Pratite nas

V. Vukojević: Perković je čak i Tuđmana prisluškivao

Objavljeno

na

Ako postoji ekspert za Udbu, to je Vice Vukojević jer je od studentskih dana pa sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća čak 14 puta zatvaran, otiman i premlaćivan u zatvorima. Devedesetih je bio najveći zagovornik lustracije, a od tada se fiksirao i na Josipa Perkovića. Kaže da mu je to priskrbilo i desetak godina lažnih optuživanja o silovanju Bošnjakinje, da bi se na kraju utvrdilo da ona ne postoji, a da je priču izmislila – neka nova Udba. Osam je godina bio sudac Ustavnog suda, a bio je i svjedok na suđenju za ubojstvo Đurekovića u Münchenu.
Zašto je sve usmjereno na Josipa Perkovića, a ne Zdravka Mustača, koji je bio nadređen Perkoviću?Mustač je bio gospodin, koji je zapovijedao s jednog mjesta, bio je direktor, a Perković je bio “tehnički direktor”. Ako dođeš za šefa II. uprave, a to je terorizam i neprijateljska emigracija, onda se time i moraš baviti.Prema vašim saznanjima, Perković je taj čovjek i zaslužio je optužnicu?

Apsolutno.

Biste li opet svjedočili u Münchenu ako se Perkoviću bude sudilo?

Naravno.

Očekujete li da će on na kraju i završiti na suđenju u Münchenu?

Neću prejudicirati mišljenje suda, ali to jest proces iz kojeg se da zaključiti da Perković ide u Njemačku. Njemački državni odvjetnik Wolf-Dieter Dietrich na sudu me je pitao može li se protiv Perkovića organizirati suđenje u Hrvatskoj, a ja sam mu odgovorio – ne. Rekao sam mu da sam 1998. u sastavu hrvatske delegacije bio gost njemačke vlade i pitao sam ih što su oni uradili sa sucima iz bivše Istočne Njemačke. Odgovorili su mi da su kazneni suci dobili razrješnicu, a građanski kušnju na tri godine. Pitao sam potom koliko ih je preživjelo u sudstvu, a odgovorili su – niti pet. Nakon toga samo sam se obratio našima i pitao Arlovića (SDP): “Mato, čuješ li ti ovo?”. Bio sam tada i predsjednik saborskog Odbora za izbor i imenovanja i imenovali smo i suce. I svi do jednog bili su iz komunističkog režima.

Kako tumačite veliki trud Perkovića da ne završi u Münchenu?

Mačka je mačka, pa se šapom brani. Pitanje je koliko će to biti efikasno. Tvrdim da će njegova obrana u Münchenu biti potpuno drugačija. Dakle, bit će provedena u Nobilovu stilu, a on je poznat po tome da želi uspjeti tako da se osudi netko drugi za ono što je počinio njegov branjenik. Sjetite se samo njegove paralelne linije zapovijedanja u HVO-u, kojom je branio Blaškića, nakon čega je Dario Kordić dobio ogromnu kaznu.

Znači li to da predviđate kako će Perković za pomaganje u ubojstvu Đurekovića optužiti nekog drugog iz službe ili politike?

Nobilo će mu predložiti, a on će prihvatiti i reći da je samo izvršavao naredbe drugih. Dakle, naredbe svojih nadređenih, te partije koja je imala apsolutnu vlast.

Hoće li se onda doći i do drugih imena iz tadašnjih partijskih vlasti?

Kako ne. Do imena iz saveznog i republičkog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U Sloveniji otkrivaju činjenice o radu tih tijela, a EU je Srbiji kao uvjet prijema postavila otvaranje državnih, vojnih i partijskih arhiva.

Tko onda najviše strahuje od odlaska Perkovića u München?

Kada su Nijemci pisali tjeralicu protiv Perkovića komentirao sam da će se sada najviše zabrinuti njegovi prijatelji. A svaki od njih željet će sa sebe skinuti krivnju. Evo vidite što se sada događa između Perkovića i Sindičića, kakav je to rat.

