Pratite nas

Kolumne

Važno je za koju ćete glasovati (osobu)

Objavljeno

na

H. Hitrec: Očekujem od Josipovića da zadnjih dana kampanje odjene žensku haljinu

Stisnulo je. Ne mislim na hladnoću koje nema nego na Josipovića. Baš ga je stisnulo. Što kampanja odmiče i izbori domiču, bijeli miševi oko bivšega predsjednika tonu u bezdan potpune odsutnosti inspiracije pa se ničega ne mogu dosjetiti osim već dosadnoga izdajničkog cmizdrenja o Ustavu koji će sve promijeniti i donijeti veselje „jugoslavenskim narodima” (radujte se narodi) a propast Hrvatima i razdrobljenoj Hrvatskoj. Josipović se potpuno izgubio pa počeo lagati sve u šesnaest, misleći da su Hrvati nepismene budale bez računalskih vještina. A kako i inače ima kratke noge, zaključio je valjda da nitko ne će opaziti da su još kraće po onoj – u laži su kratke noge.

Lagao je i do sada, naravno, lagao je da zastupa hrvatske interese, lagao je da prezentira (reprezentira) Hrvatsku i Hrvate premda su i ona (Hrvatska) i oni (Hrvati) odavno razumjeli da bi ih isto dobro kao Josipović zastupali Šešelj i Grobar Nikolić, lagao je u Knesetu, lagao je u Sarajevu, lagao o karakteru Domovinskoga rata, pa laže i o pravim ciljevima svoga Ustava.

Kolinda Grabar KitarovićHoće li ući u drugi krug, ne zna se, ali da će ući u sedmi krug, znam pouzdano.

Svježe laži – prva: da su Poljska i Estonija naglo propupale nakon što su izmijenile Ustav. Reakcija je odmah stigla upravo iz te dvije zemlje, koje se jako čude rečenoj budalaštini. Druga: da ga podržava Zagorska stranka, koja se jako začudila takvoj bedastoći i rekla: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, ali ovo kaj je sad s bogim Ivekom i Zoranom zbilja ni nikad bilo. Z njima smo svi postali bistrički bokci.

Ivo JosipovićU psihomedicini se takve se laži a la Josipović opravdavaju nastupom panike.

Treća laž i nije laž nego samoobmana s košaricom laži koju Josipović pokušava prodati hrvatskoj javnosti, a ona mu se smije. Naime, da je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić upravo njega opisao kao poželjnog predsjednika, to jest Josipović se prepoznao u nadbiskupovom pismu koje se javno čitalo po župama.

Budući da sam sklon povjerovati i zadnjem idiotu jer sam beskrajno naivan, nakon prvoga površnog čitanja u drugom sam pozorno analizirao spomenuto pismo u kojemu se govori o grijehu propusta, pokušavajući vidjeti što sam propustio. I doista: Bozanić veli da poželjni predsjednik/predsjednica treba zastupati kršćanske vrjednote. To se svakako odnosi na Josipovića i taj se s pravom prepoznao. Bozanić nadalje kaže da poželjni predsjednik/ica ne bi trebao imati polazište u dokazano pogubnim ideologijama. I tu se Josipović prepoznao jer njegovo polazište nije ni u kakvim ideologijama, nego samo u jednoj, komunističkoj, onoj koja je stajala života i slobode milijun Hrvata – brat bratu. Uz to, Josipović je opazio da Bozanić na prvo mjesto ipak stavlja muškog predsjednika a tek iza kose crte žensku predsjednicu, i to ga je također navelo da se prepozna kao nadbiskupov ljubimac.

Josip Bozanić i Niko KovačNo, analiza teksta pokazuje nešto drugo (neku drugu). Kardinal Bozanić u vrlo dobroj stilističkoj bravuri naglo prelazi iz dugog i napornog pisanja „predsjednik/predsjednica” u kratku imenicu „osoba”. A kako je „osoba” imenica ženskoga roda, tako naoko neprimjetno u preporuci nastavlja pisati i ostale imenice ženskoga roda pa govori o „nositeljici identiteta…širiteljici istine o hrvatskoj prošlosti”. U čemu se Josipović prepoznao /prepoznala.

