Vance-Owenov plan – povod hrvatsko-bošnjačkog sukoba i alat za dokazivanje navodne hrvatske odgovornosti

    0

    Iako se na prvu čini da je Vance-Owen plan najviše odgovarao Hrvatima, dublja analiza pokazat će da je on zapravo najbolje legao Muslimanima koji su s tim planom, ili bez njega – svejedno, planirali napad na Hrvate već 1992. godine, pa su se Vance-Owen planom poslužili kao izgovorom, odnosno kao svojevrsnim povodom za rat, ali i kao alatom putem koga su odgovornost za taj sukob svalili na HVO i Republiku Hrvatsku. 

    2. siječnja 1993. godine supredsjedatelji mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji (MKBJ) Cyrus Vance i David Owen sazivaju mirovne pregovore u Ženevi i predstavljaju mirovni plan koji će dobiti ime po njima, dakle Vance-Owen plan. Tim planom BiH je uređena kao sastavnica  10 provincija stvorenim po etničkim načelima, a predstavljeni su i zemljovidi kako bi to trebalo izgledati.

    http://i.solidfiles.net/288818562d.png

    Na ovom zemljovidu, područja označena plavom bojom trebala su pripasti hrvatskim, područja označena zelenom trebala su pripasti muslimanskim a područja označena crvenom trebala su pripasti srpskim provincijama. Po brojevima provincija i s zemljovidom na koji su ucrtane tadašnje općine u BiH to je trebalo izgledati ovako:

    http://i.solidfiles.net/4125a7f833.jpg

    Treba reći i ovo: Iako se u nacrtu dogovora eksplicitno ističe da nijedna od pokrajina neće moći imati ime koje se specifično poistovjećuje s jednom od glavnih etničkih grupa, te su pokrajine bile doživljavane kao nacionalne. To i nije čudno s obzirom na činjenicu da zemljovidi jesu rađeni po etničkim načelima iz plana Carrington-Cutilleiro a po popisu stanovništva iz 1991. godine. I upravo tu se dogodio problem. Provincija broj 10 sa sjedištem u Travniku bila je kamen spoticanja jer su po popisu stanovništva iz 1991. Hrvati tamo činili većinu, ali je istina i to da je nakon priliva muslimanskih izbjeglica sa sjevera i istoka zemlje te s područja Jajca, taj odnos promijenjen u korist Muslimana koji su stoga tu provinciju smatrali svojom.

    Uglavnom, iako se na prvu čini da je ovaj plan najviše odgovarao Hrvatima, dublja analiza pokazat će da je on zapravo najbolje legao Muslimanima koji su s tim planom ili bez njega svejedno planirali napad na Hrvate već 1992. godine, pa su se Vance-Owen planom kao izgovorom, odnosno kao povodom za rat, poslužili ne samo da napadnu Hrvate, nego i da na njih svale krivnju za taj sukob.

    Teza je Muslimana koju je prihvatilo i tužiteljstvo a kasnije i sud kako je Hrvatima plan odgovarao jer su s nekih 17,5% udjela u stanovništvu po popisu iz 1991. godine dobili oko 27% teritorija, što im je naravno odgovaralo, pa su brže-bolje išli sprovesti taj plan tobože uslijed čega je došlo do sukoba i posljedično, do zločina. Istina je nešto drugačija.

    Patriotska liga još 1992. definirala HDZ kao neprijatelja

    Dana 25. veljače 1992., dok još nitko niti pod točkom „razno“ nije mogao naslutiti muslimansko-hrvatski sukob, Patriotska liga BiH (koja je tad djelovala kao udruga s političkom platformom a kasnije će se baš iz te udruge razviti Armija BiH) izlazi u javnost s dokumentom koji je nazvan„Direktiva glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu BiH“ u kojoj između ostalog stoji:Glavna uporišta snaga dezintegracije su u banjalučkoj regiji, istočnoj i zapadnoj Hercegovini i dobojskoj regiji, a glavni nosioci su SDS sa jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo HDZ….Ukupne snage neprijatelja su:JNA: šest korpusa KOV (sarajevski, banjalučki, tuzlanski, bihaćki i dijelovi kninskog i titogradskog korpusa), vjerovatne jačine 2-3 korpusa KOV i jedan ojačani VAK.snage SDS-a (jačine 80.000-120.000 ljudi)ekstremne snage HDZ-a (jačine jedna do dvije brigade)

    Kao što vidimo, Srbi su svrstani onako kako su svrstani a Hrvati su svrstani u grupu „ekstrmne snage HDZ-a“. Budući da je prema najkonzervativnijim procjenama u muslimansko-hrvatskom sukobu ubijeno najmanje 121 malodobno dijete hrvatske nacionalnosti, to možemo vidjeti da je ta sintagma „ekstremne snage HDZ-a“ korištena poprilično ekstenzivno od strane muslimanskih snaga.