A kako onda tumačite da je ključni svjedok, Sindičić, nakon svega potpuno promijenio svoj iskaz kod javnog bilježnika?

Sindičić je osoba koja zadaje bolove i neugodnosti svim svojim prijateljima, pretpostavljenima i svim susjedima, svakome. To vam je tako, ako u akciji uhvatite dvojicu, nastupa tzv. američka pravda, jedan će reći da je ubio ovaj drugi, te će se njega osloboditi.

U tim likvidacijama, koji je bio posao šefova II. uprave SDS-a (Službe državne sigurnosti)?

Pa oni su vodili cijeli postupak likvidacije.

A tko je držao ‘kilere’ na liniji?

Ubojice su bili posebno birane osobe. Spadali su pod službu, SDS, a korišteni su prema potrebi. Evo, zadnji otkriveni slučaj je da su hrvatskog emigranta rodom iz BiH Martinovića ubili Slovenci. Njima je to bilo lakše učiniti u Klagenfurtu nego ‘kilerima’ iz službe iz BiH.

Tko je odlučivao o likvidacijama, kako je išao taj postupak?

Da se razumijemo, malo je pisanih tragova. No, postoje izjave svjedoka.

Dakle, o sudjelovanju Perkovića ne postoje pisani dokazi, nego izjave svjedoka?

Postoje izjave prikrivenog istražitelja kojemu je Prates govorio kako se nalazio s Perkovićem, da mu je predao ključeve Đurekovićeve garaže te kako su odlazili na Mallorku, itd.

Malo mi je smiješna ta priča o ključevima. U filmovima otvaranje garažnih vrata nikad nije bio problem ubojici, zar ne?

Imamo potvrdu da je bila praksa da šefovi II. odjela i uprave odlaze u inozemstvo i izravno sudjeluju u organiziranju likvidacija. Priča je priča, ali ovo oko ključa utvrđeno je na sudu.

A koje su zasluge Perkovića u stvaranju suverene Hrvatske o čemu je on govorio u intervjuu Večernjem?

On je trajao jedno vrijeme, a onda je došlo vrijeme da ode. Ja ga nisam poslao u mirovinu. Predsjednika Tuđmana izvijestio sam o saznanjima o Perkoviću, a došli su u Hrvatsku i politički emigranti koje su svojedobno Perkovićevi ljudi pokušavali ubiti. I predsjednik je zaključio da će maknuti Perkovića. To je i učinio.

A je li istina da je Tuđman udbašima i partijcima koji su spas za sebe vidjeli u višestranačju bio najprihvatljivija osoba?

Oni su tako procijenili, da im je najprihvatljiviji. No, to nije procijenio Perković, nego politika, a on je slušao te naloge. Gledajte, oni su se svi zajedno prepali poslije 21. prosinca 1989. i onoga što se dogodilo Ceausescuu u Rumunjskoj. Evo, neka Perković radije kaže kako to da je Hrvatska razoružana, da je JNA odvezla kompletno oružje Teritorijalne obrane. Ako je i bio James Bond, koji je godinama prije rata planirao suverenu i višestranačku Hrvatsku, kako to da nije spriječio KOS i JNA da nas razoružaju. Ostalo nam je 6500 kalašnjikova i to je bilo sve naše naoružanje koje smo imali u vrijeme kada sam ja došao u MUP. Ma, cijela ta priča o tome da se služba SDS i Partija upregla u stvaranje suverene Hrvatske puno prije rata jest izmišljotina. Pa još je u veljači 1990. Ivica Račan govorio kako je HDZ stranka opasnih namjera.

Je li se Tuđman poslužio udbašima u ostvarivanju svoga cilja?

Pa dijelom je. Na neki ih je način na početku amnestirao, međutim, nakon prikazivanja filma o Bruni Bušiću, Tuđman je bio najavio lustraciju. I tko se tome prvi suprostavio – dio klera i liberali (HSLS), koji su bili najviše “izbušeni” udbašima.

Toliko godina poslije, koliko se situacija promijenila kada govorimo o sveprisutnoj Udbi u hrvatskom društvu?

Uzeli su državu, oni, njihovi sinovi, i istomišljenici. Ovo što sada rade u Hrvatskoj, to je razaranje države.

Ako ste vi u pravu kad tvrdite da oni i dalje dominiraju Hrvatskom, onda Perkovića neće izručiti Njemačkoj?

Prevelik je pritisak izvana, Nijemci su rekli stop i ako Hrvatska ne izruči Perkovića, neka nam Bog pomogne. Njemački gospodarstvenici ne idu investirati u neku drugu državu bez dogovora sa svojom vladom. Ako Hrvatska ne izruči Perkovića nema nikakvih šansi da dođu investicije.

Hoće li Perković imati pravedno suđenje u Njemačkoj?

Ja vjerujem u njemačko pravosuđe.

Kako komentirate tezu da nijedna normalna država neće izručiti bivše šefove obavještajnih službi drugim državama?

Perković je “izletio” 15. listopada 1992. On je tada stavljen na led. Nitko ne može biti amnestiran kad je u pitanju ubojstvo.

Na što će se fokusirati Nijemci u procesu protiv Perkovića ako do njega dođe. Zanima li ih ubojstvo ili i nešto drugo?

Ima tu više ubojstava u kojima je sudjelovala i SDS iz Hrvatske.

No, Perković ima zasluge, preko njega je Tuđman dobio putovnicu?

Evo, imam popis gdje su zaokruženi oni kojima i dalje ostaje zabrana izdavanja putovnice. Moje je ime na 36. stranici, zaokružen je bio i Marko Veselica, a za Franju Tuđmana piše: Zahtjev za izdavanjem putne isprave od 9. sriječnja 1987., pozitivno je riješen, no zabrana nije skinuta. Znači da je Tuđman dobio putovnicu uvjetno.

Ali je dobio putovnicu i mogao je ići na dogovore s emigracijom?

Da, ali Perković ovdje ima samo ulogu izvršitelja naredbe. Odluku je donio vrh politike po naredbi Mike Špiljka koji je to naložio republičkom savjetu za zaštitu ustavnog poretka. Oni su sastavili popis. Perković je jednostavno bio osovina operative.

Perković tvrdi da je on osobno odobravao ulazak emigranata u Hrvatsku 1990. Tako spominje i dolazak Meštrovića, predsjednik HNV-a (Hrvatsko narodno vijeće)?

Pa nije on o tome odlučio, nego je naredio Zoran Savičević da se Mati Meštroviću izda viza za ulazak u SFRJ.

Tko je bio Zoran Savičević?

On je bio načelnik II. uprave savezne Udbe u Beogradu.

Zašto je on to naredio?

(Vukojević vadi dokument i čita:) Uz Matu Meštrovića bio je i jedan tajni agent jugoslavenske Udbe, zvao se Josip Purić. I 24. travnja 1990. iz saveznih službi odlazi depeša u Zagreb u kojoj se prenosi prepiska Meštrovića i generalnog konzula Petra Lombardića u New Yorku. Govori se o tome da je novinar Vjesnika Vladimir Drobnjak napravio intervju s Meštrovićem (objavljen 29. ožujka 1990.), u kojem mu Meštrović kaže da američki State Department neće priznati pobjedu Tuđmana, niti HDZ-a. Meštrović nakon što je dao intervju traži vizu za SFRJ i navodi “kako bi pomogao”. Službe procjenjuju da Meštrović ima ambicija da se u višestranačkoj Hrvatskoj nametne HNV-u, pa se protivi Tuđmanu i HDZ-u, a skloniji je potpori Koaliciji narodnog sporazuma Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala. Službe Meštrovića ocjenjuju kao “umjerenog”. Navode i da je “vrlo oštar u osudi Tuđmana i HDZ-a”. Ponavljaju da on kaže kako je stav SAD-a da ne podupire ni Tuđmana, ni Miloševića, niti promjene granica SFRJ, nego podržavaju demokratske promjene. Dodaju da Meštrović kaže kako u SRH ima puno euforije, što nije dobro i može negativno utjecati na razvoj demokratskih prilika u SFRJ, te da bi želio pridonijeti smirivanju te situacije svojim posjetom.

Dakle, Meštroviću daju vizu jer je bio protiv Tuđmana?

Da. I što se dalje događa: Meštrović dolazi u Zagreb i šef Udbe Kolja Družić snima Meštrovića i njegove razgovore s Goldsteinom. Nije mogao snimati bez suglasnosti Perkovića.

Ne možete poreći da je Perković smetao Beogradu, pokušali su i atentat na njega? Radilo se o stavljanju eksploziva u protupožarni aparat smješten u MUP-u. Akciju su izveli agenti Labradora s ciljem eliminiranja dvojice pomoćnika ministra, Perkovića i mene, sve po priznanju agenta Munižabe.

Kako ste spriječili taj atentat?

Upozorio nas je jedan od bivših šefova Udbe Zagreba, koji inače nije bio u dobrim odnosima s Perkovićem.

Podcrtali ste dvadesetak spornih mjesta u intervjuu Perkovića?

Pa, evo, kad Perković govori o tome kako je očuvao kalež i dnevnik Alojzija Stepinca, ali neće ništa reći kako je on, preko jednog ondašnjeg poduzetnika, a današnjeg političara, kodno zvanog “Zadrugar2”, ozvučio kuriju biskupa Đure Kokše.

Bila je jedna obrtnička zadruga koja je obavljala radove na Kaptolu. Udba je pridobila vlasnika i nazvala ga “Zadrugar1”. Priključuje se i “Zadrugar 2”. Potom su ozvučili, osim kurije, i sobu za konzistorije, stavili su mikrofon iza radijatora. Prisuškivali su zbivanja na Kaptolu čak i 1990. Biskup G., suradnik “Luko”, iznosio je snimke, a Perković je to još uredno slao u Beograd. O tome danas šuti. Postavio je mikrofon i u telefonskoj utičnici tajništva biskupske konferencije, kao i u kuhinji u stropu, potom i u radnoj sobi Živka Kustića, pa kod kanonika Balenovića, pa u telefon Kuharićeve tajnice, dok su u njegovoj sobi bila tri mikrofona, pa u Crveni salon na stropu, taj nije baš proradio. Pa još i kod isusovačkog provincijala. Udba je imala i agenta “Ikara” na Kaptolu, koji se sam ponudio, pa agenta “Gusara”, “Gvida”, “Benedikta”… Obično su oni najgrlatiji bili suradnici. Mirkofone je postavljao centar Zagreb, ali je morao znati šef Perković.

Znači, stvarno su znali sve što se zbivalo?

A po kurijama se svašta zanimljivo zbivalo. Tu je i neformalni restoran u koji dolaze i lijevi i desni. Ozvučena je bila i Tuđmanova kuća u Nazorovoj.

Kada su prisluškivali Tuđmana?

Evo, to se vidi iz ovog izvještaja iz akcije Soča od 19. veljače 1990. koji donosi razgovor Tuđmana i jedne osobe iz Detroita. Prijepis je radila Sonja Traživuk, žena Branka Traživuka, koji je radio s Perkovićem. Izviješća su poslali u Beograd i od savezne Udbe još zatražili da se utvrdi s kime Tuđman kontaktira u Srbiji i BiH.

Zašto bi čak i 1990. Perkovićevi ljudi prisluškivali Tuđmana?

Pa on je radio svoj posao. On to nije mogao odbiti. U svakom slučaju, Perković je enigma za sebe. Koja bi u Münchenu mogla biti dobrim dijelom i odgonetnuta.