Očekujem od Josipovića da zadnjih dana kampanje odjene žensku haljinu, oboji kosu u plavo i lupa šakom po stolu, a razni njegovi prijatelji psihijatri i njihovi pacijenti idu za njim i viču: Ide širiteljica, ide nositeljica… Možda mu šarmantna Vesna Teršelič kojoj je pisao program za Documentu (savjest društva) dade savjet kako hodati u štiklama, premda sumnjam da je dotična gospođa svladala tu vještinu jer se u u štiklama teško može plesati kozaračko kolo.

S kim se družiš, takav si

Jedna od najčešćih uzrečica moje majke.

Marko Rakar i Ivo JosipovićNo, da vidimo s kim se to Josipović druži. Osim notornog Jovića koji je zamoljen da se malo smiri, s tim da se vrati na mjesto savjetnika poslije izbora (misle JJ zajednički), znači osim toga jugoslavenskog (velikosrpskog) ideologa, javnost je sa zakašnjenjem ali ipak na vrijeme saznala da oko sada već bivšeg predsjednika tumara cijela bulumenta dobro plaćenih protuhrvatskih tipova koji su upravo u izborno vrijeme vrlo neinteligentno iskočili i počeli vikati: „Ja sam gori od Jovića, Jović je samo britanskosrpska mala poluga, a ja sam balvan! Ništa za Hrvatsku, Hrvatska ni zaboga!”

Ku Klux Klan - Mario RakarJedan od vikača zove se Marko Rakar, koliko sam shvatio član je Josipovićeva izbornog stožera. Stožerni balvan cijeloga stožera (zato Josipoviću i ide u kampanji kako mu već ide, a vodi samo u cenzuriranim anketama koje rade stručnjaci iz Sjeverne Koreje), osoba vrlo pametna i obrazovana. To je onaj balvan koji je za stopostotne vojne invalide, branitelje koji stoluju u Savskoj, izvolio izjaviti da su mračni križari, odjeveni kao Ku Klux Klan. Ne previše upućen naš srednji i mladi naraštaj nije razumio da riječ „križari” ima druge konotacije, ter su pomislili na templare i ivanovce. Nisu se posve prevarili jer su ivanovci imali crne ogrtače s bijelim križem. No, to Rakar i ne zna, naravno,on samo želi uvrijediti hrvatske branitelje jer su spasili Hrvatsku koju on ne može smisliti. A što je s Ku Klux Klanom? Pa ništa, Rakar samo hoće reći da su branitelji rasisti, šovinisti… A imaju li Hrvati kakve veze s Ku Klux Klanom? Imaju!

Dopustite mi da ekstemporiram: pišući nedavno o knjizi Dubravka Horvatića „Pleme Kroatana”, podsjetio sam da su se Kroatan Indijanci zadnji put pod svojim imenom pojavili u javnosti 1958. godine kada su u Sjevernoj Karolini rastjerali skup Ku Klux Klana, što je Amerikance suvremenike upravo šokiralo, pa su u prvoj administrativnoj promjeni – promijenili ime te etničke skupine u neko drugo, ne sjećam se koje (ali postoje podatci).

Nenad Horvat i Ivo JosipovićToliko o tome. Drugi intimus voljenog bivšeg predsjednika zove se dr. Nenad Horvat. Vrlo često hrvatsko prezime, dotično najčešće, ali ima i Srba Horvata pa i Mađara, te Austrijanaca. Taj je dr. psihijatar u Varaždinu i vrlo je vickav, a njegove se doskočice uz salve smijeha prepričavaju na Pantovčaku, u Vladi i u sjedištima projugoslavenskih stranaka (SDP,HNS…itd.) „Ma znate što je sada napisao? Domoljublje na četiri kotača s pogonom na klerofašizam! E jest stavio klip u kotače onih u Savskoj.” „A tko to?”, pitaju dolazeći. „Pa psihijatar Horvat, onaj koji je na blogu ili gdje već napisao da se devedesete ne bi dogodile da je 45. dulje trajala.”