    Cijeli dokument odnosno ovu direktivu možete pročitati pod brojem 34. na slijedećoj poveznici:

    http://www.scribd.com/doc/20650700/IvanBilic-i-MiroslavTudjman-Planovi-Sporazumi-Izjave-o-BiH-91-95

    Pisali smo o sukobima 1992. godine, posebice u Novom Travniku, Prozoru i Gornjem Vakufu koji su bili lokalnog karaktera i ograničenog opsega tako da se sa stajališta nekakve strategije ili politike takvi sukobi mogu smatrati incidentima a ne pravim ratom, pogotovo jer nema dokaza da je postojala politika koja je prouzročila takve sukobe. Međutim, tamo gdje ima dokaza da je postojala riječ o planu koji je dolazio odozgo, kao u slučaju blokade u Ahmićima 1992. koju je zapovjedio komandant 3. Korpusa A BiH Enver Hadžihasanović, uvijek je bila riječ o muslimanskoj politici.

    >>Oficiri JNA i Armija BiH, Izetbegovićevi alati za rušenje Vance-Owenovog plana

    Tako primjerice imamo jedan dokument, koji je nazvan „Službena zabilješka“ kojeg u kolovozu 1992. godine Salih Čilaš, koji se nalazi na čelu TO Kiseljaka šalje zapovjedniku 3. Korpusa Armije BiH Enveru Hadžihasanoviću.

    http://i.solidfiles.net/0c77b36a39.jpg

    Riječ je o dokumentu koji je uvršten u spis u slučaju Blaškić pod brojem D185. Iz tog dokumenta je vidljivo već u točki 1. da su muslimanske snage angažirane na zadaći prikupljanja, obrade i korištenja obavještajnih podataka o rasporedu, kretanju i aktivnostima ne samo srpskih snaga već i HVO-a, i to kako lijepo piše, „po prijedlogu mjera iz službene zabilješke od 27. 7. 1992.“ Dakle, prijedloga mjera koji je morao doći odozgo, odnosno od Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa A BiH, koji je koncem travnja 1992. pod kontroverznim okolnostima napustio JNA.

    Zatim je tu dokazni predmet iz slučaja Kordić-Čerkez broj D189 koji je po nama najjači dokaz da je Armije BiH bila ta koja je izvršila napad i to prema planu koji je bio na snazi prije sazivanja mirovne konferencije od 2. siječnja 1993. To je zarobljena karta Armije BiH koja pokazuje obostrani raspored snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa Armije BiH krajem prosinca 1992. i početkom siječnja 1993. godine.

    http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/Indexable/IT-95-14%232/ACE5911R0000065773.jpg

    Primjerice, kad gledamo Lašvansku dolinu odnosno teren na kojem su djelovali Blaškić i Kordić, a koji je po Vance-Owenovom planu trebao pripasti 10.-oj provinciji, dakle hrvatskoj provinciji sa sjedištem u Travniku, vidimo da su 309., 325., 333. brigada Armije BiH kao i znatni dijelovi 7. muslimanske brigade okrenuti prema HVO-u a ne prema vojsci bosanskih Srba. Odnosno, nalaze se u rasporedu za napad, a formiranje takvog rasporeda nije moglo proći bez zapovjedi odozgo, s najviše razine, ili od Izetbegovića ili od Sefera Halilovića, a vrlo vjerojatno od obojice.

    Međutim, po presudama, kako onima prije tako i po ovoj zadnjoj, rat je započeo u Prozoru 23. listopada 1992. a u zaključku raspravnog vijeća u predmetu šestorke stoji da je ostvarenje UZP-a počelo 18. siječnja 1993. godine napadom HVO-a na Gornji Vakuf. To je sve totalno neprecizno i netočno.

    Logičnijim se čini da je HVO taj koji je kod Gornjeg Vakufa bio napadnut od strane 317. brigade Armije BiH iz Gornjeg Vakufa i 305. brigade iz Jajca. Upravo sudjelovanje te brigade iz Jajca čini sukob u Gornjem Vakufu/Uskoplju drugačijim od onih sukoba u Novom Travniku, Gornjem Vakufu i Prozoru iz 1992. godine, jer on ulaskom te brigade „u igru“ prestaje biti lokalni sukob. Međutim, sud to nije vidio tako. Naime, očito je da je HVO 18. siječnja krenuo u protunapad i da je izgledno kako je u tom protuudaru postrojbama HVO iz Gornjeg Vakufa, u pomoć priteklo oko 200 vojnika i 2 tenka HVO-a s područja Rame, i onda su oni to proglasili činjenicom da taj sukob prestaje biti sukob lokalnih razmjera, već da je riječ o sukobu širih razmjera iza kojih stoji hrvatska politika.

    Vratimo se sad na zarobljenu kartu Armije BiH i povećajmo detalj kod Gornjeg Vakufa (povećanje se vrši jednim klikom na kartu).

    http://i.solidfiles.net/494573fe00.jpg

    vance oven zarobljena karta

    Dakle, na ovoj karti se vidi da je na području Gornjeg Vakufa prema Bugojnu dakle sjeverozapadno od grada krajem 1992. i početkom 1993. stacionirana najmanje jedna bojna, i to 2. Bojna 305. brigade iz Jajca, koja je sudjelovala u napadu na HVO kod Gornjeg Vakufa. Osim toga na slici gdje su snage A BiH prikazane plavom a snage HVO-a crvenom bojom jasno se vidi da su se sjeverozapadno od grada dijelovi 305. i 317. brigade razmjestili na način da su ukliještile snage HVO-a na tom području . Pozivamo se na svjedočenje brigadira HVO-a Luke Šekerije za kojeg u paragrafu 564, presude Kordiću stoji da je on „jedini svjedok iz Gornjeg Vakufa koji je bio uključen u tamošnje događaje“. Brigadir Šekerija je u svom svjedočenju dana 8. svibnja 2000. godine u predmetu Kordić-Čerkez izjavio da je sukob kod Gornjeg Vakufa počeo sveopćim napadom Armije BiH na HVO dana 11. siječnja 1993. U transkriptu od 8. svibnja to je na stranicama 1853-1854 te na 18222 do 18226:

    http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/trans/en/000508ed.htm

    Zatim ćemo se pozvati na svjedočenje Zdravka Batinića, bivšeg člana Ratnog predsjedništva Gornjeg Vakufa-Uskoplja, u slučaju šestorke. Batinić tu govori o nazočnosti 305. brigade Armije BiH, dakle brigade iz Jajca na području Gornjeg Vakufa u svom svjedočenju dana 11. studenog 2008. godine na stranicama transkripta 34395-34396: http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/081111ED.htm

    Zatim imamo svjedočenje brigadira Zrinka Tokića, ratnog zapovjednika brigade „Ante Starčević“ iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja. Tu on govori o napadu Armije BiH od 13. siječnja i blokadi postrojbi HVO.a na području Humac – Pajić Polje – Mačkovac – Hasići, to je na transkriptu od 29. rujna 2009. godine na stranici 45363: http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/090929IT.htm

    Uglavnom, u presudi Kordiću sud se više oslanja na svjedočenje Alistaira Rulea, zapovjednika satnije B Čerširske pukovnije BRIT-BATT-a koja ja bila stacionirana u Gornjem Vakufu nego na spomenuto svjedočenje brigadira Šekerije.

    Ono što je Alaistar Rule svjedočio pred sudom u svezi s Gornjim Vakufom sažeto je u paragrafu 561. presude u predmetu Kordić-Čerkez. Citat:“Jedna četa Britbata (četa B češirskog puka) bila je u to vrijeme stacionirana u Gornjem Vakufu i njen komandujući oficir, major Alistair Rule, svjedočio je o sukobu kojim su započele borbe u Srednjoj Bosni. On je rekao da su u Gornjem Vakufu 11. januara 1993. započele borbe izazvane bombom koja je podmetnuta u jednom hotelu u vlasništvu Muslimana koji je korišten kao štab. Nakon toga je uslijedio opći sukob i te noći je grad teško granatiran.”

    Dakle, Rule kaže da je pukla bomba u jednom restoranu kojem je vlasnik bio Musliman i iz toga je on izveo zaključak da je HVO bio taj koji je napao. Kao prvo, bojnik Rule bi trebao znati da neka vojska, kad želi krenuti u napad, često zna izvesti neku diverziju na svom objektu ili na svojim snagama kako bi dobila opravdanje za napad. On i njegova satnija nisu proveli nikakvu istragu pomoću koje bi utvrdili tko je uopće podmetnuo tu bombu, tako da je taj dio njegova iskaza najobičnije nagađanje, a osim toga nije ta bomba uzrok sukoba, jer su se u Gornjem Vakufu/Uskoplju i 1992. godine događali i puno teži incidenti pa nije tek tako izbijao rat.

    Nakon toga, Rule prepričava događaje na pregovorima o prekidu vatre i kaže kako je pukovnik Andrić tražio da Muslimani polože oružje i priznaju kontrolu HVO-a nad gradom a da Muslimani na to nisu pristali, pa da je ovaj zaprijetio da će grad sravniti sa zemljom. To može i ne mora biti točno prepričano pa opet interpretirano od strane suda, ali mi isto tako možemo zaključiti da je pukovnik Andrić bio ljut zbog muslimanskih napada i provokacija pa se ponio malo nediplomatski i netaktično.

    Uglavnom, sve da je to i bilo baš tako, to nije nikakav dokaz da je HVO bio taj koji je napao kod Gornjeg Vakufa. Paragraf 561. Zaključuje se citatom:“Svjedok je takođe izjavio da se ne slaže sa tvrdnjom pukovnika Stewarta (izrečenom u njegovoj knjizi) da su borbe u Gornjem Vakufu izbile spontano.(Zapitan o tome kad je svjedočio, pukovnik Stewart je izjavio da je, kad sad razmisli, uzrok borbi vjerovatno bio Vance-Owenov plan.)”

    Prvo moramo vidjeti o kojoj se to knjizi radi i što je to Bob Stewart uistinu zapisao u toj knjizi. Knjiga se zove “Broken Lives” i govori o zbivanjima u BiH u vrijeme dok je Stewart bio zapovjednik BRIT-BATT-a.

    Na stranici 205 te knjige u svezi s početkom sukoba u Gornjem Vakufu Stewart je zapisao:“To se dogodilo spontano, i mi nikad nismo otkrili uzrok tome”. Kasnije je rekao, svjedočeći u Haagu, da je, „kad malo bolje razmisli“ uzrok borbi mogao biti i Vance-Owen plan. To „kad malo bolje razmisli“ moglo bi se protumačiti kao naknadna pamet koja ide u prilog tezi optužbe.

    Vance-Owen plan ne da nije bio uzrok sukoba, nego jedva da bi se mogao protumačiti kao povod sukoba. Ono što bi bilo najrazumnije tumačenje jest da je taj plan pridonio rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog sukoba, ali pravi uzroci sukoba su oni o kojima smo pisali u prošloj bilješci.

    Mi na primjer imamo obavještajca satnije B koja je bila stancionairana u Gornjem Vakufu Andrewa Williamsa, kojeg je sud u presudi Kordiću dosta citirao u poglavlju presudi koja se odnosi na međunarodni sukob. Taj isti Williams svjedočio je i u procesu protiv šestorke dana 17. listopada 2006. Prvo ćemo dati poveznicu na svjedočenje: http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/061017ED.htm

    Pa primjerice na stranici 8611 ovog transkripta sudac Antonetti pita svjedoka Williamsa jesu li muslimanske snage dominirale brdima oko grada, a svjedok odgovara da su Muslimani iskopali rovove i bunkere i da su na taj način okupirali važne strateške položaje na jugu, jugozapadu i jugoistoku, odnosno oko onog djela grada u kojem su bili Hrvati nakon što je grad podijeljen u sukobima i incidentima 1992. godine. I sad se postavlja pitanje: Kad su Muslimani počeli kopati te rovove, je li to bilo prije ili nakon Vance-Owen plana?

    Jer pazite, kad netko o vama prikuplja, obrađuje i koristi obavještajne podatke, a zatim kopa rovove usmjerene prema vama, možete biti sigurni da će vas taj netko napasti. Dokaz o obavještajnom prikupljanju podataka krajem srpnja i početkom kolovoza smo dali, a u potrazi za odgovorom na pitanje kad je iskopan prvi rov kod Gornjeg Vakufa opet smo se vratili na svjedočenje Zdravka Batinića gdje on na stranici 34431 u redovima 3 i 4 kaže kako suMuslimani prvi rov iskopali 20. lipnja 1992. godine na brdu Zvizde na poziciji koja je licem okrenuta prema samom gradu.

    Ukratko, kad se saberu svi dokazi i svjedočenja kao i kad se pogleda ukupna pozicija, kad se uzmu u obzir i namjere Armije BiH i drugi parametri, najrazumniji zaključak bio bi da su Muslimani bili ti koji su napali kod Gornjeg Vakufa s ciljem da se odsječe komunikacija prema Novom Travniku kako bi Hrvati u Srednjoj Bosni ostali izolirani. Čak štoviše, s ove vremenske distance i uzevši u obzir ukupnost situacije, čini se da su iz vrha muslimanske politike i vojske oni svojima kod Gornjeg Vakufa, dakle prije svega 317 brigadi iz Vakufa i 305. brigadi iz Jajca postavili takav cilj, a da su ih u stvari upotrijebili kao mamac, nadajući se kako će HVO iz Novog Travnika pohitati u pomoć snagama HVO-a kod Gornjeg Vakufa, te će poduzeti jednu širu operaciju koja će njima poslužiti kao opravdanje za napad na HVO u srednjoj Bosni.

    S tim u svezi se može promatrati i ona zapovjed od 20. siječnja koju je Enver Hadžihasanović uputio 307. Brigadi Armije BiH iz Bugojna, da „škrope svoj red“ i da pomognu Gornjem Vakufu, a da za napad na ostale gradove Herceg-Bosne ima vremena:

     

     

    Po događajima na terenu ispada da nisu morali čekati dugo. Dana 16. siječnja tadašnji ministar obrane BiH Božo Rajić izdaje slijedeću zapovjed:

    1. Sve postrojbe HVO-a koje se trenutno nalaze u prostorima provincija broj 1, 5 i 9, koje su ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim provincijama, potčinjavaju se Glavnom štabu Armije BiH

    2. Sve postrojbe Armije BiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provncija broj 3, 8 i 10, koje su ženevskim dogovorima proglašene hrvatskim provincijama, potčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a.

    Međutim, dana 19. siječnja krnje Predsjedništvo BiH bez legitimiteta stavlja tu zapovjed izvan snage uz cinično obrazloženje kako ministar obrane nije potpisao svečanu izjavu te je time neovlašteno lice, a onda dodaju, sve i da je potpisao tu svečanu izjavu opet ne bi imao pravo izdavati takvu zapovjed.

    Oba ova dokumenta i širi kontekst i obrazloženja možete pronaći pod brojem 93. i 94. na stranicama 204-207 na slijedećoj poveznici:

    http://www.scribd.com/doc/20650700/IvanBilic-i-MiroslavTudjman-Planovi-Sporazumi-Izjave-o-BiH-91-95

    Zašto nelegitimno Predsjedništvo BiH, s Alijom Izetbegovićem na čelu, nije tu odluku izdalo odmah sutradan 17-og nego tek 19-og, tri dana poslije? Zato jer je HVO 18-og poduzeo jednu ograničenu vojnu operaciju kod Gornjeg Vakufa gdje je uzeo Muslimanima dominantne kote iznad grada i njihove rovove koje su oni kopali od lipnja 1992 godine, stavio grad u blokadu i osigurao komunikaciju prema Novom Travniku. Taj protuudar HVO-a, ta vojna operacija koju je skroz lako opravdati vojnom nuždom jednostavno nije naišla na razumijevanje haških sudaca te je u zasad još uvijek nepravomoćnoj presudi šestorci upravo taj događaj označen početkom ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata od strane Tuđmana, Šuška, Bobana,Prlića,Praljka,Petkovića, Stojića, Čorića. Pušića, Blaškića, Kordića, Naletilića, Martinovića, HV-a, HVO-a, Republike Hrvatske kao takve i naravno, sve do raznih, znanih i neznanih.

    Raspravno vijeće u predmetu šestorke naime nije događaje od 23. listopada 1992. u Prozoru vidjelo kao dio UZP-a, iako je to datum kojeg i haški sud u predmetima protiv Blaškića i Kordića uzima kao početak muslimansko-hrvatskog sukoba. Međutim, nije se još ni osušila tinta na toj odluci predsjedništva a već je nikla cestovna blokada u Kaćunima, istog tog dana 19. siječnja, i taj događaj je uvod u ratni sukob na području srednje Bosne.

     

    (Nastavlja se)  Šestorka HercegBosne

    facebook komentari