Davor Ivanković/VLM

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

VIDEO – Žestoka rasprava o referendumu u emisiji Otvoreno

Objavljeno

na

Objavio

To nije antisrpski referendum nego antikorupcijski. Želimo osigurati da birači budu oni koji će moći djelovati na političare. Kada smo skupili više od 300 000 potpisa za referendum o izmjeni izbornog zakona smo to već željeli, rekla je Željka Markić u HRT-ovoj emisiji Otvoreno.

S njom se nije složio saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević. – To je antimanjinska, antisrpska inicijativa protiv manjina.

Na neki način ovim se želi zabiti klin suradnje između manjina i Vlade desnog centra. Važan je i javni servis koji ima ulogu u zaštiti manjina. Inicijativa je došla od jednog marginalca gospodina Đapića i kroz javni servis postala aktualna, rekao je Milošević.

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO, rekao je da su mu Miloševićeve uvrede kompliment, a da je sve počelo kad je Sanader sklopio sporazum sa SDSS-om. – Na ove uvrede ne želim uopće odgovarati, a kad dolaze od predstavnika SDSS-a, meni su kompliment. Smatram da su pojedini predstavnici manjina u Saboru prešli granicu dobrog ukusa. Svi građani Hrvatske moraju imati jednaka prava i moraju biti politički Hrvati. To se postiže izbornim sustavom, naša inicijativa je potpuno ustavna. Neke stvari koje su relikt iz prijašnih 20 godina, treba mijenjati. Problem nastaje kada je premijer Ivo Sanader 2008. godine sklopio sporazum sa SDSS-om, rekao je Anto Đapić.

Dodao je kako su oni, pod platformom tadašnje Hrvatske stranke prava, na izborima osvojili 93 000 glasova i jedno mjesto u parlamentu, dok su manjine sa 40 000 glasova dobile 8 saborskih mandata.

Arsen Bauk (SDP) rekao je kako je legitimno zabiti klin suradnji desnog centra i manjina, ali da inicijativu koju predvode Markić i Đapić ne smatra ozbiljnom. – Ja sam skeptičan kada o manjinskim pravima govore gospodin Đapić i Markić, bez namjere da ih vrijeđam.

Ono što je postala tema kao zajednička inicijativa gospođe Markić i Đapića, nije točno. Što se tiče ovoga što je rekao gospodin Milošević, slažem se da bi to bilo smanjenje stečenog prava nacionalnih manjina. Ali, apsolutno je legitimno pokušati zabiti klin između Vlade desnog centra i nacionalnih manjina. Zato što se desni centar ne zalaže dovoljno za njih, rekao je Bauk. Ipak, Bauk je dodao da su nacionalne manjine nekoliko puta prevarene od strane njihovih predstavnika.

– Prevara nacionalnih manjina je manja od ove HNS-ove prevare, ali mislim da se predstavnici nacionalnih manjina ne zalažu dovoljno za njihova prava, smatra Bauk. Saborski zastupnik Mosta Robert Podolnjak napomenuo je kako je najvažnije “da manjine ne smiju igrati ulogu arbitra u sastavljanju parlamentarne većine”.

– Ne možemo govoriti o referendumu jer još ne znamo što bi on značio i kako bi izgledao. Od 92. godine imali smo različite modele i mijenjali zakon svakih nekoliko godina. Zastupnici srpske nacionalneodne manjine su, koliko je meni poznato, također tražili izmjene zakona. Mislim da je ovo pitanje ustavne pozicije i položaja zastupnika nacionalnih manjina. 2008. sam u znanstvenom radu rekao da nije primjerena uloga zastupnika manjina kao arbitara u formiranju Vlade, rekao je Podolnjak.

Ministar uprave Lovro Kuščević (HDZ) rekao je da nema države u okruženju koja ovoliko štiti nacionalne manjine, ali također smatra da bi izborni zakon mogao biti bolji.

facebook komentari

Nastavi čitati