Tako se zabavljaju Josipovićevi bližnji. Nema tu više skrivanja, nema tu više mimikrije, oni se radosno otkrivaju kao neprijatelji i vrlo su ponosni na to. Psihijatar i dalje daje intervjue (na njegovu žalost, objavljena je i fotografija) u kojima očito naklonom novinaru objašnjava da je protiv svakog huliganizma, znači dečki iz Savske su huligani, a tiražne novine tu lakrdiju objavljuju vrlo ozbiljno. Rakar je i dalje u izbornom stožeru. Stožeraš. Josipović se u intimnom drugarskom krugu vjerojatno smije zajedno s ostalima, Rakara drži i dalje, Horvat mu je i dalje intimus. Pa kako ih i ne bi držao kada govore što on misli. Za sebe i za javnost čuva „pristojne” izjavice, fuflja o Ustavu, ako ga novinar pita o srbijanskom veleposlaniku iz afere „Vinodol” – novinar leti s radnog mjesta,u rukama mu je već užareni crveni telefon s Radmanom iz HRT-a. No ako izgubi izbore, a hoće, morat će zahvaliti i svojim savjetnicima koji su trčali pred rudo, konji jedni. Još im samo fali da negdje podsjete kako je Josipović tražio da se poništi zakon o ništetnosti pravnih akata bivše SFRJ i srbijanskih tužilaštava i sudova „jer je hrvatskim braniteljima uskraćeno pravo da dokazuju nevinost pred srbijanskim sudovima”.

Ivo JosipovićTo je „pravo” ipak iskoristio jedan branitelj, Veljko Marić, a znamo kako je završilo. Veljku Mariću želim sretan Božić premda znam da mu ni Božić ne može biti sretan u toj nevolji.

A Hrvatskoj liječničkoj komori želim da se izjasni o psihijatru Horvatu i suspendira ga za vječna vremena. Treba vidjeti kako je on to „liječio” hrvatske branitelje i je li koliko je njih počinilo samoubojstvo nakon njegova tretmana.

***

Elem, drage Hrvatice i Hrvati, ovi predsjednički izbori su puno važniji nego što mnogi od vas misle. Tu se izravno i sudbonosno radi o budućnosti naše domovine, o njezinu opstanku. Poruke iz Josipovićeva kruga su nedvosmislene: rasap Jugoslavije bio je pogrješka, do rata je došlo zbog više loših politika (Milošević, Tuđman…) hrvatski branitelji su fašisti, demokratska RH je nastavak NDH, srpske agresije nije bilo nego se vodio građanski rat, a da bi se sve te grozote ispravile treba vratiti Jugoslaviju u bilo kojem obliku sve dok na miran i uljudan način ne postane velikom Srbijom, treba zdušno raditi na zajedničkom nam srbijanskom drugom Memorandumu, treba Hrvate iseljavati iz Hrvatske a to se najbolje postiže gospodarskom nesrećom koju valja njegovati i ne napadati zbog toga Vladu koja je sada (Milanović) naša i dobro radi na iseljevanju, a prvi korak prema Jugoslaviji (velikoj Srbiji) ima da bude novi Ustav u kojemu Hrvatska ima da se rasturi na pet do sedam komada koje ćemo lakše da gutamo nego celu u komadu.

izbori

Toliko o izborima, jer sljedeća moja rubrika ide nakon izbora na kojima Kolinda Grabar Kitarović pobjeđuje s 58% glasova. Bit će to prva prava i održiva ovostoljetna pobjeda nad jugoslavenskim nacionalizmom i svakovrsnim neprijateljima hrvatske države i naroda. Druga slijedi vrlo brzo.

SRETAN, ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

želi vam, poštovane i poštovani, autor ove rubrike. A nakon Božića ne popustite grijehu propusta, dotično ne propustite glasovati. Nije važno za koga ćete glasovati, to je vaša privatna stvar. Važno je za koju ćete glasovati.

Kirie eleison, iliti hrvatski: Gospodine, smiluj se.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati