebi. Sjedne na prvo pogodno mjesto na koje je naišao te pokrati svoj križ poprilično. Uputio se da stigne povorku te osjeti da sada ide mnogo brže, a posebno s mnogo manje muke. Bez mnogo napora stigao je povorku koja mu se malo prije činila nedostižnom.
Dočekala ih je provalija: poprilično velika, ali iza nje je ona “obećana zemlja” za kojom svi čeznu i žure. Bila je to beskrajna ljepota koju čovjek nije kadar opisati.
Kako prijeći kada ne postoje ni mostovi niti bilo kakvi prijelazi? Uza sve to, ljudi su prelazili tak olako da se on zadivio. Svi su skidali svoje križeve s ramena i stavljao je svatko sebi svoj križ kao most te prelazio. Svačiji križ je izgledao kao da je mjeren i načinjen točno za tu provaliju.
Prolaze svi, ali ne i on. Koliko je skratio svoj križ, onoliko mu je nedostajalo da bi preko križa prešao provaliju kao i drugi. Brizne u beznadni plač: “Eh, da sam znao…” Prekasno je za suze i plač koji više ničemu ne služe. (Mabić, II., 143). Primjer i blagdan i današnja poruka nas zovu da ponesemo kršćanski, kristovski svoj križ i da Njega molimo da nam ga pomogne nositi i u najtežim trenucima pomoć biti.

Fra Franjo Mabić

kamenjar.com

facebook komentari